Bošnjaci imaju pravo na svoj bosanski jezik, kao međunarodnu, historijsku i naučnu činjenicu

Ovaj kometar posvečujem pokušaju osporavanja jednog od najbitnijih segmenata bošnjačkog identiteta, bosanskog jezka. Namjera komentara nije da učestvujem u apsurdnim polemikama sa onima koji nastavljaju agresivno genocidnu politiku ratnih zločinaca Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih, koji se po ko zna koji put drsko usuđuju da čitavom jednom narodu, njegovoj historiji, kulturi, tradiciji i državi u kojoj taj narod ponosno živi, nameću fasiziodne ideje i norme koje za cilj imaju uništenje bošnjačkog naroda u cilju podjele zemlje i države Bosne i Hercegovine. Nemam namjeru polemizirati ni sa pojedinim bošnjačkim političkim establišmentom koji uporno šuti na sve glasnija osporavanja bošnjačkog identiteta i zbog kojih se bosanski standardni jezik nalazi u teškoj situaciji bez bilo kakve strategije države i nacije u odnosu na jezik, što otežava očuvanja jezičkog, a time i nacionalnog identiteta. Jer standardni jezik bez države, a ono što je u Dejtonu napravljeno od Bosne i Hercegovine ne liči na državu, zapravo da gotovo ne može funkcionirati.

Želim se obratiti svome napaćenom narodu, rasutim kako u svojoj državi, tako i diljem svijeta. Narodu koji je sebe i svoju državu spasio u agresiji i genocidu, kada su ga na milost i nemilost agresora ostavili razni subjekti internacionalne zajednice, oduzimajući mu osnovno pravo, pravo na odbranu.

U pogledu bosanskog jezika nema se šta ubjeđivati i dokazivati. Bošnjaci su svoj identitet davno vezali za bosanski jezik. Historija je tu vezu ostavila u amanet bošnjačkom narodu. «Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim. Korišćenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima”.^[1]

Zato poručujemo jasno i glasno našem bošnjačkom narodu, sve dileme oko jezika su vještački nametnute. Bošnjaci govore bosanskim jezikom, bošnjačka historija, književnost, kultura, filmska, pozorišna i druga umjentost je pisana na bosanskom jeziku.^[2]

Normiranje jezika je histrorijsko, naučno, lingvističko, ne političko pitanje. Sama historija je odredila naziv jezika kojim govore Bošnjaci. Zato Bošnjaci svoje historijsko pamćenje, svoju kulturnu tradiciju, svoju jezičku i drugu baštinu baziraju na jednoj i jedinoj vezi, sa svojom zemljom i državom Bosnom i Hercegovinom. Bosanski jezik je međunarodna, historijska činjenca, činjenica priznata na svim slavenskimm katedrama u svijetu, činjenica koja je kodifirana u svijetu, činjenica koja je kanonizirana u književnosti, filmskoj, pozorišnoj i svakoj drugoj umjetnosti. Na popisu stanovništva 1991. godine više od 1.640,000 građana Bosne i Hercegovine se izjasnilo da im je maternji jezik bosanski.

Bošnjačka dijaspora ulaže napore da se odupre jezičkoj asimilaciji. Svjesni da je bosanski jezik, ovakav kakav je sada, vrlo podložan asimilaciji jer je praktički državno nezaštićen jezik, svjesni da bosanski jezik nema onaj tretman koji u civiliziranom svijetu jedan jezik ima, svjesni da u bošnjačkom mentalitetu postoje nedoumice u odnosu na vlastiti jezik, sjevernoamerički Bošnjaci su se organizovano i institucionalno suprostavili nemilosrdnim mehanizmima asimilacionih procesa u američkom Melting potu i kanadskom Kulturnom mozaiku, koji su kao usisivači zaprijetili usisavanju jezičkog identiteta američkih i kanadskih Bošnjaka. A, izgubiti jezički identitet znači izgubiti nacionalni identitet, ali što je još važinije izgubiti i vlastiti kulturni identitet.

Bošnjačka dijaspora na sjevernoameričkom kontinentu, organizovanom akcijom svojih organizacija je zaštitila svoj jezički identitet i oduprijela se asimilaciji. U Sjevernoj Americi bosanski jezik je priznat od američke i kandske vlade kao “World Heritage Language”. Po osnovu tog priznanja u SAD i Kanadi je pod pokroviteljstvom američke i kanadske vlade otvoreno oko 30 škola bosanskog jezika u kojima mladi Bošnjaci i svi drugi koj to žele, uče bosanski jezik. Tako su američki i kanadski Bošnjaci našli svoju maticu u svome bosanskom jeziku, ako je već nemaju u matici. Tako su sjevernoamerički Bošnjaci kroz priznanje svoga jezika u zemljama u kojima se privremeno nalaze, kroz svoje škole bosanskog jezika bar usporili, ako ne zaustavili samoiščašenje od svog vlastitog duhovnog, kulturnog, tradicijskog i svakog drugog žilišta, omogučili da bošnjački čovjek ne izgubi spremnost da prihvatiti drugog sa svim njegovim drugostima, te drugosti jednako uvaži kao i vlastitos, te sačuvali vezu bošnjačkog čovjeka sa cjelinom svijeta koji ga okružuje u američkom i kanadskom društvu. Kroz borbu za priznanje bosanskog jezika, kao sredstva komunikacije i govora, sjevernoamerički Bošnjaci su na jednom od najrazvijenijih teritorija ljudske bitisanosti svjedočili da je Bosna i Hercegovina dragocjena planetarna multilateralnost života koja je milenijski sedimentirana i kao takva morala bi biti, po prirodi stvari, tako tretirana kod svih ključnih centara moći na planeti Zemlji. Kroz borbu za priznavanje i očuvanje bosanskog jezika, američki i kanadski Bošnjaci su svjedočili da Bosna i Hercegovina nije parče planete na kome su se susrele pa onda sukobile različite vjere, kulture i tradicije, već obrnuto – planetarno čvorište na kome su se one srele i plodonosno uvezale.

Prema relevantnim istraživanjima očekivati je da se više od 60 posto građana izjasni da govori bosankim jezikom. Na taj način će bosanski jezik biti domaćim i međunarodnim aktima verifikovan kao jezik kojim govori većina građana Bosne i Hercegovine, a to će dodatno učvrstiti ostale atribute države Bosne I Hercegovine. Zato su negatori države Bosne i Hercegovine krenuli u akciju da što manji broj građana svoj jezik naziva bosanskim jezikom. Ali istinski građani i patriote Bosne i Hercegovine neće pasti pred pritiscima i svoj jezik će imenovati stvarnim imenom – bosanski jezik.

Na kraju poruka svima onima koji bezuspješno pokušavaju negirati bošnjački identitet. Bošnjački identitet je vrlo stabilan. Ta stabilnost je izrasla iz agresije i genocida, iz kulturocida, ekocida, etnocida urbicida, elitocida, iz strašnih, čovjeku i civilizacijie nepojmljivih mućenja, u koncentracionim logorima smrti, iz nezamislivih zločina silovanja. U strašnim mukama Bošnjaci su fizički sebe odbranili, odbranili svoj identitet, sačuvali svoju zemlju, odbranili svoju državu, sačuvali društvo čiju okosnicu čini Ideja Bosne i Bosanski duh. Zato će se Bošnjaci na sljedećem popisu izjasniti kao Bošnjaci koji govore, pišu i čitaju bosanski jezik.

Autor je direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Izvori:
^[1] Povodom sve ucestalijih osporavanja prava Bošnjacima da svoj jezik imenuju njegovim historijskim imenom, okupljeni u Institutu za bošnjačke studije pri Matičnom odboru BZK “Preporod” u Sarajevu, saopćavamo javnosti da naš zajednički stav o tom pitanju – koji ovjeravamo svojim potpisima – iskazuje sljedeća
P O V E L J A o bosanskom jeziku
1. Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim.
2. Korišćenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.
3. Bez obzira na slična ili različita mišljenja o zajedničkom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema – a koji čini glavninu južnoslavenske jezičke zajednice – smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova riječ o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim.
4. Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe – kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjačkog naroda – kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom značenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu..
5. Istrajavajući na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu, korišćenje naziva bosanski jezik ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine.
6. Pokušaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrđenog te u praksi usvojenog naziva bosanski jezik nametne bošnjačka nominacija jezika predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke nacionalne samosvojnosti.
7. Ističući legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistička istraživanja i zalaganja u kulturi koja će omogućiti naše bolje upoznavanje i međusobno uvažavanje.
Potpisnici Povelje pozivaju političke predstavnike, vjerske prvake, kulturne djelatnike i sve sudionike javne riječi, a naročito prosvjetne radnike na svim razinama obrazovanja da podrže te u praksi zastupaju i provode načela iznesena u ovom dokumentu.
Sarajevo, 21. 3. 2002.
Potpisnici Povelje (ukupno 60 potpisnika):
Ahmed Aličić, Nijaz Alispahić, Azra Begić, Đenana Buturović, Mustafa Cerić, Ibrahim Cedić, Srebren Dizdar, Enes Duraković, Ferida Duraković, Nijaz Duraković, Ibrahim Festić, Šaćir Filandra, Muhamed Filipović, Lamija Hadžiosmanović, Sabira Hadžović, Rešid Hafizović, Hadžem Hajdarević, Adil Hajrić, Senahid Halilović, Hivzija Hasandedić, Irfan Horozović, Dževad Hozo, Ahmet Hromadžić, Muhamed Huković, Meliha Husedžinović, Omer Ibrahimagić, Nedžad Ibrisimović, Mustafa Imamović, Dževad Jahić, Ibrahim Kajan, Dževad Karahasan, Enes Karić, Ibrahim Kemura, Zilhad Ključanin, Ibrahim Krzović, Enes Kujundžić, Tvrtko Kulenović, Džemaludin Latić, Amir Ljubović, Munib Maglajlić, Rusmir Mahmutcehajić, Emina Memija, Teufik Muftić, Hasnija Muratagić-Tuna, Jasmina Musabegović, Sadudin Musabegović, Zaim Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Nezirović, Enes Pelidija, Midhat Riđanović, Abdulah Sidran, Adnan Silajdžić, Avdo Sofradžija, Abdulah Šarčević, Arif Tanović, Ilijaš Tanović, Elbisa Ustamujić, Esad Zgodić, Jusuf Ziga.

^[1] Bosanskim jezikom je pisao pismo dubrovačkim vlastima bosanski vladar Kulin ban još 1189. godine, bosankim je svoj jezik nazivao Ivan Frano Jukić, bosanko-turski riječnik je 1631. godine napisao Muhamed Hevaji Uskufi, bosanski jezik je zvanično ime jezika u BiH u vrijeme Austro-ugarske vladavine, a 1890. godine je sačinjena i Gramatika bosanskog jezika za srednje škole. To su neizbrisive historijske činjenice, kao što je neizbrisiva i istina da je bosanski jezik sastavni dio bošnjačkog i bosanskog identiteta od pamtivijeka kao i danas u Bosni i Hercegovini.