Cirkus privreda i hajdučki apetiti

0

Jedni kažu: „Onima prije nas je lakše bilo.“ Drugi:  „Ne, njima je teže bilo.“ Treći: „Krivci su nam oni prije nas.“ Četvrti: „Krivci smo mi sami sebi.“ I tako kao da vječito traje neka vrsta dileme kojoj generaciji je bilo lakše ili teže,  ali na kraju se sve kao poravna onom starom: „Svako vrijeme nosi svoje breme.“

Između tuđe i vlastite krivice, sretnih i nesretnih okolnosti, naslijeđenih prednosti ili zaostataka, sudbine ili naših zasluga, kazne ili iskušenja, i onoga da li je moglo biti  bolje ili je moralo baš ovako, teško je povući crtu ili je ne treba nikako ni povlačiti. U svakom slučaju, čovjek nema pravo da se prepusti ludim i nekontroliranim vjetrovima.

U cilju održanja i osiguranja života ljudi i zadovoljenja njihovih osnovnih, egzistencijalnih i luksuznih potreba, svaka generacija je dužna da organizaciono sinhronizira sve prirodne i od čovjeka sačinjene resurse i ustanove. Drugim riječima, djelujući u ovom pravcu, ljudi kvalitativno uređuju polje privrede i privređivanja i time direktno utiču na stepen privrednog razvoja i kvaliteta  života.

Zbog same važnosti po društvenu zajednicu i brojnih kompleksnosti, svako društvo mora  kroz sistem uređivati ovu oblast i time stvarati pozitivnu poslovnu klimu. Praktično, sami sebi kroz brojne zakonske norme, razne kodekse, krojeći poslovnu etiku, a Boga mi, ispravno ili pogrešno, tumačeći brojne vjerske propise, namećemo pravila privređivanja.

Pored toga što ovako poredane stvari teorijski garantiraju opstanak i kvalitetan život svakog pojedinca, u Sandžaku se svakodnevno suočavamo sa ružnom stvarnošću i brojnim životnim problemima. Svjedoci smo da Sandžaklije na brojim poljima u BiH, Turskoj, Evropi i širom svijeta postižu vrhunske rezultate i plijene svjetski poznate autoritete, pa i na bolju biznisa. No ipak, sandžačke općine se već duži vremenski period svrstavaju među najnerazvijenije u Srbiji i Crnoj Gori. I opet dilema: u čemu li se to mi gubimo?

Laički analizirajući sandžačku privredu moglo bi se zaključiti kako su ljudi neradni, neproduktivni, neposlovni ili nesposobni. No, da Sandžaklije nisu baš takvi govore činjenice da su se ljudi s ovih prostora u poslovnom i svakom drugom smislu pokazali kao kvalitetan, marljiv, radan, poslovan, vrijedan i uspješan dio evropske i svjetske porodice.

Vrlo često sami vitoperimo putanju koje se moramo držati. Svjedoci smo da se u Sandžaku, kao nikada prije, nesvjesno doživljava ili svjesno pogrešno tumači sama definicija privređivanja ili riječi privrednik. Po ispravnu putanju je veoma pogubno privrednikom doživljavati svakoga ko „gospodari“ privrednim subjektom i time se materijalno okoristi. Pogotovo kada samo zbog toga privrednikom smatramo i onoga ko trguje drogom ili ljudima, pljačka ili potkrada pojedince i kolektive…  Ili one koji pod plaštom nekakvih preduzeća, a u sprezi sa svojim saveznicima  unutar društvenih institucija, potkradaju kompletno društvo. Praktično, zanemarujući, a ponekad i respektirajući pojedince koji unutar zajednice autoimuno razgrađuju zdravo tkivo, sami sebe već unaprijed osuđujemo na propast. I pored vlastite pozitivne energije, htjenja i znanja, nešto nam ipak ne ide kako treba? Najkraće rečeno, u Sandžaku imamo cirkus privredu u izvedbi cirkus vladajućih struktura.

Takav zaključak je neminovan jer vladajuće strukture nikada nisu stvorile ni minimum uvjeta za pošteno i normalno poslovanje, pa čak i ne teže tome.

Naprotiv, raznim trikovima unutar sandžačke zajednice formirane su vladajuće strukture od pojedinaca koji međusobno ne dijele nacionalna, vjerska ili politička uvjerenja, već vlastite bolesti ili hajdučke apetite. Baš takve strukture kreiraju, forsiraju i raznim privilegijama potpomažu sebi slične (nepoštene) i  po širu zajednicu štetne pojedince i kolektive. Drugim riječima, proizvode štetne privredne viruse.

Dok se u normalnom svijetu ljudi bave razvojem (naukom, raznim istraživanjima, usavršavanjem, modernim biznisom i slično), građani Sandžaka, zavezanih ruku, samo promatraju kao da su osuđeni da  vječito dokazuju  jesu li ono što stvarno jesu ili su ono što stvarno nisu.

Dok drugi ostvaruju svoje snove (grade nove i još  modernije aerodrome, brze vozove i avione, da ne spominjemo kako ispod okeana autoputeve grade ili kosmosom krstare), Sandžaklije još uvijek bez vlastitog privrednog dresa i reprezentacije, na udarnim vijestima slušaju kako su prvi put od postanka čovječanstva dobili kamenom popločan glavni gradski trg, ili od tri metra kvadratna Centar za razvoj poljoprivrede i uz to dva kružna toka – jedan na ulazu, a drugi na izlazu grada, i sve tako redom u beskraj.

Opće je prihvaćeno da privređivati za sebe, porodicu i šire, biti koristan zajednici i okruženju, a u skladu sa već pobrojanim normama, jeste jedna od osnovnih i temeljnih dimenzija normalnog čovjeka. Zato građani Sandžaka, da bi osigurali barem opstanak, moraju stvoriti vlastiti imuni sistem kroz vlastite i kvalitetne institucije, uz pomoć kojih će zdravim sačuvati pojedinca i njegovati njegove zdrave dimenzije, tako što će mu kroz iste obezbijediti normalne uvjete privređivanja i zdrav poslovni ambijent, jer je to osnovna potreba koja im stoljećima nedostaje.

Autor: Hako Duljević


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.