Borba za opstanak – Ministar četničke sigurnosti

Fahrudin Radončić je, kao ministar sigurnosti, savršeni velikosrpski proizvod, jer s jedne strane, ne vidi četništvo kojeg ima, a s druge strane, izmišlja tzv. terorizam u Bošnjaka, kojeg niti je bilo, niti ga ima.

Piše: Fatmir Alispahić

Početkom marta izvršeno je postrojavanje paravojnih četničkih jedinica u selu Ražljevo pored Brčkog. Na smotru su došli i četnici iz Srbije. Razlog velikog četničkog okupljanja u Ražljevu je navoda opasnost koja Srbima u Brčkom prijeti od tzv. vehabija iz Gornje Maoče. Sjećamo se da je na tom obrascu navodne ugroženosti Srba od „džihad-ratnika” započela genocidna agresija na bošnjački narod. Kao i 1992., tako i 2013., pojavljuju se četničke jedinice da spašavaju Srbe ni od čega. Ali, te paralele nisu predmet našeg interesovanja…

Naše pitanje je sljedeće: Kako je moguće da se negdje u Bosni i Hercegovini okuplja jedna paravojna formacija, a da se vijest o tome po prvi put pojavljuje u ovome tekstu? U normalnoj bi državi ministar sigurnosti bio smijenjen ili bi iz moralnih razloga podnio ostavku! Kako objasniti da svo Brčko bruji o okupljanju četnika u Ražljevu, a da se sigurnosne strukture prave da ne znaju za taj događaj? Dejtonski mediji sjete se istraživačkog novinarstva samo kad treba izmišljati tzv. islamske teroriste. Samo jedan odgovor može objasniti tu šutnju policije i medija u vezi četničkog postrojavanja u Ražljevu: četništvo je pod zaštitom dejtonske države, odnosno, Ministarstva sigurnosti. A ako to nije tačno, onda očekujemo od ministra sigurnosti Fahrudina Radončića da javnosti objasni da li je normalno da se postrojava jedna paravojna formacija a da sigurnosne agencije na to ne reagiraju? Ne znači li to da su Sipa, Osa i druge formacije koje, navodno, štite pravni poredak, u direktnoj službi četničkih akcija? Ako to nije tačno, onda treba očekivati smjene najodgovornijih ljudi, koji su dozvolili, i prikrili, djelovanje četničke paravojske. A na vrhu piramide odgovornosti upravo je Fahrudin Radončić, koji bi momentalno trebao napustiti fotelju ministra sigurnosti, jer je ili nesposoban, ili korumpiran, pa ne umije ili ne smije djelovati kako bi spriječio aktivnosti ove paravojne formacije. To se neće dogoditi, jer je Radončić i prije imao povoda da se oglasi u povodu djelovanja četničkih jedinica, pa nije. Konkretno, nedavno je u Dobrunskoj rijeci kod Višegrada, a prethodno je u Bosanskoj Gradišci i Bosanskom Novom bilo postrojavanje četnika, ali ni jedna sigurnosna instanca u BiH nije reagirala. Kao što vidimo, četnici se u kratkom razmaku postrojvaju u nekoliko krajeva Republike Srpske, uz svoju himnu „Sprem'te se, sprem'te četnici!”, kao da se uistinu spremaju za nova klanja. Sudeći po proračunatoj šutnji ministra sigurnosti Radončića, mi bismo postrojavanje četničke pravojske trebali prihvatiti kao normalnu pojavu. Pošto je genocid nad Bošnjacima, i u Srebrenici, i drugdje, proizišao iz četničke ideologije, normalan čovjek se ne može miriti sa odomaćivanjem četništva u našoj državi. Tim prije što se Radončićeva tolerancija četništva odvija naporedo sa Radončićevim izmišljanjem tzv. terorizma pod komandom prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića. Upravo zato Fahrudin Radončić, kao lider SBB i ministar sigurnosti dejtonske države, dobija konture savršenog velikosrpskog proizvoda, jer s jedne strane ne vidi četništvo, kojeg ima, a izmišlja tzv. terorizam u Bošnjaka, kojeg niti je bilo, niti ga ima.

Otirači za četničke cipele

Nedavno je Abdulah Sidran izjavio da bi volio napisati roman o Emiru Kusturici, valjda kako bi razgrtao tajnu Emirove samomržnje. U tom pogledu je zanimljiv i Fikret Abdić Babo, jer je njegov faraonski ego nadrastao poštovanje prema Bosni i Bošnjacima. Od obojice izdajnika, meni je zanimljiviji fenomen Fahrudina Radončića. Kod Kustirice i kod Fikreta Abdića nema mimikrije, oni ne kriju to što jesu. Radončić se, pak, prikazuje kao neko ko drži do bošnjačkih vrijednosti. …On donira novac za izgradnju zgrade Rijaseta, mada je to bilo šibicarsko kupovanje bošnjačke naklonosti, jer da se radilo o iskrenosti – ne bi lijeva znala da je desna dala. Njegova novina objavljuje tekstove o bošnjačkim velikanima, događajima, datumima, a istovremeno ponavlja da je „Pogorelica” bila teroristički kamp, bez obzira na oslobađajuću i konačnu Presudu Vrhovnog suda, i istovremeno izmišlja tzv. terorizam među bosanskim braniteljima. Savez za bolju budućnost i njegov utemeljitelj predstavljali su sebe kao alternativu svemu što su Bošnjaci dosad birali. Mnogi Bošnjaci, naročito izvan Sarajeva, gdje manje znaju Radončićevu genezu, skloni su bili povjerovati kako je lider SBB-a velika šansa za narod željan poštenja i promjena. Da je sjedio, i jordamio, da je šutio, ili bacao fraze, da ništa nije radio, bolje bi prošao. To što je od sebe napravio Radončić, ravno je mogućnosti da se sa gol-crte ne postigne gol. Zato je Radončićeva politička propast apsolutni fenomen.

Ova priča ovako stoji ako je gledamo zdravim očima. A šta ako Radončića uopće ne zanima da ugodi Bošnjacima?! Možda ga usrećuje da ugađa Srbima?! Postoje ti Bošnjaci koji nikako ne mogu prežaliti što nisu rođeni kao Srbi. Radončićeva jagma za fotelju ministra sigurnosti pomalo tukne na taj feler, jer Srbi vole šapke, pendreke, uniforme, vojne gaće i čarape. Da li bi se uopće moglo dogoditi da Alija Izetbegović poželi da bude glavni milicioner u državi!? A Radončić je, prigodom svog ulaska u politiku, imao ambiciju da bude novi Alija, čovjek od pera i pismenosti, koji treba da odozgo diriguje nacionalnim pitanjima. On je taj koji, preko „Dnevnog avaza”, ustoličava pametne i popularne, oko njega se vrte važni ljudi, od akademika do pjevača, a on na čelu tog kombajna dizajnira njive u bošnjačkim glavama. Mogao je Radončić, u tom času, izburgijati da bude šef Bošnjačkog sabora, ili Svjetskog bošnjačkog kongresa, mogao se ustoličiti na ma kakvom bošnjačkom prijestolju, i iza sebe imati vjerodostojan akademski i estradni ligitimitet u vidu podrške mnogih bošnjačkih uglednika, željnih slikanja po „Dnevnom avazu”. Doduše, on je svoje pozicije gradio i preko mnogih koji su u njegovoj novini slikani u negativu, pa su se usljed straha od tog medijskog reketa sklanjali s puta ili dopuštali nedopustivo. Nikad niko u Bošnjaka nije imao takvu medijsku moć, a time i sredstvo da iza sebe poreda važne autoritete u narodu. Namjesto da bude prvi, i glavni, on je odlučio da postane milicioner. Nevjerovatno.

Možda je status samozvanog eksperta za terorizam Dževada Galijaševića Hokija najbolji urnek da razumijemo dokle je zglajzao Radončić. Galijaševićeve „ekspertize”, kao i Radončićeve izjave o mudžahedinima, iranskim vezama i tzv. vehabijama prenose se na ekstremističkim proustaškim i pročetničkim web portalima. Drugim riječima, Galijašević i Radončić su postali otirač za četničke i ustaške kundure, kao što je to onomad bio Fikret Abdić Babo. Preko njihovih izmišljotina o tzv. islamskom terorizmu uzdiže se, oslobađa se krivice, zanavlja se i legitimira onaj ideološki model koji stoji iza genocida nad Bošnjacima. Jer genocid će prestati biti zločin tek ako se ustanovi da su, kako po srpskim medijima trubi Radončić – „SDA i Izetbegović 1993. pozvali mudžahedine u BiH” – a iz čega proizilazi pravo Srba i Hrvata da ne žive u mudžahedinskom ambijentu. Upravo na istoj laži, koju ponavlja Radončić, Radovan Karadžić je pripremao genocid nad Bošnjacima, tvrdeći da Srbi ne žele da žive u „džamahiriji” koju će stvoriti Alija Izetbegović. Od stotine dokaza koji svjedoče da Galijašević i Radončić obnavljaju ideološki profil Radovana Karadžića, moguće je kao ilustraciju navesti i izjavu još jednog ratnog zločinca, Momčila Krajišnika, koji u svojstvu predsjednika Skupštine SRBiH, za beogradske „Novosti” 19. maja 1991. izjavljuje: „Taj strah počiva na tome da je ideja o islamskoj državi odavno poznata, da ima onih koji su je nekad zagovarali i onih koji je i dalje žele, da se stvara.” Radončićevu izmišljotinu da je SDA 1993. dovela mudžahedine, kao i prethodno navaljivanje njegovog glasila da dokaže kako je Alija Izetbegović zagovarao stvaranje muslimanske države, moguće je tumačiti samo u kontekstu pranja Radovana Karadžića i drugih zločinaca koji su genocidom stvorili Republiku Srpsku. U mnoštvu naučnih radova dokazano je kako je mobilizacija bosanskih Srba izvršena na izmišljotini o stvaranju muslimanske države, pa su Srbi bili prisiljeni tražiti autonomiju u vidu Republike Srpske, kako bi se zaštitili od „islamizacije”. Dokazano je i da su borce iz islamskih zemalja doveli britanski obavještajci, uz dozvolu Franje Tuđmana, kako bi se kompromitirao multietnički program ArmijeRBiH. Mnoštvo činjenica dokazuje odanost Alije Izetbegovića ideji cjelovite BiH, od odbijanja ideje o podjeli na tri etnonacionalna entiteta, i u Lisabonu 1992. i u Ženevi 1993., preko insistiranja na multietničkom sastavu ratnog rukovodstva,  pa do zagovaranja bosanstva kao imenitelja za sve bh. narode i građane. Radončića, kao ni njegove sponzore i mentore, ne zanima istina, jer bi istina za sobom povukla rušenje velikosrpske dominacije u dejtonskoj državi, po osnovu satisfakcije koju zaslužuje bošnjačka žrtva. Nakon što se Radončić izopačio, ili razotkrio kao velikosrpski potrčko, ojačana je ambicija da se zabetonira izmišljotina o krivici SDA i Alije Izetbegovića za rat, u kome su Srbi morali da se brane od „islamista”. Vidi se to po velikosrpskim medijima, koji nas s jedne strane obavještavaju o pojavi „terorističkog uputstva” pod naslovom „Deklaracija džihada” (E, baš će se tako smiješno zvati!), a s druge, ovu izmišljotinu potkrepljuju optužbama Radončića protiv ratnog rukovodstva naše zemlje. A krivica vlade u Sarajevu, koju je vodio Alija Izetbegović, automatski isključuje krivicu separatista koje su vodili Karadžić i Boban! Mnogi ne razumiju opasnost podvale koja nam se servira preko „Avazovih” likova poput nekakvog Garaplije – jer ako se prihvati laž da su naše snage u ratu ubijale naše ljude – to će u nastavku ozvaničiti kao podvala da smo mi ispalili granatu na Markale, Ferhadiju i Kapiju. Četnička propaganda godinama laže da smo ubijali sami sebe, a sada se, preko Radončića i njegovog glasila, ova laž uvodi na mala vrata. Cilj je da javnost prvo prihvati kako su pod komandom Alije Izetbegovića postojale jedinice za likvidaciju Bošnjaka, a onda da se ta konstrukcija preseli na mjesta masovnih zločina, kako bi četnici bili oslobođeni krivice. Otuda portali srpskih ekstremista maksimalnu pažnju daju Radončićevim otužbama protiv Bošnjaka, koje potom garniraju sa izmišljotinama kao što je ova da se među Bošnjacima trenutno dijeli nekakvo „terorističko uputstvo”. Koja glupost, jer nema tog terorizma koji će sebe nazvati terorizmom! Ali, za ministra sigurnosti naše države, očito, nije problem da svojim izmišljotinama sponzorira ekstremiste čije ogledalo je genocid u Srebrenici.

Velikosrpski telali

Još kad je Radončić podigao prvi neboder u Sarajevu, pojavile su se teorije zavjere, u stilu: on je mason, oni podižu nebodere. Ali, ko god u Bošnjaka išta mrda, za njim ide neka priča. Kad je ušao u politiku, pa zabacio udicu na fotelju ministra sigurnosti, čulo se kako je to jedini način da prekine odmotavanje klupka, koje bi ga dovelo u vezu sa velikim balkanskim mafijašima, Keljmendijem i drugima. Često se pominjala shema o kriminalnom podzemlju koju je iscrtao Rafi Gregorijan. („S pozicije ministra sigurnosti Fahrudin Radončić bio bi u mogućnosti stotine inspektora i policajaca, prislušnih uređaja, milione maraka…da okrene u pravom smjeru – protiv svojih političkih neistomišljenika i poslovnih konkurenata!” – pisala je “Sl.Bosna” u tekstu “Ministar (ne)sigurnosti”, u junu prošle godine.) U posljednje vrijeme za Radončića se čuje kako ga beogradski obavještajci imaju u mat-poziciji, pa mora voditi velikosrpsku politiku, konkretno: tolerirati marširanje četničke paravojske, a pristati na izmišljanje tzv. islamskih terorista. U nekoliko ostrašćenih Radončićevih najava – da će hapsiti i da će neki biti u zatvoru – a misli se na Bošnjake, ima neke miloševićevske manijakalnosti, jer kao što Slobodan Milošević nije imao ovlasti da naredi hapšenje Azema Vlasija (28.02.1989.), tako ni ministar sigurnosti BiH nema ovlasti da ikoga hapsi, jer je to nadležnost pravosuđa. Iz ovoga vidimo da Radončić uopće ne raspoznaje kapacitete svoje funkcije, koju je očito doživio kao sadistički ventil, izvan okvira legaliteta i procedura pravne države. Pitanje je kada će OHR i pravosudne instance upozoriti Radončića na prekoračenje ovlaštenja, jer to što on trenutno radi, vodeći privatne hajke sa ministarske pozicije, to nema blage veze sa demokratijom i pravnim poretkom. Svi ovi argumenti dokazuju da je Fahrudin Radončić feler i štetočina, da će u demokratskoj memoriji imati značenje Berije i Rankovića, a da će u memoriji bošnjačkog naroda biti u društvu Kusturice, Galijaševića, Lagumdžije, Lepe Brene i Fikreta Abdića Babe.

Nema se tu šta više hipotetički nagađati. Je li Radončić isključivi krivac za višemjesečnu krizu vlasti u krajevima sa bošnjačkom većinom? A toj krizi, tom rušenju koalicije SDP-SDA, složno su aplaudirali Dodik, Čović, Lagumdžija i Radončić. Stabilnost krajeva sa srpskom i hrvatskom većinom, i nestabilnost ovog bošnjačkog frtalja, oni su proglasili „reformom vlasti”. Da, to je „reforma” ako je krajnji cilj da se pokaže kako su Bošnjaci nesposobni da vladaju sobom, pa im trebaju sh. tutori. A glavni izvođač ovog prljavog posla je Radončićev SBB, koji je sa ideološkim pobratimom, Lagumdžijinom SDP-om, za račun velikosrba i velikohrvata proizveo najdublju i nasloženiju krizu u Bošnjaka. Ta kriza se mjeri u konkretnim efektima, u broju ojađenih pojedinaca i unesrećenih porodica, svih onih koji bi od funkcionalne vlasti imali stabilnije živote, namjesto dugoročne, iscrpljujuće neizvijesnosti. A sve u ime ulaska SBB-a u feleričnu vlast i ustoličenja Radončića za ministra sigurnosti. Zar bi neko ko drži do zemlje i naroda, do interesa koji su viši od gramzivosti, mogao posijati toliko zlo? Mogao je Radončić odvažno sačekati izbore 2014. godine, a dotad od sebe izgraditi respektabilnu alternativu, mogao je na tim izborima pokupiti kao Dodik u RS, ali, njemu se, ili, njima se – žurilo. Ta žurba je najveća enigma ove krize koju je stvorio Radončić. Pogotovo što se već sada može znati da ni Radončić, ni njegov SBB, više nikada neće vratiti pogubljene šanse. Potrošeni su. Kompromitirani su kao velikosrpski telali i izvođači prljavih poslova. Pitanje je samo kada će ovo shvatiti mnogi patriotski orijentirani članovi SBB-a, i kada će početi napuštati ovu velikosrpsku stranku, kao što su onomad SDP napustili Nijaz Duraković, Miro Lazović i drugi starosjedioci. I pitanje je kada će od „Dnevnog avaza” odsijati neki ugledni autori koji svojim prisustvom legitimiraju blato kojim se ova bivša novina baca na patriotski obraz Bosne i Bošnjaka. Krajnji ishod je poznat. Kao i u slučaju Fikreta Abdića Babe.

(saff.ba)