Bošnjaci su Bogu – mili

0
256

BIH – Naša historija se mora nanovo pisati, ne zbog novih činjenica, nego zbog onih koje nisu uzete, ali i onih koje su pogrešno tumačene. To je prioritet prioriteta! Nije to zbog nas, nego zbog našeg potomstva, jer temelje im treba vratiti.

Srpsko učeno društvo je 1865. godine napravilo natječaj na temu bogomili u Bosni, kako bi njihovi povjesničari dokazali da se tu radi o pravoslavlju, a Božidar Petranović vajni dr. iz Zadra dobi veliku nagradu u dukatima što im ”objasni” da su to i bili. Knjiga se zvala:”BOGOMILI. CRJEKVA BOSANJESKA i KRJESTJANI”.  Od tada, za sve Srpske historike postade istina da u  Bosni nije bilo, do pojave Turaka, ništa drugo osim nešto katolika i pravoslavaca, a da, ako i neki od zapadnih historika govori o Patarenskom, kao nekom trećem-bosanskom narodu patarenske vjere, onda opet misli na pravoslavne.

Historik koji i dalje podupire ove nebuloze je J. Fine u knjizi: ”Bosanska crkva, novo tumačenje”. Ovaj pamflet o nama  i našoj Bosni, ovu povijesnu destrukciju predgovori, da ko drugi, nego Dr. E. Imamović, a sve to na sav naš jad, a doktorovu žalost. Žalosno je  na ovakve povijesne nakaradnosti o nama staviti svoj potpis, pa ma ko to bio, a Enver to nije smio nikako.

Na ovakvu tvrdnju, o dvije religije, slijedi tvrdnja nekih Hrvatskih povjesničara da je islam prihvatan nakon ulaska Bosne u zajednicu islamskih država, te se islam pojavljuje kao treća religija nakon Turskog ”osvajanja”, a pristalice tog učenja su patareni-bogumili kao otpadnici od njihovog kršćanskog učenja.

I onda, najnovija-blaža i od Bošnjake prihvaćena teorija o Bošnjacima kao bogumilskim vjernicima sa svojom Bosanskom crkvom, koji su do dolaska Turaka bili većinski u Bosni, ali su onda listom prihvatili islam.

Bošnjački narod, a što je najgore i Bošnjački tumači povijesti, nikako da se oslobodi tog balasta; da je narod koji je na izvještačen način i krivovjerjem pokupio neka historijska prava na ovu Bosnu i postao i državotvoran. Zbog tih stavova Bošnjak već dugo krvari i gubi svoje povijesne teritorije. Ovaj novi Bošnjak još nije, a izgleda i nemože, da prihvati najprirodniju činjenicu da  je ovdje u ovoj našoj zemlji Bosni, od vajkada uvijek sa istim svjetonadzorom. Da je čitavo Bosansko bitisanje on u njoj bio vladajući. Da ju je on formirao davno, početkom novog milenija,  kao pripadnik vladajućeg državotvornog sloja ljudi koji su slijedili učenje o jednom Stvoritelju, a kako su ih zvali, je-posve nebitno, odbacujući idolatrijska učenja o Stvoritelju.

A sve navedeno, je iz razloga što je Bošnjaku naturena iskrivljena povijesna činjenica- predrasuda; da je ostavio ”svoje” kršćanstvo i prigrlio vjeru osvajača. Ta predrasuda je našem narodu naturana u zadnjih 160 godina, u periodu kada smo ostali u kršćanskom okruženju i u svakom smislu dosta obespravljeni. Kada nam je sve krojeno po njihovoj kršćanskoj mjeri, pa i naša povijest, što je imalo odraza i na naše historičare-istraživače, jer uvijek su polazili sa tom predrasudom kao osnovom, a sve iz razloga jer su i školovani dobijajući takve informacije. Teško mi pada, da i oni podučavaju-školuju, na istoj osnovi-Bošnjake i to akademske građane i tako se slijed nastavlja. Sada je vrijeme da se na sve te izmišljotine stavi tačka i da naša pokoljenja, barem što se tiče svoje historije, pođu slušati i učiti o sebi afirmativno i to istinski, a ne podcjenjivački i minimizirajući i sve na lažima.

Ali, za sve to treba imati i Bošnjaka sa razvijenom sviješću o Bošnjaku, a izgleda, po svemu sudeći, kako se sporo razvija Bošnjačka svijest do toga će nam biti najteže doći. U sve vjerujemo, ali u povijesti daleko od istine.

Svjestan sam da će proteći dugo vremena da se  dobijene predrasude odbace, ali mi je želja da naše potomstvo uči svoju povijest koja je zametnuta na Evropskom tlu prije dvije i više hiljada godina.Takođe, želja mi je da se naši potomci diče time da su jedan od dva naroda u Evropi koji je vjerovao u jednog Boga- Stvoritelja, da je upravljao svojom Bosnom, a da nije morao mijenjati zemlju rođenja, (drugi narod su Albanci) kao što se dešavalo sa ostalim Evropskim narodima koji su bili monoteisti-muslimani, ali su morali pod prisilom mijenjati svoju zemlju rođenja i bježati u zemlje gdje je musliman bio dominantan ili ostajati i prevjereni pod stalnom kontrolom suda inkvizicije. Stari Bošnjak je imao strategiju i znao  je  kako se suprotstaviti  nakani kršćana o progonu. Mogao je to da planira, jer u Bosni je  bio vazda dominantan i imao vlast. Dakle,  Bošnjak je Bosnu vazda gradio i branio.

Pojam: bogomili-bogumili tj.sama riječ, kojom je trebalo označiti jednu sasma različitu religioznu skupinu ljud u Bosni, koji se od kršćana razlikuju po svom učenju o Stvoritelju, uveo je  Rački. Do tada su u katoličkoj literaturi oni nazivani katarima ili patarenima, a uz taj naziv išao je počesto diskreditirajući termin heretici. 1853.godine Štampana je knjiga ” Šematizam” od fra Bakule u kome on tada govori da je Bosna bila: ”…zaražena od jeresi Maniheja i Patarena” , dok u kasnijem svom pisanju iz 1867. sada sve njih naziva bogomilima. Papa Urban II Bosnu naziva: ”Tvrtkova Bosna patarenska” str.238 Nada K. ”Povijest Bosne”

Rački, ih je 1867.godine, pišući svoju raspravu:” Bogumili i Patareni” nazvao; bogomili prema njihovom stavu i kako su sami sebe nazivali, kada je u pitanju vjerovanje. Po njima-bogumilima: Onaj narod, koji božija svojstva ne pripisuje živom biću, dakle, koji vjeruje u jednog Boga-Stvaraoca svega, je narod koji je Bogu mio. Smatrali su da su oni, Bogu mili-dragi iz razloga što pravilno interpretiraju Božije stvaranje i sebe su, u odnosu na kršćane, nazivali bogumilima. U vremenu prije 60-70 godina mogla se čuti izreka od starog Bošnje da su muslimani Bogu dragi, da su oni Božije mile (Božiji narod). Oni su samo u relacijama monoteista nazivani bogumili i kada su sami, drugima, predočavali svoje učenje o Bogu. Inače, već sam napomenuo da su ih kršćani nazivali patarenima ili katarima uz skoro obavezan dodatak heretici.

Dakle, bogumil je kovanica iz dvije riječi: Bog i mio.Taj termin među pravoslavnim historicima prvi počinje koristiti dotični B.Petranović, jer u dotadašnjoj srpskopravoslavnoj historijskoj literaturi oni nisu ni imali susret sa tim pojmom. I u pisanju koristili su nepravilan oblik te riječi bogomili, mada to nije mijenjalo suštinu značenja.

Mnogi, nazovi povjesničari koji su se bavili ovim, za njih, fenomenom, olahko su dolazili do stavova o učenju bogumila. Prije svega, koristili su falsifikovane dokumente i naglabanja nekih crkvenjaka, koji su u mržnji prema istima, pripisivali im koje-kakve zablude koje bogumili uopće nisu koristili u svom vjerskom učenju i iz tog razloga –pripisivanja zabluda, ovi kasniji historičari utvrdiše da je bogumilsko učenje kršćanska hereza-dvojno učenje o Stvaranju. Tako, da  iz razloga nepoznavanja njihovog učenja o Bogu, mnogi su izmišljali njihovo vjersko učenje.

Jedni ih povezuju sa pavlikjanima, drugi sa maniheizmom, treći sa mazdeizmom, jedni opet sa mitrizmom i nema kakvih gluposti nećete pročitati, a oni su od vajkada bili monoteisti , a od VII stoljeća islamiti.

Do nas dođe i tvrdnja, da su naši predci sljedbenici učenja Bugarskog popa Bogumila i po njemu se kao prozvaše bogumili. Bogumili se mogu povezati sa Bugarskom, ali kao muslimani, jer su u Bugarskoj od vajkad, kao i u Bosni bili muslimani i saradnja je bez daljnjeg, postojala.  Da su bogumili vjerovanjem neka kršćanska sekta-dualisti, to je kršćanska izmišljotina i to u nemogućnosti prihvatanja ili pak negiranju tvrdnje da su učenjem bili muslimani-monoteisti.

Naši predci-bogumili su mogli biti i sljedbenici učenja Issa a.s. te da za sebe kažu da su pravi hristjani. Uzimajući da su i sami sljedbenici učenja Isaa a.s. kao Božijeg vjerovjesnika, a ne Isusa kao Boga, kako ga predstavljaju kršćani, mogli su sebe nazivati i pravim krstjanima. Za njih je važio prefiks: ”pravi” za razliku od onih koji Isusa poimaju kao Bogočovjeka, koji bi bili ”krivi” krstjani.

Naši predci-bogumili su protežirali vjerovanje u jednog Boga-stvoritelja svega. Naš put do spoznaje o Bogu, išao je preko onih kojima je Bog darivao tu moć da mogu, na najbolji način, objasniti kako i sami puk može doći do spoznaje o Božijem jedinstvu, te da Bogu, nikada, i ni u kojoj situaciji ne pridružuju nešto ili nekoga što će tu pojavu poistovijetiti sa Stvoriteljem, a bili su to poslanici među kojima i Issa a.s.

Isaa a.s. nije svoje poslanstvo temeljio na tome da je on Božiji sin u biološkom smislu, niti da, po toj logici,  bude Onaj koji stvara.  Nakon Isaa a.s. smrti, njegovo učenje o Bogu, bazirano na humanitarnoj osnovi, je prihvaćeno a najbliži sljedbenici poznati kao apostoli-njegovi učenici, su kroz Evanđelja nastojali da svoj stav prilagode njegovom učenju i kao takva su preporučavali narodu. U više Evanđelja, mogu se naći i tvrdnje da je Isaa poistovjećen sa Stvoriteljem, ali u njima je bilo i drugih različitosti i zato je trebalo sva Evanđelje koja su Isaa tretirali na isti način, objediniti u jednu Knjigu koja je i urađena koncem IV stoljeća. Tu knjigu poznajemo kao Bibliju.

Međutim, u kršćanskom nastojanju da Biblija bude, za njih, i aksiomatski izgrađena  mnogi stavovi Isaovog učenja nisu u potpunosti prihvaćeni, između ostalog i to; da je on samo čovjek i Božiji Vjerovjesnik, a prihvaćeni su stavovi iz određenih Evanđelja; da je Isus Božiji sin i da je Isus Bogočovjek sa svim svojstvima Stvoritelja.

Za razliku od monoteističkog stava da je Bog-Stvoritelj svega, kod pristalica Biblije došlo je do  izmjene u najbitnijem stavu, a to je učenje o Stvoritelju. Biblijom se Isus ostvaruje kao Apsolut, kao Bogočovjek, što će u kasnijim periodima u potpunosti promijeniti svjetsku religioznu sliku. Dakle, Biblija-kao prihvaćena objava od kršćana, temelji se na Svetotrojstvu, a ne na monoteizmu i to će biti najveći kamen spoticanja između monoteističkog-bogumilskog učenja  i Svetotrojstva.

Na uspostavlanju vjerskog učenja o Svetotrojstvu, koje će kasnije biti osnova kršćanskog učenja, najveći doprinos dao je Grgur Nazijanski u drugoj polovini 4. stoljeća te je i nazvan Grigorije Bogoslov, jer je pisao Slovo o Bogu. U ovom vjerskom nauku, Isus se pojavljje kao Bog-stvoritrelj, njegova majka kao majka Božija, uzrok njenog začeća je Sveti Duh posredstvom egzistirajućeg Boga i u tom smislu sva kasnija učenja imaju za isti nauk tu osnovu-svetotrojstvo.

Poistovjećujući Isusa sa Stvoriteljem, pristalice ovog učenja, prema bogumilskom shvatanju,  čine najveći grijeh i time ne pripadaju onima koji uče o Božijem jedinstvu. Poznate su činjenice da su bogumili uvijek upućivali kritike na njihovo učenje. Takvo učenje spada u idolatriju tako da bogumili, to ne prihvataju, ali prema takvima nisu bili nasilni jer su pored njih mogli da žive i sa takvim vjerskim učenjem. Dolaskom Fatiha u Bosnu, na poziv naših predaka-bogumila, on izdaje ahdnamu katoličkoj zajednici koja je i do tada nesmetano živjela sa bogumilima.

Bogumili, nikada nisu progonili niti na bilo koji drugi način ugrožavali neistomišljenike, a dokaz je; da i kada su i brojčano nadmoćniji i na drugi način bili  jači, kao što je slučaj u Bosni, da su pored njih živjeli i oni drugi koji su o Stvoritelju imali svoje učenje. I znao se bogumilski stav: ”Nama naša vjera, njima njihova, mi nismo nikada vjerovali u ono u što oni vjeruju, a oni ne vjeruju u ono u što mi vjerujemo.” Kada kršćanski historici pišu o vjerskom učenju: katara, alibigineza, patarena, bogumila, husita, pavlićana, babuna i ne znam kako su ih sve nazivali, bez obzira gdje su egzistirali, onda izvode tezu, odatle i tvrdnju, da su sve te nabrojane grupe kršćanske sekte. Pitam se, samo, na osnovu čega?

Kako neki povjesničari bogumilsko učenje vide kao učenje pavlikjana, ali kao dualističkog kršćanskog učenja pokušaću objasniti zablude.

Jedna od bitnih činjenica je i ta; da učenje o Svetom Trojstvu, a to je osnova kršćanskog učenja, nije bilo u svom začetku u potpunosti prihvaćeno od naroda, a tako ne tvrde kršćanski povjesničari, je primjer antiohijskog episkopa Pavla Samostatskog čiji su sljedbenici nazvani pavlićanima. Djelovao je koncem III stoljeća. Svi kršćanski historičari, koji pišu o učenju pavlićana, tvrde da je to kršćanska dualistička sekta.  Međutim, svi se slažu da u svom učenju pavlićani nisu ispoljavali učenje o Svetom trojstvu nego o Božijem jedinstvu. Na osnovu čega je i to onda kršćanska sekta? Pavle je za Issa (Isusa) tvrdio da je rođen kao čovijek od majke Merjem koja je imala začeće bez muškarca. Dakle, da Isus figurira kao ljudsko rođeno biće, jer je rođen od majke Merjem i da u njemu nema nikakvog božanstva. Govorio bi : ”Ja ne znam šta je ”riječ Božija” ni šta je ”Sveti duh.”

Većina nepristrasnih istraživača, među njima i kršćani Arapi koji su istraživali i analizirali Pavlovo religiozno učenje tvrdi da je njegovo učenje u suštini pa i o Isusu bilo kao kasnije islamsko učenje. Zaključuju, da je Pavle monoteista i da je po njemu Bog samo jednota.

Od kuda, onda, da se učenje Pavla može nazivati kršćanskim učenjem kada se očituje da je to monoteistički pristup vjerovanju? Jedini zaključak koji bi se mogao donijeti, a u vezi sa pavlikjanima kao krišćanima kako ih nazivaju kršćanski historici je taj; da su pavlićani bili sljedbenici učenja Isaa a.s, ali nikako kao sljedbenici učenja o Svetom trojstvu te da su se kao i bogumili nazivali pravim krstjanima.

Isto tako, kada je riječ o ostalim heretičkim grupama: patarenima, katarima, alibigenezima, husitima, hugenotima, babunima i slično nigdje nikakvog traga o dualističkom učenju ovih ”heretika”, do jedino u kršćanskoj literaturi,  tako da slobodno može stajati konstatacija: da su o njihovom učenju izmišljali činjenice koje nisu istinite nego u svrsi uklapanja u historijska gibanja koja su odgovarala kršćanskoj povijesti, a koja se nisu živjela. Poređenja pavlićana i bogumila sa ostalim grupama mogu se povezati kada je u pitanju njihov pristup vjerovanju, jer prema svim saznanjima i jedni i drugi su monoteisti, ali se ne mogu upoređivati niti izjednačavati kao kršćani dualist, jer to nisu bili.

Da bi kršćanski historici dokazali, da su neka od nabrojanih grupa kršćanska sekta, izvode se nakaradna učenja o njihovom vjerovanju, tako da se falsifikuju svi postojeći dokumenti iz kojih bi se mogao nazrijeti njihov stav o učenju. Najviše takvih dokumenata je iz crkvenih dosijea suđenim za heretičko učenje. To su mahom optužbe o kršćanskom krivovjerju zbog kojih optuženi moraju biti kažnjeni. Dotični su optuženi, a da ni sami nisu znali zbog čega su suđeni, jer je bilo bitno optuženog optužiti za krivovjerje zbog kojeg je slijedila smrtna kazna.

U ostvarivanju povijesnih ciljeva kršćani ne biraju ni  načina a niti sredstva. Prije svega u Evropi su ratom prognali sve koji nisu vjerovali u Sveto trojstvo, a onda zatirali njihove tragove. Na Balkanu ostaju i dalje da žive muslimani. Njima sad povijesno treba izbiti tlo ispod nogu i onda se izmišlja: Objavljuju se kao prepisi, pisana djela  kraljeva-Konstantin Porfinogenet da bi se na Balkan doveli Slaveni kršćani a pravoslavlje uvelo kao vladajuća vjeru srednjeg vijeka, među Balkanske narode. U predhodnim stoljećima, na Balkanu, po manastirima ili crkvama, izmišljaju se i pišu historijske rasprave od nekih izmišljenih ”starih” historičara: Ljetopis popa Dukljanina, pa kao Savino pisanja o Muhamedu, pa Savina žitja od Teodosija i Domentijana  itd. a to sve kako bi se, opet, u neki vremenski period interpolirala nepostojeća vladavina, jer je to odgovaralo historijskom trenutku u toj zajednici.

Samo da čitaocu naznačim jedan apsurd: Srbi pravoslavci, kao, imaju u svojoj baštini staro književno djelo koje Sava piše o Muhamedu a.s.: ”Zakonopravilo o Muhamedovom učenju” kao pisano početkom XIII stoljeće. Po njima i njihovoj povijesti  nema ni naznake da bi u tom periodu, u Srbiji, moglo biti muslimana, jer će, po njima, Islam doći tek kasnije, sa Turcima. Tamo, u to vrijeme, kao sa njima djeluju bogumili koje će oni prognati u Bosnu.

Da bi Sava pisao o Muhamedu i Islamskom zakonu mora dobro da poznaje tu vjeru. Ako je sve onako kako oni pišu o muslimanima, odakle će onda Sava znati nešto i još pisati o Islamu kada te pojave kod njih, po njima, uopće nema i čemu onda tolika pozornost? Onoga čega nema, pa ni nagovještaja, kako uopće pisati o tome i zašto pisati? Kakav interes? Kako se može, o onome čega nema, nešto i znati o tome, a da ne kažem još i studiozno pisati? Dakle, to je historijsko-književni pamflet iz skorijeg perioda nepromišljenog autora. Ako pak uzmemo da je Sava poznavalac Islama, jer je kao pisao o islamu, onda je Islam bio u njegovom okruženju, pa slijedi da  su; oni bogumili koje je njegov otac progonio u Bosnu- doista muslimani, a to njihovi povjesničari ne pišu, a i o Savi onda moramo mi dati svoj sud.

U Dubrovačkom arhivu, kao ima i dokument u kome se gost Radin obraća Mletačkoj državi da mu ona obezbjedi sklonište za njega i njegovih 50-60 sljedbenika u slučaju da Turci okupiraju njegovu Bosnu. Ova ličnost, gost Radin, je izmišljena od strane falsifikatora koji su imali pristup Dubrovačkom arhivu, jer i onaj testament, koji je kao na njegovo ime, je vakufnama hercega Kosače koja je nakaradno prevedena i pripisana gostu Radinu. Gost Radin je izmišljen u cilju potvrde veze između kršćanske hereze koju je on zastupao i kao Bosanske crkve u kojoj je djelovao. I iz tog razloga sve što je vezano za gosta je kršćansko pa i herceg Stephan Kosača?

Sva ta pisanja i povijesne konstrukcije koje pišu kršćanski historici, jedne opcije, niko i ne provjerava, osim ako to ne odgovara onoj drugoj opciji i to samo kada se radi o Bosni. I tu se malo izprotivureče i nepristrasni čitalac  zaključuje: da bi, i sa jedne i sa druge strane, konstrukcija trebala da bude povijesna činjenica. Niko od kršćanskih povjesničara to i ne provjerava, jer im takvo pisanje- povijest odgovara,  a ovi drugi, među njima i Bošnjaci, opsjednuti ”autoritetom” pisca ili škole, jer kao oni to potkrepljuju dokumentima, sve to prihvataju kao istinu, a da se sve nije odvijalo ni blizu predočenom i onda naša djeca uče gluposti, sami o sebi.

Falsifikuju se povelje, ako ih ima, dodajući kršćansku simboliku; povelja Kulina bana, povelja bana Ninoslava, povelje kralja Stjepana Ostoje itd.  Svi originali koji su odavali duhovnost tih ljudi, a nisu mogli pretrpjeti falsifikate su uništeni. Iz istih razloga su i u našem okruženju: Hrvatska i Srbija, uništavani i vanjski sakralni objekti tih ljudi; džamije, turbeta, greblja, hamami i slično.

Ako je neki originalni dokument i ostao-preživio paljevine onda je on, u kasnijem periodu, preveden ili dotjeran prema kasnijoj potrebi. To su razni dokumenti, a posebice vakufname koje su pisane na arapskom jeziku. Jedna od njih je najvjerovatnije i vakufnama hercega Stephana Kosače, koja je ostala u Kosačinoj džamiji u Dubrovniku, a onda je krivotvorena, kako sam već napomenuo, u testament Gosta Radina.

Na postojeće dokumente ubacuju se lažni nepostojeći simboli, prevode se vakufname, koje su ostajale u džamijama ili islamskim institucijama ali projektovano, na način, kao da ne pripadaju dotičnoj prognanoj civilizaciji. Ponuđeni prepis takvog dokumenta, a niti prijevod ne odgovara činjeničnom stanju. Čak se u radionicama kuju, vrlo primitivno sa uočljivim nedostatcima i novci sa likovima svetaca i simbolima koje katari, bogumili ali i drugi ”heretici” ne poznaju i ne prihvataju. Sve je  usmjereno na to da se dokaže, da su svi gore nabrojani, bili kršćani, ali sa nakaradnim učenjem najčešće kao dualisti, što je notorna neistina i najteža zabluda i zato su bili u kršćanskoj nemilosti, a da je vlast kroz sva stoljeća bila kršćanska. Odatle oni falsifikovani novci i katolička, ali i pravoslavna izmišljena  krunisanja.  Svi oni, koje kršćani potvaraju za koje-kakva krivovjerja i herezu, su živjeli u zemljama, u  kojima trenutno žive kršćani. Sada ih tamo nema, jer su protjerani, a tamo gdje su nastavili da žive, nastavili su da vjeruju u jednog Boga stvoritelja svega, kao muslimani.

Ko su to danas, iz te njihove povijesti, Bosanski katari-patareni-bogumili ?

Kršćani su ih definirali kao heretike, a naši se nikada nisu odredili prema njima istinski historijski, a to iz razloga što kao nema historijskih tragova, a ono što su kršćani pisali svjesni su da je subjektivno i negatorski. Nametnutom tvrdnjom, da su bogumili dolaskom Turaka prihvatili islam, kao nestalo je bogumila u Bosni ali i ostalim krajevima gdje su se zapažali, je tvrdnja koju promovišu Bošnjački povjesničari. Povijesna je činjenica: U Bosni su ostali potomci Bosanskih bogumila, jer nisu protjerani, a tu su se koncentrisali. Tu su u Bosnu došli, kao i oni srpski bogumili-oni babuni, kako oni pišu po svojim pravoslavnim historijama, jer ih je , kao, Nemanja prognao iz Srbije. Ovo progonjenje iz Srbije nije se ni dešavalo, ali ja to navodim zbog zaključaka koji će slijediti iz te tvrdnje i negacije kao prelaska bogumila na pravoslavlje.

Ko su danas potomci Bosanskih bogumila?

– To nisu bosanski katolici,  jer su katolici kojih je dakle, u tom periodu bilo u Bosni, dobili od Fatiha ahdnamu i mogli su da djeluju u svom katoličanstvu kako su željeli i nisu morali mjenjati vjerovanje.

– Nisu ni pravoslavci, jer su bogumile pravoslavci Srbije, kao prognali iz Srbije u Bosnu, pa kako će onda bosanski bogumili biti pravoslavci.

Potomci bosanskih bogumila su njeni Bošnjaci. Oni su i danas bogumili jer pravilno interpretiraju Božije stvaranje.

U istinitost ovog zaključka uvjeravamo se stavovima pape Pija II koji je  sa svojim biskupima u Mantovi 1459. donio odluku da  te  iste patarene, kao heretike, treba  prognati iz Bosne, jer se i njihovo učenje o Stvoritelju kao i onih ranije nabrojanih ”heretika” razlikovalo od katoličkog crkvenog učenja, te da Bosnu treba uključiti u katoličku Evropu. Udruženi Evropski katolici su u tom periodu, ali i kasnije, progonilimuslimane iz Evropskih država i koje su u svim mogućim situacijama uvijek nazivali hereticima, a iBosanske bogumile oni su nazivali hereticima, iz toga zaključujemo da ni Bosanski heretici-bogumili nisu ništa drugo do muslimani.

I u kasnijem izlaganju, posebno, kada se radi o Hrvoju, predhodna tvrdnja imaće svoju potvrdu.

A sada pitanje: Je su li sa sociohistorijskog aspekta bogumili, ako nisu bili muslimani, mogli od ”osvajača” prihvatiti njegovo vjersko učenje i to u stopostotnom omjeru, tako da ih ulaskom Bosne u Islamski komonvelt u potpunosti nestane? Jasno je, da se to uz sve okolnosti i obrazloženja nije moglo na taj način odvijati. S tog aspekta to nije objašnjivo.

Zašto onda takva teorija? Suština je u nametanju i   prihvatanju nametnute-lažne tvrdnje da su bogumili bili dualisti-kršćanska sekta, a ne monoteisti i otuda sva ova njihova naglabanja o bogumilima i njhovom vjerskom učenju. Povijest je pokazala da nakon ulaska Bosne u Islamski komonvelt, više niko Bošnjake ne naziva bogumilima. Zar to nije jasno barem našima da je sve ono što je pisano o predhilafetskim Bošnjacima samo povijesno izmišljanje i ujdurma koja je trebala da Bošnjake duhovno okarakteriše kao kršćane dualiste.

Međutim, u svim tim različitim naglabanjima o heretičkim grupama naroda, od strane katoličkih historika, mora se prihvatiti činjenica, da su o njima i njihovom učenju pisane izmišljotine, a da su  se svi oni svojim učenjem, dakle, svi gore nabrojani koje je progonila katolička  crkva, razlikovali samo u osnovi vjerskog učenja od katolika, a to je u pitanju Stvoritelja. Bili su monoteisti, a ovi su ih sve nazivali hereticima, jer su tako nazivani u crkvenim dokumentima.

Slijedili su učenje: da je Bog jedan, da nije rođen, niti da rađa, ali da sve stvara, te da se neko ko je rođen nemože poistovjećivati sa Bogom. Odbacivali su idolatriju i kršćanske simbole i sebe uzimali kao one koji su Bogu mili-dragi. To tzv. heretičko vjersko učenje koje negira Isusa kao Boga, razlikovalo se od Svetotrojskog učenja katolika i iz tog razloga  bili su nepoželjni za katolike i trebalo ih je progoniti, ako ne milom ono silom, kao što se i desilo. Kršćani su njihove progone obrazlagali krivnjom da ih sam Bog Isus kažnjava jer ga ovi negiraju.

Nakaradno učenje o ”hereticima”, i dan-danas, podržavaju i promovišu historici kršćanske opcije te ako se neko suprotstavi njihovom  učenju o dotičnim hereticima, i sam će proći na isti način, kao heretici, jer  učenje vajnih historika nema suprotnosti sa učenjem inkvizitora. Kako opravdati takve genocide, od učitelja, ako ne potkrijepiti njihovo nakaradno učenje o hereticima. Šta očekivati od takvih kvazi naučnika, koji su samo rječiti a njihov nauk bez ikakvih istinitih vrijednost? Šikaniranja i progon! Nigdje toliko neistina, koliko u tim njihovim tvrdnjama, a kažu da teže istini. Ono što napiše gospoda, sve je ”istina.” To ne može podlijegati sudu istine, jer je to iz knjiga: g.dina Račkog ili g.dina F.Šišića, vajnog hrvatskog historika, čija  je porodica vjerovatno, nakon progona hrvatskih ”heretika” iz Hrvatske, morala promijiniti svoje vjerovanje, jer je Bosna puna Šišića muslimana prognanih iz Hrvatske. U njegovoj historiji nigdje nećete naći da su muslimani živjeli u Hrvatskoj.

Katolici su, iz Evrope, prognali svoje heretike i neki su došli i u Bosnu. Šta su ti prognani heretici danas u Bosni?  Moji su muslimani, a prognani smo iz Mađarske koncem XVII stoljeća, a i oni drugi prognanici su muslimani, jer je to bio razlogom njihova progona..

Možda je neki, od ovih Bosanskih  historičara, izučavao listine  gospode: Račkog, Thalocija, Smičiklasa, Šišića, Kukuljevića ili pak Klajića, ili Lucića i mislio je da će dobiti odgovor na pitanje: Ko su bili heretici koje je crkva prognala iz Hrvatske? Međutim,  niti  jedan, od ovih njihovih povjesničara ne ustvrdi da su u Hrvatskoj prije 1700. god. živjeli zajedno; Hrvati muslimani i Hrvati katolici, bez obzira što su preturili stotine nekakvih listina. Sve je prekrajano i falsifikovano i sve se dalo u dokazivanje; da je u Hrvatskoj uvijek bilo vladanje na katoličanstvu. Svi sakralni objekti muslimana, u Hrvatskoj, su porušeni i kada iskopavanjem naiđu na temelje ili neke druge ostatke tih objekata, onda se izmišljaju priče o ranokršćanskim objektima i nigdje nema onih pravih utemeljitelja tih objekata. Kada nema istine: da su u Hrvatskoj živjeli muslimani, onda i njihove teorije o krivovjernicima-hereticima su samo povijesne iskrivljenosti?  Ovo pisanje o kršćanskim konstrukcijama o evropskim hereticima je iz razloga što su i naši predci-bogumili, za njih, bili u istoj heretičkoj skupini.

Ovdje ću navesti stavove dvojice povjesničara: jednog Hrvatsko-katoličkog i jednog Srpsko-pravoslavnog koji su, kao bavili se Bosnom i njenim narodima.

Ivo Pilar, u svom djelu; ” O Bogumilima ”, djelovao s početka prošlog vijeka, piše i ovo: ”Posljedice bogumilstva je hrvatski negativizam, nesposobnost za život i slaba smisao za pravednost …”  Ovo je rijedak slučaj da neki Hrvatski povjesničar u Hrvatsku povijest uvodi neke druge osim katolika. Pilar je uveo bogumile, ali za njega njihovo vjersko učenje je pokvareno heretičko učenje i oni su kršćanski otpad.

Dok za Bosnu tvrdi: ”Bogumili su upropastili Bosnu. Rastočili su je iznutra, a onda je Glavni bogumil Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvao Turke.”

Koji i kakav komentar dati na ovo Pilarevo zaključivanje?

U analizi njegovih iskaza, prije svega, iz njega luči mržnja prema tim nekim drugim žiteljima Hrvatske koje on naziva bogumilima, i kao za sve što nevalja kod njegovog naroda oni su krivi, a oni koji su bili u Bosni čak su, na kraju, i Turke pozvali. Dakle, nije samo Bosna kolijevka bogumilstva nego i Hrvatska. Iz Hrvatske su bogumili prognani kao muslimani iz Dalmacije sredinom XVII, a iz unutrašnjosti koncem istog stoljeća.

Zamjera im što su  Turke pozvali. Po njemu, to nisu nikako smjeli uraditi, jer trebali su čekati da ih kršćani-katolici progone i pobiju kao i sve one, do tada progonjene, muslimane: Francuske, Njemačke, Češke, Poljske, Španije itd.

Ovaj Pilarov zaključak; o dovođenju Turaka od strane Hrvoja u Bosnu, odgovara historijskoj činjenici, da Turci nisu osvajali Bosnu, nego da su upravo, kako Pilar navodi, dovedeni. Taj razlog dovođenja Turaka u Bosnu nije bio razlog njihovog-Turskog osvajanja, nego razlog  da brane Bosanske bogumile-muslimane, jer katolici imaju namjere osvajanja njihove Bosne.

Isto tako, Pilar nas navodi na zaključak da su bogumili religijski muslimani, te da po tom osnovu traže pomoć od Turaka kao muslimana. Kako u Bosni poslije njenog ulaska u Balkanski Islamski Komonvelt neće biti bogumila, kao treće vjerske skupine, nego samo muslimani, onda je ova tvrdnja u potpunosti utemeljena.

Hrvoje je, za Pilara, glavni bogumil i on poziva Turke u pomoć.

Pa kako se moglo desiti, da je njegov bliži rođak Tvrtko, u kasnijem periodu 1377.  krunjen kao pravoslavac, jer je kao, po baci, potomak Nemanja. Zbog čega će onda Turci u Bosni, jer njih poziva njegov predhodnik? Kako se to krunisanje moglo desiti kada Tvrtko predstavlja u suštini Bosanske bogumile, a Bosanski bogumili nisu pravoslavci, jer oni su po njihovoj historiografiji šizmatici ? Koga će predvoditi taj okrunjeni i kako je uopće bez većinskog naroda mogao imati pijadestal?  Ranije sam napomenuo da istog tog Tvrtka papa Urban II naziva patarenom?

Dakle, iz svega predočenog proizlazi da je Tvrtko sam za sebe pravoslavni kralj i ono malo pravoslavaca kojih je vjerovatno i tada bilo u Bosni. Poslijeće se on kođoja intituilirati i sve su to opet povijesne ujdurme koje uvijek imaju za cilj negiranje muslimana kao vlasnika zemlje Bosne, a da je Bosnom upravljao uvijek kršćanin.

Jedni pozivaju  Turke, zbog katoličke prijetnje, jedni se krunišu kao pravoslavci, a treći se istovremeno katoliče, jer ima i konstrukcija da je Stjepan Tomašević kao katolički kralj vršio prisilno katoličenje bogumila. Kao, neki su se pokalitočili, ali ih je dosta prebjeglo hercegu Kosači u njegov Hum.  Osim što se Toamašević kruniso po katoličkom obredu kako navodi Thaloci, Spremić za njega kaže da je 1459. U Beogradu preuzeo vlast nakon što je proglašen despotom 21.3. a već 1.4 1459. vjenčao se sa kćerkom starog despota Lazara Brankovića.

E sad recitevi vi meni kakv je ovo povijesni urnebes.

1. Stjepan je despot, vlada u Srbiji, a narod nije katolički

2. Stjepan krunisan od pape- vlada u Bosni, a narod mu nije katolički

3. Ženi  kćer od despota Lazara- po novoj teoriji ”mješoviti” brak

4. Njegov badžanak je sultan Bajazit, jer je Bajazitova žena kćerka Lazareva. Dva badžanaka jedan veliki katolik, jer je katolički krunjen, drugi veliki musliman jer je sultan.

5. U Bosni kralj Stjepan kralj bogumilima koji nisu katolici

6. U Srbiji vlada kao katolik Srbima koji nisu katolici

To je bilo bratstvo i jedinstvo.Vjerovatno su to izučavali bivši komunisti i vidjeli da je to rješenje i tako pravili Jugoslovene? Morao sam se našaliti na ovakve povijesne ujdurme.

Kakve sve nesuvislosti od tih vajnih povjesničara, a razlog je Bosna i njeno uklapanje povijesnim konstrukcijama u kršćansko okruženje, ali i eliminisanje nas muslimana Bošnjaka koji su bili njeni stvarni vlasnici. Na kraju to se pokazuje, ali i pokazivalo.

Zašto Hrvoje poziva Turke?

Normalno, jer u tom periodu katolici kidišu na Bosnu i trebala mu je pomoć u zaštiti njegovog Bošnjačkog-muslimanskog naroda. To je istinita činjenica. Međutim, Pilar, a mislim i svi drugi katolički povjesničari, to ne doživljavaju tako. Po njemu; Tvrtko zove Turke da bi ostvario ”ekonomske” ciljeve, a Turci to kao prihvataju jer im to ”odgovara” u njihovom daljem napredovanju-osvajanju kršćanskih teritorija?

Zašto se Tvrtko kruniše po pravoslavnom obredu?

To je izmišljeno i to je njihova historijska ujdurma i ubacivanje pravoslavlja u Bošnjačko-muslimansko visoko vođstvo kako bi i povijesno, makar i krivotvoreno, Bosna bila kršćanska. Ovu povijesnu nebulozu- krunjenja Tvrtka, po pravoslavnom obredu, izmislio je Ćirković jer mu je bio dugo vremena, u bivšoj Jugoslaviji-kao Srbinu pravoslavcu, dostupan Dubrovački arhiv. Izmislio je papire da je Tvrtko krunjen i kršten na grobu tzv. svetog Save i da se nazvao ”kraljem Srbljem, Bosni, Pomorju …” i tako Tvrtko ode u pravoslavne.

Zašto je Stjepan Kotromanić krunisan od pape?

I to je povijesna ujdurma koja sad katoličanstvo poslije Tvrtka kao pravoslavaca uvode u Bosansko vladanje.

Tvrtko, a niti Stjepan nisu bili katolici, a niti pravoslavaci i prema svemu sudeći bili su značajne povijesne ličnosti u Bosni. Kako je u Bosni tada živio većinski muslimanski narod, a oni imali vjerovatno i neke funkcije ne preostaje nam ništa drugo nego temeljno izučiti Bosnu iz tog perioda i njihov status u tom periodu. Za istinu, nema historijskog autoriteta kojeg treba uvažavati, ako su njegove tvrdnje neutemeljene i na lažima-falsifikatima, pa bio to i Bošnjak-dr.Imamović, a ne Srbin pravoslavac-Ćirković.

Ono što su drugi pisali o bogumilima za mene su notorne neistine i konstrukcije kako bi se povijest Bosne, ali i ostalih naroda dovela u kontekst kršćanske povijesti. Sve su to izmišljotine i beskorisno je na tim povijesnim krhotinama gubiti vrijeme i naprezati mozak kada su to sve laži. Bogumile treba posmatrati kao monoteiste koji su svoj monoteizam nadgrađivali sukcesivno prema objavama počevši od Ibrahima, preko Davuda i ostalih do Muhameda a.s. i u ovim relacijama i izučavati našu Bošnjačku povijest, a na to upućuju sva povijesna gibanja u tom periodu.

Vjersko učenje, kojim su bogumili obilježili Srednji vijek bio je Islam.

Thomas Arnold u svojoj knjizi : ”Historija širenja islama”, navodeći predpostavke evropskih historičara koji su se bavili bogumilima u smislu;  bogumili su primili islam na silu od Turaka i oni će se, kada za to dođe povoljno vrijeme, odreći tog učenja i ponovo se vratiti svom starom vjerovanju.

U svom komentaru na takva nagađanja Arnold ima i svoj komentar koji glasi:” Obično je ovakva pretpostavka samo nagađanje, te se na nju, kao nepobitan dokaz, ne može osloniti. Mi smatramo, jačim razlogom to, što su bogumili pomiješani sa muslimanima bili skloni islamu radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem. Bogomili su zabacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitve slikama i kipovima svetaca i relikvijma. Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali: ”satanske trube”. Vjerovali su,  da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovome djelimično slagali sa Kur'anom. Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnost spadaju u one okolnosti koje su poslužile zbližavanju bogomila sa Islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagonaklonost s pram Boga. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake”.

Ovdje sam naveo mišljenje jednog naučnika svjetskog glasa o učenju bogumila i njegovoj komparaciji sa Islamom. Uočava se da razlika, tako reći i nema, ali on u početku pravi razliku između bogumila i muslimana kao naslijeđeno-inertno razlikovanje koje je nametnuto tvrdnjom da je Islam u Bosni od perioda 1463. godine kada su ga kao Turci donijeli, a da su u Bosni do tada bili Bošnjaci bogumilske vjere. Takve tvrdnje, koje nisu bile u skladu sa povijesnim zbivanjima, donosile su najviše pomutnju u pisanoj povijesti Bošnjaka te je iz tih razloga napravljena razlika između bogumila i muslimana. Objasnio sam da Turci nisu u Bosnu došli kao osvajači nego kao pomagači muslimana i to je dovoljan dokaz o postojnosti muslimana u Bosni i iz perioda Avara, a da su bogumili samo sinonim za bosanske muslimane tog vremena.

(istina o prošlosti)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.