Borisovanje po Raškoj

0
19

Kao i bezbroj puta do sada, ponovo se potvrdila činjenica da muslimani Bošnjaci sa pravom trebaju brinuti za svoj opstanak i budućnost na prostoru Sandžaka i Srbije. Praksa nepoštivanja njihovih kolektivnih i pojedinačnih vjerskih i ljudskih prava se nastavlja, a diskriminacija prema njima ima podršku samog vrha državne vlasti.

Znalo se da predsjednik Tadić Boris ima problema u poštivanju prava Bošnjaka.On je to pokazao kada je, nakon što je pomoću bošnjačkih glasova postao predsjednik, iznevjerio sva obećanja koja im je dao na predizbornom skupu u centru Novog Pazara, od onog da treba postojati samo jedna Islamska zajednica u Srbiji do obećanja o boljem životu i jakoj ekonomiji na ovim prostorima. Rekao, pa porekao, a da pritom nije pocrvenio, niti se zastidio.

Danas, kada je Tadić Boris posijedio od borisovanja, može se reći da još žešće, tvrdoglavije i bezobzirnije udara na dostojanstvo svakog poštenog muslimana Bošnjaka, izuzimajuću one koje je uspio da okupi u porti Petrove crkve, a njih je malo i mogu stati na prstima jedne ruke. On je svoju posjetu Novom Pazaru, gradu u kom muslimani čine apsolutnu većinu od preko 85%, započeo okupljanjem u crkvenom dvorištu i na taj način svim muslimanima koji tamo nisu došli poručio: „Imat ćete zaštitu i pomoć države samo ukoliko pristanete da se okupljate u crkvama i njihovim dvorištima“, tj. ukoliko pristanete na asimilaciju i pokrštavanje u svilenim rukavicama. Ovim činom on je povrijedio vjerska i nacionalna osjećanja muslimana Bošnjaka na Sandžaku i samim tim potvrdio višegodišnju diskriminaciju nad njima.

Posjetio Novi Pazar, a nije posjetio muslimane u njemu. Neko će reći: „A šta su bošnjački ministri, oni su bili u crkvenom dvorištu, pa na zaobilaznici koja se radi evo već pola decenije?“ Svako ko prati sandžačke prilike znat će da oni nemaju uporište u bošnjačkom biračkom tijelu, te da su, posebno Rasim Ljajić, izgubili sve političke poene ukoliko ih je ovaj posljednji uopšte imao, jer ni on, kao ni njegov šef Boris, nisu mogli pobijediti na izborima da nije bilo muslimanskih glasova koji su izašli iz Islamske zajednice. Rasim Ljajić je poput Kalimera, okreće se onako kako Boris traži, trčeći za njim uz nadu da će uz pomoć njegovu uspjeti da popravi političku krvnu sliku. U tom mahnitom borisovanju oni svi zajedno prave katastrofalne greške koje im muslimani nikada neće oprostiti, a još manje halaliti, što će se vidjeti na prvim narednim izborima, jer Bošnjaci nikada više neće glasati, niti povjerovati onome koji ih samo pod crkvenim krovom smatra svojima.

Potenciranje Tadića na ostvarivanju pojedinačnih vjerskih i etničkih prava muslimana Bošnjaka znači nastavak negiranja njihovih kolektivnih i institucionalnih prava i sloboda, što veoma jasno i nedvosmisleno predstavlja zatvaranje vrata pred rješavanjem nagomilanih problema u Sandžaku dijalogom i razgovorom. Doduše, pokazalo se da on drugačije i ne umije, ne ulazeći u to da li on sam ne zna da vodi konstruktivnu državničku politiku koja probleme rješava dijalogom, razgovorom, upornošću slušanja argumenata i dokaza, ili mu savjetnici habera nemaju, pa ga savjetuju da posjetu Novom Pazaru počne i završi bez posjećivanja bošnjačkog naroda. To mu dođe kao ono: „U ime naroda, protiv naroda.“ Ovim činom nepoštovanja prema Bošnjacima potvrdilo se mišljenje nekih analitičara da Boris, „gdje god se nađe neko ko bez pogovora ne prati njega i njegovu stranku, on ga zaobilazi“. Zaobilaženje Bošnjaka i zatvaranjem vrata pred argumentom dijaloga znači ignorisanje volje bošnjačkog naroda, a prihvatanje za sagovornike prorežimske faktore i sluge, koji nemaju uporišta ni u mahali u kojoj su rođeni i odrasli, znači potpuno ponižavanje i omalovažavanje Bošnjaka koji nisu spremni da se za šaku para i sloj asfalta prodaju i ponižavaju. Bošnjaci ni pred kim neće puzati, niti će svoja nacionalna i vjerska prava puzanjem ostvarivati. Kao što Glavni muftija reče, obraćajući se Bošnjacima: „Gazit ću blato još pedeset godina, ali ti neću puzati. Više volim da dostojanstveno gazim po blatu, nego da puzim po asfaltu.“

Isto ovakvo mišljenje imaju i Bošnjaci, koji su to bezbroj puta pokazali. Režim Slobodana Miloševića je pred svoj pad u Novom Pazaru ‘97. godine asfaltirao ulice, radio na poboljšanju infrastrukture, ali je tako drastično izgubio da se više nikada na ovim prostorima nije oporavio. Boris bi trebao analizirati ovu pojavu, mada je njemu svaki potez okasnio. On može zajedno sa svojim poltronima graditi i raditi, prosipati mrvice i prodavati maglu po Sandžaku, ali Bošnjake više ne može izigrati, jer se većina odlučila da ne prihvati asimilaciju i pokrštavanje, pa makar godinama gazili po blatu.

Bošnjaci, muslimani, Sandžaklije i njihova Islamska zajednica odlučni su u borbi za ostvarivanje svih prava, insistirajući na rješavanju problema mirnim putem i dijalogom, ma koliko to izgledalo teško i nemoguće kada sa druge strane imate gluhe i nijeme sagovornike. Jedan od analitičara veoma ozbiljno upozorava Borisa da njegov nedržavnički stav prema Sandžaku može imati velike posljedice po region i dodaje da „poslije posjete Zukorlića Vašingtonu Tadić neće imati prostora za jedan razuman korak“.

Bez obzira na sljepilo Beograda i tvrdoglavost Tadića, Bošnjaci će svoj naum ostvariti kad- tad. Ono što Beograd ne razumije jeste odlučnost Bošnjaka da više nikada ne dozvole da se nad njima čine genocidi, opredijeljenost Bošnjaka muslimana na slobodu, rahat život u miru i blagostanju po cijenu neugodnog života bez asfalta, vode, putne mreže, pruge, infrastrukture, telekomunikacija, interneta i drugih lagodnosti savremenog življenja. Svega ovoga u Sandžaku nedostaje, ali se Bošnjaci neće prodati niti predati borisovanju! Bošnjaci se neće asimilirati niti pokrstiti ni za kakve finansijske pogodnosti koje se očito nude samo onima koji su spremni da horski pjevaju ode Borisu u crkvenoj porti. Poodavno su Bošnjaci shvatili čemu vodi borisovanje po Raškoj, te su odlučili da uzmu stvar u svoje ruke i konačno ostvare svoju slobodu i prava zagarantovana zakonima zemlje čiji predsjednik ih ne doživljava kao svoje.

Kako god Boris hoće, to je njegova stvar, a mi, mi znamo kuda ćemo i kako ćemo. Još malo nam vakta treba i pobjeda je blizu!

Autor: Uredništvo Glas islama

Izvor: Glas-Islama.info


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.