24. Mart 2011

I na Kosovu će se održati popis stanovništva i imovine od 1. do 15. aprila ove godine. Sudeći prema izjavama iz Centralne popisne komisije pripremne radnje su izvršene, a trenutno se obavlja završni odabir popisivača i kontrolora po opštinama. U međuvremenu su i opštinske popisne komisije od po devet članova formirane, iako sa znatnim zakašnjenjem u odnosu na odredbe zakona koji predviđa njihovo formiranje šest mjeseci prije početka popisa.

U svakom slučaju, popisa će vjerovatno biti u predviđenom terminu jer je on od zasebnog značaja za mladu kosovsku državu, tim prije što ga nije bilo već 30 godina. I međunarodna zajednica učestvuje u pomoći preko doprinosa za dio finansijskih troškova i u stručnom servisiranju popisa stanovništva. Neke NVO su u međuvremenu pokrenule kampanju upoznavanja s tehnikom i obavezama stanovništva u svim sredinama, pa i u onim bošnjačkim, iz kojih je odabran i znatan broj popisivača i kontorolora.

Što se tiče pripadnika bošnjačkog naroda na Kosovu, stiče se dojam da oni sa izvjesnom skepsom dočekuju ovaj popis, ne samo zbog toga što za njega nisu spremni (čitaj: prisutni na Kosovo), već i zbog niza manjkavosti koje su se u međuvremenu dogodile, poput neimenovanja člana ispred bošnjačke zajednice u Centralnoj popisnoj komisiji i u opštnskoj na nivou Prizrena, opštine u kojoj živi najveći broj pripadnika ovog naroda. S druge strane, u pećkoj, i opštinama Istok i Dragaš, ima i bošnjačkih članova komisija.

Manji broj Bošnjaka na Kosovu nego na popisu 1981. godine!?
Nedavno su na Konsultativnom vijeću zajednica Kosova predstavnici bošnjačke zajednice iznijeli primjedbe predsjedniku Centralne popisne komisije oko spomenutih manjkavosti, ranije javno iskazanim od bošnjačkih faktora, uz još jednu dodatnu primjedbu – što popisna dokumentacija nije urađena i na bosanskom jeziku, ili što bar nije naglašeno da je ona i na njemu, s obzirom da je odštampana na albanskom, srpskom, turskom i engleskom jeziku. Primjedbe bošnjačke zajednice ovih dana su dostigle vrhunac saznanjem da je i na formularu za popis u upitnim rubrikama predviđenim za – bosanski jezik, napisano/odštampano ”bošnjački”! To je izazvalo dodatna reagovanja predstavnika bošnjačkog NVO i političkog sektora. Naime, i u Ustavu i u zakonima Kosova, jezik Bošnjaka se imenuje – bosanskim.

Bilo kako bilo, Bošnjaci koji su prisutni na Kosovu će se vjerovatno popisati, a imaće pravo, kao i svi Kosovari, da popišu i sve svoje članove uže porodice koji su van zemlje. Ovakvih odsutnih članova bošnjačkih porodica ima najmanje još polovina u odnosu na prisutne, što, istina, nije slučaj samo s njihovom zajednicom.

Realna brojka Bošnjaka, državljana Kosova, trebala bi biti stotinak hiljada. Naime, s obzirom da 30 godina nije bilo oficijelnog popisa stanovništva, pretpostavlja se da Kosovo ima blizu dva i po miliona stanovnika. A pošto je na (šire priznatom) popisu stanovništva 1981. godine bilo blizu 60 hiljada nacionalno izjašnjenih Muslimana, dakle, po tom osnovu sada bi trebalo da ima Bošnjaka potencijalnih sto hiljada.

Međutim, mnogi već znaju da taj broj ni približno neće biti toliki, pa se postavlja pitanje zašto? Odgovor leži u najmanje dva velika razloga koji će mnogo uticati na umanjenje broja Bošnjaka na Kosovu, uz još jedan dodatni mogući rizik.


Prizren


Dragaš

Podjela na Bošnjake i Gorance u opštini Dragaš
Najprije da podsjetimo da su kosovski Bošnjaci pravni i politički nasljednici muslimanske nacionalne odrednice s popisa stanovništva u bivšoj SFRJ iz 1971., 1981., i 1991. godine. U tim prilikama oni su se, kao i svi pripadnici ovog naroda u ondašnjoj zajedničkoj državi SFRJ, izjašnjavali pod ovimnarodnosnim imenom. S tim što je popis iz 1991. godine, koga su Albanci bojkotovali, obuhvatio i većinu Bošnjaka (Muslimana) na Kosovu, pa ih je tada bilo blizu 70 hiljada, dok se znatan postotak njih izjasnio i za bosanski maternji jezik. U ovom kontektu, zanimljivo je da se u Gori, dijelu opštine Dragaš, ogromna većina mještana (17 000) i te 1991. godine isto tako nacionalno opredjelila, dok je za maternji bosanski jezik bilo više od polovine upitanih u goranskim selima.
Po osnovu tog izjašnjavanja i naslijeđa, kao i na osnovu omogućenog demokratskog izražavanju narodne volje poslije rata na Kosovu (bazirane na odluci Svebošnjačkog sabora u Sarajevu iz septembra 1993. o vraćanju nacionalnog imena – Bošnjak za sve pripadnike do tada nacionalno deklarisane kao Muslimani u bivšoj SFRJ), priznata im je nacionalna odrednica – Bošnjak i bosanski maternji jezik u upotrebi u nastavi u školama i služenoj komunikaciji. Inače, na Kosovu postoje zasebno zagarantovana prava za nacionalne zajednice, odnosno njihove pripadnike, pa samim tim i za bošnjačku nacionalnu zajednicu.

Dakle, prvi razlog zbog kojeg će biti manje Bošnjaka na Kosovu nego što bi ih realno trebalo biti, jeste taj – što se, poćev od prve polovine devedestih godina pa nadalje – nacionalno izjašnjen korpus kao Muslimani u Gori podijelio na Bošnjake i Gorance. Inače, ova podjela nije stvarni pokazatelj želje većine naroda u toj regiji, već je iznad svega posljedica političkih radnji pokrenutih u ono vrijeme od strane srbijanskih krugova koje se nastavljaju do dana današnjeg, uz redovnu finansijsku potporu srbijanske vlade preko njenih tzv. “paralenih struktura” na Kosovu.
Da usput dodamo da je promocija (te) nove “nacionalne nomenklature”, odnosno javna promocija (i) ove podjele učinjena u Rambujeu (Francuska) tokom pregovora u 1998. godini srbijanske i kosovske strane, prisustvom i člana “goranske zajednice” u delegaciji srbijanskog režima.
Na žalost, poslije rata na Kosovu, ova terminologija je nekritički ušla i u Ustavni okvir, a kasnije i u Ustav Kosova. Bošnjački predstavnici nisu imali dovoljno snage nit podrške sa strane, a neki među njima nisu pokazli ni dovoljno volje (zbog osobnih predstavničkih interesa), da pokušaju da ovu manipulaciju razobliče i otklone. S obzirom da su imali osnov u činjenici da je u Gori bila oficijelno (na popisima) iskazana samo muslimanska nacionalna odrednica, a ne goranska etnička grupa, koja je bukvalno nametnuta političkim traženjem nekih tamošnjih struktura, forsiranim i pomaganim iz Srbije.
Također je važno da se kaže da je ovaj dio koji je odabrao da se goranski deklariše, traženjem preko svojih političkih predstavnika za svoj maternji – službeni i nastavni jezik – izabrao srpski. Upravo je školstvo glavna karika preko koje se i dalje sprovode srbijanske manipulacije u Gori, jer se povećim platama za nastavno osoblje ono održava na srpskom jeziku uz udžbenike iz Beograda u paralelnoj nastavi (mimo one na bosanskom jeziku) u goranskim selima preko tzv. “paralelnih struktura”.

Iseljeni – veliki problem Bošnjaka Kosova
I pored svega, Bošnjaka će svakako biti i u Gori, a kolika će biti brojka i međusobni odnos jednih i drugih – ostaje da se vidi. S tim što treba naglasiti da je i procenat odsutnog (izbjegličkog) stanovništva iz Gore veoma visok. U svakom slučaju, neće se ni ovim popisom riješiti problem ove podjele koja je (vještački) nastala u Gori, već će se mnogi procesi nastaviti – poput neminovnih međusobnih kontakata i saradnje u zajedničkim goranskim naseljima (selima). Za nadati se je da će se ti procesi kretati ka tački približavanja ove populacije sa Bošnjacima.

Drugi golemi razlog za smanjenje broja Bošnjaka na Kosovu jeste – iseljavanje velikog dijela ovog naroda iz grada Prištine i Mitrovice i gotovo polovina bošnjačkog stanovništva iz pećke, a čak više od polovine iz istočke opštine, pod raznim okolnostima.
Naime, na primjer u Prištini, po nekim podacima, prije kosovskog rata je živjelo šest hiljada Bošnjaka, dok ih sada ima samo jedva hiljadu.
Dakle, iseljavanje masovnije započeto početkom sukoba 1998. godine, intenzivirano 1999. i poslije rata, ostavilo je bukvalno neka spomenuta mjesta bez Bošnjaka, pa samim tim nema nikoga ko bi dao podatke o njima na predstojećem popisu stanovništva na Kosovu.

Ostaje nada da će se ti ljudi popisati u onim zemljama gdje sada žive, odnosno da će dati podatke o svom iseljavanju i (e)migriranju s Kosova. Ovi podaci su jako bitni i za njih same ali i za naš narod u cjelini, odnosno zasebno za Bošnjake Kosova. U suprotnom, ostanu li nepopisani, samo će omogućiti onima koji žele da manipulišu (svojim) iseljenim i raseljenim licima s Kosova, ili pak stvarnim brojem pojedinih kosovskih nacionalnih zajednica. Naime, neki statistički podaci, procenti i brojke će se svakako upoređivati u odnosu na popis iz 1981. i tako dodatno izvoditi broj (potencijalnog) kosovskog stanovništva i realni broj pojedinih nacionalnih zajednica. Bošnjačka udruženja koja djeliju van Kosova, kao i mediji, mogu učiniti dosta toga na animiranju ovih iseljenih Bošnjačka oko njihove registracije.

Dodatni rizik, odnosno mogući osnov za umanjenje broja Bošnjaka na Kosovu, u odnosu na broj sa popisa stanovništva od 1981. godine, je naslijeđena sumnjičavost, ali i zlonamjernost pojedinaca prema bošnjaštvu, koji i dalje sebe (polujavno) drže za Muslimane i smatraju da i dalje trebaju ovako da se deklarišu.
Ovo mišljenje je prisutno po najmanje dva osnova. Prvi je – slabije izražen i mogao bi se iskazati kao – naivnost, što je moguće, naročito kod starijih osoba ili pak kod onih koji su svo ovo poslijeratno vrijeme želeli da ostanu među neinformisanima.

Neinformisani ili zlonamjerni “Muslimani”?
Međutim, drugi dio “poklonika” ovog mišljenja, jesu zapravo oni koji su slični svojim političkim istomišljenicima u Gori, samo što su tamo ovi (stari) sljedbenici srbijanske politike (bivši članovi SPS-a i JUL-a) uspjeli da ubijede jedan dio naroda u “ispravnost” napuštanja jedinstvene nacionalne odrednice Bošnjaka u korist etničke grupe – Goranac. S druge strane, ovi njihovi politički istomišljenici u okolini Prizrena nisu našli šire uporište u narodu za nastavak “svoga kontinuiteta”. Neki od njih su se samo (re)instalirali u nastavi na bosanskom jeziku, pokrenutoj 1999. godine, povlačeći poteze na kočenju procesa njene konsolidacije u novim okolnostima, pogotovo u sferi nužno potrebnog oslonca na obrazovne bošnjačke strukture u BiH. Pritom im je na ruku išla i popustiljivost, ali i neke taktičke greške bošnjačkog političkog i nvo sektora u ovoj oblasti. Njihovo nekorišćenje udžbenika u srednjim školama uvezenim iz BiH u 1999./2000-toj školskoj godini, jedan je od pokazatelja “huje” i otpora ovih individua.
Nažalost, ponekom od ovih “nacionalnih Muslimana”, u međuvremenu je nekritički čak data satisfakcija u angažmanu preko nekih političkih (nominalno) bošnjačkih subjekata, i to na visoke partijske i delegatske dužnosti u opštini Prizren.
Bude li uoči ovog popisa stanovništva pokrenuta suptilna propaganda na terenu od strane ovih ljudi, ona može biti pogubna za dio naroda koji će se zbog toga nacionalno opredjeliti kao (M)muslimani. Takvo popisivanje će samo smanjiti broj Bošnjaka na Kosovu, a svi oni koji se eventualno ovako izjasne, biće uvršteni u rubriku i brojku “ostali”. U suštini – nigdje s takvim opredjeljenjem, jer ono i bukvalno ne znači više ništa ni na Kosovu ni van njega. Tim prije što oni vjerovatno ni svoj maternji jezik neće upisati kao bosanski.

U ovom kontekstu treba dodati još jednu napomenu – oko ovog trećeg osnova za smanjenje broja kosovskih Bošnjaka – da je dio “muslimanske nacionalne ideologije” u pećkoj regiji posljedica uticaja iz Crne Gore, kao tamošnjeg fenomena bošnjačke podjele, koji se reflektuje i na Kosovu.

Podjele među Bošnjacima – posljedice planskih poteza državnih struktura na Balkanu
Ovdje dolazimo zapravo do spoznaje da su bošnjačke podjele, mimo države Bosne i Hercegovine, prije svega posljedica planskih poteza državnih struktura i propagandi kvazi naučnih krugova iz brojnijih naroda u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Nije slučajno da je raspadom SFRJ u sve tri ove novonastale države bilo pokrenuto negiranje i svojatanje Bošnjaka (ranije Muslimana, nacionalno), i putem forsiranja podjela na Bošnjake i Muslimane – u Crnoj Gori i Srbiji, na Bošnjake i Gorance – na Kosovu, i na Bošnjake i Torbeše u – Makedoniji u kojoj svih ovih godina unazad nije bilo omogućeno daljnje zasebno nacionalno izjašnjavanje Muslimana torbeške provinijencije, kao što im je to bilo omogućeno u SFRJ.

A na Kosovu imamo i jedan dodatni naslijeđeni “fenomen” još od prije 1971. godine. Naime, bošnjačko govorno područje je brojnije u odnosu na broj nacionalno izjašnjenih Bošnjaka (Muslimana), jer je jedan dio ovog stanovništva u Župi i Podgori, kao i gradu Prizrenu, a nečega sličnog – mada u manjem broju – ima i u pećkoj regiji, svoju nacionalnu odrednicu na popisima stanovništva vezivao za albansku i tursku naciju. U međuvremenu su, od 1971. godine, u par sela oko Prizrena, kao odgovor na ovo (inače od dijela tadašnje kosovske komunističke vlasti suptilno forsirano) izjašnjavanje, otvorene i osnovne škole na albanskom jeziku. Za ovih 40 godina neki pokazatetelji asimilacije u ovim mjestima, makar pretežno političkog karaktera – uzeli su maha. Pozadina za podstrek ovakvom opredjeljenju je dodatno data represijom srbijanskog režima i nad ovim življem, pogotovo u devedesetim godinama 20. vijeka, a moralnog pokrića za ispravnost opredjeljenja između srbijanske vlasti i kosovske strane bilo je, svakako, na pretek – u korist ugroženih Albanaca. Ovo opredjeljenje je dobilo satisfakciju pobjedom kosovske (albanske) politike poslije 1999. godine.

Bošnjačko govorno područje je mnogo brojnije nego bošnjačka nacionalna opredjeljenost na Kosovu
Međutim, sadašnje kosovsko rukovodstvo, kao i politički i naučni estabilišment, posljednjih godina nisu bili nešto posebno zainteresovani za asimilatorske težnje nad ljudima bošnjačkog govornog područja, što je dobar – pozitivni pomak. Naime, samo ovakvim pristupom većine, može se stvoriti okvir za proces bošnjačke samoidentifikacije ovog naroda, kojem decenijama unazad nije bila pružena šansa za afirmaciju.

Od ove generalne konstatacije odstupaju neke preduzete solo-radnje od pojedinaca iz lokalnih struktura u Prizrenu neposredno poslije rata, 1999. godine, kada je isforsirano da bošnjački učenici u osnovnim školama iz podgorskih sela Ljubižde i Skorobišta, s dotadašnje nastave na srpskom jeziku, namjesto na iniciranu nastavu na bosanskom jeziku, budu prebaćeni u nastavu na albanskom jeziku. Isti slučaj je bio i u malom selu Drajčiću i povećem Planjanu u Župi, gdje su efekti bili daleko slabiji. U onim teškim poslijeratnim prilikama, to je bio očigledan politički pritisak, najblaže rečeno. A kad se ovako nešto hoće, neke lokalne šušumige se uvijek pronađu na terenu da pruže “podršku”. Ovi potezi su svakako bili i ostali jako važni za Bošnjake, pošto se manje-više podrazumijeva da je izbor nastavnog jezika za djecu (albanskog, turskog, bosanskog) u školama nerijetko određivao i nacionalnu pripadnost roditelja bošnjačkog govornog područja. Ove radnje su dakle, po posljedicama – asimilatorskog karaktera, bez obzira što su one tim akterima možda bile samo “patriotsko” pokriće za neke osobne ili grupne interese i dokazivanja.

Ono što se sada najmanje očekuje od pripadnika bošnjačkog govornog područja koji su se od ranije izjašnjavali kao Albanci, ili Turci, kao i od predstavnika lokalnih vlasti i opštinskih popisnih komisija – jeste da dozvole i da obezbjede – bez ikakvih suptilnih pritisaka – slobodno izjašnjavanje ljudima u tim selima (ili u gradskim sredinama) koji žele da se deklarišu kao Bošnjaci. Također se očekuje da demokratski dozvole suprugama u mješovitim brakovima – u ovim i drugim mjestima – da se nacionalno deklarišu isto kao i njihove porodice u bošnjačkim selima, dakle kao Bošnjaci! Bude li suprotno, spomenuti će samo potvrditi da učestvuju u kršenju osnovnih ljudskih prava i ravnopravnosti polova.

U svakom slučaju, važno je napomenuti da će svi oni pripadnici bošnjačkog govornog područja u ovim selima, koji će se na ovom, za razliku od prošlih popisa stanovništva, nacionalno deklarisati kao Bošnjaci – povećat će broj Bošnjaka ! Time će učiniti i dodatni humani čin, jer će ojačati kosovske Bošnjake koji su, zapravo – njihovi rođaci, pošto je njihovim (potencijalno) malim brojem ugrožen i njihov položaj na Kosovu. S druge strane, kosovskim Albancima (ili Turcima) bošnjačkim izjašnjavanjem neće nimalo nauditi, već naprotiv – daće dodatni doprinos većinskim Albancima o stvaranju valjane multietničke slike o Kosovu!

O porastu broja Bošnjaka izjašnjavanjem za ovu naciju, zahvaljujuči svakome koji se na prošlim popisima drugačije deklarisao, trebalo bi zasebno da povedu računa i bošnjački faktori na Kosovu, time što će pokazati naklonost prema ovim ljudima, uz suprostavljanje politiknatskom iritiranju nekih solo-igrača, koji samo izazivaju kontra-efekte, jer im ionako nije mnogo ni stalo do bošnjaštva.

U ovom pravcu, neke “patriotske” structure pojedinci u ovim (večinski albanski izjašnjenim) selima, bošnjačkog govornog područja, trebaju uzeti posebno u obzir činjenicu da je takvo slobodno bošnjačko izjašnjavanje – zapravo u interesu tih mjesta! Naime, mnogi od njih su, svih ovih poslijeratnih godina, zahvaljujuči i činjenici postojanja dijela bošnjački opredjeljenih mještana, uz deklarativno (u nekim slučajevima – formalno, po potrebi) izjašnjavanje i drugih ljudi, koristili priviligije po osnovama manjinskih prava, kao bošnjački pripadnici. Ovo je bilo najviše izraženo u korišćenju manjiskih “kvota” i prava, namjesto većinskih (albanskih) – poćev od upisa na rezervisana mjesta za Bošnjake na fakultete na albanskom jeziku, pa do korišćenja procenata u budžetskim fondovima namijenjenim infrastrukturnim projektima u manjinskim naseljima.

U svakom slučaju, nijedna politika, a još manje politikanti, neće promijeniti fakat da je stanovništvo bošnjačkog govornog područja na Kosovu, pogotovo zasebno po regijama : -Župe, Podgore, Gore, pećke i mitrovačke, zapravo rođačko (međusobnim udajama i ženidbama unutar regija), iste tradicije, kulture i naslijeđa, a da se ne govori o istoj vjeri. Tako će, ako Bog da, ostati i ubuduće. Demokratski procesi i evropske integracije, govore da su pripadnici bošnjačkog naroda pronašli sebe i da će biti zaštićeni od nasrtaja jačih, a zlonamjernih.

Bošnjak – jedina nacionalna odrednica, bosanski – maternji jezik, a vjera – islam
Također, treba zasebno istaći realnost većeg broja ljudi bošnjačkog govornog područja u odnosu na broj nacionalno deklarisanih Bošnjaka, koja bi trebalo da se oficijelno potvrdi i na ovom popisu. Naime, nije nimalo nerealno očekivati mnogo više popisanih ljudi koji će zaokružiti bosanski jezik, bilo kao maternji, ili pak drugi (treći) jezik koji stanovnici Kosova govore, tim prije što u rubrikama ima i ovakvih pitanja, vezanih za drugi/e jezik/e kojim/a se upitani služi.
Ako jeste fakat da jedan dio starijih osoba koji se albanski ili turski nacionalno deklariše, uopšte ne govori albanski i turski jezik, samim tim potvrdit će svoju istinu, a ona jeste – da oni govore (samo) – bosanski jezik! Isto tako se očekuje od onih ljudi iz bošnjačkog govornog područja, koji budu upisali svoj (prvi) maternji jezik kao albanski, ili turski, da dodatno kažu – da govore i bosanskim jezikom.
U ovom kontekstu, također Bošnjaci očekuje da im se reciprocitetno uzvrati od mnogih Albanaca i Turaka, da je i njihov drugi ili treći jezik kojim se služe – bosanski. Ova bošnjačka očekivanja, koja su faktička, pogotovo se vezuju za grad Prizren. Ovdje je potrebno podsjetiti da mnogi muslimani albanskog i turskog (i romskog) maternjeg jezika koriste literaturu iz islamistike (i) na bosanskom jeziku, pa će upisivanjem da im je jedan od jezika koji (po)znaju i bosanski, time iskazati poštivanje prema onima koji su uložili truda da tu literaturu prevedu i izdaju na bosanskome jeziku.

I pored svih izazova, Bošnjaka na Kosovu će svakako biti u znatnom broju. Biće kao i do sada treći narod po brojnosti, poslije Albanaca i Srba. Spoznaja prijeke potrebe visoke svijesti i odgovornosti za popisivanje prisutnih i odsutnih Bošnjaka na Kosovu u ovom momentu je najpotrebnija pripadnicima ove nacionalne zajednice.
Mišljenja smo da nema potrebe ubjeđivati više nikoga o bošnjačkoj – kao jedinoj nacionalnoj opciji za ovaj narod, o maternjem jeziku – bosanskom (pa makar i pogriješno upisanom u rubrici na upitniku kao – bošnjački, jer će on svakako bit – bosanski) i o vjeri – islam. Iako ove tri odrednice u načelu nisu obavezne za odgovor na predstojećem popisu, potenciranjem njihovog upisivanja od upitanih bošnjačkih insana, od krucijalne je važnosti za sadašnjost i budućnost bošnjačke populacija na Kosovu, ali i šire – na Balkanu i diljem cijelog dunjaluka.

Autor: Ćerim Bajrami

Izvor: Bosnjaci.net

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles