Bošnjaci Sandžaka i muftija Zukorlić

Sandžak – Rijetki su periodi u povijesti kada se historija odigrava tako zgusnuto kao danas u Sandžaku. Dani su nam toliko zbijeni da nemamo vremena ni promisliti o uzrocima, posljedicama, dalekosežnosti i učinkovitosti svih događaja, bez obzira da li se reflektiraju pozitivno ili negativno po nas, jesu li ili nisu u direktnoj ili posrednoj vezi sa našim svakodnevnim djelovanjem ili ne.

Kulminacija takve stvarnosti predstavlja protekli mjesec u kome će mnogi datumi biti upisani u našu savremenu historiju. A historija k’o historija, prepuna je i bijelih, i crnih i šarenih datuma, kako se kad zalomi. U tom mnoštvu činjenica tri će se uvijek hronološki štampati crvenim slovima u medžmuama i udžbenicima historije: bojkot popisa, sporazum o vraćanju jedinstva Islamskoj zajednici i napad Mevlida Jašarevića na Američku ambasadu u Sarajevu.

Bošnjaci su kao kolektiv institucionalnim bojkotiranjem popisa stanovništva 2011. godine dokazali da se niko ne može poigravati njihovom čašću i dostojanstvom. Navalila je kuka i motika da ih namora da se popišu. Cijeli državni aparat, svi poltroni i poltrončići iz Vladinog i, kobajagi, nevladinog sektora, navaljivali, prijetili, ucjenjivali, vrijeđali – no uzalud. Kako prizna jedan od tih poltrona, što god i koliko god da oni urade, bošnjački narod sluša muftiju Zukorlića. Ne zato što ga je strah Muftije ili što on ima mehanizme da ga natjera na poslušnost, već što muftija Zukrlić simoblizira sve ono što se u bošnjačkom narodu nakupilo posljednjih stotinu godina i što ima jasnu viziju, snagu, umijeće i pamet da taj isti narod povede ka ostvarenju stogodišnjeg sna o slobodi, a bez da bude u strahu da će ga iznevjeriti, prodati ili ostaviti na cjedilu, kao svi oni kojima je prije poklonio svoju naklonost. Zašto bošnjački narod toliko vjeruje muftiji Zukorliću? Upravo zato što je isti već nebrojano puta pokazao, dokazao i uvjerio ga da će uvijek i u svemu interese svog naroda staviti ispred svega, pa čak i lične koristi. Aferim bošnjačkom narodu, aferim muftiji Zukorliću! Prvi je dobio regionalni brend, a drugi bar djelimičnu ovodunjalučku satisfakciju zbog svih nepravdi, spletki, intriga, smicalica i žrtava koje posljednjih dvadeset godina podnosi zbog svoje predanosti ideji slobode.

Ta privrženost Bošnjaka muftiji Zukorliću najbolje se osjetila izbijanjem u javnost prvih informacija i špekulacija o postizanju sporazuma o obnovi jedinstva Islamske zajednice. Dok se još ništa pouzdano nije znalo, zlonamjernici su protnuli priču preko svojih kahvedžijskih aparata da su ipak uspjeli slomiti muftiju Zukorlića, da će morati da se povuče u ilegalu i da će od sada biti isključen iz svih bitnih društvenih dešavanja. Najednom se sve uskomešalo. Uzrujalo. Potištenost je dodatno povećavala Muftijina šutnja, medijsko naklapanje iskonstruiranih poluistina koje su režimski spletkaroši poturali i preuranjeno likovanje otpadnika, lešinara i pritajenih grabljivaca koji su se u maštarijama već vidjeli na čelu objedinjene Islamske zajednice. Neki su se toliko zanijeli da nisu ni primjećivali svu providnost svojih postupaka. Narod je bio u šoku. Zbunjen, nasekiran, lovio je svaku pouzdaniju riječ i tragao za bilo kim iz Muftijinog okruženja ko bi mu dao bar išaret da četverogodišnja borba nije bila uzaludna, da će muftija Zukorlić biti i dalje muftija i da neće trijumfirati tama nad istinom. Mnogi su zvali iz dijaspore, pokušavali se na bilo koji način informirati. Odbijali su povjerovati u sve žešće medijske laži iskazujući spremnost da ne prihvate nijednu odluku, ma ko je donio, koja će ugroziti poziciju njihovog vjerskog i nacionalnog lidera. Iako je bilo nagovještaja da od takvog scenarija nema ništa, pritajena agonija je trajala sve dok se petnaest dana poslije prvih dezinformacija na Trgu „Gazi Isa-bega Ishakovića“, prilikom ikrar dove hadžijama, nije obratio lično Muftija pred više hiljada okupljenih Bošnjaka i prisutnima uputio poruku da nemaju razloga za brigu i da će Bošnjaci ovim sporazumom i razgovorima, bez obzira kakav njihov ishod bio, ostvariti apsolutnu pobjedu. Bošnjaci zaslužuju ovakvog vođu, isto kao što i muftija Zukorlić zaslužuje ovakav narod. A formalne pozicije što se tiče, prisjetit ćemo se anegdote o legendarnom gradonačelniku Mostara koga je njegov narod toliko volio da ga je i u sevdalinci opjevao – Muja Komadine. Priča kaže da je on prikasnio na neko sijelo i nije imao mjesta sjesti bilo gdje do u dno sobe. Prisutnima je bilo jako neugodno što njihov prvak mora sjediti u dnu sobe, te se počeše komešati međusobno. Primijetivši to, Komadina Mujo reče: „Nemojte se snebivati. Nije vrh sobe tamo gdje vi kažete, nego onamo gdje ja sjednem.“ Tako su i Bošnjaci shvatili Muftijinu ponudu da zarad vraćanja jedinstva Islamske zajednice stavi na raspolaganje reisulemi Ceriću i turskom reisu Gormezu svoju funkciju, pokazavši time istinsku veličinu lidera koji ispred svog stavlja prioritet naroda. Nije bitno koja će njegova formalna funkcija biti – on će za njih zauvijek ostati neprikosnoveni vjerski i nacionalni lider.

Prema sve jasnijim pokazateljima, događaj ispred Američke ambasade u Sarajevu usko je vezan za sporazum o obnovi jedinstva Islamske zajednice. Četiri godine ulaganja u projekt razbijanja duhovnog jedinstva Bošnjaka Sandžaka i Bosne obrušilo se kao kula od karata. Svi značajniji međunarodni faktori konačno su uvidjeli istinu, ideolozi i nosioci projekta su objelodanjeni. To je za posljedicu imalo stvaranje duhovne vertikale na relaciji Novi Pazar-Sarajevo-Istanbul, što nikako ne odgovara generatorima genocidnih stremljenja na Balkanu. Hvala Bogu, već su se objelodanile veze ekstremnih vehabijskih tekfir ideologija, paravjerske tvorevine Adema Zilkića i srpskih bezbjedonosnih službi. Početak agresije srpskog režima na Islamsku zajednicu počeo je još 2006. napadom vehebija na Arap džamiju, pa se izgleda taj krug simbolično zatvara insceniranim terorističkim napadom Mevlida Jašarevića na Američku ambasadu u Sarajevu koji je imao za cilj da optuži Bošnjake Sandžaka i Bosne za terorizam i poluge napada prebaci na Rijaset, odnosno Sarajevo i BiH, kao njihov krajnji cilj u cjelokupnoj konstrukciji perfidnog napada na Bošnjake koji bi možda za posljedicu imao i dvanaesti genocid.

Autor: Jahja Fehratović