Čilimarstvo, šansa za žene

Sjenica  – ćilimarstva je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u sjeničkom kraju bilo unosna djelatnost, kojom su se bavile mnoge obitelji. Iako se tkalo na drvenim razbojima, a prerada vune od šišanja ovaca do tkanja se radila ručno, mnogi su od prodaje ćilima pravili kuće i kupovali imanja. Ratnih devedesetih godina, ćilimare su izgubile tržište, a izrada prostirki od vune gotovo je potpuno zamrla.

Ambicije da povrati izgubljeno tržište ćilima trenutno ima udruženje “Sandžački ćilim”, koje se, između ostalog, bavi ekonomskim osnaživanjem žena, i ćilimarstva vidi kao način na koji bi ženska populacija mogla zaraditi i osigurati kakvu-takvu ekonomsku sigurnost. Udruženje za sada otkupljuje manje komade tkanine, najčešće kao suvenire.

Nermina Malićević iz sela Breza, nadomak Sjenice, jedna je od rijetkih koje se ovim poslom bave. Ona tka na način na koji se to radilo i prije nekoliko desetljeća, na drvenom razboju, vještim prstima uz pomoć kirkita, metalnog češlja kojim se bojana vunena vlakna slaže u guste redove.

– Lakše je da ovako zarađujem nego da u nekoj krojačnice šijem za strojem. Dok tkam, kod kuće sam, mogu nadgledam stoku, kuvam ručak, razgovaram sa susjedom, a opet nešto zaradim. Prostirke koje izrađujem ručno daleko su bolje od onih sintetičkih u trgovinama – priča Nermina dok krajeve vune provlači kroz “osnovu”.

Ona sada tka na malom razboju, jer su tkanine manjih dimenzija traženije, ali ukoliko bi joj netko naručio, lako bi, kako kaže, započela i veliki, pravi ćilim. Iako zaradi 50 do 60 eura mjesečno, Nermina je zadovoljna. Usporedbe radi, njena svekrva Hava, koja se ovim poslom bavila u sretna vremena, kaže da su ona i njen suprug tkanjem platili polovicu svog imanja.

Bojadžijske radnje, u kojima se vuna bojila, više ne postoje. Od nekoliko “drndara”, u kojima se vuna čistila i pripremala za obradu, danas postoji samo jedna, a iu njoj se strojevi rijetko kada uključe. Svjesni vrijednosti ćilima kao svojevrsnog brenda sjeničkog kraja, lokalna vlast i pojedinci bezuspješno su pokušavali da tom zanatu vrate stari sjaj. Ni ideja da se pokrene proizvodnja modernijih proizvoda – tapiserija, također nije realizirana. Ipak, u sjeničkom kraju, vune ima na pretek. Nezadovoljni niskom otkupnom cijenom, seljaci je čuvaju na tavanima ili je jednostavno zapale, jer iz udaljenih sela nemaju računa da je transportuju do mjesta otkupa. Vune, dakle, ima, a ima i ko da radi, jer je na evidenciji NSZZ čak 5.400 nezaposlenih. Kvaliteta ovih tkanina je neosporan, neki komadi se čuvaju iu europskim muzejima. Nedostaje, izgleda, samo tržište.

Izvor: Pravda.rs