29. Juli 2013
images

Autor: Ali Bulaç

U posljednjoj izjavi Muhamed Mursi je pozvao Muslimansko bratstvo i egipatski narod da se “mirno odupru” udaru. Ovo je ispravan i prikladan poziv. Egipatski narod neće prihvatiti državni udar, pa se može nadati tome da će poslušati Mursija i pružiti miran otpor. On neće pogriješiti i upustiti se u oružani sukob, poput Sirijaca. Da sirijski narod nije nasjeo na provokacije koje su vodile građanskom ratu, do sada bi sve bilo riješeno

Svrgavanje demokratski izabranog predsjednika Egipta Muhameda Mursija državnim udarom je prešlo u opći haos. Stav koji su kada je u pitanju ova nepravda i tiranija zauzele Zapadne zemlje, prvenstveno Sjedinjene Američke Države i Evropska unija, zaista je odvratan. Ovakvo licemjerstvo i dupli aršini Zapadnjaka, koji sebe predstavljaju kao velike zagovarače demokratije, proizvelo je ogromno nezadovoljstvo među narodom. Muhamed Mursi ničim nije zaslužio ovakav nepravedan tretman i tiraniju. Tokom protekle godine, koju je proveo kao predsjednik, Mursi se suočio s mnogim nemoralnim i nelegalnim zavjerama, koje su, u najmanju ruku, sramotne.
Muslimansko bratstvo je širok društveni pokret, star je 85 godina i predstavlja najbolji primjer društvenog islama širom svijeta. Muslimansko bratstvo rašireno je u cijelom muslimanskom svijetu. Primarni cilj Bratstva jeste da ojača moral u društvu te da pomogne društveni i duhovni napredak. Prema tome, Muslimansko bratstvo je civilna organizacija. Ovaj pokret je povremeno pokazivao interes i za politiku; određeni politički potezi pokazali su se pogrešnim, dok su se neki pokazali kao vrlo prikladni. Bratstvo se nikada nije pokazalo kao licemjerno, nije imalo skrivene planove i nije se upletalo u politiku šireći antipolitičku retoriku. Kada se ukazala prilika, podržali su neke od svojih članova da uđu u parlament, a strpljivo su čekali dok nisu imali šansi za to. Muslimansko bratstvo nikada nije pribjegavalo nasilju ili terorizmu. Odrekli su se članova koji su zagovarali oružane sukobe ili terorizam. Sve vrijeme su djelovali u legalnoj sferi.

Za i protiv Bratstva

Mnogi članovi Bratstva protjerani su u zemlje Zaljeva, ali njihovi intelektualci i lideri nikada nisu podržavali kraljevstva, monarhije niti totalitarne režime. Jedini izuzetak bio je saudijski kralj Fejsal, koji je bio kralj, međutim, znao je da se region može povratiti jedino islamom, i zbog toga je imao povjerenje u Muslimansko bratstvo. Naredio je da se komentar Kur’ana Sejida Kutba čita u radioemisijama. Podsticao je na antiameričke i antiimperijalističke vrijednosti.
Kada se Henry Kissinger želio sastati s njim, tokom embarga na izvoz nafte 1973. godine, primio ga je u šatoru u pustinji, a ne u svojoj rezidenciji u Rijadu. Kissinger je na putu do šatora proveo nekoliko teških dana, a kada je stigao pitao je Fejsala: “Zbog čega si odlučio da se sastanemo ovdje?” Fejsal mu je na to odgovorio: “Mi smo u gradove došli iz pustinje. Ako bude potrebno, možemo se opet vratiti u pustinju, ali vi ne možete izdržati bez nafte.” Nakon toga je Kissinger objavio Fejsalovo ime na globalnoj listi mafijaša. Današnja kraljevstva, liberali, ljevičari, svjetski borci za slobodu, oni koji finansijski podržavaju državni udar, egipatske selefije, Al-Azhar i Koptska crkva veoma su loše i sramno odreagirali na državni udar u Egiptu.
Svrgavanje Mursija vojnim udarom samo je jedan “zarez u historijskom napretku” Muslimanskog bratstva, opisujući to riječima bivšeg turskog premijera Nedžmetina Erbakana, koji je također bio žrtva postmodernog državnog udara 1997. godine. U posljednjoj izjavi, Muhamed Mursi je pozvao Muslimansko bratstvo i egipatski narod da se “mirno odupru” udaru. Ovo je ispravan i prikladan poziv. Egipatski narod neće prihvatiti državni udar, pa se može nadati tome da će poslušati Mursija i pružiti miran otpor. On neće pogriješiti i upustiti se u oružani sukob, poput Sirijaca. Da sirijski narod nije nasjeo na provokacije koje su vodile građanskom ratu, do sada bi sve bilo riješeno.
Svaka poštena osoba podržava egipatski narod, koji mirnim protestima odgovara na državni udar. Cijela država, pa čak i cijeli muslimanski svijet će ga podržati, ukoliko se Muslimansko bratstvo ne upusti u oružani sukob. Prava revolucija u Egiptu je počela; ovo će biti moralna revolucija, koju će muslimani provesti bez prolijevanja krvi. Oni će pobijediti zato što podržavaju legitimnost i moralnu prevlast. Upravo je strpljenje ključni element u religijama. Strpljenje je kontinuirano traženje Božije pomoći i pobjede kroz lične postupke. S druge strane, sekularni pokreti užurbano djeluju, a Bog je sa strpljivima.

Prodavanje naše demokratije Zapadu

Islamska revolucija u Iranu i dešavanja na Bliskom istoku poslije 2010. godine pokazali su da će muslimani zamijeniti apsolutističke režime. Zapad je osporavao ovaj proces, iako njegovi počeci sežu daleko u prošlost. Prvi takav slučaj desio se kada je Front islamskog spasa pobijedio u prvom krugu glasanja u Alžiru početkom 1990-ih. Francuzi su tada požurili da angažiraju vojne oficire koji su izveli državni udar u Alžiru. Tada je EU sramno podržala vojni udar, tako što je odobrila pomoć vojnoj vlasti u Alžiru u iznosu od 292 miliona američkih dolara.
Stranka blagostanja (RP) je na izborima u Turskoj 1996. godine osvojila 21 posto glasova i dobila je poziv da oformi vladajuću koaliciju sa sekularnom Strankom pravog puta (DYP). Međutim, 28. februara naredne godine i ova stranka je svrgnuta s vlasti, vojnim udarom koji je izveden u kolaborajici SAD-a i Izraela, a uz odobrenje Evropske unije. Evropski sud za ljudska prava odobrio je zatvaranje Stranke blagostanja, ne obazirući se na njenu legalnost i legitimnost. Sličan primjer su i izbori u Palestini koji su održani 2006. godine, kada je Hamas dobio većinu glasova, a Karter je objavio da su izbori bili ispravni i pošteni. Nakon toga, Izrael je uhapsio i pritvorio preko četrdeset ministara i službenika. Ovaj potez Izraela naišao je na odobrenje u SAD-u i Evropskoj uniji, koji su rekli da je Izrael ovlašten da to uradi. Predsjednički izbori na kojima je Muhamed Mursi dobio 52 posto glasova bili su krajnje fer i legalni. Međutim, godinu dana kasnije, vojna hunta, uz saradnju s Amerikom, Izraelom i Evropskom unijom, i njega je skinula s vlasti.
Zbog istog razloga, muslimani ne mogu prodati svoju demokratiju Zapadnjacima. Zapad određuje pravila igre. Muslimani se pridruže igri, a kada Zapad shvati da će njihova koalicija izgubiti, puhne u pištaljku i označi kraj igre. Ovo je isto kao kada bi fudbaler koji nikako ne može postići gol pištoljem zaprijetio protivničkim igračima da ga ne smiju ometati dok on mirno poentira. Koristeći “interesantne” metode, Zapad postavlja scenu za ovu tiraniju i nemoral, ohrabrujući vojne hunte i čisteći put represivnim režimima.

Antidemokratska demokratija

Skorašnja situacija u Turskoj, poznatija kao protesti u Gezi parku, pokazuje primjenjivanje novih metoda. Postalo je kristalno jasno da vladajuća partija u Turskoj, Stranka pravde i razvoja (AKP), ne može biti smijenjena na legitiman način, tj. izborima, zato što od 2003. godine AKP odnosi pobjedu na svakim izborima, lokalnim ili generalnim. Oni koji su izgubili nadu u pravilne načine mijenjanja vlade trče na ulice tvrdeći da su njihove slobode ograničene i da se vlada miješa u njihov način života. Iako ne mogu navesti nijedan incident kako bi potkrijepili svoje tvrdnje, nastoje da odvedu percepciju u ovom smjeru.
Preuveličavaju način na koji ih policija tretira u sukobima koje su oni izazvali, pokušavajući ovakve događaje predstaviti kao raširene urbane incidente. Svaka nova demonstracija i sukob s policijom prouzrokuje novi val nasilja i protesta. Prema tome, ogromni napori se ulažu kako bi se ovi sitni okršaji katapultirali u revolt širokih razmjera. Nakon toga Zapadni krugovi počnu s retorikom “kršenja ljudskih prava”, a sve s ciljem da miniraju legitimnost postojeće vlade.
Ipak, odluka premijera Erdogana da na događaje na Taksimu odgovori mitinzima u Ankari, Istanbulu, Samsunu, Kayseriu i Erzurumu, na kojima je dobio podršku koja prelazi stotine hiljada pristalica, pokazala je da ova ulična demokratija može biti pobijeđena protivuličnom demokratijom. Na isti način je Muslimansko bratstvo pribjeglo ovoj novoj metodi odbijanja nelegalnih intervencija u demokratskom procesu.
Ukoliko bi demonstranti na ulici odlučivali ko će voditi državu, onda bi svi potrčali na ulicu. U ovom kontekstu, ne potcjenjujemo ulogu ulice. Jedini kriteriji kojih bi se ta masa ljudi morala pridržavati jeste da se suzdrži od nasilja, oružanog konflikta i unutrašnjih sukoba. Ono što je ispravno jeste osigurati da demonstranti na ulicama mirno protestiraju, a da izbore koriste kao sredstvo za mijenjanje političke vlasti. (izvor: www.novovrijeme.ba)

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles