„Muslimani u Pljevljima sami podmeću požare u svoje radnje da bi simulirali efekat ugroženosti. Devedeset posto sam u to ubijeđen. Tim prije, što kod posljednje paljevine nije riječ o vlasništvu tržnog centra već o njegovom zakupu od strane Muslimana. Niko me nije demantovao ni kada sam tvrdio da je smišljena režija bila “paljevina” Dubrovnika, “bombardovanje” Banskih dvora, masakr u redu za hljeb u ulici Vasa Miskina u Sarajevu”.
Ovo je izjava koju je 1992.godine povodom etničkog čišćenja, ubijanja i pljačke nad msulimanskim življem u Pljevljima, u intervjuu za dnevni list “Pobjeda” dao tadašnji načelnik Štaba i zamjenik komandanta Druge armije, general VJ Radomir Damjanović.
Koliko god nam sa ove distance izjave poput ove izgledale deplasirane i prepozante kao dio ondašnje ratnohuškače propagande, tragično je da je nakon 18 godina od zločina, etničkog čišćenja i progona Muslimana iz Bukovice u pljevaljskoj opštini, presudom Višeg suda u Bijelom Polju, kojim je predsjedavao, gle slučajnosti, Bošnjak Šefkija Dječević, zapravo odaslata ista poruka. Država Crna Gora odnosno ono što sebe naziva sudstvom tvrdi da zločina u Bukovici nije bilo što će reći da su stanovnici Bukovice sami sebe ubijali, batinali, palili kuće, pjačkali i iz samo njima znanog hira napustili svoja ognjišta. Izricanjem oslobađajuće presude za pripadnike policije i vojske koji su učestvovali u zločinima nad Bukovičanima, zapravo su amnestirani odgovorni po komandnoj i političkoj liniji. Odgovorosti je oslobođen kompletan tadašnji crnogorski državni vrh, što je u kranjem i bila namjera cijelog farsičnog sudskog procesa.
Kako ćemo onda, i da li ćemo ikada, odgovoriti na pitanje kako su i zašto ubijeni Muslić Hajro, njegov sin Muslić Ejub (28 godina) –ubijen 28.oktobra 1992.godine, istog dana zajedno sa svojim ocem, Bungur Latif ( 87 godina), iz sela Ravni, ubijen 16.marta 1993.godine u svojoj kući, Drkenda Hilmo (70 godina), iz sela Vukšići, pretučen ispred svoje kuće i dan nakon toga podlegao od nanijetih povreda, Đogo Džafer ( 57 godina) iz mjesta Potrkuša, ubijen 15.juna 1993.godine na dva kilometra od svoje kuće i Džaka Bijela, stara oko 70 godina iz sela Hromač, ubijena u junu 1995.godine a pronađena u novembru iste godine u obližnoj šumi.
Prema svjedočenjima i zapisima iz tog perioda, nakon torture od strane pripadnika policije iz Pljevalja, samoubistvo je izvršio Stovrag Himzo star 65 godina, iz sela Vukšići. Nakon protjerivanja sa svog ognjišta, na isti čin se odlučio Bavšić Hamed, star 76.godina.
Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana u periodu od 1992. do 1996.godine oteteo je 11 osoba a 70 njih je podvrgnuto teškoj fizičkoj toruti. Zapaljeno je najamnje osam kuća, uništene dvije džamije, dok je 90 porodica sa oko 270 članova protjerano, i uglavnom sva domaćinstva opljačkana.
Od 31 sela Bukovice, u kojima su živjeli Bošnjaci potpuno su raseljena 24 sela. Danas u sedam sela živi 16 nekompletnih porodica, sa 47 članova – podaci su objavljeni u knjizi Jakuba Durguta, predsjednika spomenutog udruženja.
Zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice je nakon presude Višeg suda u Bijelom Polju od 31.decembra 2010.godine, postao savrešen državni zločin.
Ona je još samo samo jedna prilog u sveopštem poduhvatu skrivanja i prekrajanja sramnih stranica istorije Crne Gore. Čisto falsifikovanje činjenica o tome kako je istaknuti državnički trojac (Milo Đukanović, u svojstvu predsjednika Vlade, Momir Bulatović, sa funkcije predsjednika Crne Gore i Svetozar Marović, kao predsjednik Skupštine Crne Gore), sprovodio scenarij krvavog rastakanja SFR Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka.
I da se ne zaboravi – svi oni su bili dobrovolnji saradnici Slobodana Miloševića, oni koji su nalagali i nadgledali izvršenje najtežih ratnih zločina na području nekadašnje Jugoslavije.
U knjizi “Bukovica, 1992-1995.godine” detaljno su opisana djela etničkog čišćenja, mučenja i progona musliamnskog življa sa ovog područja.
– Prvog novembra 1992.godine veća grupa policajaca iz Pljevalja sprovela je širu akciju fizičkog zlostavljanja – batinanja pendrecima, kundacima, pesnicama, nogama i šljemovima, po selima Bukovice. Tog dana su pretučeni svi muški gradjani sela: Čejrenci, Vukšići, Madžari, Planjsko i Ograda. Iz sela Vukšići pretučeni su Himzo Stovrag (67) i Vuksan Hamed ( 22). Iz sela Madžari Rasim Drkenda (38) i Ramiza Drkendu (63). Iz sela Planjsko Džema Bavčića (38). Iz sela Čejrenci pretučeni su Osaman Durgut (38), Ševko Osmanagić (22), Rasim Tahirović (38) i Himzo Tahirović (57). Iz sela Ograda pretučeni su Mehmed Durgut (56), Jakub Durgut (33) i Idriz Durgut (25). Građani su zapamtili imena miliconera Radomana Šubarića i Željka Ostojića nadimak “Lale”. Oni su se isticali po surovosti pri zlostavljanju građana.” (izvodi iz knjige “Bukovica 1992-95)
No, o etničkom čišćenju i zločinima na području pljevaljske opštine, malo ko od prognanin Bošnjaka bio spreman javno da svjedoči u situaciji kada se na čelnim pozicijma u Crnoj Gori, i dalje, nakon 18.godine nalaze kreatori zločinačke politike sa početak 90-ih godina prošlog vijeka.
O tome svjedoči i primjer Ibra Moćevića.
– Početkom juna 1992.godine policija iz Pljevalja prilikom pretresa kuće pretukla je Ibra Moćevića (45) iz sela Moćevići, a potom ga odvela u stanicu policije u Pljevljima gdje je fizički zlostavljan i poslije jednog provedenog dana pušten, ali se Ibro nije više smio vratiti u selo Moćevići. Ibro je proveo četiri godine u Pljevljima a 1996.godine otišao u Sarajevo gdje živi i danas. Nakon njegovog odvođenja u selu mu je ostala majka od 72.godine starosti, koja je krajem 1992.godina pobjegla u Goražde. Ibro o svom slučaju nikada nije smio govoriti – piše Jakub Durgut u knjizi “Bukovica, 1992-95.godina).
Jedna od žrtava torture iz Kovačevića, nakon maltertiranja od strane vojske i crnogorske policije, došla je u jesen 1992.godine u Pljevlja da prijavi nasilje. U hodniku policije susreo ga je jedan, od sada visokopozicioniranih policijskih funkcionera, udario da šakom u lice i rekao mu “Šta ćeš ti ovdje, majku ti tursku?”
U javnosti su se pojavile i optužbe izbjeglih Bukovičana da je u torturi, mučenju i maltretiranju Muslimana učestvovao i sadašnji direktor crnogorske Uprave policije Veselin Veljović koji je takve navode kategorički odbacio i demantovao. U odbranu Veljovića od optužbi žrtava torture, stala je dugogodišnja poslanica DPS-a iz Pljevalja Ljubica Beba Džaković pa čak i Smail – Hakija Ajanović, koji je bio predsjednik Islamske zajednice u Pljevljima u periodu od 1992. do 2003.godine, u vrijeme kada su pored etničkog čišćenja spaljene i dvije džamije na ovom području.
Poslanica Đukanovićeve DPS Ljubica Džaković je nakon prvih javno izrečenih optuzbi na račun Veljovića, izjavila da je “iz pouzdanih izvora saznala da je nepismena žena S.T. dobila od jedne njemačke agencije 27.000 eura da bi ocrnila crnogorsku policiju na čelu sa novoizabranim direktorom Uprave policije Veselinom Veljovićem, koji je jedno vrijeme radio u Pljevljima, i koga svi poznajemo.”
– Ona to radi za pare, na primitivan način, mada se od žene tog obrazovanja ne može drugačije ni očekivati. Kao što svi znamo, kazala je Džaković, Bukovica postoji kao problem. Znamo da su ti ljudi, Muslimani, pobjegli ili protjerani, i da su njihovi životi bili ugroženi. Nema ništa od tvrdnji S.T. da je više njih ubijeno – izjavila je u Skupštini Crne Gore poslanica DPS – Ljubica Džaković stajući u odbranu Veselina Veljovića.
Da li je, nakon ove poruke iz republičkog parlamenta bilo za relano očekivati da žrtve progona iz Bukovice slobodno svjedoče pred sudovima, bez bojazni da će ih u najmanju ruku proglasiti izdjanicima ili stranim plaćenicima? Da li je crnogorsko sudstvo moglo zaštiti identite pojedinih svjedoka? Ili se pak i na ovom primjeru samo još jednom potvrdilo da su institucije sistema poput policije, sudstva i tužilaštva, samo puki servis vladajuće Demokratske partije socijalista.
Podsjećanja radi, Veselin Veljović je bio komandir stanice policije u Pljevljima u periodu od oktobra 1992.godine, kada su progoni i etničko čišćenje Bukovice bili u punom jeku.
Ostaće zabilježeno i zapamćeno i da je Filip Vuković, aktuelni predsjednik opštine Pljevlja, iz redova Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, pripadao takozvanim crnogorskim vikend ratnicima koji su neradnim danima “pohodili” susjednu BiH kako bi dali “svoj nesebičan doprinos tamošnjim dešavanjima”. Filip Vuković je, kako je pred cijelom crnogorskom javnošću, u Skupštini Crne Gore izjavio Novica Stanić, poslanik Nove srpske demokratije, pored vikend ratovanja, učestvovao i u okupaciji Pljevalja 1992.godine u cilju zastrašivanja tamošnjih Muslimana, zajedno sa paravojnim formacijama Čeka Dačevića.
– To je isti onaj čovjek koji je 1992.godine bio u paravojnim formacijama i sa vikend ratnicima išao u osvajanje Goražda. Kasnije je sa paravojskom Milike Čeka Dačevića htio da osvoji Pljevlja. Nažalost, osvojio ih je kasnije kao član DPS-a – izjavio je Stanić nedvano u crnogorskom parlamentu. Na njegovo izlaganje nije reagovao niti ga demnatova niko iz redova vladajuće DPS.
Za razumijevanje stradanja bukovičkih Bošnjaka, bitno je znati da se ovo područje sa tri strane graniči sa BiH u dužini od 140 kilometara, te da su pojedina sela udaljena od Pljevalja i do 85 kilometara dok je Čajniče, grad u BiH, od granice udaljeno 5 klometara, a Foča od 15 do 20 klometara. Blizina sa BiH i rat na tom području uticali su direktno na život stanovnika Bukovičkih sela. Pripadnicima Vojske Jugoslavije i crnogorske policije, u zločinačkim poduhvatima pridužili su se i pripadnici Vojske Republike Srpske i raznih paravojnih formacija sa tog područja.
Prema podacima Demokratskog fronta za ljudska prava i međunacionalne odnose Crne Gore, početkom februara 1993.godine iz Bukovice je kidnapovano 11 Muslimana. Kidnapovanje je izvršila grupa od osam pripadnika Vojske bosanskih Srba i policijaca koji su došli iz pravca Čajniča. Narednog dana na isti način odvedeno je još šest članova porodice Bungur iz sela Ravni. Kasnije su vraćeni iz Čajniča i to, kako je saopšteno “zahvaljujući izuzetnoj aktivnosti trojice tadašnjih predsjednika – Momira Bulatovića, Dobirce Ćosića i Radovana Karadžića”.
Na zasijedanju crnogorskog parlamenta 6.marta 1993.godine tadašnji ministar policije je kazao da “ima indicija o nestanku grupe ljudi iz Bukovice”.
Manje je poznato da su pripadnici crnogorske policije vršili deprotaciji muslimanskih izbjeglica i sa ovog području, u isto vrijeme kada su deportovane BH izbjgelice koje su utočište potražila na crnogorskom primorju.
– Devetnaestog maja 1992.godine, policija iz Pljevalja je uhapsila Muja Korora iz sela Kava (Bukovice), starog oko 60.godina i predala ga vojsci bosanskih Srba iz Čajniča. Mujo je kasnije ubijen. Formalan razlog njegovog hapšenja je taj što je Mujo imao kuću u Čajniču (gdje je radeći ostvario i penziju, a preko ljeta je održavao svoje imanje u selu Kavi), pa su ga tretirali kao izbjeglicu iz Bosne”, zapisano je u knjizi “Bukovica” autora Jakuba Durguta.
Prilikom ekshumacije masovne grobnice kod Čajniča pronađeni su i posmrtni ostaci Zijada Velića koji je kao bolesnik odveden iz pljevaljske bolnice gdje je bio na liječenju u ljeto 1992.godine. Ubijen je u mjestu Mostina kod Čajniča. U istoj grobnici kod Čajniča, ekshumirani su posmrtni ostaci Hamzalije Bavčića, porijeklom iz Bukovice. Živio je u Čajniču i usljed ratnih sukoba, pošao je sa porodicom traktorom u Pljevlja. Skinut je sa traktora i ubijen.
Etničko čišćenje, ubistva i pljačka nisu bili jedini način obračuna sa pripadnicima manjinskih naroda u Crnoj Gori.
Uništavane su i islamske bogomolje – spaljena je džamija u selu Planjsko 19.aprila 1993.godine; zatim u selu Raščići minirana je i srušena kamena munara od nekadašnje džamije koja je zapaljena još 1943.godine dok je na Božić, 7.januara 1993.godine sa terase hotela “Pljevlja” u kojem je bila smještena jedinica specijalne policije, pucano iz automatskog oružja, na munaru Husein pašine džamije u Pljevljima.
Dešavanja na poduržju opštine Pljevlja u periodu od 1992. do 1995.godine, predstavljala su samo kontunitet zločina počinjenih nad Muslimanima u Pljevaljskom kraju, nakon Prvog i tokom Drugog svjestkog rata.
U knjizi Vladimira Dedijera i Antuna Miletića pod nazivom “Genocid nad Muslimanima” objavljen je izvještaj četničkog komandanta Pavla Đurišića upućen Draži Mihailoviću o zločinima nad Muslimanima, sa datumom od 13.februara 1943.godine, u kojem se navodi da je “akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu Muslimana izvršena i da je otpor neprijatelja bio od početka do kraja slab”.
– Žrtve – naše ukupne žrtve su bile 22.mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena.
Kod Muslimana oko 1200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava – žena, staraca i djece, – navodi se u izvještaju četničkog vođe Pavla Đurišića.
I u izdanju Opštinskog odbora SUBNOR-a Pljevalja1969.godine, štampana je knjiga pod nazivom “Prilog u krvi” Pljevlja 1941-45.godine, u kojoj se također nalaze podaci da su tokom 1943.godine na području Bukovice četnici ubili oko 600 lica muslimanske nacionalnosti a u ostalim selima u okolini Pljevalja evidentirano je još 1.000 žrtava. U knjizi” Prilog u krvi” koja je ubrzo nakon štampanja na neobjašnjiv način nestala i povučena iz upotrebe, štampan je poseban prilog sa imenim ubijenih, datumom rođenja i godinom i datumom kada su i gdje ubijeni.
Podsjećanje na neslavne stranice crnogorske prošlosti neophodno je kao dokaz da nam se “skrivene stranice istorije” ponavljaju u još gorem obliku. Da li je država Crna Gora ovom sramnom presudom samo trasirala put ka nekim novim zločinima? Da li su nekažnjeni zločini naši vjekovni znakovi pored puta, putokazi koje će slijediti generacije koje dolaze?
Autor: Sonja Radošević
Izvor: Bosnjaci.net
