8. August 2011

Danas (08.08) se navršava 86. godina od rođenja rahmetli Alije Izetbegovića. Pojedini će se danas podsjetiti na lik i djelo njegovo, biće organizovana i poneka tribina, na vijestima će (možda) biti kratka informacija o tome… I na tome će se (sve) završiti. Međutim, da li će se neko upitati (i progovoriti o tome) koliko smo daleko od poruka Alijinih, od njegovih ideala, ciljeva…? Jer mnogi se busaju u prsa govoreći (nam) kako su baš oni na Alijinom putu, iako mnogi od njih slijeđenje njegovog puta svode samo na predavanje o njemu. Vrijedi napomenuti da rahmetli Aliju (u ovom tekstu) ne tretiramo kao utemeljitelja i člana SDA već kao mislioca, filozofa, humanistu, borca i simbola borbe za državu Bosnu i Hercegovinu.

I kao što napisa Abdulah Sidran, on je čovjek koji je nevolju života prošao uspravno. Kao mladomusliman, osuđenik, predsjednik koji je zemlju vodio u ratnim vremenima, dobitnik brojnih nagrada i priznanja.

Ono što želim podijeliti sa vama, dragi čitaoci, jesu njegova mišljenja i stajališta spram nekih pitanja, pojava, dijelova njegovog života.

Islam je zauzimao važno mjesto u njegovom životu. Upravo zato je bio kritičan kada je u pitanju naš odnos prema islamu. Tako je jednom prilikom rekao: “Islam jeste najbolji – to je istina, ali mi nismo najbolji. To su dvije različite stvari koje često zamjenjujemo. U islamu sam uvijek tragao za onim njegovim univerzalnim vrijednostima koje ne razdvajaju nego spajaju ljude i koje potvrđuju, kako to Kur’an Časni uči, da svi potječemo od jednog čovjeka i od jedne žene, dakle da smo jedan rod i da smo podijeljeni u plemena i narode, kako opet kaže Kur’an Časni, ne da jedni drugima činimo zlo, nego da se međusobno upoznajemo. Stoga vjerujem i vjerovat ću da služeći islamu i muslimanima, istovremeno služim svim narodima dobre volje.” Ili: “Zašto narodi čija je molitva čišćenje i vezana za stalno praćenje vremena nisu primjer čistoće i tačnosti? Zašto narodi koji se trideset dana u godini lišavaju hrane i pića nisu postali primjer discipline? Kako im nakon četrnaest vijekova, ove ponekad surove i stroge prakse, čistoća, tačnost i disciplina nisu postali druga priroda ili čak opsesija?”

O Bošnjacima je rekao sljedeće: “Mi smo evropski muslimani. To nam je sudbina. Mi hoćemo da budemo i muslimani i Evropljani. Ja lično najkomotnije se osjećam kada kažem da sam evropski musliman, jer to jesam. Kada odem na istok ponešto mi tamo smeta, smeta mi ponešto i kada odem na zapad. Najbolje se osjećam ovdje, u Bosni”, a o narodima: “Ne mislim da postoje zli narodi. Postoje narodi koji su loše vođeni”.

Prilikom obilaska jedne brigade (rahmetli Izetbegović je opisuje kao siromašnu, ali slavnu po svojim bitkama) jedan borac ga je upitao hoće li biti pravde kada dođe mir!? Rekao je: “Neće, neće biti pravde. Nepravde će biti na sve strane i morat ćete se boriti protiv nje, kao sada protiv četnika.” Sami zaključite je li ta bitka dobivena.

Sa svojim borcima je gradio prijateljski, bratski odnos. “Obično traže da im nešto govorim, a ja bih radije da razgovaram… Ne znam kako borci vide mene, pretpostavljam da me doživljavaju kao običnog i bliskog čovjeka, a ne nekog komandanta, i želio bih da je to tako, komandanata imaju napretek, počev od desetara, pa naviše. Ja, pomalo krišom, gledam kako su odjeveni i obuveni, kako izgledaju, uhranjeno ili ne.”

Dvadeset mjeseci prije Dejtona rekao je sljedeće: “I čeka nas, ako Bog da, mir. Ne odmah, ali uskoro. Dobro se pripremite za taj mir. Naš Pejgamber je, kada se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u veliku bitku, mislio je na onu u miru. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lahko. Bojim se da ćemo često pomisliti na dane kada je bio samo rat. Kad je bolestan, čovjek ima samo jednu želju – da ozdravi, a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio u krevetu. Slično je sa narodom koji ratuje i koji je u ovakvoj situaciji u kakvoj smo mi. Njemu se čini: kad ove granate prestanu i dođe mir, onda će sve biti lahko, onda je pred njim ravan put. Znajte, ogromni problemi nas čekaju: srušena industrija, nezaposlenost, glad… Sad nas svijet hrani. Svi, manje-više, jednako dobijaju. Međutim, ono što dolazi, krajnje su nejednakosti – imat ćete bogataša, ratnih profitera koji će eksploatirati onaj obični svijet koji neće imati posla. Dakle, vi koji ćete morati da vodite ovaj narod u miru, dobro se spremite za to! Nemojte živjeti u iluzijama, niti sijati iluzije da će biti lahko! Bit će veoma teško.”

U intervju kojeg je dao za list “El-Mundo” na pitanje šta ostavlja u naslijeđe svome narodu odgovorio je: “Vjeru u Boga i vjeru u sebe”.

Sva težina i teret, ali i ispravnost njegovog života (podsjećamo se na riječi Abdulaha Sidrana: Čovjek koji je nevolju života prošao uspravno) se može osjetiti u samo dvije rečenice kojima je zaključio svoju autobiografiju “Sjećanja”: “Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.”

Neka je Božiji rahmet na tebe, Predsjedniče.

P.S. Ovih dana se u Bužimu obilježavaju Slobodarski dani viteškog grada Bužima, tradicionalna manifestacija koja se svake godine održava u čast herojstva Bužimljana, ali i u čast heroja svih heroja, rahmetli Izeta Nanića. Poginuo je 4. augusta 1995. O herojstvu rahmetli Izeta Nanića se već zna. Ali, ljubav i poštovanje Bužimljana prema rahmetli Izetu Naniću, slušati ih s kakvom ljubavlju i iskrenošću vam pričaju o njegovom životu, bitkama i pobjedama, to se ne može opisati, to (se) treba doživjeti i osjetiti.

Neka je Božiji rahmet na tebe, Komandante.

Autor: Alem Dedić

Izvor: Rijaset.ba

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles