Bosanski jezik u Sandžaku

0
557

Piše: dr. Jahja Fehratović

Rad se bavi dijahronim i sinhronim presjekom položaja bosanskoga jezika u Sjevernom i Južnom Sandžaku, odnosno državama Republici Srbiji i Crnoj Gori, kao i obrazovanjem na bosanskome jeziku u sredinama gdje Bošnjaci, shodno postotku stanovništva, imaju zakonsku osnovicu za školovanje na maternjem jeziku. U radu je po prvi puta ponuđena klasifikacija sandžačkih govora prema tipovima, opisana je istočna (sandžačka) varijanta bosanskoga jezika, dat pregled statusa standardnoga bosanskoga jezika u Sandžaku od vremena njegove zvanične i obavezne upotrebe u osmanskome periodu, preko pokušaja negiranja u dvadesetom vijeku do procesa jezičke deasimilacije s kraja XX i početkom XXI vijeka i začetaka savremene bosnistike. Opisan je i trenutni sociolingvistički položaj bosanskoga jezika u Sandžaku u odnosu na srpski i crnogorski jezik, te položaj bosanskoga jezika u sandžačkoj dijaspori. Na kraju su predložena rješenja za određene konkretne izazove u cilju očuvanja i učvršćivanja bosanskoga jezika na matičnome i izvanmatičnom prostoru sandžačkih Bošnjaka.

Sandžački Bošnjaci žive na prostoru historijske Bosne koji je danas ispresijecan Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom. Uslijed svoje geografske specifičnosti, velikih historijskih mijena i prirodnih i vještačkih utjecaja raznih kultura i civilizacija, Bošnjaci Sandžaka su razvili neke specifičnosti koje se prelamaju i preko njihovog maternjega bosanskog jezika, slijedom čega je nastao poseban dijalekt ili, kako novije teorije tvrde, varijanta (istočna) bosanskoga jezika.[1]Odlike tog specifikuma mogu se pratiti na svim jezičkim razinama, od dijalektoloških karakterisitka, gramatičkih oblika, leksičkih i semantičkih markera, preko razgovornog jezika i funkcionalnih stilova do samih normativnih supstandardnih odlika koje se, pod utjecajem jezičkih standarda naroda u okruženju, prije ostalih srpskog i crnogorskog jezika, blago diferenciraju od ustaljene norme u matici Bosni i Hercegovini.

Sandžački govori bosanskoga jezika u užem  i širem smislu

 

Danas se sandžački govori bosanskog jezika mogu posmatrati u užem i širem smislu. U užem smislu, to je prostor historijskoga Novopazarskoga sandžaka sa gradovima i općinama Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Nova Varoš, Prijepolje i Priboj u Srbiji (Sjeverni Sandžak) i Rožaje, Berane, Petnjica, Plav, Gusinje, Bijelo Polje i Pljevlja u Crnoj Gori (Južni Sandžak).  Povijesno, ovaj prostor obuhvaća pogranične enklave i dijalekatske izoglose prema Srbiji – geografski prostor Hrvatske i drugih naseljenih mjesta između Raške, Leposavića i Zvečana; Kosovu – Bošnjačka mahala i nekoliko ruralnih cjelina u Mitrovici, nehomogenizirani izvorni govornici u urbanome dijelu Peći, te koncentrirani u Vitomirici, Dobruši, Pećkoj Banji i okolnim mjestima;[2]Crnoj Gori – bošnjačke enklave u Kolašinu, Nikšiću, Podgorici, Tuzima i Herceg Novom, kao i mrkonjički govori Bara i Ulcinja; Bosni i Hercegovini – pogranična zona između Priboja i Rudog.[3]

U širem smislu, sandžački dijalekt bosanskoga jezika obuhvaća iseljeničke enklave sandžačkih Bošnjaka, koje se mogu posmatrati dvojako: unutar matičnog prostora (Bosna i Hercegovina) gdje se u većoj ili manjoj mjeri utapaju u cjelinu bosanskoga jezika i izvanmatičnoga prostora gdje možemo govoriti o nekoliko posebnih tipova, ovisno o tome da li su migracije u okviru geografskog prostora koji obuhvaća srednjojužnoslavenski dijasistem[4] ili nekog drugog bližeg ili daljeg jezika.

Prvi tip ovih govora obuhvaća govornike koji su u manjoj ili većoj koncentraciji raspoređeni u administrativnim, ekonomskim i kulturnim centrima nekadašnjega srpskohrvatskoga jezičkog prostora, odnosno današnjih država Srbije, Crne Gore i Hrvatske (ukoliko izuzmemo BiH i Sandžak). To su, poredani prema broju govornika, Beograd, Podgorica, Novi Sad, Zagreb, Dubrovnik, Rijeka itd. Obzirom na raštrkanost i sveukupne okolnosti dominacije standardnih jezika ovih centara, govornici koji pripadaju ovom tipu, uglavnom su se prilagodili jezičkome standardu srpskoga, crnogorskoga i hrvatskog jezika, dok jezičke crte sandžačkih govora i bosanskoga jezika u nukleusu čuvaju u okrilju porodičnoga ambijenta i rodbinskih veza sa maticom ili, naročito generacije rođene u ovim centrima, nikako ne čuvaju.

Drugi tip podrazumijeva izvorne pripadnike sandžačkih govora u preostalim državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, govore sandžačkih Bošnjaka u Makedoniji i Sloveniji. Bošnjaci Sandžaka intenzivnije su prisutni u Makedoniji od 1912. godine, iako ima mišljenja da su Bošnjaci kao narod autohtoni na prostoru Makedonije još od polovine petnaestog vijeka.[5] Skoncentrirani su u Starome gradu i nekoliko drugih skopskih naselja (Batinci, Ljubin i dr.) te Orizarima, Velesu i Lužanima kod Prilepa. Značajnije prisustvo sandžačkih Bošnjaka u Sloveniji vidljivo je u Ljubljani i Mariboru.[6] Slobodna je pretpostavka da nosioca sandžačkih govora bosanskoga jezika u Sloveniji ima između tri i pet hiljada.

Treći tip čine govornici starije dijaspore koja je nastajala u kontinuitetu od odlaska Osmanlija iz Sandžaka 1912. godine pa do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Ovaj tip uglavnom obuhvaća baštinike sandžačke varijante bosanskoga jezika u Republici Turskoj, kojih ima, prema nezvaničnim podacima, više od milion,[7] sa najvećom koncentracijom u Istanbulu (Bajrampaša, Pendik, Kučukoy), Bursi, Adapazaru, Izmiru, Krklareliju, Ankari, Adani, Izmitu, Afyonu i drugim mjestima.[8] Pored Republike Turske, sandžačke Bošnjake i njihove govore susrećemo i u drugim zemljama koje su nekada pripadale Osmanskome carstvu, i gdje su se oni na svom muhadžirskome putu trajno zaustavili. Najznačajnija takva država jeste Albanija gdje danas postoji nekoliko oblasti koje naseljavaju Bošnjaci koji i dalje govore bosanskim jezikom. Koncetracija sandžačkih Bošnjaka najznačajnija je u oblast i gradu Fir. Karakteristika ovog tipa sandžačkih govora jeste očuvanje autentične leksike i općenito jezičkoga izraza starijega perioda bosanskoga jezika, sa svim dijalekatskim i lokalnim obilježjima koje su govornici i njihovi potomci donijeli iz zavičaja.

Četvrti tip obuhvaća baštinike sandžačkih govora razuđene, usljed ekonomskih i, docnije, ratnih nepogoda, od osamdesetih godina dvadesetog vijeka do današnjeg trenutka širom Zapadne Evrope, Amerike i Australije. Iako je riječ o relativno mlađoj iseljeničkoj zajednici, postojanje druge i treće generacije sandžačkih iseljenika te konstantno uvećanje njihove brojnosti ide u prilog činjenici razvoja posebnog tipa govora čije su osnovne karakteristike lokalni dijalekt izmiješan sa općim i posebnim oblicima jezika zemlje domaćina. Najznačajnije koncentracije takvih govornika jesu u Njemačkoj (Minhen, Frankfurt, Hamburg, Leipcig, Hanover,  Dortmund, Stuttgart i dr.),[9]Austriji (Beč, Graz i dr.),[10] Švicarskoj (Cirih, Lucern, Ženeva),[11]Luksemburgu,[12] Holandiji (Amsterdam, i dr.),[13] Belgiji (Liege, Antwerpen, Bruxelleslau), Francuskoj (Paris, Strasbourg i dr),[14]Švedskoj (Malme, Goethenburg, Stockholm, Landskrone i dr), Danskoj (Kopenhagen, Federicija i dr),[15] Norveškoj, te  manjem omjeru u Velikoj Britaniji, Irskoj i Finskoj. Veoma značajan broj baštinika sandžačkih govora četvrtog tipa živi u Sjedinjenim Američkim Državama, naročito New Yorku, i New Jerseyu, Chikagu i Los Angelesu.[16] U manjem omjeru baštinici ovog tipa govora prisutni su u Kanadi i Australiji. Pretpostavka je da govornika ovog tipa sandžačkoga dijalekta bosanskoga jezika im preko 300.000.

Sandžačka varijanta bosanskoga jezika

 

Sandžački govori su u dvadesetom vijeku doživljavali istu sudbinu kao svi govori bosanskoga jezika čiji su dio – negaciju, degradaciju, asimilaciju i pokušaj zatiranja. Njihov ponovni povraćaj u naučni diskurz u uskoj je vezi sa definiranjem i utemeljenjem savremene bosnistike sa početka devedesetih godina XX vijeka i traje do ovoga trenutka, obzirom na još uvijek nedovoljnu posvećenost ovom problemu šire naučne i društvene zajednice i konstantne pokušaje njegovoga negiranja, naročito od strane srpskih nacionalističkih lingvista. Iako su se tijekom druge polovice XX vijeka ovim govorima bavili Danilo Barjakatervić, Asim Peco, te djelimično Pavle Ivić i drugi, oni su isključivo ustrajavali na dijalektološkim opisima sandžačkih govora kao dijela srpskohrvatskoga ili kasnije srpskoga jezika, negirajući skoro apsolutno njihovu pripadnost bosanskome jeziku.[17] Prvi naučno valorizirajući opis sandžački govori dobijaju u Gramatici bosanskoga jezika autora Jahića, Halilovića i Palića gdje su u uvodnome dijelu predstavljeni kao zaseban, peti dijalekt bosanskoga jezika u kome je akademik Jahić dao sažet opis ovog dijalekta, karakterizirajući ga neprenesenom staroštokavskom akcentuacijom sa sačuvanim predakcentaskim dužinama, starijim oblicima deklinacije, miješanim ijekavsko-ekavskim refleksom jata, živom upotrebom aorista i imperfekta i infinitiva bez krajnjeg i, te dijeleći ga na pet poddijalekata: sjeveroistočni (novopazarski), gornjopolimski (plavsko-gusinjski), srednjopolimski  (bjelopoljsko-rožajski), donjopolimski (prijepoljsko-pljevaljski) i mrkovići (barski).[18] Isti autor docnije produbljuje teorijske postavke i već na simpoziju Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku/Staroj Raškoj u Prijepolju 2010. godine u referatu Jezički identitet Bošnjaka u Sandžaku[19] ponavlja i detaljnije obrazlaže tezu o dvovarijantnosti bosanskoga jezika napisanu 1999. godine u Trilogiji o bosanskome jeziku prema kojoj bi bosanski jezik imao zapadnu ili bosansku varijantu i istočnu ili sandžačku varijantu. Istočnoj varijanti bi, pored sandžačkih govora, pripadali i govori istočne Bosne, odnosno istočnobosanski dijalekt. Jahić zapaža da su sva dosadašnja istraživanja sandžačkih govora jednostrana, površna i netačna, bazirana na cvijićevskoj romantičarskoj etnološkoj školi, te da su zanemarivala dijahroni razvoj ovih govora, naročito njihovu srednjovjekovnu onomastičnu supstratnu osnovicu i leksičku jezgru u osmanskome periodu, odnosno predvukovsko-ilirske jezičke reforme, koristeći se zamjenom teza centra i periferije, gdje su se govori od centralnih štokavskih vanjskom intervencijom pokušavani predstaviti perifernim govorima. Prema Jahiću, istočna ili sandžačka varijanta bosanskoga jezika, još uvijek nije dovoljno istražena, naročito ne njeni odnosi sa susjednim srpskim, crnogorskim i albanskim govorima, ali potvrdu njenoga kontituiranoga postojanja  nalazimo u neprikosnovenoj leksici sandžačkih pisaca i općenito sandžačkobošnjačkoj književnosti kroz sve periode i oblike postojanja od srednjovjekovlja do postmodernizma.[20]

Potvrdu ove Jahićeve teze zaista nalazimo kod sandžačkobošnjačkih autora. Dovoljno je navesti nekolicinu starijih alhamijado književnika koji u svojim djelima apostrofiraju pripadnost bošnjačkoj naciji i decidno imenuju vlastiti jezik bosanskim, kakvi su, recimo, hafiz Salih Gašević koji u Predgovoru Mevluda kaže:

Kad se nađoh u Kolašinu kajmekam

Znahu da sam puno nasih i kelam

Moliše me kolašinski prviši,

nama mevlud daj bosanski napiši.[21]

Arif Brkanić Sarajlija, alim i alhamijado pjesnik skraja XIX i početka XX vijeka odrednicu imenovanja maternjeg jezika ugradit će u naslove djela: Terdžuman mevludski na jezik bosanski i Dinski nasihati na bosanskome jeziku,[22] dok će njegov nešto mlađi savremenik Nazif ef. Šušević u Kasidi o smrti, nastaloj u periodu međuraća, u stihovima prologa, kazati da mu je intencija napisati kasidu na bosanskome kao lektiru Bošnjacima:

 

Pa zamolih Boga da mi pomogne

Da ostavim ja hediju, ja od mene.

Da napišem ja risalu bosanski

Što je može svaki Bošnjak učiti.[23]

Arif Braknić Sarajlija i Nazif-ef. Šušević bili su muderisi u novopazarskim medresama, ruždiji i drugim obrazovnim institucijama gdje se je, pored orijentalnih jezika, izučavao i bosanski jezik, što otvara mogućnost da su njihovi moralno-didaktički spjevovi imali namjenu lektire, naročito ukoliko imamo u vidu da su u to vrijeme i drugi alhamijado tekstovi bili jako popularni kako kod uleme, softi, polaznika ruždija i sibjan-mekteba tako i puka u kome se i danas može naići na pojedince koji znaju izrecitirati stihove ovih i mnogih drugih bošnjačkih alhamijado autora.[24] Na taj zaključak dodatno nas upućuju podaci koji su se nedavno pojavili a tiču se prijevoda bosanskih salnama sa osmanskoga jezika u kojima je pedantno bilježen i broj polaznika nastave na bosanskome jeziku u ruždijama. Kako piše Edina Solak, u salnamama za 1867. godinu u pojedinim sandžačkim gradovima nastavu u ruždijama na bosanskome jeziku pohađalo je u 1207 učenika, i to Nikšiću 161, Sjenici 120, Novome Pazaru 760, Mitrovici 113, Trgovištu (Rožajama) 53;[25] dok je u cijelome Bosanskome vilajetu najmanje 37205 polaznika ruždija imalo nastavu na bosanskome jeziku.[26] Iz ovog broja izuzete su medrese, njih jedanaest na teritoriji Sandžaka koliko ih bilježi Evlija Čelebi (pet u Novome Pazaru, tri u Prijepolju, dvije u Pljevljima i jedna u Bijelome Polju)[27] te sibjan mektebi i druge specijalizirane škole (Darul-Hadis, Darul-Kur'an, Darul-Mualimat, Ibtidaije i dr) u kojima se je također izučavao bosanski jezik kao nastavni predmet i cjelokupna nastava izvodila na bosanskome jeziku. Broj polaznika tih škola višestruko je veći od onih koji su pohađali ruždije.

Takav vid obrazovanja u Sandžaku se, kao dio obavezne naobrazbe, zadržao do 1912. godine, dok će se u periodu od 1912. do 1945. godine sačuvati samo kroz medrese i sibjan-mektebe.

1912-1990. Vrijeme jezičke negacije i asimilacije

 

Svjetovne škole u periodu međuraća izvode nastavu na srpskome jeziku, što provocira dva važna procesa u jezičkome raslojavanju u Sandžaku. Prvi se odnosi na početke jezičke asimilacije, koja kreće od obrazovnih centara i administrativnih službi, odakle se većim ili manjim intenzitetom, uslijed više generacija učenika koje su prošle kroz takav sistem obrazovanja, širi i među drugim slojevima društva, promovirajući srpski jezik, ekavski izgovor jata i ćirilicu kao kultivirane vrijednosti, odlike jezika inteligencije i elite. Čak su i neki autori perioda međuraća svoje uratke objavljivali na ekavici, poput Ilijasa Dobardžića,[28] ili pojedinih pripadnika velikomedresantske generacije koji svoje prve pjesničke nemire također objavljuju na ekavici, kakve su recimo pjesme Ćamila Sijarića iz tog perioda.[29] Posljedica toga bila je da se većina naroda distancira od te vrste „jezičkog elitizma“ i intenzivira dijalekatski govor kao identitetsku vrijednost i branu asimilacijskim procesima koji su, uz sve ostale vidove pritisaka na Bošnjake i muslimane, bili slojevito razgranati od strane centralnih vlasti

Komunističko doba (1945-1990) obilježeno je produbljenjem akcija razgradnje bošnjačko-muslimanskoga identiteta i svih njegovih posebnosti. Maternji jezik sandžačkih Bošnjaka, bosanski jezik, biva, kao i na cijelome teritoriju Jugoslavije pravno-formalno nepostojeći, institucionalno se isključivo govori o srpskohrvatskome jeziku i njegovim dijalektima. Tako će, već pedesetih godina XX vijeka, Danilo Barjaktarević, dugogodišnji profesor dijalektologije Univerziteta u Prištini, ponuditi opis sandžačkih dijalekata u studiji, koja je ujedno bila i njegova doktorska teza, „Novopazarsko-sjenički govori“,[30] u kojoj je dao klasifikaciju sandžačkih dijalekata i opis njihovih karakteristika kao dijela srpskohrvatske dijalekatske cjeline, naglašavajući u prevagu srpskoga jezika kao osnovicu ovih govora, obzirom da je većina primjera u studiji zabilježena od informatora sandžačkih Srba i Crnogoraca, dok se bošnjački element spominje tek u slučajevima kada se, uslijed općepoznatoga stanja na terenu, nije mogao izbjeći. Nešto kasnije će, u općem pogledu na dijalekte srpskohrvatskoga jezika, precizniji opis i definiciju sandžačkih govora dati Asim Peco posmatrajući iste kao zetsko-sjenički dijalekt srpskohrvatskoga jezika.[31]

U obrazovnom sistemu ustrajava se isključivo na srpskome standardnom jeziku, njegovim karakteristikama i posebnostima, dok se maternji jezik Bošnjaka, sada već isključivo u kolokvijalnoj i upotrebi unutar uskih porodičnih krugova, smatra nazadnim ostatkom prošlog vremena, retrogradnim naslijeđem i primitivizmom protiv koga se prosvjetni radnici moraju boriti svim silama. Presudnu ulogu u formiranju boraca za istrjebljenje „retrogradnih elelmenata“ u Sandžaku imala je Učiteljska škola koja je posebnim ukazom Narodne vlade Socijalističke Republike Srbije formirana 1946. godine u Novome Pazaru s ciljem, kako je stajalo u proglasu, dobijanja učitelja iz „naše sredine“ koji će kao pravi sinovi svog roda „predanije prionuti prosvećivanju zaostalih masa“. U naredne tri decenije (1946-1974) ova škola će proizvoditi učiteljski i nastavnički kadar koji će biti raspoređen u svim sandžačkim urbanim i ruralnim naseljenim mjestima i, jer su najčešće uz profesionalno učiteljsko zanimanje imali i političko partijsku funkciju, utjecati da se generacije sandžačkih Bošnjaka otuđuju od dviju temeljnih vrijednosti svog identiteta bosanskoga jezika i prakticiranja vjere (učitelji su vodili bespoštednu borbu protiv mekteba i islamske vjeronauke).

O tome koliki značaj je dat ovoj školi i općenito njezinome djelovanju među sandžačkim Bošnjacima, najbolje svjedoči Rezolucija Prvog sabora prosvetnih radnika Sandžaka održanog 29-30. 4. 1954. godine, na kome je prisustvovalo preko četiri stotine prosvjetnih radnika iz Sandžaka i više najznačajnijih državnih i partijskih dužnosnika, u kojoj se između ostaloga konstantira: „Učiteljska škola u Novom Pazaru dala je Sandžaku priličan broj kadrova koji su pokazali vidne rezultate, kako u školi tako i u prosvećivanju naroda ovog kraja uopšte. Oni su se, zajedno sa drugovima koji su došli iz drugih krajeva, uspešno uhvatili u koštac sa zaostalošću ovoga nekad zabačenog i zapuštenog kraja.“ I izdaje nova direktiva prosvjetarima: „Nema uspeha u radu ako prosvetni radnik nije ne samo dobar stručnjak u užem smislu, već i ujedno pravilno orijentisan. Zato u svim našim kolektivima treba pojačati borbu za pravilno ideološko uzdizanje. Jer ako prosvetni radnik igde treba da bude stvarni prvoborac u svemu što je nazadno i što koči naš napredak, to treba da bude u ovom kraju.“[32]

Uzimajući sve ovo u obzir, postaje jasan raskorak između onoga što se naziva standardnim jezikom, i što je u tom periodu bilo načelno srpskohrvatski, a suštinski srpski jezik, i većine govora sandžačkih Bošnjaka koj su uporno čuvali dijalekatske posebnosti kao skoro jedine preživjele elemente njihovoga identiteta, stvarajući prema tom zvaničnome standardnom jeziku i obrazovnom sistemu koji im se nametao negativnu konotaciju, koja se je kod najtvrdokornijih dijelova već pretvarala u osjećaj „da nam se djeca kroz školu povlašiše“, kako se tada znalo skoro poslovično kazati.

Ključnu ulogu u očuvanju nukelusa bosanskoga jezika u Sandžaku, pored unutarnjeg poriva naroda, odigrali su sandžački pisci, naročito oni vezani za sarajevski i podgorički krug, koji su u svojim djelima očuvali izvornu sandžačku leksiku i na taj način je uveli u cjelovitu bazu srpskohrvatske leksike. Nemjerljiv je doprinos u tom pogledu prve i druge generacije sandžačkobošnjačkih pisaca, preživjelih svršenika Velike Medrese u Skoplju Ćamila Sijarića, Hamdije Šahinapašića, Muhameda Abdagića, Junusa Međedovića, Mustafe Memića, Jakuba Memića, Muriza Idrizovića, Vehbije Hodžića, Sulejmana Mašovića, Kasima Hadžića i drugih, te prve poslijeratne generacije, uglavnom svršenika novopazarske učiteljske škole, Alije Džogovića, Jašara Redžepagića, Huseina Bašića, Meha Ćorovića, Zaima Azemovića, Marufa Fetahovića, Omera Turkovića, mada se već tada javljaju i oni autori koji će, uslijed osjećaja pripadnosti beogradskome kulturnome krugu, svoja djela pisati na ekavici i srpskome jeziku, poput Muhameda Mula Musića, Ismeta Rebronje i, većim dijelom opusa, Ibrahima Hadžića. Potonje dvije generacije sandžačkobošnjačkih književnika, tzv. generacija dezorijentacije formirana pod utjecajem jugoslavenskih književnih centara i tzv. generacije tromeđe, koja je u najvećem stasavala oko pljevaljske Međurepubličke zajednice kulture, dosljedno će pratiti ovu polarizaciju, sa znatno izraženijim procentom onih koji će svoja djela objavljivati na ijekavskoj varijanti srpskohrvatskoga jezika u kojoj su komotnije mogli iskazati posebnosti sandžačke dijalekatske baze i općenito svoga maternjega bosankoga jezika.[33] Zahvaljujući tome otvorila se i mogućnost posebnih znanstvenih osvrta na jezik sandžačkih pisaca, naročito onih čija su djela u jugoslavenskim i širim okvirima bivala prepoznata te su samim time pripadali recentnoj jugoslavenskoj književnosti. Tako će 1989. godine na Filološkome fakultetu u Beogradu akademik prof. dr. Hasnija Muratagić-Tuna odbraniti doktorsku tezu Jezik i stil Ćamila Sijarića.[34] Ista autorica će se baviti jezikom i nekolicine drugih sandžačkih pisaca, poput Zuvdije Hodžića[35] i Murata Baltića.

 

Nacionalno i jezičko osvješćenje devedesetih godina

 

Raspadom Jugoslavije i agresijom na Bosnu i Hercegovinu, Sandžak se našao u novom okruženju koje će donijeti niz promjena kako na jezičkom planu tako i na svim ostalim poljima društvenoga djelovanja koja su se ticala egzistencijalnoga opstanka naroda. Proces nacionalnoga otrežnjenja, započet u nekoliko predratnih godina u Bosni i Hercegovini odakle se prelijevao na Sandžak, imao je znatan utjecaj i na jezičku politiku sandžačkih Bošnjaka, naročito su u tom pogledu važnu ulogu imale knjige prof. Senahida Halilovića[36] i akademika Dževada Jahića.[37]

Obnavljanjem nekada ugašenih i uspostavom novih obrazovnih, kulturnih i medijskih institucija, bosanski jezik se tih ratnih devedesetih godina iznova vraća u institucionalni, mada često od države nepriznati ili polupriznati, život Sandžaka. Obnovom rada Medrese Gazi Isa-beg 1991-1992. godine, umjesto srpskog ili srpskohrvatskog jezika uveden je predmet bosanski jezik kao maternji, što je faktički značilo da je Novopazarska medresa kao posljednja obrazovna institucija u Sandžaku koja je izvodila nastavu na bosanskome jeziku, prinudno ugašena 1945. godine, ujedno i prva institucija koja je poslije ere komunizma vratila bosanski jezik u sandžački obrazovni sistem. Pored Medrese, bosanski jezik su njegovali BZK „Preporod“, Matica Muslimanska (Bošnjačka), Udruženje pisaca Sandžaka, Nacionalna revija za politiku i kulturu „Sandžak“, Muslimansko (Bošnjačko) Nacionalno Vijeće Sandžaka, Mešihat Islamske zajednice Sandžaka (kasnije Islamska zajednica u Srbiji), Časopis „Glas Islama“, Sandžačke novine i drugi sudionici javnoga života. Sve ove subjekte do pada miloševićevoga režima i političkih promjena 2000. godine, država je uglavnom negirala, osporavala, ignorirala a u pojedinim slučajevima i zabranjivala, tako da se je i sam bosanski jezik nalazio u opsadnome stanju, još uvijek na razini osjećaja maternjeg jezika Bošnjaka, njihovog očitovanja u verbalnoj komunikaciji, djelima pisaca i unutar samoosnovanih institucija.

Pozicija bosanskoga jezika u Srbiji i Crnog Gori nakon 2006. godine

 

2006. godine dolazi do razdvajanja državne zajednice Srbije i Crne Gore, uslijed čega teritorij Sandžaka biva administrativno-pravno razdvojen na sjeverni dio koji ostaje u sastavu Srbije i južni koji pripada Crnoj Gori. Dvije novonastale države različito gledaju na etnički sastav stanovništva, što se najbolje očituje u njihovim ustavima usvojenim netom po razdruživanju. Srbijanski ustav[38] Republiku Srbiju definira kao državu srpskoga naroda i svih građana koji u njoj žive,[39] dok se u Crnogorskome ustavu[40] Crna gora definira kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde svih građana koji posjeduju crnogorsko državljanstvo.[41] Dakle, Ustavom Srbije, Bošnjaci su izgubili status naroda i svedeni na kategoriju nacionalne manjine, dok su u Crnoj Gori njihova kolektivna i individualna prava, među kojima i pravo na službenu upotrebu i obrazovanje na maternjem jeziku, bar prema slovu zakona, jednaka kao i prava ostalih naroda, prije ostalih Crnogoraca i Srba. Međutim, u implementaciji zakonskih odredaba i jedna i druga država pokušavale su naći načine da onemoguće, uspore i opstruiraju Bošnjake u procesu institucionalizacije izučavanja i upotrebe njihovoga maternjega bosanskog jezika.

Nakon prvotnog apriornog odbijanja srbijanskih vlasti da uopće razmatraju činjenicu priznavanja prava većine nesrpskih naroda a samim time i njihovoga maternjeg jezika, uslijed pritisaka međunarodnih faktora, državni organi Republike Srbije počinju institucionalno i sistemski implementirati ustavne i zakonske obaveze u pogledu obezbjeđivanja prava manjinskih naroda i etničkih zajednica među kojima posebno mjesto zauzima pravo na službenu upotrebu jezika i pisma i obrazovanje na maternjem jeziku nacionalnih zajednica u sredinama u kojima te zajednice čine minimalni postotak stanovništva predviđen zakonom, a koji iznosi petnaest procenata od ukupnoga broja stanovnika.[42] Kada su u pitanju ostale nacionalne zajednice, taj proces je išao bez većih poteškoća. Međutim, u slučaju Bošnjaka i njihovoga prava na službenu upotrebu bosanskoga jezika i pisma i obrazovanja na bosanskome jeziku, vršena je direktna opstrukcija od svih struktura srpske naučne, osobito lingvističke, elite i političkih i državnih struktura svih nivoa, od osporavanja postojanja bosanskoga jezika do pokušaja preimenovanja istoga u „bošnjački“, uvođenja eksperimentalne i fakultativne nastave da bi se na koncu došlo do davanja izbora roditeljima i đacima između nastave na bosanskome ili srpskome jeziku u općinama Novi Pazar, Sjenica i Tutin, ali bez te mogućnosti u Prijepolju, Priboju i Novoj Varoši.

U Crnoj Gori je 2011. godine, na osnovu Sporazuma o jeziku između vlasti i opozicije, usvojena izmjena Zakona o obrazovanju na osnovu koje je nastavni predmet u školama nazvan Crnogorski, srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost,[43] ali je ta odluka od strane Ustavnoga suda Crne Gore proglašena neustavnom 2013. godine, tako da se danas u školama izučava Crnogorski jezik i književnost, dok od ostalih naroda jedino Albanci imaju nastavu na maternjem jeziku.[44]

Službena upotreba bosanskoga jezika i pisma također je, iako zagarantirana Ustavom i zakonima, i u Srbiji i Crnoj Gori na veoma poražavajućem nivou. Zvanično je bosanski jezik priznat kao službeni u općinama sa bošnjačkom većinom, ali na državnome nivou, naročito u sudstvu, tužilaštvu, parlamentima i drugim javnim ustanovama, svakodnevno se nailazi na osporavanja, pokušaje obesmišljavanja i minimaliziranja prava Bošnjaka koji istrajavaju u zahtjevima ostvarivanja ovog prava. Najilustrativniji je slučaj srbijanskih sudova koji do 2015. godine nisu imali ni jednog sudskog tumača i prevodioca za bosanski jezik, uslijed čega su mnogi procesi u višegodišnjoj blokadi i statusu nerješivih. Sa druge strane, ni jedna javni emiter ne prikazuje program na bosanskome jeziku, iako Bošnjaci kao i pripadnici svih ostalih naroda i etničkih zajednica u državama Srbiji i Crnoj Gori,  Ustavom i zakonima imaju pravo na medijsko predstavljanje na maternjem jeziku.

Bosnistika u Sandžaku

Ključni problem unutar bošnjačkoga naroda u pogledu ostvarivanja prava na službenu upotrebu bosanskoga jezika i pisma i obrazovanja na bosanskome jeziku, početkom ovog procesa bilo je pitanje adekvatnog kadra koji će realizirati te projekte, obzirom da Sandžaka tada nije imao visokoškolskih ustanova, a da se većina prosvejtnih radnika školovala na univerzitetima u Srbiji (Beograd, Novi Sad, Niš, Kragujevac), na Kosovu (Priština, Prizren), Crnoj Gori (Nikšić) te u najmanjoj mjeri u Bosni i Hercegovini (Sarajevo).

2002. godine osniva se Internacionalni univerzitet u Novome Pazaru na kome se, u okviru Fakulteta humanističkih nauka (danas Departman filoloških nauka) оtvara, uz Srpski jezik i književnost, i smjer Bosanski jezik i bošnjačka književnost na kojem se sistemski, usklađeno sa nastavnim planovima i programima sličnih odsjeka u Bosni i Hercegovini, izučavaju temeljne lingvističke i literarne discipline bosnistike i osposobljava kadar koji će u osnovnim i srednjim školama izvoditi nastavu na bosanskome jeziku. Ovim smjerom i katedrama za bosanski jezik i bošnjačku književnost čije su osnivanje i profiliranje poduprli najznačajniji bošnjački lingvisti i književni historičari i teoretičari udareni su temelji bosnistike u Sandžaku, Republici Srbiji, i ujedno predstavljaju prvi iskorak ove vrste izvan matične države Bosne i Hercegovine. Time su se ostvarile pretpostavke ne samo za osposobljavanje kadrova za obrazovne institucije već i razvijanje bosnistike kao nauke sa posebnim akcentom na jezičke i književne posebnosti sandžačkih Bošnjaka kao specifičnog dijela ukupnoga bošnjačkoga korpusa. Naročito tome pogoduje i činjenica da u istom trenutku dolazi do objavljivanja važnih knjiga iz oblasti nauka o jeziku i književnosti onih pregalaca koji su se godinama unazad samostalno, u okviru osobnih interesiranja, bavili različitim aspektima ovih disciplina iz sandžačke perspektive. U pogledu onomastike i dijalektologije najveći doprinos dao je akademik Alija Džogović studijama Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku (2012) i Onomastika plavsko-gusinjske dijalekatske oblasti (2009);[45] leksikografije Ibrahim Hadžić diferencijalnim Rožajskim rječnikom (2003),[46] Džavid Begović i Šefka Beogvić-Ličina regionalnim Sandžačkim rječnikom (2011),[47] Abdulah Mušović Sandžačkim frazeološkim rječnikom,[48] te Ferko Šantić rječnikom karakteristične sandžačke leksike Riječ je spomenik (2014); isti autor će objaviti i veoma opsežnu studiju iz dijahrone bosnistike sa posebnim akcentom na prostor Sandžaka Ime je znak (2014).[49] Osim posebnih publikacija, nemali je broj naučnih rasprava, članaka, stručnih i preglednih radova iz oblasti bosnističkih studija autora starijih i mlađih generacija koji zavrjeđuju posebnu pažnju i popunjaju one dijelove koji su neophodni za cjelovito sagledavanje osnova bosanskoga jezika u Sandžaku na koju će se, sasvim izvjesno, naslanjati individualna i projektna istraživanja stasavajućih sandžačkih bosnista potkrijepljena književnohistorijskim studijama i sintetiziranjima sandžačkobošnjačke književnosti gdje je također načinjen priličan broj pomaka. U prvom redu mislimo na kapitalno četveroknjižje akdemika Huseina Bašića kojim se kanonizira usmena književnost sandžačkih Bošnjaka – antologije usmene lirike, epike, proze i hrestomatija odabranih književno-kritičkih tekstova o usmenoj književnosti Bošnjaka Sandžaka – (2002),[50] antologijske izbore Marufa Fetahovića (1991),[51]Alije Džogovića (2003),[52] Almira Zalihića (1998., 2001. i 2006)[53] te projekti Književnohistorijske i poetičke osobenosti sandžačkobošnjačke književnosti i Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti Jahje Fehratovića (2014).[54]

             

Bosanski jezik u Sandžaku između standarda

srpskog i crnogorskog jezika

Bosanski jezik u Sandžaku danas nalazi se u zoni utjecaja srpskoga i crnogorskoga jezika čiji standardi neupitno djeluju na pojedine segmente jezika sandžačkih Bošnjaka.

U sjevernome Sandžaku, srpski jezik je u obrazovnim, javnim i drugim državnim ustanovama dominantan, što će donekle imati za posljedicu i određene deformacije unutar dijalekatske baze govornika bosanskoga jezika. Proces jezičke deasimilacije i vraćanja svijesti o značaju bosanskoga jezika za očuvanje nacionalnoga identiteta Bošnjaka Sandžaka došao je u predfinalnu fazu uvođenjem bosanskoga jezika, prvo kao fakultativnoga predmeta, a zatim cjelokupnoga osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga obrazovanja na bosanskome jeziku u školama gdje se većina đaka odluči za taj vid izvedbe nastave. Međutim, on još uvijek kvalitativno nije dovršen, naročito u dijelu izrade nastavnih planova i programa, udžbenika i literature, čemu su uzrok, s jedne strane, nečinjenje državnih organa zaduženih za realizaciju tih projekata i, s druge strane, nedovoljna upućenost, nestručnost i neodgovornost onih koji su preuzeli da u ime Bošnjaka dovrše taj delikatni posao. Tako su se u pojedinim udžbenicima potkrale nedopustive  greške,[55] što je dovelo do situacije da roditelji i đaci, obzirom da se za obrazovanje na maternjem jeziku odlučuje svaka generacija učenika ponaosob, u manjoj mjeri izaberu školovanje na bosanskome jeziku. Međutim, sve jača opća svijest o vlastitome maternjem jeziku i potrebi cjelovitoga rješavanja njegovoga statusa kod svih generacija Bošnjaka Sandžaka pojačava i težnju za alternativnim oblicima učenja, u čemu su od važnosti lokalni i regionalni mediji kao i stručna i opća literatura na bosanskome jeziku, što na koncu dovodi do razlučivanja nekoliko tipova sandžačkih govornika bosanskoga jezika:

prvi tip su generacije starijih koji se skoro isključivo koriste sandžačkim dijalektom bosanskoga jezika bez pokušaja da svoj govor prilagode standardnome bosanskome ili srpskome jeziku;

drugi tip je srednja generacija koja je doskora u zvaničnoj komunikaciji isključivo govorila standardnim srpskim jezikom a sada, uslijed navedenih procesa, pokušava usvojiti standardni izričaj bosanskoga jezika što dovodi do svojevrsne hibridnosti njihovog govora;

treći tip čine pripadnici bošnjačke inteligencije, učenika i studenata kod kojih preovladava aktuelni normativni standard bosanskoga jezika sa minimalnim prisustvom obilježja sandžačkoga dijalekta i standardnoga srpskoga jezika.

Prema izloženome, tendencija je da u skorijoj budućnosti, većina Bošnjaka srbijanskoga dijela Sandžaka u najvećoj mjeri usvoji normu standardnoga bosanskoga jezika sa određenim dijalekatskim karakteristikama.

U ostatku Srbije, enklave bosanskoga jezika skoro su na iščeznuću i mogu se prepoznati tek u sporadičnim slučajevima i isključivo kod svjesnijih pojedinaca.

U južnome Sandžaku, odnosnome onome koji se danas nalazi u Crnoj Gori, govornici bosanskoga jezika se susreću sa drugačijim izazovima, obzirom na jezičku politiku i lingvističke prilike u ovoj državi. Standardni crnogorski jezik se još uvijek nalazi u fazi definiranja, standardiziranja i izgradnje, što je dodatno usporeno osporavanjem postojanja tog jezika od strane srpskih lingvista kako iz Crne Gore tako i iz Srbije, što bismo mogli okaraterizirati nacionalnom jezičkom politikom. Da bi nadomjestili taj nedostatak i napravili prevagu u odnosu na srpski jezik, državne institucije koje stoje iza projekta crnogorskoga jezika pokušavaju u ovaj lingvistički sustav integrirati posebnosti drugih autohtonih naroda na ovome prostoru. Po prirodi stvari, Bošnjaci su, obzirom na leksičku bazu, kulturno naslijeđe i književna i jezička dostignuća, najpodesniji za taj proces, te će se u najnovije vrijeme njihovi pisci intenzivno ugrađivati u crnogorski književni kanon, školsku lektiru i sve druge oblike izgradnje kulturnoga i jezičkoga identiteta, a njihova djela prilagođavati crnogorskome pravopisu, kao što je slučaj s nekolicinom autora čija su djela u čitankama već sa bosanskoga prevedena na crnogorski.

Dugoročno, naročito iz razloga što Bošnjaci u Crnoj Gori nemaju mogućnost obrazovanja na maternjem jeziku, ovaj projekt može dovesti do ozbiljnijih jezičkih asimilacija u korist crnogorskoga a na uštrb bosanskoga jezika. U krajnjoj liniji, to će zavisi od svijesti inteligencije i političkih predstavnika Bošnjaka koji su u poziciji da ovaj projekt modeliraju na način koji će bosanskome jeziku osigurati ravnopravnost u odnosu sa crnogorskim i jezicima drugih naroda u ovoj državi.

Perspektive bosanskoga jezika u Sandžaku i sandžačkoj dijaspori

 

Bosanski jezik u Sandžaku, kao matičnome prostoru Bošnjaka izloženome utjecajima i poljima lingvističkih turbulencija srpskoga i crnogorskoga jezika u dijahronome i sinhronome presjeku političkih, sociolingvističkih i drugih datosti nalazi se u procesu obnove, definiranja i uspostave standarda koji će osigurati ne samo očuvanje sandžačkoga dijalekta ili istočne varijante bosanskoga jezika već i sve intenzivnijeg usaglašavanja sa normom i kulturom standardnoga bosanskoga jezika. Intenzitet tog procesa zavisi od više faktora koji su lingvističkoga i izvanlingvističkoga tipa. U smislu lingvističkih faktora, potrebno je uložiti više napora u profiliranju postojećih i uspostavi novih naučnih, obrazovnih, stručnih i zavodnih institucija sa zadacima dijahronog i sinhronog proučavanja jezičkih slojeva bosanskoga jezika u Sandžaku i definiranja strateških ciljeva daljeg oblikovanja tog jezičkoga izraza.

Izvanlingvistički faktori odnose se na sve sudionike javnoga života koji moraju uložiti dodatni napor u podizanju opće svijesti o važnosti maternjega jezika i njegovoga prisustva na svim nivoima društvenoga utjecaja.

Ova dva ključna procesa moraju se osnažiti prisnijim vezama sa institucijama iz matične države Bosne i Hercegovine s kojima trebaju usaglašavati tendencije razvoja bosanskoga jezika i utvrđivati strategiju njegovoga trajnog utemeljenja u obrazovnim institucijama država Srbije i Crne Gore.

Dodatan izazov, sandžačkih lingvista, institucija i važnih pojedinaca jeste temeljit i predan strategijski rad na očuvanju maternjega jezika u dijaspori, gdje postoji realna opasnost, obzirom na integraciju druge i treće generacije iseljenika u društva država primaoca, od potpunoga iščeznuća bosanskoga jezika i bošnjačkoga nacionalnoga identiteta. S toga je neophodno u narednome periodu educirati prije svega starije generacije iseljenika kako bi iste izvršile utjecaj na studentsku i đačku populaciju da očuvaju vlastiti maternji jezik.

Bošnjaci Sandžaka u iseljeništvu djelimično su organizirani preko džemata i zavičajnih klubova u kojima se obavljaju osnovne vjerske dužnosti i organiziraju druženja. Neophodno je, u koordinaciji sa dopunskim školama bosanskoga jezika pri konzularnim odjeljenjima Bosne i Hercegovine, oformiti i omasoviti dopunsku nastavu i tečajeve iz bosanskoga jezika i drugih predmeta od važnosti za očuvanje nacionalnog identiteta. Kao posljedica takvih napora, moralo bi se temeljitije poraditi i na organiziranju ljetnih škola i kampova u Bosni i Hercegovini i Sandžaku za polaznike dopunskih škola bosanskoga jezika u iseljeništvu preko kojih bi isti ojačali osjećaj pripadnosti bošnjačkome nacionalnome korpusu i samim time važnost bosanskoga jezika za vlastiti identitet.

Bosnian language in Sandžak

abstract

The paper treats diachronic and synchronous cross section of the position of the Bosnian language in Northern and Southern Sandžak, that is, the states of Serbia and Montenegro, as well the education in Bosnian language in the areas where Bosniaks, according to the percentage of population, have lawful right for education on their mother tongue. The paper, for the first time, offers classification of Sandžak’s dialects according to the types, eastern (Sandžak’s) variant of Bosnian language is described, a preview of the status of the standardized Bosnian language in Sandžak from the  time of its official and mandatory usage in Ottoman period is given, along its attempt of negation in the XX century till the process of linguistic dissimilation from the end of the XX and the beginning of the XXI century, and the commencement of contemporary Bosnistic linguistics. Contemporary sociolinguistic position of Bosnian language in Sandžak in ratio to the Serbian and Montenegrin language is described, adjacent to the position of the Bosniak language in Sandžak’s diaspora. In the conclusion some of the solutions are offered for concrete challenges with the aim to preserve and reinforce Bosnian language in the native and the non-native area of the Sandžak’s Bosniaks.

Keywords:

 IZVORI I LITERATURA

 

  1. Agić, Senad: Sto godina Bošnjaka u Americi, Bosnian American Cultural Association, 2006.
  2. Barjaktarević, Danilo, Novopazarsko-sjenički govor, Srpski dijalektološki zbornik, br. XVI, Beograd 1956.
  3. Bandžović, Safet: Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, Biblioteka Ključanin, Sarajevo 1991.
  4. Bandžović, Safet: Iseljavanje Bošnjaka u Tursku, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2006.
  5. Brozović, Dalibor: Lingvistički nazivi na srednjojužnoslavenskom području, Jezik i demokratizacija (zbornik radova), Institut za jezik, Sarajevo 2001., str. 25-32.
  6. Bašić, Husein: Antologija usmene lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica 2002-2003.
  7. Bašić, Husein: Antologija usmene epike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica 2002-2003.
  8. Bašić, Husein: Antologija usmene proze Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica 2002-2003.
  9. Bašić, Husein: Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica 2002-2003.
  10. Begović, Džavid; Ličina, Šefka: Sandžački rječnik, autorsko izdanje, Sarajevo 2012.
  11. Džogović, Alija: Onomastika plavsko-gusinjske dijalekatske oblasti, Almanah, podgorica 2009.
  12. Džogović, Alija: Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku, Centar za bošnjačke studije, Tutin 2012.
  13. Džogović, Alija: Bijeli behar, Antologija pjesama bošnjačkih pisaca Kosova i Sandžaka, Prizren 2002.
  14. Fehratović, Jahja: Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti, Tom 1 i 2, El-Kelimeh/SBK, Novi Pazar 2014.
  15. Fetahović, Maruf, Slavujeva gora, Hrestomatija savremene sandžačke književnosti, Udruženje pisaca Sandžaka, Novi Pazar 1995.
  16. Hadžić, Ibrahim: Rožajski rječnik (građa za diferencijalni rječnik narodnog govora rožajskog kraja), Kulturni centar Rožaje, Rožaje 2003.
  17. Jahić, Dževad; Halilović, Senahid; Palić, Ismail: Gramatika bosanskoga jezika, Zenica 2000.
  18. Jahić, Dževad: Trilogija o bosanskom jeziku II, Sarajevo 1999.
  19. Jahić, Dževad: Rječnik bosanskog jezika I-VI, Sarajevo 2010-2011.
  20. Jahić, Dževad: o jezičkom identitetu sandžačkih Bošnjaka,
  21. Kačapor, Sait: Bošnjaci – Odani građani Turske, Sarajevo-Istanbul 2014.
  22. Muratagić-Tuna, Hasnija: Jezik i stil Ćamila Sijarića, Damad, Novi Pazar 1993.
  23. Muratagić-Tuna, Hasnija: Ljepota kazivanja, Cetinje 1991.
  24. Mušović, Abdulah: Sandžački frazeološki rječnik, Nardna biblioteka “Dositej Obradović”, Novi Pazar 2016.
  25. Peco, Asim: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Naučna knjiga, Beograd 1978. godine.
  26. Ramčilović, Zejćir: Bošnjacite vo Makedonija vo tekot na XX vek so poseben akcent na kulturata svetata, Bošnjačka kulturna zajednica, Skoplje
  27. Softić, Faiz: Bošnjaci u Luksemburgu, Almanah, podgorica 2011.
  28. Solak, Edina: Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo 2014.
  29. Šantić, Ferko: Riječ je spomenik, Štamparija Fojnica, Fojnica 2014.
  30. Šantić, Ferko: Ime je znak, Bošnjaci.net, Fojnica 2014.
  31. Zalihić, Almir: Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, Bosanska riječ, Tuzla 2001.
  32. Zalihić, Almir: Gospodari balansiranja, Antologija savremen proze Bošnjaka iz Sandžaka, Zalihica, Sarajevo 2006.
  33. Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 98/2006.
  34. Ustav Republike Crne Gore, Službenilist Crne Gore, broj 1/2007
  35. Zakon o zaštiti prava i nacionalnih manjina Republike Srbije. Službeniglasnik Republike Srbije, br. 72/2009.
  36. Zakon o izmjeni Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, Službeni list Crne Gore, broj 45/2011.

[1] Teoriju o dvovarijantnosti bosanskoga jezika iznio je prvi puta akademik Jahić na naučnom simpoziju Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku/Staroj Raškoj u decembru 2010. godine u Prijepolju. Prema toj teoriji, bosanski jezik bi imao dvije standardnojezičke varijante: zapadnu Hili bosansku i istočnu odnosno sandžačku.

[2] Iz ovog opisa izuzimamo govornike bosanskoga jezika prizrenske regije, i tromeđe Kosova, Makedonije i Albanije jer njihovi govori ne pripadaju sandžačkome dijalektu, mada su Torbeši i Gorani najznačajnija skupina govornika bosanskoga jezika na Kosovu.

[3] Jedno vrijeme Osmanske vladavine, Novopazarskom sandžaku pripadali su i gradovi Goražde, Foča, Višegrad, Čajniče i drugi dijelovi Istočne Bosne. Međutim taj period nije potrajao dovoljno dugo da bi se karakteristike sandžačkoga dijalekta mogle ustaliti u njima i izgraditi specifične izoglose na osnovu kojih bismo iste mogli tretirati sandžačkim govorima. Najznačajnija zajednička karakteristika sandžačkih i istočnobosanskih govora jeste promjena imena muškoga roda koja završavaju na o/a prema promjeni imena muškoga roda na -a: N. Mujo, G Muja, D. Muju… za razliku od promjene istih imena prema gramatičkome ženskome rodu u ostalim govorima bosanskoga jezika na -e: N. Mujo, G. Muje, D. Muji.

[4] Termin srednjojužnoslavenski dijasistem u lingvističku znanost uveo je Dalibor Brozović da bi označio skupinu genetsko-lingvistički srodnih (međusobno razumljivih) narječja i dijalekata koji obuhvaćaju prostor srednjojužnoslavenskih jezika (bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog), odnosno štokavsko, kajkavsko, čakavsko i torlačko narječje i sve njima pripadajuće dijalekte. Detaljnije: Brozović, Dalibor: Lingvistički nazivi na srednjojužnoslavenskom području, Jezik i demokratizacija (zbornik radova), Institut za jezik, Sarajevo 2001., str. 25-32.

[5] Ovu teoriju zastupa prof. dr. Džemil Bektović, argumentirajući je turbetom posljednje bosanske princeze Katarine/Emine u Skoplju, te autohtonoću Bošnjaka Torbeša na ovom području. Detaljnije vidjeti: Ramčilović, Zejćir: Bošnjacite vo Makedonija vo tekot na XX vek so poseben akcent na kulturata i prosvetata, Bošnjačka kulturna zajednica, Skoplje 2014.

[6] Detaljnije vidjeti na sajtu Kulturnog udruženja „Sandžak“ u Sloveniji: http://www.glas-sandzaka.si/

[7] Broj se odnosi samo na Bošnjake iz Sandžaka, njime nije obuhvaćen ukupan broj Bošnjaka u Turskoj.

[8] Detaljnije: Bandžović, Safet: Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, Biblioteka Ključanin, Sarajevo 1991;  Bandžović, Safet: Iseljavanje Bošnjaka u Tursku, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2006;  Kačapor, Sait: Bošnjaci – Odani građani Turske, Sarajevo-Istanbul 2014.

[9] U okviru projetknih istraživanja, autor je obišao baštinike sandžačkih govora u navedenim gradovima.

[10] U okviru projetknih istraživanja, autor je obišao baštinike sandžačkih govora u navedenim gradovima.

[11] U okviru projetknih istraživanja, autor je obišao baštinike sandžačkih govora u navedenim gradovima.

[12] Detaljnije: Softić, Faiz: Bošnjaci u Luksemburgu, Almanah, Podgorica 2011.

[13] U okviru projetknih istraživanja, autor je obišao baštinike sandžačkih govora u navedenim gradovima.

[14] U okviru projetknih istraživanja, autor je obišao baštinike sandžačkih govora u navedenim gradovima.

[15] U okviru projetknih istraživanja, autor je obišao baštinike sandžačkih govora u navedenim gradovima.

[16] Detaljnije: Agić, Senad: Sto godina Bošnjaka u Americi, Bosnian American Cultural Association, 2006.

[17] Djelimični izuzetak jeste dr. Asim Peco koji ove govore definira kao zetsko-sandžačke.

[18] Jahić, Dževad; Halilović, Senahid; Palić, Ismail: Gramatika bosanskoga jezika, Zenica 2000., str 38.

[19] Na žalost, zbornik radova sa ovog simpozija još uvijek nije štampan. Obzirom da je autor ovog teksta jedan od organizatora simpozija, ima je priliku od akademika Jahića dobiti ovaj rad na uvid i naučnu upotrebu.

[20] Jahić, Dževad: o jezičkom identitetu sandžačkih Bošnjaka.

[21] Gašević, Salih: Mevlud, priredio Džemaludin Čaušević, Sarajevo 1354. H. godine

[22] Vidjeti detaljnije: Fehratović: Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti, tom 1, El-Kelimeh, Novi Pazar 2014.

[23] Ibidem.

[24] U Sandžaku su naročito bili popularni Mula Sulejman Tabaković, Ibrahim Biočak, Abdulvehab Žepčevi Ilhamija, Jusuf-beg Čengić, Šerif Šačić i drugi.

[25] 1867. godine Nikšić i Mitrovica su također bili u sastavu Novopazarskoga sandžaka i Bosanskoga vilajeta.

[26] Solak, Edina: Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo 2014., str. 66.

[27] Čelebi, Evlija, Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama, Svjetlost, Sarajevo 1967., str. 264.

[28] Dobardžić, Ilijas: Pesme niz dolove, Sarajevo 1930.

[29] Nekoliko ranih pjesama Ćamila Sijarića objavljeno je na ekavici. Te pjesme štampane su u biltenu učenika Velike medrese u Skoplju Južna vila, časopisima Nova žena (pjesma Breze 1938.), Gajret (pjesme Grane 1940. i Uz tkanje 1941.), Pregled (pjesma Ruke 1941.), Mlada kultura (časopis studenata Beogradskog univerziteta), Gajret kalendar (pjesme Grane 1939. i Na njivi 1941.).

[30] Barjaktarević, Danilo, “Novopazarsko-sjenički govori”, Srpski dijalektološki zbornik, br. XVI, Beograd 1956.

[31] Detaljnije vidjeti: Peco, Asim: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Naučna knjiga, Beograd 1978. Godine.

[32] List Bratstvo, broj 151, Novi Pazar 15. 5. 1954., str. 1-2.

[33] Prisutan je i fenomen pisaca koji su do devedesetih godina isključivo pisali na ekavskoj varijanti i standardnome srpskome jeziku, a od tog perioda prelaze na standardni bosanski jezik, nakon silnih sociolingvističkih procesa koji su uslijedili kao posljedica društvenih događanja na prostoru nekadašnje Jugoslavije, pa čak i ponovljena izdanja svojih prijašnjih knjiga prilagođavaju istom, poput Šabana šarenkapića, Sinana Gudževića i dr.

[34] Dvije godine kasnije, Muratagić-Tuna je objavila ovu studiju o jeziku Ćamila Sijarića (Damad, Novi Pazar 1993.).

[35] Muratagić-Tuna, Hasnija: Ljepota kazivanja, Cetinje 1991.

[36] Halilović, Senahid: Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo 1991.

[37] Jahić, Dževad: Jezik bosanskih Muslimana, Biblioteka Ključanin, Sarajevo 1991.

[38] Ustav Republike Srbije, član 1. Ustav Republike Srbije usvojen je 8. 11. 2006. godine, a objavljen je u Službenom glasniku Republike Srbije, br. 98/2006.

[39] “Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednosdtima.” – Ustav Republike Srbije, Član 1.

[40] Ustav Crne Gore, član 1 i 2. Ustav Crne Gore usvojen je 22. 10. 2007. godine.  Službeni list Crne Gore, broj 1/

[41] “Crna Gora je suverena i nezavisna država, republikanskog oblika vladavine. Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava. Nosilac suverenosti je građanin koji ima crnogorsko državljanstvo.” – Ustav Crne Gore, Član 1 i 2.

[42] „Pripadnici nacionalnih manjina mogu slobodno upotrebljavati svoj jezik i pismo, privatno i javno. Na teritoriji jedinice lokalne samouprave gde tradicionalno žive pripadnici nacionalnih manjina, njihov jezik i pismo može biti u ravnopravnoj službenoj upotrebi. Jedinica lokalne samouprave će obavezno uvesti u ravnopravnu službenu upotrebu jezik i pismo nacionalne manjine ukoliko procenat pripadnika te nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika na njenoj teritoriji dostiže 15% prema rezultatima poslednjeg popisa stanovništva.” – Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina Republike Srbije, član 10 Pravo na upotrebu maternjeg jezika i Član 11 Službena upotreba jezika i pisma.

[43] Od osamostaljenja Crne Gore, vođena je borba o načinu izvedbe nastave i jeziku na kome će se ta nastava implementirati. Drugog septembra 2011. godine Skupština Crne Gore usvojila je prijedlog izmjena Zakona o obrazovanju, prema kojima je predviđeno da se nastava izvodi na crnogorskom i srpskom jeziku, kao jeziku u službenoj upotrebi, te na jezicima nacionlanih manjina bosanskom, albanskom i hrvatskom jeziku, kao jezicima u službenoj upotrebi. Detaljnije: Zakon o izmjeni Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, Službeni list Crne Gore, broj 45/2011.

[44] Detaljnije: www.ustavnisudcg.co.me/slike/ustavnisud/Bilten/…/1%20ZAKONI.doc

[45] Džogović, Alija: Onomastika plavsko-gusinjske dijalekatske oblasti, Almanah, Podgorica 2009; Džogović, Alija: Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku, Centar za bošnjačke studije, Tutin 2012.

[46] Hadžić, Ibrahim: Rožajski rječnik (građa za diferencijalni rječnik narodnog govora rožajskog kraja), Kulturni centar Rožaje, Rožaje 2003.

[47] Begović, Džavid; Ličina, Šefka: Sandžački rječnik, autorsko izdanje, Sarajevo 2012.

[48] Mušović, Abdulah: Sandžački frazeološki rječnik, Nardna biblioteka “Dositej Obradović”,  Novi Pazar 2016.

[49] Šantić, Ferko: Riječ je spomenik, Štamparija Fojnica, Fojnica 2014; Šantić, Ferko: Ime je znak, Bošnjaci.net, Fojnica 2014.

[50] Bašić, Husein: Antologija usmene lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Antologija usmene epike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Antologija usmene proze Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica 2002-2003.

[51] Fetahović, Maruf, Slavujeva gora, Hrestomatija savremen sandžačke književnosti, udruženje pisaca Sandžaka, Novi Pazar 1995.

[52] Džogović, Alija: Bijeli behar, Antologija pjesama bošnjačkih pisaca Kosova i Sandžaka, Prizren 2002.

[53] Zalihić, Almir: Antologija savremen poezije Bošnjaka iz Sandžaka, Bosanska riječ, Tuzla 2001; Gospodari balansiranja, Antologija savremen proze Bošnjaka iz Sandžaka, Zalihica, Sarajevo 2006.

[54] Fehratović, Jahja: Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti, Tom 1 i 2, El-Kelimeh/SBK, Novi Pazar 2014.

[55] Poput toga da je u udžbeniku Historija za šesti razred osnovne škole autora Đorđa Bubala i Branke Bečanović najstariji dokument bosanske pismenosti i državnosti Povelja Kulina bana napisana srpskim jezikom i naslikan lik Plsanika Muhammeda, a.s što je odoborila stručna komisija Bošnjačkoga Nacionalnoga Vijeća. Ostali propusti, metodičke, književnohistoirjske, gramatičke i druge prirode – predmet su posebnoga istraživanja, te ih nećemo detaljno navoditi ovdje.

* Fehratović, Jahja: Bosanski jezik u Sandžaku, Zbornik radova Drugi simpozij o bosanskom jeziku istraživanja, normiranja i učenje bosanskoga jezika – dosadašnji rezultati, potrebe i prespektive, Sarajevo 12-13. mart 2015., Sarajevo 2016., str. 521-545. / Rad je objavljen i kao separat uz Glas Islama 2016. godine.

Preuzmite radna klikom na link: Jahja Fehratović – Bosanski jezik u Sandžaku


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.