14. August 2013
Mehmed_Mesa_Delic2_big

Autor: Mehmed Meša Delić

Bosne i bosanskog jezika ima dovoljno za svačiju (u)potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu i zloupotrebu!
Bosna je bila i ostala kao (ne)ispričana priča, kao i priča o njenim (ne)ljudima, historiji, geografiji, kulturi, vjeri, jeziku…
Mada je Bosna u središtu svijeta, niko se nije (o)bazirao na ono što se u njoj stoljećima događalo. Dušmani iz svijeta, a posebno oni iz komšiluka Bosnu su komadali, krvarirli, genocide činili, a (po)najviše nad njenim Bošnjacima – muslimanima, čuvarima Bosne i bosanskog jezika.

Bosna je i prkosna i lijepa, a to otvara posebne apetite dušmanima, a pohlepa i zloupotreba ne prestaju, pa ono što nisu agresijom i genocidom uspjeli oteti, prisvojiti, koriste druge perfidne metode upakovane u laži i negiranja svega onoga što je bilo, biva i biti će bosansko i bošnjačko. Zato sve ono što je u Bosni i Hercegovini dobro hoće, da unište ili prisvoje, pa i bosanski jezik.
Puno je Bosna i Hercegovina agresora imala i svi su je komadali, otimali, ljude ubijali, knjige i biblioteke im palili, mostove i džamije rušili, ali nikada nisu uspjeli Bošnjacima – muslimanima iz njihovih glava vjeru, kulturu i bosanski jezik izbrisati.
Bošnjaci – muslimani ne brane Bosnu i Hercegovinu, njen jezik zbog puta ka unifikaciji i unitarizaciji, nego zbog sebe i onih koji Bosnu i Hercegovino smatraju svojom domovinom, a u kojoj se koristi bosanski jezik.
Pokušavaju, ali uzalud (do)kazati da je to vanbosanski jezik, koji su oni (u)vezli, a u stvari oni su se asimilirali bosanski jezik prihvatili, jer su u Bosni azil dobili, bježeći od svojih vladara. Sada bi da bosanski jezik prisvoje, a koji su u Bosni naučili, a ne u Bosnu donijeli, nego su ga (od)nosili u matične države. A treba li bi znati, da patareni bogomili nisu govorili bogomilski već bosanski, a živjeli su u 13. stoljeću, prije dolaska Turaka. Bogomili su živjeli u Bosni i koristili bosanski, a ne kao pravoslavci (Srbi) ili katolici (Hrvati) koji u Bosni žive, a njen jezik (ne)govore ali ga ne (pri)znaju, nego „svoj“ srpski ili hrvatski žele (na)turiti u škole, medije…
Zato ćemo se ovdje posebno osvrnuti na bosanski jezik, jer je bosanski jezik – povjesna paradigma kontinuiteta kulturne i nacionalne samobitnosti Bošnjaka – muslimana.
Bosanski jezik, zajedno s ostalim srednjojužnoslavenskim jezicima, dijeleći zajedničku sudbinu porijekla, vremena migracija, prostornih političkih državnih autonomija, od prvih (za)pisanih slavenskih riječi i prvih svjedočanstava slavenskog duha, još od srednjovjekovlja – kada se na balkanskim prostorima počinju stvarati prve političko – administrativno – pravne državne tvorevine – započinje kretanje vlastitom stazom jezičke (r)evolucije, ne isključujući se nikad iz okvira širih i zajedničkih južnoslavenskih jezičkih turbulencija – koje oplemenjuju i zahvaćaju taj balkanski prostor – ali je čuvajući vjerno, upravo na temeljima vjerske specifičnosti njegovih nosilaca i političke samosvjesti zemlje (države) Bosne.
Materijalna svjedočanstva razvoja bosanskog jezika pratimo od prvih spomenika slavenske pismenosti s kraja 10. i početka 11. stoljeća, paralelno sa drugim zemljama srednjojužnoslavenskoga govornog područja. To su crkveni rukopisi, natpisi na kamenu, zapisi na marginama rukopisa, krajišnička pisma i franjevačka književnost.
Kodeksi, crkveni rukopisi na staroslovenskom jeziku bosanske redakcije, ispisani su glagoljicom, pretežnim pismom bosanske crkve, a najstariji su iz 12. stoljeća.
Najreprezentativniji glagoljski rukopis bio je Hrvojev misal s početkom 16. stoljeća, a najstariji je i najljepši ćiriliški rukopis crkvenog karaktera Miroslavljevo evanđelje iz 12. stoljeća.
Bosansku posebnost predstavlja upotreba slavenskih pisama u modificiranoj formi, pa razlikujemo bosansku poluoblu glagoljicu, kao poseban bosanski tip glagoljice između oble – istočne i zapadne – uglaste.

Tako se razlikuju i pojedina slova bosanske ćurilice i bosančice od staroslavenskih znakova, te srpske i bugarske ćirilice. Administrativno – pravni spisi (povelje, ugovori, testamenti) pisani su narodnim jezikom i ćirilicom, a u najstarije pronađene spada Kulinova povelja (1189).
U ćirilške spomenike uvrštena je specifična bosanska – humska epigrafika – natpisi na građevinama, kao što je Humačka ploča (pisana s kraja 10. i početka 11. stoljeća) te natpisi na kamenu nadgrobnih spomenika – stećaka, što predstavlja orginalnu umjetnost jedinstvene ljepote koja svojom literarnpšću i lingvističkim značenjem prevazilazi prostor nastanka pa je kao takva od izvanrednog značaja za južnoslavensku kulturu i nauku.
Bosanska ćirilica – bosančica razvijala se u dvjema formama: ustav, ustavno pismo zvaničnih dokumenata bosansko – humanskih vladara i plemstva, a kasnije i kancelarija Bosanskog pašaluka, te kurzivna bosančica,koja je prilagođena potrebama brzopisa, tzv, rukopisna bosančica. Ona se razvijala opet u dvama tipovima: manastirska (franjevačka) bosančica i begovsko pismo (begovica), kojim su pisale i Bošnjakinje, pa je nazvana i ženskim pismom. Tom brzopisnom bosančicom na živom narodnom jeziku ispisane su mnoge stranice epistolarne književnosti bošnjačkih krajišnika, poznata kao krajišnička pisma, u kojima domaći dostojanstvenici vode diplomatsku korespondenciju radi rješavanja prekograničnih problema. Veoma su značajna za historiju pismenosti i kulturu Bošnjaka – muslimana, a sadržano i motivski svjedoče o toku epizacije konkretnih događaja u bosanskoj epskoj poeziji koja posjeduje iste duhovne i etičke osobenosti.
Takvo će se stanje, započeto još u srednjovjekovlju, sačuvati i u periodu osmanlijskog stolovanja Balkanom, kada je Bosni uistinu pripadala važna uloga, kako političko – vojne oblasti – krajine, tako i vjerske kulturnoduhovne sredine – naročito za islamizirano stanovništvo, koje je, po primanju islama (bez prisile), i dalje ostajalo vjerno svojoj kulturnoj i nacionalnoj prošlosti (što se s islamom uspješno, i dodatno, stabilizira, ali i usložnjava), i u kojoj je od krucijalne važnosti pripala i sama jezička identifikacija vlastitosti, što je uopće davala temelje za historijsku vezu s kulturnom i nacionalnom samobitnošću.
U tom periodu vladanja Bosnom, pod utjecajem političke, vjerske i duhovne klime, šire se orijentalni jezici i orijentalna kultura, ali se ne zanemaruje bosanska.
U 16. i u 17. stoljeću Bošnjaci – muslimani, školovani u islamskom svijetu, pišu književna, vjerska, naučna i filozofska djela. Arapskim se jezikom služe u pisanju vjerskih i naučnih djela, književnost pišu uglavnom perzijskim, nešto manje turskim, dok turski jezik ima značajnu upotrebu u administrativnom – pravnim poslovima.
Iako se služe nematernjim jezicima, ti učenjaci, filozofi i književnici s ponosom ističu vezu sa svojim porijeklom pridodajući vlastitom imenu i pseudonim, etnonim Mostari, Bosnevi, Bosnali, Saraji, Bošnjak, Pruščak i sl.
Uporedo sa ovim tokom, koji će u poetsko – duhovnom i civilizacijskom smislu obogatiti bosanskohercegovački prostor, traje i neraskidivi i neizostavni dio vlastite bosanske tradicije na maternjem bosanskom jeziku, što će ostaviti posebnog traga u usmenom stvaralaštvu – najljepšem i najuspjelijem na srednjojužnoslovenskom tlu, u suptilnoj izražajnosti sevdalinke bošnjačke balade. 
Još je jedna bošnjačka specifičnost: alhamijado literatura – simbiozni kulturni produkt na bosanskom jeziku pisan arebicom, fonetskim potrebama prilagođenog arapskog pisma.
S obzirom na to da je bosančica postepeno potisnuti, reformiranom arebicom služilo se kao zvaničnim pismom u vjerskim islamskim školama od 1868. do 1913. godine, kada je zamijenjena ćirilicom, odnosno latinicom.
Nestajanje i povlačenje turske (pre)vlasti sa Balkana i utjecaj evropskih nacionalnih strujanja ostavili su traga na kulturno – nacionalni identitet Bošnjaka – muslimana i specifičan status zemlje Bosne. U procesu jezičke standardizacije i razvoja pravopisne norme Bosna i Hercegovina uključila se ravnopravno sa Srbijom i Hrvatskom, prihvatajući Vukov novoštokavski model standardnog jezika bez posebna otpora budući da je bio blizak matičnom idiomu kojim se govorilo u Bosni i Hercegovini i na kojem je postojala vlastita književna tradicija visokih umjetničkih dometa: epigrafika, franjevačka književnost, alhamijado tradicija, epistolarna krajišnička pisma, dok je posebno mjesto i značaj pripao usmenoj književnosti, koja je odigrala i najznačajniju ulogu u procesu standardizacije jezika na srednjojužnoslavenskom idiomu putem novoštokavske folklorne koine.
Ovako krupnih stvari su se tad u Bosni i Hercegovini olahko odrekli, ali je zato lahko prihvaćen i fonetski pravopis, jer je i on dio tradicije, prema kojem su štampani prvi listovi i knjige Vilajetske štamparije u Sarajevu (1866. godine).
Tako će se izvjesno vrijeme, za austrougarske vladavine, u godinama preorijentacije i evropeizacije u svim segmentima društva, promovirati i ozvaničiti ime bosanskog jezika, sistematski raditi na standardizacijei, čiji će rezultat biti i udžbenik Gramatika bosanskog jezika (1890.), čime će se (o)čuvati vlastito jezičko naslijeđe, koje ni vatre, ni ratovi, nisu mogli potpuno uništiti.
Međutim, tom zahuktalom procesu nisu išle na ruku nacionalno – političke prilike, nacionalizacija bosanskih katolika – Hrvata i bosanskih pravoslavaca – Srba, te čvršće kulturne veze sa Zagrebom i Beogradom, naročito s početka 20. stoljeća, pa do njegovih 60-tih godina, kada je na sceni bila izražena, a poslije Prvog svjetskog rata, i politički realizirana ideja o jugoslovenskom zajedinštvu, što će ozvaničiti prestanak postojanja i definitivno dokinuti status bosanskog jezika.
Uspostavljena vladavina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca potpuno marginalizira, u društveno – političkom smislu, Bosnu i Hercegovinu, pa su tu sudbinu podijelili i jezik i ukupna bosanskohercegovačka kultura, da bi tek poslije 1945. godine ova zemlja dobila status državnosti kao federalna jedinica savezne države ravnopravnih naroda, ali sa neriješenim nacionalnim pitanjem bosanskih Bošnjaka – muslimana.
Status srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog nije se mijenjao u novoj državi, ali su Novosadskim dogovorom (1954.) učvršćena dva lingvistička centra – Beograd i Zagreb. I po ovome se vidi da su ova dva centra imali i još imaju pretenzija na Bosnu i Hercegovinu i na ono što je u njoj dobro i fino, pa i njen jezik. Oni su ga (po)krali, a Bošnjaci – muslimani su ga čuvali i neprestano njegovali.
Zato je, bosanski jezik – prošlost, sadašnjost i budućnost, za one koji Bosnu i Hercogovinu smatraju svojom domovinom, ili kao domovinom svojih predaka koji im usadiše ljubav prema njoj i njenom jeziku. Sudbine i ratovi su učinili, da se bosanskim jezikom govori, piše, komunicira, širom merdijana, a to smeta dušmanima i sve ih više motiviše da se protiv njegovog postojanja bore i da ga negiraju. Negiranje bosanskog jezika je negiranje Bosne ponosne i njenih ponosnih Bošnjaka – muslimana.
Kako svijest o maternjem, bosanskom jeziku nikad nije bila izbrisana, baš kao što nije bila narušena svijest o vlastitoj duhovnoj i nacionalnoj samobitnosti Bošnjaka – muslimana, a što će biti snažno objelodanjeno u prvom jezičko – kulturološkom potresu koji se desio 1966. godine pojavom romana Meše Selimovića Derviš i smrt, nazvanim prvim muslimanskim romanom, te izlaskom stihozbirke Mehmedalije Maka Dizdara Kameni spacač, (a napisano na bosanskom jeziku) pojavit će se djela koja su svojom slojevitošću, kompleksnošću i polidimenzionalnošću svih umjetničkih manifestacija izbila u najviši vrh jugoslavenske književnosti.
Punim uspjehom ovih i drugih tada objavljenih djela definitivno je afirmirana posebnost i bogatstvo književno – jezičkog izraza urbanog jezika vijekovima njegovanog u bosanskoj, bošnjačkoj – muslimanskoj čaršiji, kojem je i Vuk Stefanović Karadžić odavao priznanje, i u kojoj su nastali sevdalinka i balada – biseri usmene književnosti suptilnog lirskog izraza, baštinjeni iz poetske tradicije epigrafije i mistične ezoterike naše poezije na orijentalnim jezicima, te diplomatsko – epistolarne književnosti i narodne epike. Osobenost savremene bošnjačke književnosti i njena romana jeste lirski stil, a njena sadržajna gustoća crpi svoju mnogoznačnost u intertekstualnim vezovima sa bogatom jezičko – književnom baštinom.
Pojava prestižnih književnih djela s pravom su pokrenula i druga pitanja, pa akademik Muhamed Filipović piše filozofski esej Bosanski duh u književnosti – šta je to?, a Midhat Begić, evidentirajući problem i elaborirajući položaj muslimanskog pisca, objavljuje tekst Muslimanski pisci na raskršću, dok književnik Alija Isaković objavljuje antologiju stare muslimanske književnosti Biserje.
Uz Aliju Isakovića bio je i Mehmedalija Mak Dizdar, koji su ukazivali na diskriminaciju koja je u dugom vremenskom periodu pravljena prema bosanskom jeziku, i tako pokazali neodrživost takve jezičke prakse. Tada je Mehmedalija Mak Dizdar to nazvao kastriranjem bosanskog jezika. Svi ovi potresni procesi preklapaju se sa konačnim dobijanjem prava na status naroda pod nacionalnim imenom Musliman. Od malog „m“ prešlo se na veliko „M“.
Otada će se otvoreno početi govoriti o vlastitom muslimanskom književnom naslijeđu i specifičnom bosanskohercegovačkom književnom izrazu. S obzirom na to da se od 70-tih godina 20. stoljeća počinje dovoditi u pitanje zajednički naziv za jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca – srpskohrvatski / hrvatskosrpski jezik, osporavan s hrvatske strane, lingvisti u Bosni i Hercegovini blizu su stava o prihvatanju postojanja ne dvije već četiriju varijanata jednog jezika srednjojužnoslovenskog idioma koje su se razvile u različitim sociokulturnim sredinama.
Međutim, prevladalo je mišljenje o postojanju dvije varijante srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika, što su posebno podržavali profesori na katedri za srpskohrvatski jezik dr. Jovan Vuković i dr. Svetozar Marković. Zato će, na Kongresu slavista 1965. godine u Sarajevu književnik Alija Isaković ukazati na postojanje treće, bosanske varijante, što je u nešto drugoj formi iskazao i dr. Srđan Janković u sarajevskom „Pregledu“ 1967. godine.
Oko jezičkih razmirica u Bosni i Hercegovini tih godina vodi se pomirljiva književnojezička politika na principima slobode izražavanja i tolerancije varijantnih razlika.
Diskusije oko naziva bosanski jezik još se uvijek nisu smirile, a pitanje je: Da li će se ikada i smiriti? Tu činjenicu teško prihvataju i srpska i hrvatska lingvistička javnost, uveliko opterećena političkom, odnosno nacionalističkom prismotrom.

Oni ne mogu, da se pomire sa istinom, da naziv bosanski jezik u historijskim dokumentima kontinuirano je potvrđivan od srednjovjekovlja, baš kao što nacionalno imeBošnjak pratimo od najstarijih vremena, a iza tih naziva stoji sasvim konkretan narod sa svojim jezikom, historijom, kulturnim naslijeđem i duhovnim svojstvima koji mu obezbjeđuju vlastitu samobitnost. Zato su dušmani kivni na Bošnjake – muslimane koji dosljednjo brinu o Bosni i Hercegovini i bosanskom jeziku.
Devedesetih godina prošlog stoljeća, s jačanjem prodemokratski orijentalnih političkih akcija, napokon će se, poput ponornice, moći definitivno razviti moderna bošnjačka nacija i s njom njezin jezik – bosanski, koji se danas razvija kao samostalan standard, obogaćen određenim normativnim priručnicima – pravopisom, gramatikom, a napisan je i prvi enciklopedijski Rječnik bosanskog jezika. 
(Na)pisati ovakve ili slične članke, danas je puno lakše, jer je, hvala Bogu spisak korišćenja literature prilično dug, a bilo je i biti će onih koji istražuju, proučavaju i na taj način čuvaju i brane Bošnjake – muslimane, Bosnu i bosanski jezik. Oni to brane perom, jer to dobro znaju i umiju, a što je zapisano ostaje, a pamćenje može i da (iz)lapi.
Ovdje ću pomenuti neke od njih: Profesora dr. Dževada Jahića koji je napisao djelo koje rješava sve jezičke dileme. Prvi enciklopedijski „Rječnik bosanskog jezika“, a napisao je: „Jezik, nacija, nacionalizam“, „Ijekavskoštakavski govori istočne Bosne“, a s kolegama Senahidom Halilovićem i Ismailom Palićem napisana je: „Gramatika bosanskog jezika“.
U poznavaoce i branioce bosanskog jezika spadaju i: Prof. dr. Rizvić Muhsin, prof. dr. Šator Muhamed, Duraković Enes i Esad, Nametak Fehim i mnogi drugi, pisci i pjesnici koji su pisali bosanskim jezikom.
Bošnjaci – muslimani trebaju i moraju bosanski jezik u svim prilikama koristiti, dobro ga izučavati, književna djela na bosanskom jeziku stvarati i čitati, tako će ga još bolje usavršavati, a ne, da nam ponovo, oni koji su bosanski jezik (u)krali, pa od njega neki „svoj“, (na)pravili, da nam ga opet (pre)daju.
U Bosnu i Hercegovinu ne treba da se uvoze jezici, jer ona ima vlastiti straiji od svih uvoznih, a koji se mora njegovati i čuvati, a ne da se asimiliramo i bosanski jezik ostavimo, a to bi lingvisti Beograda i Zagreba, pa i Banja Luke i Mostara jedva dočekali, mada i sami bosanski jezik koriste, ali pokušavaju da ga i (pre)krste.

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles