Ćamil Sijarić: “Avdo Međedović – pjevač epskih pjesama”

Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova, kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on osiromašio – jer: U kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.

Sem ovog – ništa drugo o Avdu Međedoviću nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Međedović jedan od najvećih pjevača epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.

Konkretno godine 1933., 34. i 35. u Novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora s katedre za klasične jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masačusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Međedovića zapisali pjesmu „Ženidba Smailagić Meha“, dosad najdužu u našoj epici – sa 12310 stihova. Druga, po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegović i Pavićević Luka, koju su Amerikanci zabilježili takođe od Avda Međedovića. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koju su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.

Da se pobliže upoznamo s Avdom Međedovićem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije čitati i  pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi – “Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen”.

Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga rođeni otac ne bi poznao. Ispričao je Nikoli Vujanoviću i ovo: “Jednom smo se našli u Iljaza Sijarića u Šipovice, to mi je bratučed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božović, opštinski đelovođa, Ragip Hajdarović, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmičio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum će najzad meni: Gđe si ti, ja tu pjevat neću!”

Pokušaću da Avda Međedovića još više približim, a to ću učiniti kroz njegovo gostovanje u našoj kući, u kući Iljaza Sijarića, godine 1925-26. i slijedećih godina kada sam ja bio đak. Meni, đaku, nije bilo da sjedim na patosu među ljudima, pa sam sjedio u ćošku na sanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, tri sata hoda od Bijelog Polja, punom kuća i Godijevaca. Gledao sam te ljude – da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ćilimu, po ponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inače prostranu sobu, od prozora do vrata. Bio je to seljački svijet, ratarski, stariji ljudi i mlađi, preko zime dokoni – dani kratki a noći duge, i eto ih da čuju gusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, o kulama – “Zeman kule po ćenaru gradi / zeman gradi, zeman razgraduje!” Nikad ništa nisu pročitali jer nepismeni su, sem mene jedinog, njihovog đaka – gore na sanduku: otud kod njih i žed za pjesmama, jer se ne čitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostalu usmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj – i sličnim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija, kojoj na čelu, svakvako stoji epska poezija. Avdo Međedović nije samo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etički i estetički korigovao, pa je, prema tome, bio i pjevač i pjesnik.

Gradili su mu mjesto u vrh sobe, uz prozore – ondje gde mogu da sjednu samo odabrani, dajući mu time čast i uvaženje – a ne znajući da će, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti uporedivan sa Homerom, a još manje znajući ko je taj Homer – koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.

Avdo Mededović je bio krupan čovjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao što su, uporedim – mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih – stvorenih upravo za pjevača. Neka kažem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku čovjeka u koga se ima radšta gledati.

Bio je lošeg imovnog stanja: malo kućice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme dućan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu dućan propao a gusle ostale – da uz njih ljude razgovara: “Bez gusala nema razgovora…” Ja đak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile – nisu na tavanu držane nego na koljenu. Bile su veće od običnih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. -“Hajde, Serdare, kreni ih” – zatražili bi, i za njih seljake to je bilo kao da će početi molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nije molitva za dušu na onom svijetu… na kojem se u vatri gori, nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije počinjao pjesmu kao što mnogi počinju: “Gde sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreću dijelio” – nego često išao pravo u pjesmu – “^ala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda!” Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takođe u baritonu, tako da se dobija jedno zvučno saglasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biće valjda, da je sva naša epska poezija u molu.

Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju – “Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio – vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci…” Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici – jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi – i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuće, kod svoje žene, đece i stoke, to jest biti u Godijevu.

Preko strune na guslama uvodio je u sobu, među te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote đevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume, Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Pavićević Luku i bega Ljubovića – i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i mađarije – koje su samo u pjesmi, a inače od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana – “U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi – zmije iju, a akrepi piju”. – “Aman, aman”! uzviknu – Loše gađa, al’ dobro pogađa, u kofije među oči dvije, gđe ga ljube majka i sestrica”… Uzviknu: “Aman, aman, među oči dvije!”

A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam đak – slušam ih i gledam: liče na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave – “Mahnu sabljom odsječe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine”. Junače se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede mačka.

Veliko je čudo kako je Avdo Međedović mogao da pjeva do pola zimske noći, i gotovo iz noći u noć, a još je veće čudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13.000 stihova – bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana – rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i da o svemu tome pjeva kao da je sam tamo bio i to vidio.

Između dva rata bili smo zemlja seljačka, agrokulturna, pa je pjevača uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamćenje i čuvanje prošlosti. I biće da je zbog toga – zbog pamćenja svoje prošlosti naš čovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevač, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno činio i Avdo Međedović. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli – i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Međedović za njih, a za nas će biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške epske poezije – za koju će, sigurno je biti značajan sa gledišta motivske građe, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.

Zanimljivo će biti da se vidi uticaj Avda Međedovića na druge pjevače, koliko ih je i koji su; uzgred da napomenem da sam ja – opet kao đak, ali sada gimnazije, 1936. godine od pjevača iz toga kraja zapisao četiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu stihova, a oni ih čuli od Avda Međedovića. Te iste – 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj akademiji nauka u Beograd, koja ih je proučavala, naročito s jezičke strane; danas se čuvaju u arhivi rukopisa Akademije.

Ovu kratku riječ o Avdu Međedoviću počeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Plolju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Mededovića, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi – nego Homer. Neka je za njih to što oni hoće, a za nas je Avdo Međedović jedan od velikih jugoslovenskih pjevača epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas – kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.

(sandzackaknjizevnost)