Dijaspora treba da ima predstavnika u skupštini Crne Gore

Južni Sandžak – Intervju Šefa poslaničkog kluba BS, Sulja Mustafića, dat Agenciji MINA.

Da li je to stav Bošnjačke stranke i da li ćete možda pokrenuti takvu inicijativu u samom parlamentu, zapravo da li imate u planu da tu ideju procesuirate?

Stav Bošnjačke stranke jeste da našoj dijaspori potrebno posvetiti mnogo više pažnje I brinuti o njenom potrebama. Iako znamo da su naši iseljenici u najvećem broju , više od dvije trećine,  pripadnici bošnjačko-muslimanskog ili albanskog naroda,  manjinskih naroda, ovo pitanje sagledavamo cjelovito I veoma principijelno, kroz potrebu da se institucionalizuje odnos I saradnja sa našom dijasporom, kako su to već uradile neke države u okruženju. Radi se o iseljenicima koji su itekako vezani za Crnu Goru, značajan broj njih su I dalje državljani Crne Gore, imaju ovdje imovinu,  poreski su obveznici, članovi njihovih porodica žive u Crnoj Gori, I oni po nekoliko puta godišnje dodju u zavičaj.  Ima I onih koji pripadaju drugoj, trećoj ili četvrtoj generaciji iseljenika, ali i značajan dio njih imaju svoju imovinu, kuće, pa i dijelove svojih porodica, i veoma su vezani za Crnu Goru.

Pošto je upravo danas šest godina od nezavisnosti, prisjetimo se koliko je naših iseljenika, učestovalo u obnovi državnosti, hiljade ljudi došlo je iz Evrope, SAD-a, Turske, Australije čak, da učestvuje u ovom velikom događaju. Dakle, naši iseljenici su sebe na taj način ugradili u temelje moderne Crne Gore I potvrdili ono što su bili decenijama prije toga- pravi promoteri I lobisti svoje države u svijetu i,nosioci značajnih dobrotvornih, donatorskih, humanitarnih aktivnosti u teškim godinama za Crnu Goru, I takodje,  najvjerniji  turisti u svom zavičaju, kada se kod nas slabo dolazilo zbog ratova u okruženju.

Medjutim, iseljenička populacija je jako velika i veoma različita i nalazi se u različitim dijelovima svijeta,Mi imamo neke podatke koji su samo približno tačni. Taj broj sigurno prelazi broj stanovnika Crne Gore, ako uzmemo u obzir nekoliko generacija  isejenika u SAD-u, Zapadnoj Evropi, Turskoj…Naša država nema dovoljno mogućnosti da svima izadje u susret I sa svima saradjuje. Ali,treba napraviti ono što je moguće i realno. Prvenstveno, treba uraditi temeljnu bazu podataka odnosno popis naših iseljenika, jer bez cjelovitijh podataka ne može se ništa ozbiljnije ni uraditi. Prošle godine, je tokom popisa stanovništva propuštena prilika da se popišu naši iseljenici. Mi I daljem islimo da je to bila manjkavost popisa I ,bez obzira, na pravdanje da je u pitanju metodologija Eurostata, mislimo da je učinjena nepravda prema iseljenicima. Mislimo da je to moguće donekle ispraviti organizacijom popisa dijaspore, gdje bi korisitili I podatke državnih institucija zemalja u kojima žive naši isljenici. Tek, nakon ovoga mogli bi znati koliko je naših građana, a koliko naših državljana u dijaspori, koliko njih ima I dalje prebivalište u Crnoj Gori, kao privremeno ili povremeno odsutni iz zavičaja.

Potrebni su nam konkretniji podaci o samoj ideji – načinu na koji bi se ona mogla realizovati, na pr. koliki bi bio adekvatan broj tih predstavnika, na osnovu čega bi se oni mogli određivati, da li bi se njihov položaj u nečemu razlikovao od ostalih poslanika i sl.

Bitno je da postoji dobra volja da se radi na rješavanju ovog pitanja. Principijelno mi se zalažemo da dijaspora ima svog predstavnika, poslanika, koji bi je predstavljao u Parlamentu. Značajan broj naših iseljenika ima pravo glasa jer I dalje ima prebivalište u Crnoj Gori, Dakl,e, riječ je o našim gradjanima koji su privrmeno odsutni iz Crne Gore. Ako druge zemlje u okruženju(Srbija, Hrvatska, BiH) imaju praksu da svojim iseljenicima omoguće da glasaju u diplomatskim predstavništvima, zbog čega se to ne bi omogućilo I našim isljenicma koji imaju biračko pravo. Možda za početak da to bude tamo gdje ih ima najviše,sa pravom glasa-  Njujork i Čikago u SAD-u, u Njemačkoj , Luksemburgu, možda u još nekoj zemlji. Ako je riječ o više hiljada ljudi sa pravom glasa , ne vidmo zbog čega ne bi mogli da I oni imaju poslanika, koji bi se birao sa neke od lista koje se kandiduju na izborima. Važno je da se razmišlja o mogućem modelu predstavljanja dijaspore u Skupštini, a stvar je dogovora kako bi to u praksi sproveli.

-Koji su ključni razlozi zašto mislite da bi to bila dobra ideja, koji su benefiti za obe strane?

Kao što  naša država ima potrebe I interesa da saradjuje sa iseljnicima, tako i oni žele da na institucionalan način iskazuju svoje potrebe I  svoj stav o mnogim za njih važnim pitanjima. Sigurno da niko bolje od njihovih legitimnih predstavnika ne može zastupati njihove interese, bilo da je riječ o Parlamentu ili nekoj drugoj instituciji.

Da li mislite da dijaspora ima u tom smislu dovoljnu vezu sa CG. Kako ocjenjujete saradnju dijaspore i njenih organizacija sa CG i odnos same države prema njima. Da li bi taj odnos trebalo unaprijediti, koje su prioritetne oblasti u tom smislu ?..

Preduslov bolje saradnje sa isljenicima je je da se ostvare što tješnji odnosi na relaciji institucije zemlje porijekla-pripadnici dijaspore, da se utvrdi njen broj, kao i resursi sa kojima ona raspolaže u materijalnom, kulturnom i intelektualnom smislu.

Izvanredan korak  u tom pravcu jeste novo skupštinsko radno tijelo Odbora za medjunarodne odnose i iseljenike, koje će se uskoro konstituisati . To je, prilikom izrade novog skupštinskog Poslovnika,  bio  prijedlog Bošnjačke stranke, ali je potrebno istaći i da su se svi politički subjekti usaglasili da se formira ovakav Parlamentarni odbor koji će razmatrati pitanja od važnosti za status naših isljenika u državama u kojima žive i započeti organizovanu saradnju Parlamenta sa  udruženjima isljenika.

Imamo dobru osnovu i u izvršnoj vlasti, kroz Zakon o vanjskim poslovima koji je predvidio potpuno drugačiji vid saradnje sa našom brojnom dijasporom, njihovim udruženjima i organizacijama i obavezu da će  država  pomagati očuvanje njihovih kulturnih, jezičkih i nacionalnih identiteta. Isto tako imamo i Strategiju za dijasporu, koja se detaljno bavi ovim pitanjima. Misilimo da su ovo dobra strateška dokumenta koja samo treba da zažive, odnosno da ono što smo zapisali i sprovodimo.

Dakle, ako smo se obavezali da ćemo poštovati sve kolektivne identite naših iseljenika  onda, primjera radi,  ne možemo im ponuditi udžbenike koji dominantno  obradjuju kulturu,  istoriju i jezik samo jednog naroda i to većinskog,  a znamo da su medju iseljenicima dominantni Bošnjaci i Albanci. Ukoliko želimo da kod naših isljenika jačamo vezu sa Crnom Gorom, onda se mora imati više senzibiliteta i nuditi oni sadržaji u kojima će ta populacija pronaći sebe i svoj identitet, folklor, jezik, vjeru, običaje, arhitekturu…

Takodje, mislimo da su naši iseljenici veoma zainteresovani i za ekonomska ulaganja, jer medju njima ima ozbiljnih preduzetnika i privrednika. Mislimo da treba stvarati ambijent za njihova ulaganja, prvenstveno kroz otklanjanje administrativnih procedura i biznis barijera, čime su se suočavali neki koji su pokušali da ulažu u zavičaj. Prvenstveno mislim na   prostorno- plansku dokumentaciju, na komlikovane i često veoma spore  birokratske procedure koje traju nedjeljama, mjesecima,pa i godinama,  a u nekim drugim državama , koje su mnogo veće od Crne Gore, to isto  traje nekoliko sati ili nekoliko dana. Treba raditi na otklanjanjj ovih nedostataka, ako želimo da budemo privlačni za investitore, jer emocija i patriotizam splasne kada  recimo jedana detaljni urbanistički plan u nekim primorskim opštinama  čekate po dvije-tri godine…

Kada je riječ o udruženjima naših iseljenika, treba imati u vidu, da su , nakon raspada nekadašnje države , iseljenici iz Crne Gore prepušteni su sami sebi,  njihova novonastala zavičajna udruženja, u potpunosti zavise od volje i entuzijazma ljudi koji im rukovode i njihovih finansijskih sredstava. Treba raditi na tome da se ta udruženja umrežavaju i da kao asocijacije organizovano saradjuju sa ovdašnjim institucijama.Zbog toga je potrebna intezivna komunikacija, stalni obilasci naših iseljnika i sagledavanje njihovih potreba.

Zemlje u regionu, neki naši ssusjedi intezivno rade sa svoom dijasporom, ali su i naši iseljenici veoma često u fokusu njihovog interesovanja. Zbog toga mislimo da mi treba više i bolje da radimo sa našim iseljnicima na zajedničkim projektima, jer ako to mi ne radimo ,radiće neko drugi umjesto nas,  što nije dobro.

Bošnjačka stranka ima veoma dobru saradnju sa brojnim udruženjima iseljenika iz Crne Gore koji žive u SAD-u, kao i u Njemačkoj, Luksemburgu, Francuskoj, Turskoj, i mislimo da možemo značajno doprinjeti u unaprijedjivanju saradnje državnih instititucija sa iseljeničkim organizaicjama.

Izvor: BSCG.rs