CARLA DEL PONTE OTKRILA: “Milo Đukanović me u suzama molio da ne svjedoči protiv Miloševića”

11
205

Đukanović mi je plačljivim glasom rekao da bi svjedočenje protiv Miloševića naškodilo njegovom političkom ugledu u Crnoj Gori, otkriva Carla del Ponte

Aktualni crnogorski predsjednik Milo Đukanović svojevremeno je, maltene u suzama, molio da u Haagu ne svjedoči protiv bivšeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića! To je u svojim memoarima otkrila nekadašnja glavna tužiteljicaa Haškog tribunala Carla del Ponte.

 

Foto: Profimedia

 

Đukanovićeve molbe su urodile plodom pa je tako uspio izbjeći haški susret s nekadašnjim političkim mentorom i saradnikom, a potom ljutim protivnikom.

– Đukanović je odbio da se pojavi pred sudom kao svjedok protiv Miloševića. “Milošević mi nikada nije dopustio da mu budem suviše blizu i da mi budu poznate važne stvari”, rekao mi je Đukanović. “Nikad mi nije vjerovao i njegove najvažnije planove znala je tek nekolicina ljudi u Beogradu.” Đukanović mi je plačljivim glasom rekao da bi njegovo svjedočenje protiv Miloševića naškodilo njegovom političkom ugledu u Crnoj Gori – otkrila je Carla del Ponte u knjizi “Gospođa tužiteljka” i dodala:

– Objasnio mi je da želi sprovesti reforme u zemlji, ali da mu je vrijeme ograničeno i da ima tek neznatnu većinu u parlamentu. Zamolio me je da pokušam shvatiti njegov položaj i njegove napore za očuvanje stabilnosti u Crnoj Gori. “Čak i među mojim pristalicama ima ljudi koji su protiv Tribunala”, rekao je, obećavši, uprkos tome, da će pomoći kancelariji tužioca i proslijditi joj svaku informaciju koju eventualno dobije.

 

Foto: Marina Lopičić

 

Toma Fila, dugogodišnji Miloševićev advokat, kaže za Kurir da mu je poznato da je Haag planirao pozvati Đukanovića da svjedoči protiv nekadašnjeg šefa SRJ, ali da nisu do kraja na tome insistirali jer su vjerovatno shvatili da bi od toga imali više štete nego koristi.

– Đukanović bi loše prošao s naše strane. Mi smo se, tokom suđenja, čak i pripremali za slučaj da njega dovedu. Prvo nas je zanimalo da nam on kaže kako je to 1998. znao da će Srbija biti bombardovana, a nikome to nije rekao. Imali smo pismene dokaze za to – navodi Fila i zaključuje:

– Mislim da je i Haag na kraju proračunao da će od Đukanovićevog svjedočenja biti više štete za njega nego koristi za optužnicu. A da se pojavio u Haagu, to bi definitivno bio kraj njegove političke karijere.

(slobodna-bosna.ba)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

11 KOMENTARI

  1. Putovao sam jednom iz Istanbula do Podgorice, autobusom. Tu sam se stvarno uverio kako Crnogorci islamske veroispovesti vole Crnu Goru. Pevali su stare crnogorske pesme od srca

      • hajde vlahu vi ste albanci ionako ne kmeci vise,ubiste se po vlaskim portalima da dokazete da su iliri bili srpi ahahahahahaha,kim jong srbin i tako to hahaha bolesnici.pukoste sto se svi osvjestise nacionalno i osobodise vlaskog pristiska,kmeci serem ti se na njegosa

  2. milo je ucestvovao u genocidu u bosni ucestvovao u ubijanju muslimana u crnoj gori milo je saucesnik svih zlocina genocda u bosni crnoj gori na kosovu

  3. Majka pomenutih sestara babe Ljube i babe D. bila je baba pomenutom hvalisavom G.K. i on je u prvi mah po napuštanju Karlovca sa porodicom boravio u njenoj kući na selu, gde je ona do rata živela sama (muž joj je stradao od ustaša 1941. godine). To je 1991. godine bila starica od preko 80 godina, dobro nam poznata još iz vremena naših predratnih dolazaka kod đeda i babe na selo (delila ih je jedna dolina i mali gaj). Ta je bakica naročito volela moju najstariju sestru kad je bila mala. (Grdeći u proleće 1997. moje sestre kao što sam već naveo, naš Tetec im je još rekao: “Niste vi više male curice da nosite kratki šosić, nego kličkove!” Kličkova je kod Teteca bio grub izraz za odraslu devojku.) A u vreme kad je moja starija sestra još bila mala curica, moji roditelji pričaju kako su jednom za vikend došli na selo kod babe i đeda (majčinih roditelja), a tu je bila i majčina baba. “Mala”, tj. moja najstarija sestra se, kažu, igrala napolju. Kad, najednom, na svoj užas, vide da je nema nigde! Zovi, zovi okolo – ništa, niko se ne javlja. Kuće u selu su razbacane po brdima, nisu to ušorena sremska i vojvođanska sela sa ulicama. Niko malu nije video. Traže je na sve strane, ali nema je nigde. Dok, ne znam ko, neko iz sela, upita ih, čuvši njihovo očajno dozivanje: “Da li vi tražite malu?” Na potvrdan odgovor (moja majka je, kao svaka majka, bila spremna na najgori odgovor da se maloj nešto desilo) reče im taj (ili ta) neko: “Evo male sa babom…” – sledi ime majke babe Ljube i babe D. – “đe ‘vamo niže grma u dolini sjedi i čuva krave!” Oni preko doline i kroz gaj, kad tamo, dobra bakica, koja je voljela moju najstariju sestru neizmjerno dok je bila mala, a ova, kao i svako malo dete, to nagonski osećala pa imala naklonost prema bakici, dakle bakica čuva svoje dve-tri krave, drži moju sestru na krilu, cupka je i peva joj: “Ančice, bančice, odakle si ti? Ja sam seka iz Oseka, trgovačka kći!” (Kažu da je pevala upravo ovako, “iz Oseka”, ne “iz Osijeka”, što je malo čudno, ali ja sam pred rat imao prilike da takođe čujem na svadbi kako se u Karlovcu peva ova pesma i to istim rečima “iz Oseka”.) Nebitno zašto se baš ovako pevala, ali bakica, kažu, pevuši i cupka je u krilu, a moja u ono vreme mala sekica, vele, vrišti i smeje se. Ona je valjda videla bakicu gde goni krave na pašu i pošla sa njom. Ovo je bilo negde negde krajem 70-tih godina 20. veka. Moju drugu sestru, drugo dete po redu mojih roditelja, ta dobra bakica već nije toliko obožavala kao moju najstariju sestru, jer je bila nestašnija i sklona da se sakrije, popne na kakvo niže stablo i sl. pa se ne bi htela javiti, ali opet je i nju par puta čuvala. Mene nije pazila nikako, jedno što je već i sama bakica bila starija, nemoćnija, pa i bolesnija na noge, a drugo, što ona (za divno čudo za patrijarhalni Kordun) nije mnogo marila za mušku decu i više su joj djevojčice prirastale srcu. Ona je bila u životu kad joj je unuk G.K. (ja mislim da je njegova rano preminula majka bila njena treća kći) izišao iz Karlovca u septembru 1991. i privremeno se nastanio u njenoj drvenoj ali čistoj kućici, a umrla je u julu 1992. godine u dobi od kojih 85 godina i bili smo joj na sahrani. Mislim da muške dece nije imala. Ni čuveni hvalisavac G.K., njen unuk, nije imao braće, nego sestre. Sad, kad sam opet došao do G.K., koji je, ponoviću, bio i ostao dobar prijatelj moga oca, čija je baba čuvala moju najstariju sestru i pevala joj “Ančice, bančice”, da navedem još jedan primer kako je i koliko neko u stanju da laže. Budući da se ja ograničavam na period trajanja RSK, i ovaj primer biće iz tog vremena, mada nema veze sa politikom. Naime, u ono vreme postojanja naše Krajine, negde 1993. i 1994. godine jedna od najpopularnijih pevačica u Srbiji (samim tim i u Krajini) postala je (pored Cece koja je neprikosnoveno isplivala na vrh popularnosti u to vreme i u Krajini) svakako i Mira Škorić. (Znam kad smo, početkom 1995, ja i sestre bili u Rumi u poseti kod majčine sestre, naš tetak “nemam reči” (njegova uzrečica), gledajući jedno veče mi, udobno zavaljeni po foteljama, bivšu TV Palma, koja je puštala narodne pesme, i kad se pojavi Mira Škorić (bila je u pitanju pesma i spot Lepe Brene “Muškarci” u kojoj Brenu prate Mira Škorić i Vesna Zmijanac), dakle naš tetak reče: “Nemam reči, ova je kobra” – zašto kobra Bog zna, je li to pohvala ili pokuda našeg tetka “nemam reči” koji je bio veliki ljubitelj žena, ali mislim da je pohvala u pitanju, mada neobična – “Mira Škorić postala toliko popularna da je to neopisivo! Vidite li vi, deco, gde se ona uglavila sa Brenom i Zmijančevom!” Naravno da smo mi za tu popularnost znali, jer popularna je bila i u Krajini još od 1993. godine, ako ne i ranije, po kafićima su se vrtele numere “Manastir”, “Ti si ko i ja”, “Zašto nosiš prsten moj”, “Iz dva oka dva bisera teku”, “Niz vene mi tiho tečeš”… Ove su hitove i moje sestre rado slušale (mada im Mira Škorić svojom facom ne beše naročito simpatična, one su to komentarisale na način svojstven ženama, naročito tinejdžerkama) a i mom su uhu prijale ove melodije. A pronela se bila priča da je Mira Škorić poreklom sa Korduna (gde u primišljanskom kraju postoji prezime Škorić). I jednom, par dana pred Novu 1995. godinu, sedeli smo u kafiću u Slunju, kod Dragana Orlovića, jedno veče ja, moje obe sestre, naša sestra od ujaka, jedan dečko od nekih 20 godinu koji je bio rodom sa Korduna, pa kad je izbio rat 1991. otišao u Beograd kod rodbine, tamo nastavio školovanje, mislim da je bio isposlovao i državljanstvo SRJ, a sad je došao da obiđe roditelje i rodbinu u Krajini za praznike, plav, ovisok, zajedljiv pomalo, a bila je tu u društvu i jedna devojka negde njegovih godina, negde iz primišljanskog kraja. Ta devojka je bila omalena, nije bila ružna, a ni lepa, nego onako, imala je puna čulna usta, lepe zube, tamnosmeđu kosu, a jako tamne oči imale su nešto tamno oko njih što joj je davalo lukav i prevarantski izgled (a po svoj prilici je i bila takve naravi; moje sestre nju nisu naročito trpele i zvale su je među sobom “lija”). Ona je šarala pogledom levo-desno (i ona mi je rekla da stvarno podsećam na onu izvesnu ličnost) a mislim da je potajno bila zaljubljena u onoga dečka što je sjedio sa nama. Razgovor se vodio o svemu i svačemu, onaj dečko je pričao kako se živi u Beogradu, kakav je život noću i sl. O politici i o ratu nije se pričalo, već smo bili zasićeni toga, ili su se pominjali konkretni događaji vezani za najužu okolinu. Malo po malo, razgovor se poveo o estradi, o estradnim zvezdama, novim pesmama (moje su sestre istakle kako im je simpatična ona pesma “Brrr šiznuću” koji je spot prikazivan u to vreme na televiziji i gde se pojavljivao i onaj crnac sa svojim smešnim glasom), i tako dođe razgovor i na Miru Škorić, veoma popularnu, kako rekoh, u to vreme. Na to ona pomenuta “lija” reče: “Meni je Mira Škorić neka tetka, mi održavamo kontakt stalno, i ja kad odem u Beograd!” Sad, “lija” se nije prezivala Škorić, ali bila je iz kraja odakle je (navodno) poreklom i Mira Škorić… Ali opet njena sklonost da, po svoj prilici, slaže u tren oka, a možda je htela i da joj “poraste cena” u očima onog dečka – koji po svemu sudeći nije mario za nju, a poznavali su se izranije, od pre rata. Uostalom, govorilo se da on ima curu u Beogradu, takođe Kordunašicu na školovanju u Beogradu. Pa i da joj je Mira Škorić stvarno “neka tetka”, da li su baš tako bliske… Nama je akademik Mihailo Marković bio neka rodbina sa očeve strane, pa ipak ne samo da nismo održavali nikakav kontakt, nego on verovatno za nas nije ni znao, a moj otac ga početkom 1994. godine nije hteo ići slušati kad je dolazio na Veljun da drži govor u Martićeve predizborne svrhe. Nego onaj dečko, zajedljiv, ni pet ni šest, reče “liji”: “Daj mi broj telefona Mire Škorić, treba mi nešto!” A “lija” se malo zbuni, zagleda u njega onim tamnim očima i ne reče ništa. “Pa daj mi ženin broj!” A ona i dalje gleda zbunjeno u njega (a mi zlurado u nju). Najednom mu reče, kao u šali: “Jo što si bezobrazan!” “Šta sam bezobrazan, ti kažeš da ste bliski i u kontaktu, pa valjda imaš njen broj!” I tako se taj razgovor o Miri Škorić prekide, a “lija”, kao uvređena, ćutala je ostatak vremena dok smo sjedili u kafiću, mada je razgovor tekao i dalje o svemu i svačemu. Ona je bila “niži duh” od navedene porodice G.K., pa su se njene laži ograničavale na manje sitnice, dok su G.K. i njegovi ciljali više, on je “imao veze” i “svoje ljude” u Generalštabu. A moj skromni otac, sve i da je održavao najintenzivnije veze sa svojim daljim rođakom Mihailom Markovićem (a nije nikakve), za koga se govorilo da je ključna ličnost Miloševićeve vlasti, sumnjam da bi to ikad i spomenuo, nego kad bi ga neko upitao, a i tada bi mu trebalo kao kleštima vaditi reči.

  4. Kako su oni poslovali po kući, uputiše nas da spavamo, ako hoćemo, na senik. Popnemo se gore na podinu, a na drugoj podini smeste se još neke izbeglice, i to je prvi i jedini put što sam spavao na senu, ali sam zato odmah utonuo u slatki i čvrsti san, okružen mirisnim i mekim senom i pokriven dekom jer je noć bila prohladna. Topovska pucnjava koja se preko dana neprekidno čula iz smera Karlovca uveče je bila potpuno prestala, i jedino je dole cestom, kako su ujutru pričali oni u dvorištu kuće što su utovarivali stvari celu noć sa domaćinima, celu noć strujala reka izbjeglica prema Topuskom, ali mi to nismo čuli jer smo spavali celu noć. Pomenuta baba Ljuba – ona je valjda neka tetka,ako ne i rođena, G.K. – imala je još jednu sestru, neku babu D., mlađu od nje par godina, koja je posle izbeglištva dugo živela u Rumi a pre par godina se vratila u Hrvatsku i mislim da je i ona živa još uvek. Njen muž (babe D.) je pre rata radio u Njemačkoj a rat ga je zadesio u Krajini kao nemačkog penzionera gde se i razboli i umre pred novu 1993. godinu. Ne znam od čega je bolovao, tek kažu da nije trpio bolove, ali ga je “prebacivalo” pa je govorio besmislice pred onima koji su dolazili da ga posjete, i kad ga njegova žena, baba D., jednom pred par ljudi zapita pozna li on ko je ona, on reče: “Kako ne, ti si moja šoca.” Rekao sam da je baba D. nakon “Oluje” živela u Rumi, dole blizu gimnazije, deleći kuću sa još jednom izbegličkom porodicom, i jednom prilikom dođe joj iz Beograda njena sestra, pomenuta baba Ljuba što je pala u jarugu u “Oluji”, u posjetu. Bilo je to baš u maju 1997. godine, kad se mojoj starijoj sestri na neki način udvarao neki pristao mladić od svojih 25 godina, Srbin iz RS, da li tačno iz Zvornika ili iz okoline Zvornika ne znam ali uglavnom iz toga kraja. Beše povisok, stasit, tanak, plave-plavosmeđe kose, pravilnih crta lica, pravilna fina nosa, i jedino su mu smeđe oči imale neki pomalo začuđen, pomalo divljačan pogled. On se bavio nekim poslom mesec dana u Beogradu, obilazio rodbinu i po Sremu (mislim u Dobrincima) i ne znam gde je upoznao moju najstariju sestru (što sam je ja od malena prozvao Dada bogzna zašto), i zapela mu je za oko. Ja ću sa svoje neutralne tačke gledišta reći da su, kad bi ih video zajedno, meni izgledali kao dobar par – visoki, stasiti (ona dabogme niža), a njegova svetla kosa odlično se slagala u kontrastu sa njenom gavranasto-crnom kosom, kao i njegovo fino lice sa njenim takođe finim, ali više bebastim i nježnijim crtama lica. I već se, po običaju, raširila priča da je ta stvar već skoro “svršena” i samo treba da se kruniše brakom, a govorilo se i da je “mladoženja” imućan – mada je u Rumu dolazio sa nekom starijom ali sjajnom “askonom” kad bi izlazili, a izlazili su svako veče. Jednom je baba Ljuba – koja je sigurno nešto o tome već čula od svoje sestre – bila kod nas kad je “đuvegija” došao po moju sestru da izađu, i kad odoše (a bila je dobra sa mojima) priupita moju mamu (ovog puta njeno bezizražajno lice dobi izgled živog interesovanja koje kod većine ljudi ovakve stvari pobuđuju): “‘Eli, ‘oće li što biti između male” – tako je zvala moju sestru – “i ovog dečka?” Na što joj mama ništa nije mogla odgovoriti jer to ni sama nije znala, a da pitaju moju sestru nakon svega 20-tak dana poznanstva sa mladićem za brak bilo je prerano za moje roditelje, a on, onako ćutljiv, ništa nije govorio. Inače je malo pričao, barem u našoj kući, koju smo u to vreme bili stekli. A ni moja sestra o tome nije mnogo govorila, a kad bi nešto i rekla, više bi govorila sa nekom ironijom o mladiću (to je i bio njen običaj da najpre uoči mane svojih udvarača, mada ovaj javno i nije bio udvarač). Ali zato se očevoj tetki, našem Tetecu, kod koje je jednom moja sestra bila, idući uveče u grad, u posjeti sa momkom, on dopao od prve. Ova je posjeta urodila na kraju teškim kritikama od strane Teteca na račun moje najstarije sestre, moje druge sestre i mene (a to nije bilo ništa čudno od Teteca jer, mada je, znam, neizmerno volela nas troje, često je iznosila kritike na naš račun našem ocu i majki, naročito kad bi videla na sestrama s vremena na vreme kratku suknju a mene je grdila zbog nepodšišane kose). Tako je bilo i to popodne. Bio je maj mesec, vreme toplo, upravo sparno kako samo zna da bude u Sremu, i moja sestra beše obukla kratku suknju (nikad one nisu oblačile one ultrakratke suknje što imaju svoj vulgaran naziv, a kratku suknju bi uvek kombinovale sa patikama tako da nisu imale jako napadni izgled, nego više sportski, ali Tetecu je bilo dovoljno da vidi na njima da je suknja “otišla” iznad kolena pa da pređe u jarost). I kad su se, nekoliko dana potom, moja sestra i moj nesuđeni zet – ako je uopšte smerao da to bude – jednostavno razišli kao što su se i sastali, bez mnogo objašnjavanja sa strane moje sestre zašto i kako (ja je, naravno, nisam ispitivao mnogo iz više razloga: prvo, ona je bila nekoliko godina starija od mene da bih ja, pubertetlija, njoj postavljao pitanja zašto se raziđoše; drugo, nisam želeo da je eventualno povredim – mada mi nije izgledala ni najmanje razočarana; treće, ništa neobično da se raziđu dvoje koji zvanično, osim u kombinacijama drugih osoba, nisu ni bili kandidati za bračnu zajednicu; četvrto i najglavnije – ja sam bio u životnom dobu kad su me živo privlačili djevojčurci, a da bih se bavio privatnim životom moje sestre koja je bila potpuno odrasla osoba, koje smo mi nazivali “starima” mada beše u ranim 20-tim). Da li su je moja druga sestra ili moji roditelji više ispitivali ne znam niti sam se interesovao, ali kad smo nedugo potom, jedno predveče krajem proleća 1997. godine nas troje dece došli kod Teteca u stan, imali smo zašto i doći, prvenstveno moja najstarija sestra, već razglašena među babama kao nevesta a ono ništa. (Najviše sam mrzio u Rumi, a tako je svuda po Sremu, one klupe iznesene pred kapije kuća gdje obično sjede stariji ljudi, pa nije stvar što sjede, nego što znam da odatle prate i komentarišu sve šta se zbiva na ulici i u komšiluku; mi takav “ukras” nismo postavili pred kapiju.) Tetec reče otprilike ovo kreštavim glasom – znak naročite ljutnje kod nje – mojoj sestri: “Ostavi te dečko, da li? Pa nije ni čudo, gledam ja onda kad ste bili tu kod mene, a ti obukla šosić do pola bedre! Ja sam šutila, ćela sam da u zemlju propanem od sramote! A on dečko fin, kulturan, ma vidio on s kime ima posla, pa on takve može naći na svakom nuglu! Cure za jednokratnu upotrebu, za jednu noć! Laka ženska! A kako te nije sramota, kako kad sjedaš u kola š njime, a ono… Ma sramota je i reći! A koliko sam te sjetovala, ali ne vredi vama govor'ti, vi ste deca nerazumna, vi radite po svome i šlus, pa kome pravo kome krivo!” A mojoj drugoj sestri reče: “A ti imaš dobar primjer, vidim ugledaš se i ti na taj primjer? Samo ti prati stariju sestru, pa ćeš dobro proći u životu! Kad i tebi dođe dečko, a ti se isto obuci – svuci, bolje reći – pa nek sijeva! Kad može sestra, zašto ne bi i ti! Jo, Bože, na koga ste tako… Tako neumjesne!” Ovo su sve bili nezasluženi prekori, moje sestre su bile pametne, pristojne, nikad nisu ni psovale, ni pušile, ni pile, nisu upadale starijima u reč… Najteži “greh” bili su im noćni pohodi u kasno proleće na tuđe trešnje sa ostalom decom i omladinom još za vreme Krajine, u čemu sam i ja učestvovao. Ali Tetec je stvorio zaključak da je pomenuti mladić napustio moju sestru, i to zbog kratke suknje, što svakako nije odgovaralo istini, ali kad dobri naš Tetec nešto uvrti sebi u glavu, to je tako i “šlus”, kako bi ona rekla. Pa posle ove bukvice, koja je bila daleko duža nego što sam ja naveo, na koju je moja sestra ćutala ili se tek pomalo branila blagim tonom da bi se, kad smo se vraćali, smejala, mada se ipak uvredila na izraze “laka ženska” i slične, ali nije ni jednu ružnu reč rekla za Teteca, znajući da će joj koliko sutra Tetec, kad je prođe srdžba, reći “ljepa moja”. Ali ipak je Tetec drugi dan očitala još jednu lekciju – ovaj put kod naše kuće i našem ocu, u stvari i ocu i majci: “Što je vami, što ste vi nji'” – nas troje – “raspuštili da rade što ‘oće? Što ste vi nji’ razmazili? E, da su oni moja djeca, ja bi nji drugačije odgajala! Ne znaju oni što je motka, zato su takvi!” I kako je uvek sve potkrepljivala primerima, navela je ko je svog sina tukao motkom dok mu se ruka nije umorila a sva se motka pokidala “ali je zato danas čovjek!” I sl. Posle se smirila. Opet su sestre postale njene “ljepe moje” a ja “sunce moje”. Za ovoga dečka iz Zvornika da kažem još nešto. Rekao sam već da je malo govorio, a da je imao nekako divljačan pogled (mada inače zgodan i fin). Jednom ga kod nas vidio neki Nikola V., stariji čovek (u licu nalik neobično na pokojnog Milana Srdoča; danas je pokojni i Nikola), inače takođe rodom Srbin iz Bosne, negde iz okoline Bihaća, kolonista u Rumi, koji se upoznao s nama 1996. godine. Taj Nikola imao je običaj da svakome “kači” nadimke prema raznim osobinama, a ovoga momka, onako ćutljiva i divljačna pogleda prozvao je “Zjakan”, ne libeći se da ga tako zove i pred mojom sestrom, koja ne samo da se nije ljutila, nego se i smejala tom nadimku svoga “dragana”. Inače, i nama je podelio nadimke, tako je npr. moj đed bio “Ćića Mića”, moja mama “Političarka” (Bog zna zašto, kad je upravo o politici najmanje govorila), moja starija sestra “Maća”, druga sestra “Vrtirep”, a mene je nazivao nadimkom jedne popularne ličnosti za koju mi je više njih na raznim lokacijama još od 1994. godine pa nadalje govorili da sam neobično nalik na njega – uz, naravno, vidljivu razliku u godinama jer dotični beše stariji od mene poprilično, i uz moje nežnije, detinje i blaže crte lica, koje nisu imale u sebi zrelu muškost kao dotični, ali meni je imponovalo kad mi kažu da sam kao neki njegov mlađi rođak, jer čovek beše popularan i omiljen; nebitno je što nije bio Srbin. Mada ja, lično, nisam video tu sličnost, bar ne u tolikoj meri, ali kad drugi govore, valjda nešto ima, mislio sam. Da smo ja i moje dve sestre jako slični međusobno, to su nam govorili svi i da nema nikakve sumnje već na prvi pogled da smo najbliži rod. To sam već uviđao i sam: ista vrana kosa, tamne oči, bela put, nežne i blage, prilično bebaste crte lica kod sve troje, tankovijasti, jedino što je najstarija sestra više otišla u visinu dok je mlađa (Seja) bila niža, a ja sam bio u fazi rasta prestižući poslednju i dostižući prvu. Nego još nešto o Nikoli. U arsenalu njegovih špicnameta, dodeljenih i meštanima Rume i izbjeglicama koje je poznavao, muškarcima i ženama, starom i mladom, bilo je još reči (za koje ja znam): Drmkalo, Balonja, Ruskinja, Popić, Bizmark, Tetka, Mitraljez, a jednog našeg bratića, izbeglicu, koji se razumeo u sve, ali baš sve, i svaku stvarčicu znao popraviti i štošta napraviti, nazivao je “Astronaut” govoreći da će on kad-tad napraviti raketu i odleteti na Mesec. Nikola je imao iza kuće ukusne višnje i često nam ih je donosio, a često pozivao nas decu da dođemo kod njega i sami se najedemo višanja do mile volje. Bio je oženjen takođe Srpkinjom kolonistkinjom iz Bosne, negde iz Potkozarja mislim, ženom oštrih zelenih očiju, ali nisu imali dece, inače dobri ljudi i velikodušni.

  5. Četvrti član ove porodice, sin G.K., njegovo starije dete, nije došao početkom septembra 1991. godine sa porodicom iz Karlovca, iz razloga što se zadesio u kasarni JNA “Petrova Gora” koja je bila pod opsadom hrvatskih paravojnih snaga kao i sve kasarne JNA u Karlovcu (osim Kamensko koja se prirodno naslanjala na srpsko selo Popović Brdo) i širom Hrvatske. On je inače dosta dobro svirao harmoniku. On je napustio Karlovac negde u drugoj polovini septembra, kad su se karlovačke kasarne predale. Sećam se kad sam ga vidio u Vojniću tih dana, prvi put nakon mjesec i više dana. Još je trajala tek započeta (i ubrzo prekinuta) školska godina. Stajao sam sa jednim školskim drugom kod starog hotela u Vojniću, pored ceste za Vojišnicu. Razgovarali smo, kadli se u blizini zaustavi vojno vozilo. Iziđoše dvojica mladića u uniformama JNA. Jedan od njih bio je sin G., koji, videvši mene, pođe prema meni. Tu se pozdravimo, poljubimo, i ja rekoh: “Iziđe konačno i ti!” “Iziđoh” veli “ali sam prethodno roknuo snajperistu na Domu JNA!” Dom JNA je bio odmah preko puta kasarne “Petrova Gora”, i kako je ova kasarna bila pružila manji oružani otpor hrvatskim snagama, vrlo je moguće da su one koristile Dom JNA da pucaju na kasarnu, e sad, veliko je pitanje da li je on “roknuo” snajperistu, jer poznavajući sklonosti svih članova ove porodice ka hvalisavosti, ne bi me nimalo čudio da je izmislio. On je posle prebačen, kao vojno lice sa nekakvim činom, na slunjski poligon, a ostalo troje su ostali na selu do leta 1992. kad su se doselili u Slunj. G. je odlazio na položaj kao pripadnik TO. Jedno veče, krajem oktobra 1991 (struje nije bilo) eto ti ih sve troga izvanredno raspoloženi kod moga đeda, i nose kasetofon sa kojeg odjekuju naše pjesme na Srpskom radiju Petrova Gora. Mislimo se šta je uzrok ovolikom veselju njih troje, ali neće nas dugo ostaviti u neizvjesnosti, jer samo što sedoše, veli ćerka G.: “Pala je konačno i Lasinja!” Ja, u svom dotadašnjem kratkom vijeku, nisam, mislim, nikad ni čuo za Lasinju a ako sam slučajno i čuo nisam znao gde se nalazi. I još ono “konačno” kao da je pao Vukovar, za koji je ona jedno dvadeset dana ranije rekla da se “čisti polako” kao što sam već naveo. A što su na radiju sve naše srpske pjesme, nacionalne, borbene – to mi nije čudno, Srpski radio Petrova Gora ih je puštao svaki dan u ono ratno vreme 1991, naročito ih je mnogo bilo u septembru te godine, u formi želja, čestitaka i pozdrava za regrute koji su odlazili u JNA, i tad je naročito bila puštana pjesma izvesnog Sikija “Rado ide Srbin u vojnike” i Erina “Rastanak se primakao”. Ali ovo oktobarsko veče, uz čestitke TO Vrginmost na osvajanju Lasinje, par puta je puštana pesma “Jeremija pali topa”, navodila se tačno i neka artiljerijska jedinica. Kasnije sam doznao da je Lasinja bila jedino preostalo uporište hrvatskih snaga na desnoj obali Kupe na Kordunu, i pripadnici TO Vrginmost su tog dana, posle duže opsade, prisilili hrvatske snage da se povuku preko Kupe, čime je severna granica Krajine uglavnom pomaknuta na Kupu a opština Vrginmost potpuno oslobođena prisustva hrvatskih paravojnih snaga. A njih troje su pratili sve to… Ja sam znao za zauzimanje Skakavca i Vukmanića početkom oktobra, i to najviše stoga što je tu učestvovao i moj otac, od koga se ništa pobliže nije moglo izvući o toj borbi. Da je G. bio tu, šta bismo sve čuli! Ali on je bio u jedinici sa mojim ujakom, a oni su tokom te akcije početkom oktobra napredovali desnom obalom Korane, gde nije ni došlo skoro do nikakve borbe. Više su čuvali levo krilo Lozničkoj brigadi nego napredovali, kako je pričao moj ujak. Moj ujak je, za razliku od moga oca, voleo da priča o tome, ali nije imao mnogo šta da kaže. On je bio pomalo sklon razmetanju, ali više u šali, a inače je bio veliki paničar, za razliku od moga barem naizgled hladnokrvnog oca. Tako je moj ujak još negde u februaru 1991, dok smo još živeli u Karlovcu i dok je još vladao mir, a mi deca išli u školu, jednom savetovao svojoj kćeri, kao i mojim sestrama i meni, da, ukoliko bi neko ušao u naše učionice i tražio da se đaci Hrvati izdvoje na jednu, a Srbi na drugu stranu, da mi pređemo tamo gde pređu i Hrvati. “Nemojte da vas prevare”, dodao je, i, začudo, nije se šalio. Ali dotle svakako nije došlo ni tad, niti ikad kasnije. Doduše, na jesen 1991. malo je đaka srpske nacionalnosti i krenulo u karlovačke škole, jer je gro Srba napustio grad. Među onim Srbima koji su napustili Karlovac tih dana bio je i veliki prijatelj moga ujaka Mile, koga smo mi deca prozvali Mile Mongol zbog fizičkog izgleda. Jako niskog rasta (moj ujak mu je govorio da je on, Mile, najsretniji kad vidi nižeg čoveka od sebe), mršav, tamnog lica, sa uskim “kosim” očima, plosnatim nosem, isturenim jagodicama na obrazima, ovaj čovek kao da je imao nešto tatarsko-mongolsko u sebi. Iz uskih proreza njegovih očiju svjetlucale su živahne crne oči i sve to mu je davalo izgled stalne veselosti, a on je i bio uvek vedar čovek, i u najtežim trenucima. Ja nikad nisam toga čoveka vidio da se naljutio. Moj ujak je sa njim zbijao i pomalo grube šale (npr. zbog njegovog dobrog apetita – iako je bio onako mali i mršav mogao je dobro pojesti – govorio mu je da bi Mile Mongol “pojeo crtalo” i da “taj bi sijena jeo ko bi ga posolio”), ali on se na to samo dobroćudno smešio i još više stiskao svoje uske razvučene oči. Bio je veoma vredan i izdržljiv. Za nas decu je uvek imao lepu reč, našeg oca je cenio držeći ga za izuzetno pametna čoveka, i inače taj čovek nikad nikog nije ogovarao, nije se bavio tuđim životima, i mislim da je bio najiskreniji i najpošteniji čovek koga sam poznavao – svakako tu spada i moj otac, ali Mile Mongol ga je nadilazio svojom smirenošću, staloženošću, i mada nije bio mnogo obrazovan, bio je prirodno bistar i radoznao. Ja sam imao običaj da kažem sestrama za njega “ni manjeg čoveka, ni većeg srca”. Na žalost, ovaj dobri čovek je iznenada umro u proleće 1993. godine ne navršivši ni 45 godina života. Moj ujak je iskreno žalio za ovim svojim prijateljem. Mile je takođe po izlasku iz Karlovca odmah mobilisan u TO Krajine i bio je na položaju, bio je i u borbama, ali nikad nije bio sklon samohvalisanju. On je bio rođak jednog mog školskog druga iz Vojnića. Kad spomenuh srodstvo, vratiću se na G. Njemu (G.K.) je izvesna baba Ljuba (koja je još živa i živi danas u Beogradu, kamo je izbegla 1995. u “Oluji” ne znam kod koga, čini mi se kod sina i snahe, a ima nege već svojih 85-90 godina) neki bliski rod. Ona beše malog rasta, brza hoda, sasušena bezizražajna lica, dosta škrta, ali dobra sa mojom porodicom. Kad smo moja porodica i ja u “Oluji” 1995. bežali, zaustavimo se uveče 5. avgusta u Vilinu Križu da prenoćimo, pa da sutra vidimo šta ćemo dalje. Još su se neka vozila tu zaustavila, a dole cestom ostali su nastavljali dalje prema Topuskom. Izišavši mi iz naše “džete dvojke”, i da krenemo gore do jedne kuće, gde se videlo naroda, ne bi li nam negde našli ma kakvo prenoćište, ali ja vidim gde se nešto crno levo od mene koprca i kao podiže uvis ne dajući nikakva glasa od sebe, meni se učini kao da se to neki ogromni crni pas propinje prema meni. Ja upravo da se okrenem prema ocu s namerom da mu kažem: “Evo, ćaća, ođe nek'vog vel'kog crnog ćene!” Dobro pa ne rekoh, jer se ono nešto crno podiže i iz sumraka se pomoli dugačko mršavo bezizražajno lice babe Ljube (moja najstarija sestra govorila je meni i mojoj drugoj sestri da je njeno lice podseća na Stanlijevo iz filmova o Stanliu i Oliu). Tada se razotkri šta se zbilo. Kao što rekoh, bio je već sumrak, i to dobrano, kad smo stali u Vilinom Križu. Istodobno je tu stao i traktor sa prikolicom na kojoj se, između ostalih, vozila baba Ljuba. Stali su naporedo sa nama, koji metar levo od nas, ali je desno od prikolice bila mala jarugica koja se u mraku jedva nazirala. Kako je baba Ljuba silazila sa prikolice, očekujući da stane na tvrdo tlo, tako je propala u onu jarugicu, ali hladnokrvna kakva je bila i ostala do danas, ništa nije htela vikati, a niko nije zapazio kad je pala. Počela se sama koprcati i pridizati, a meni se u mraku, na par metara, stvarno učinilo kao da se nekakvo poveliko crno pašče propinje prema meni, i zato sam hteo upozoriti oca. Ali i da sam rekao, baba, doduše zdrava kao dren ali prilično “tvrda na ušima” najverovatnije ne bi čula, dodavši svemu tome još činjenicu da se okolo čula vika, razgovor i buka traktora i automobila. Tu se mi javimo domaćinima koji su pripravljali stvari za bežanje, iznosili ih iz kuće i trpali u kamion nekog Pere Radulovića koji je takođe tu veče bio tu.

  6. Moj otac je oduvek bio čovek blage naravi, realan i razuman. Pa ipak, bio je 1990-91. godine svim srcem i dušom predan srpskoj stvari u Hrvatskoj, upravo stoga što mu je razum govorio da pred nastupajućim agresivnim Tuđmanovim antisrpskim šovinizmom ne može nijedan Srbin u Hrvatskoj da ostane ravnodušan, i da nema druge alternative osim čisto srpskog pokreta u Hrvatskoj u trenutku kad još uvijek zajednička nam država SFRJ nije u stanju da zaštiti Srbe u Hrvatskoj (osim verbalno) od proterivanja sa posla, izbacivanja iz Ustava, pretnji, ilegalnog naoružavanja Hrvatske (za koje su odgovorni znali a nisu ga sprečavali) a neretko i policijske represije hrvatske države koja je eskalirala krvavim sukobima na Plitvicama i u Borovu Selu. Odlazio je moj otac u proleće 1991. godine noću na neke tajne sastanke ili šta li već – on nam o tom, naravno, onda nije govorio ništa, a i danas nerado govori o svemu tome, kao i inače o tom vremenu pred rat i o samom ratu. Izgleda da je obezbeđivao tajne sastanke Srpske demokratske stranke u Hotelu “Korana” u Karlovcu, jer, mada je SDS Knin bila legalno registrovana kao stranka srpskog naroda u Hrvatskoj, neretko je od strane propagandne mašinerije HDZ-a prikazivana kao “vojno-teroristička” organizacija i sve je više ometana u radu tamo gde je to bilo moguće (pa i u Karlovcu hapšenjima pojedinih Srba) dok npr. u Kninu, Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, D.Lapcu, Korenici, Vojniću, Vrginmostu itd. to nije bilo moguće jer hrvatsko vrhovništvo početkom 1991. godine nije imalo vlast nad ovim opštinama, osim nad ponekim hrvatskim selom u njima. Svakako je otac u to vreme držao noću pištolj u ladici pored kreveta, to sam lično primetio a da on to nije znao. Da li je tokom tih noćnih odlazaka prisustvovao i podeli pušaka Srbima na Kordunu od strane pojedinih oficira JNA (do čega je dolazilo nakon saznanja da se Hrvatska ubrzano naoružava i stvara HDZ paravojsku pod maskom naoružavanja policije) to ne znam, posle, već u izbjeglištvu, nešto sam ga malo pitao o tome, ali kako on, kao što sam već rekao, nerado o tome govori, odgovorio mi je nejasno. Ovo se dešavalo u proleće 1991. godine. Kad se jednom u Rumi, u izbjeglištvu, u jednom društvu u kojem su bili i moji roditelji poveo razgovor o tim češćim očevim noćnim odlascima od kuće uoči rata, neki stari Lošica, takođe izbjeglica sa Korduna, ušmrknu podsmješljivo, nakašlja se pa reče mojoj mami: “Ko b’ zna’, d'jete moje, kud je on onda iša’ po noći!” Pa pogleda šeretski svojim zelenim očima, kao u mačka, u moga oca i zavrti glavom. Naravno, zna se na šta je on, u šali, ciljao. Ali događaji iz 1991. su bili daleko od šale i njihov ubrzan tok u negativnom pravcu doveo je do toga da je u junu definitivno počeo govor oružja između Srba i Hrvata – Kordun je ipak ostao najduže miran, osim Topuskog na samom istočnom rubu Korduna, gde je u julu 1991. MUP Hrvatske uspostavio ” policijsku postaju” koju su Srbi odmah napali, i nakon dva meseca borbi tokom kojih je ratna sreća bila promenljiva u septembru su “mupovci” proterani. U centralnom delu Korduna, oružje je progovorilo 4. avgusta 1991. napadom Srba na punkt hrvatske policije u Šarčevu Križu kod Krnjaka kad su ubijena tri hrvatska policajca kao prve žrtve rata na Kordunu. Nekih tri sedmice kasnije napustili smo Karlovac kao i veći deo Srba, a potom je moj otac, kao pripadnik TO Krajine, učestvovao i u borbama protiv hrvatskih snaga kod Karlovca u oktobru i u decembru 1991. godine. Ali, već sam rekao da je on po naravi bio blag, razuman čovek – sem u jako retkim trenucima kad bi ga nečija tuđa glupost ili kakva nepravda znali izbaciti “iz takta”, ali ni tada nije bio nasilan niti sam ga ikad čuo da psuje. Njegovo je i “srbovanje”, da tako kažem, bilo svedeno na razumnu meru odbrane vlastitog naroda od reprize 1941. godine, bez nekih uvreda na račun hrvatskog naroda kao naroda. Upravo stoga je i dolazio u verbalne “duele” naročito s nekim G.K. koji je takođe izbegao sa porodicom iz Karlovca nešto kasnije od nas, početkom septembra 1991, a koji je važio za “velikog Srbina” na rečima još u Karlovcu, a naročito po izbjeglištvu iz Karlovca. Inače su on i moj otac bili poznanici i dobri prijatelji, i moje sestre družile se sa njegovom ćerkom, nešto starijom od njih. Jednom, u oktobru 1991. godine – nedugo nakon napada Lozničke brigade JNA i naše krajiške TO na Karlovac i okolne hrvatske položaje čiji je ishod bio pomeranje linije fronta par kilometara napred u našu korist – moj otac i G.K. “razmeniše mišljenja” o Krajini, sudbini SFRJ i odnosu velikih sila prema jugoslovenskom ratu. Bilo je to u kući moga đeda i babe po majci, gde smo boravili u to vreme po izlasku iz Karlovca. Sećam se kao juče, dan je bio tmuran, kišovit. Njih dvojica su sjedili u donjoj prostoriji sami, a ja sam iz druge prostorije čuo razgovor, neku vrstu blage prepirke, jer moj otac je bio pomalo skeptičan (mada odan opštoj stvari) a G.K. veliki “borac”. G.K. je rekao tom prilikom: “Razumeš, kad Rusi krenu, sve će pred sobom zgaziti!” Ovo je bio argument na primedbu mog oca da je većina velikih sila protiv Srba, uključujući i naše saveznike iz oba svetska rata – Amerikance, Engleze, pa i Francuze, a već za Nemce se moj otac nije ni čudio. Na to mu otac reče: “… budi razuman, Rusi gladuju!” Upravo tako je rekao, i još je pomenuo Jeljcina i Gorbačova koje je i on doživljavao kao “američke ljude”, a i zašto bi Rusi za nas ratovali. Na to će G.K.: “Baš zato što gladuju, kad krenu, neće stati dok sve ne pregaze. J..a’ im pas mater fašističku, opet će Berlin kaj četrdestpete proći! Opet će se Rujo šetati kroz Berlin!” I sl. G.K. je tvrdio da će Rusi sami prethodno zbaciti i Gorbačova i Jeljcina, a “rat” koji će povesti, povesti će zbog sebe, jer braneći nas od Vatikana i Zapada, brane i sebe. To je G.K. tvrdio što se tiče spoljnje politike. On je inače bio poznat po sličnim izjavama, negde u to vreme rekao je mome ocu da “ne vjeruj svemu što čuješ na televiziji, ja imam informacije iz Beograda, iz prve ruke, od pouzdanih ljudi!” To je bilo u kontekstu nekakve sjednice Predsjedništva SFRJ, na kojoj su, po njegovoj priči, Kadijević i Blagoje Adžić zaključali vrata, povadili pištolje i rekli (neznano kome): “Razumeš, j..a’ vam pas mater, potpisujte” – neznano šta – “ili vas nema!” I ovo su njemu “dojavili njegovi ljudi” iz Beograda. Ovaj čovek beše dosta obrazovan, imao je i nekakav položaj u firmi pre rata, pa ga je HDZ po dolasku na vlast smenio i postavio na niži položaj postavivši mu za nadređenog nekog diletanta, ali, eto, ili je bio toliko naivan, ili je volio da se junači, ili da laže, a najpre će biti sve troje, pa je dolazio u rasprave sa mojim ocem (mada ga je vrlo poštovao) koji nije podnosio ovakve bajke. Pa i kasnije, kad smo prešli u Slunj, prešao je i G.K. sa porodicom, zauzevši jednu hrvatsku kuću za koju je tvrdio da njezin vlasnik više nikad neće ni priviriti u Slunj, a ako se to desi, on ga čeka sa pištoljem. Zbog ovog je takođe u drugoj polovini 1994. godine imao malu “razmenu mišljenja” sa mojim ocem, koji nije bio toliko samouvjeren. Ali nije samo G.K. bio “borac”, nego cela njegova porodica – žena, ćerka i sin. Oni su početkom rata sve znali, u sve bili upućeni, a i najskromniji uspeh naših snaga u njihovim je ustima zvučao kao veličanstvena pobjeda. Od dva poginula hrvatska “bojovnika” oni su stvarali najmanje dvanaest. Mi smo se družili, rekoh, sa njima još iz Karlovca, i što se toga tiče, bili su vanredno gostoljubivi ljudi, kad bismo im došli u stan – a, istine radi, stan im je bio pun raznih stvari i nameštaja i ne malu vrednu imovinu ostavili su u Karlovcu – nisu znali čime pre da nas počaste, odmah bi se na stolu našlo svega, i piće, i kafa, i sok, i kolači, šta ko voli. Ali su bili po političkim pitanjima velike “sveznalice” i veliki Srbi, mada je G.K. pre, višestranačja, prirodno, bio član SKJ (kao, uostalom, i moj otac). Žena G.K., osim što je bila velika “političarka”, bila je, na početku rata 1991, i veliki “strateg”, živo prateći (na vestima) tok ratnih operacija i pamteći imena svih mesta koja su JNA, TO Krajine i dobrovoljačke jedinice iz Srbije zaposeli. Pa kad bi došla kod nas, tj. kod moga đeda, tražila bi često od mene da na stolu raširim veliku kartu SFRJ koju je moj đed imao ne znam ni ja otkud, pa bi prstom prelazila po njoj, čitala nazive mesta i dodavala “ovo su naši oslobodili” ili “ovo će naši osloboditi”. Znam da je tako jednom, kao pravi strateg, razgledala kartu imajući u glavi liniju ratišta i prelazeći prstom došla do Banije (koju su naše snage najvećim delom kontrolisale izbivši i na Kupu i na Savu) i mesta Sunje. U sobi nije bilo nikog osim nje, moje najstarije sestre i mene. Za ovu Sunju, slušajući, hteo-ne hteo, vesti, čuo sam i ja i toliko sam znao da je drže hrvatske snage kao jedno od retkih mesta na Baniji koje im je ostalo (znao sam i da je važno željezničko čvorište). Govoreći svoje uobičajeno “ovo su naši oslobodili” tetka (mi deca smo je iz učtivosti i bliskosti zvali tetkom iako nam nikakav rod ne beše) reče: “Sunja – to su naši oslobodili.” Po prvi put tokom ovih strategijskih razmatranja, ja se javih i kažem da nisu. Ona se začudi “kako nisu?” Ja kažem: “Nisu, tetka, ne znam ni ja kako, ali nisu.” Ona je zaključila da to “ustaše lažu kao i obično pa neće da priznaju da su izgubili Sunju” ali ja – ne znam zašto uporan toga časa – rekoh da nisam samo na HTV vestima čuo da Hrvati drže Sunju, nego i na našim vestima (kako li je ona ovo previdela!). A tetka ti na to reče kao pravi vojskovođa: “Ta se Sunja jako uvukla kao klin u naše položaje, to naši moraju osloboditi, i oslobodiće, samo polako!” A onda je sa zadovoljstvom nastavila sa čitavim nizom drugih mesta koje su naši zauzeli. Ovo je bilo u vreme dok je još trajala bitka za Vukovar. Za Vukovar je već bila “nadležna” njihova ćerka, V.K., devojka povelika nosa (na oca) ali prelepih zelenih očiju, takođe veoma “borbena”. Jednu veče početkom oktobra 1991. odemo ja, moje obe sestre i naša sestra od ujaka “u selo” kod nekakvoga staroga Jove gde se bilo skupilo još par gostiju. Razgovor se, između ostalog, vodio i o našem vladici Nikanoru, koji je par dana ranije, idući za svojom pastvom, takođe napustio Karlovac – govorilo se da su ga hrvatski ekstremisti pokušali ubiti – i otišao na Veljun, gde je tako prebačeno sedište naše eparhije. Normalno, gledali smo i dnevnik (bilo je struje) onda još uvek TV Beograd, da čujemo novosti sa ratišta. Ovo je u stvari više interesovalo starije ljude, odrasle momke i ćerku G.K., a ja i moje sestre i nismo obraćali naročitu pažnju (mada smo želeli napredak naših, radujući se njihovim uspesima). Tako su došle na red i ratne vesti iz Vukovara. Mi smo mladi sedeli malo dalje, pijući domaći sok od višnje koji su u toj kući naročito dobro spravljali i jedući nekakvu ukusnu pitu. Najednom će reći jedan mlad dečko iz susjedstva, od svojih dvadesetak godina, onako, kao neku vrstu pitanja upućenom svima ili još bolje nikom neupućenom: “Kako taj Vukovar još uvijek nije zauzet dosad.” A ćerka G.K. spremno i samouvjereno dočeka optimističkim odgovorom: “Čisti se polako.” Pri tome je imala važan izgled. V.K. je znala tih dana, kad bismo uveče gledali na HTV-u spot (a bio je obavezno i pre i posle hrvatskog dnevnika) “Mi smo garda hrvatska” u kojem su paradirali hrvatski “bojovnici” – gledali smo mi i njihov dnevnik i te spotove jer moraš pratiti i neprijatelja u ratu – da kaže smejući se nekim ružnim smehom: “Kako su jadni…” Ovaj spot je pratila omalovažavanjem i podsmehom i moja najstarija sestra, dok druga moja sestra (Seja) nije ni pratila sve ovo, jer je to za nju, u punom pubertetu, bila nebitna budalaština, a ja sam pratio ali stidljiv u prisustvu ćerke . nisam komentarisao.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.