Biti Bosanac i imati bosanski ponos!

1
33

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić za “Preporodov Journal” je govorio o multinacionalnoj državi BiH i multikulturnom društvu, nacionalnoj artikulaciji Bošnjaka, Srebrenici, fetvi bihaćkog muftije, hutbi: “Jedno je izvjesno: unutar BiH, mi kao tri etničke grupe, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, niti smo toliko jaki da bi jedni druge mogli savladati, niti smo toliko slabi da bi dopustili da bilo tko nadvlada neku drugu grupu.”

Različite političke opcije unutar bošnjačkog korpusa u BiH u svakom su slučaju dobrodošle i na određeni način govore o njegovoj zrelosti, no ono što ipak upada u oči, pogotovo u nizu pregovora oko ustavnih promjena, je da Bošnjaci nemaju jasno definirane nacionalne interese.
U tom smislu i nedavna izjava Mladena Ivanića da su “Bošnjaci najveći problem u BiH”.
Krenuo bih od izjave Mladena Ivanića koja me je iznenadila, upravo zato što dolazi od političara koji je do sada bio vrlo oprezan kod davanja takvih izjava koje podsjećaju na Karadžića. Kazati da su Bošnjaci problem u BiH znači reći da smo problem zato što smo preživjeli jer oni koji su pobijeni u Srebrenici oni više nisu problem, osim što ih moramo naći u jamama, ali mi koji smo preživjeli hoćemo da BiH bude uređena država u kojoj će vladati univerzalni principi, politički i moralni kao u svim državama. S druge strane, BiH nije željela rat, nije imala ambicije u smislu agresije na susjede, nije sudjelovala u raspadu bivše Jugoslavije. Naprotiv, željeli smo se demokratizirati i nastaviti živjeti u multikulturnom društvu i multinacionalnoj državi kao što je bila bivša Jugoslavija. Međutim, kao nagradu za sve to od Europe i naših susjeda dobili smo najviše siročadi, najviše udovica, dobili smo silovane žene i na kraju, kulminacija, genocid u Srebrenici. Tko uopće ima pravo da nas podučava i dijeli moralne lekcije o bilo čemu nakon svega ovoga. Nakon genocida u Srebrenici, recimo, imate porodicu Alić iz koje je pobijeno 200 muškaraca, a da ne govorim o majkama koje su izgubile pet sinova, muža, brata, oca, amidžu, daidžu. Unatoč svemu  tome, BiH je svjetsko čudo u smislu poslijeratnog oporavka i sustegnutosti što govori i činjenica da se nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma nije dogodio ni jedan jedini čin nasilja za ono što se dogodilo. O tome je čak govorila i Condolezza Rice povodom desetogodišnjice Daytona. I sad nakon svega toga imamo političara poput Mladena Ivanića koji govori cijelom svijetu da su jedini problem za Bosnu još uvijek Bošnjaci. Što to znači? Po čemu su Bošnjaci problem? Je li problem što su ostali živi jer da ih nema, da smo eliminirani genocidom, onda bi bilo lako Bosnu podijeliti, i pripojiti Beogradu ili Hrvatskoj, jer bilo je i takvih tendencija. Ali hrvatska politika se ipak demokratizira, i Hrvatska počinje shvaćati da joj nije u interesu da sudjeluje u namjeri da se Bosna podijeli. Međutim, Beograd još uvijek nije odustao od toga i srpska politika još nije priznala poraz u BiH, ne može se pomiriti s činjenicom da Bošnjaci nisu nestali i da ne može podijeliti Bosnu. Ova izjava Mladena Ivanića ne ide na čast političaru koji bi se, kako to stalno govore, trebao okrenuti budućnosti. Ivanić nas opet vraća u prošlost. Ljudi moraju shvatiti i ovdje i u svijetu da mi Bošnjaci nosimo iskustvo genocida i svaka rečenica koja ima bilo kakvu naznaku dvosmislenog značenja nas Bošnjake uznemirava, kao što Židove uznemirava svaka izjava koja samo izaziva pomisao na antisemitizam. Ljudi moraju imati obzira jer Bošnjaci imaju iskustvo genocida, političari se moraju disciplinirati i poštedjeti nas takvih duševnih boli. A ova izjava Mladena Ivanića izaziva takav osjećaj u nama.

Danas je velika odgovornost na bosanskim političarima da uspostave državu koja će biti funkcionalna i u kojoj će svi građani BiH moći ugodno živjeti. Istovremeno, i bošnjačka politika u BiH zahtjeva definiranje jasnih ciljeva i nacionalnog interesa. Kako vidite budućnost BiH?
Morate imati na umu da smo izašli iz teškog rata u BiH koji je bio najkrvaviji poslije Drugog svjetskog rata i u kojem je izvršen genocid nad Bošnjacima. Umorni smo od priča i svega onoga što nam se događalo. Ne smijete zaboraviti da je 1990. godina Bošnjake zatekla bez visoke nacionalne svijesti, bez dobro organizirane Islamske zajednice jer mediji su bili daleko izvan našeg dohvata da bi mogli definirati ono što hoćemo, nismo imali nikakvog afirmiranog političkog lidera koji bi mogao stati na čelo kao što je to bilo u Hrvatskoj. BiH pored toga graniči sa Srbijom i Crnom Gorom koje su izvršile agresiju, bili smo bez svjesnih oficira koji su bili u JNA i bili spremni da na vrijeme reagiraju i pripreme nas na ono što će se događati. U usporedbi s Hrvatskom, koja je uvijek imala visoku nacionalnu svijest i bilo je samo pitanje dana kada će Hrvatska pokrenuti svoj nacionalni program osamostaljenja od bivše Jugoslavije, bila je otvorena prema Europi, imala je kanale otvorene prema europskim centrima gdje je mogla objasniti svoju situaciju u bivšoj Jugoslaviji i gdje su je razumjeli. Unatoč svemu tome dogodio se Vukovar i Hrvatska je izgubila dosta svoje teritorije. Dakle, u usporedbi s tim možemo reći uz sve poteškoće koje imamo, i koje vi iz Zagreba ponekad više vidite nego mi iz Sarajeva, mi smo ipak u svemu tome najveći pobjednici jer samom činjenicom da nismo izgubili, da se nisu ostvarili ciljevi da nestanemo, mi smo zapravo pobjednici. Raspadom bivše Osmanske carevine sve nacionalne grupe na Balkanu su se artikulirale u nacionalnom i državotvornom smislu. Mi Bošnjaci, pošto smo aktivno živjeli u toj carevini, nismo se na vrijeme nacionalno osvješćivali, niti smo imali vremena, dovoljno inteligencije ili dovoljno onih koji su nam mogli ukazati na to kako će se dalje odvijati povijest, pa nismo na vrijeme reagirali. Srbi i Hrvati su razvijali svoj nacionalni identitet, dok su se Bošnjaci zadovoljavali svojim vjerskim identitetom. Dakle, identifikacija sa supersilom odgovara dok je ona aktualna, ali kad se počne urušavati, onda te nacionalne ili etničke zajednice trebaju naći svoje mjesto. Slično kao što danas neki imaju američki pasoš i ponose se time jer im ne treba viza. Bošnjaci se nisu nacionalno artikulirali jer je po onome koliko mogu tumačiti naše pretke njima bilo dovoljno da svoj uspjeh i spas traže kroz islamski, vjerski identitet. Njihova energija za nacionalni angažman se prelijevala u srpstvo ili hrvatstvo, ili ih je najveći dio ostajao neopredijeljen sve dok nisu shvatili da je jako bitno u Europi imati ne samo vjersko nego i nacionalno opredjeljenje. I da je Bosna i Hercegovina nacionalna država u smislu da u modernom poimanju nacije je država nacija, a ne etnicitet. Mi sada dolazimo do spoznaje da BiH u budućnosti mora biti bosanska nacionalna država kao sve države koje imaju svoj pasoš, svoju šansu u  ujedinjenim nacijama i svoju zastavu kao nacionalna država. Pri tome se ne misli na nacionalističke pobude koje isključuju drugoga, već bosansku naciju čine tri glavna etniciteta u BiH: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Dakle, ja sam u BiH Bošnjak po etničkom određenju, a ne po nacionalnom. Te tri glavne etničke grupe čine jednu nacionalnu skupinu po državnom određenju, a to je Bosanac. Biti Bosanac i imati bosanski nacionalni ponos. Da je to moguće najbolje pokazuje, možda nije moje da takav primjer navodim, ali nogometna reprezentacija koja je sastavljena od Bosanaca i Hercegovaca koji jako dobro igraju. Dakle, to je po mom mišljenju budućnost Bosne. Druga stvar koja će vremenom u političkom smislu morati da dobije svoje značenje: Južna Afrika je imala aparthejd u kojem je manjina vladala većinom, vidite koliko im je trebalo da se toga oslobode. Naravno, neki stereotipi nikada neće izumrijeti u odnosima između bijelih i crnih u Africi. Ali Južna Afrika je danas država u kojoj vlada većina. I u Bosni će se morati znati tko je domaćin, tko je odgovoran za državu i za opće stanje. Što znači da u BiH ne vlada princip većine, nego kompromisa. Želim konstatirati da će vremenom bosanska država i narodi u njoj morati pomiriti s činjenicom da je BiH hiljadugodišnja tradicija državnosti i da se u BiH mora znati tko je domaćin i da se mora poštovati princip većine, i morat će se poštovati princip jedan čovjek jedan glas. To zasada još nije tema o kojoj se razgovara, ali i to će morati doći na dnevni red, doći će vrijeme kada će se i o tome morati govoriti. Ovo je vrijeme bošnjačkog oslobađanja od svih stereotipa koje su naslijedili i koji su im nametnuti, koje su oni sami nesvjesno svojom inertnošću prihvaćali. Ove je vrijeme našeg aktivnog sudjelovanja u povijesti i moramo jasno artikulirati i jasno ljude informirati što je naše ime i prezime. Jer članstvo u EU neće moći biti na način da si Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Nego će članstvo morati imati adresu, a to je Bosna i Hercegovina kao država i s tim imenom i prezimenom mi možemo biti članica EU. Naravno, ne treba zaboraviti da je uzrok agresije na BiH između ostalog bilo i osporavanje bosanske državnosti. Nasreću ideja bosanske državnosti je oživjela i ono što smatram jako bitnim je da mi Bošnjaci stalno ponavljamo da smo najodgovorniji kao etnička grupa u BiH. Moramo biti avangarda u tumačenju da je pitanje našeg opstanka kao Bošnjaka zajedno sa Srbima i Hrvatima upravo to da promoviramo ideju o državi BiH koja će biti uređena na demokratskom principu, na sekularnim načelima u smislu dostupnosti države svim vjerama i nacijama. No treba razlikovati pojam sekularne države od sekularnog društva. Mi jesmo za sekularnu državu, ali ne i za sekularno društvo ako to podrazumijeva ateizaciju društva. Bosanci su vjerujući narod. Sekularizam nije antivjerski, on je dobio takvu konotaciju zahvaljujući komunističkoj brutalnosti jer je komunizam zloupotrijebio ideju odvojenosti države od vjere i napravio štetu sekularizmu, kao što su mnogi teolozi napravili štetu religiji, jer su zloupotrijebili tu ideju, jer su silom željeli nametnuti neke ideološke stereotipe.
Mi moramo graditi državu BiH u kojoj će se svaki pojedinac osjećati kao građanin, kao individualac. Neće ga se cijeniti kao kolektiv i neće imati kolektivnu krivnju, nego će ga se cijeniti po tome koliko on kao pojedinac voli svoju zemlju, svoju državu s kojom se može identificirati. Ali, i to moramo reći cijeloj Europi i posebno našim susjedima u okruženju, Hrvatskoj i Srbiji, Bošnjaci moraju biti sigurni da će imati državu koja će biti snažna i jaka da ih zaštiti od budućih genocida i da ih zaštiti od miješanja izvana njihovih susjeda koji štete njezinoj državnosti i njezinom suverenitetu. Bošnjaci se za to moraju boriti i ne smiju imati pardona prema nikome i moraju svima jasno i glasno reći da naše iskustvo genocida obavezuje, da mi svoju djecu ne smijemo ostaviti u nedefiniranom, nezaštićenom prostoru i da je s te strane odgovornost svih nas da svoju sudbinu uzmemo u svoje ruke uz Allahovu pomoć i uz pomoć prijatelja koji nisu malobrojni u svijetu. Činjenica je da je Europski parlament izglasao rezoluciju sa 565 glasova da 11. juli bude Dan sjećanja na Srebrenicu i to na inicijativu koju su pokrenule žene Srebrenice zajedno s Islamskom zajednicom.

Jedno je izvjesno: unutar BiH, mi kao tri etničke grupe, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, niti smo toliko jaki da bi jedni druge mogli savladati, niti smo toliko slabi da bi dopustili da bilo tko nadvlada neku drugu grupu. Naš problem počinje onda kada bilo tko od nas unutar Bosne dobije ohrabrenje izvana da može da savlada određenu grupu i zato je velika odgovornost na našim susjedima, posebno Zagreba i Beograda, da BiH s jedne strane ostave na miru, a s druge strane da preuzmu dio svoje odgovornosti da pomognu da BiH zadrži svoj teritorijalni integritet i državni suverenitet.

Multikulturno društvo i multinacionalna država BiH

U Bosni slijede ustavne promjene, a i sama Islamska zajednica je dala neke svoje prijedloge. Broj entiteta u nekim raspravama je postavljeno kao ključno pitanje. Kako IZ gleda na to pitanje, da li ste za ili protiv entiteta, kolike ovlasti trebaju imati?
Mislim da je lažna dilema raspravljati o tome kakva Bosna treba biti, s entitetima ili bez entiteta. Nas to samo opterećuje. Mnogo je korisnije da se usmjerimo na to da govorimo o funkcionalnoj državi BiH, o državi koja će imati sve prerogative kao i svaka druga država u Europi. Ono što je za mene jako važno je da smo raspadom bivše Jugoslavije dobili da su sve etničke grupe i nacije zaokružile svoj teritorijalni i nacionalni prostor, organizirale se po nacionalnom principu i više nije sporno tko treba biti predsjednik u Hrvatskoj i Sloveniji ni tko je domaćin u Srbiji. Srbija je, ne svojom namjerom, postala nacionalna država zato što su se i Crnogorci povukli, a Crna Gora je nacionalna država iako ima tek 600.000 stanovnika i jedna je od najmanjih država na svijetu. S druge strane, Albanci su već odavno postavili zahtjev da imaju svoju državu. Ali kada usporedite sve te zemlje, dolazite do činjenice koja je vrlo zanimljiva: Bošnjaci koji su doživjeli genocid od Srba, ne ponašaju se kao što se ponašaju Crnogorci koji su sudjelovali u zločinu i poduhvatu agresije na BiH i Hrvatsku. Bošnjaci kažu Srbima: mi hoćemo živjeti s vama, unatoč svemu, nemojte da se dijelimo. Svi drugi su rekli nećemo živjeti sa Srbima, nećemo živjeti s Beogradom. Vidite taj paradoks! I BiH je, dakle, nakon svega ovoga jedina prava, multinacionalna država i multikulturno društvo koje je na ispitu kako će taj eksperiment uspjeti. Za mene kao Bosanca, Bošnjaka, muslimana i kao odgovornog čovjeka u Islamskoj zajednicu, ali i za moju djecu i unučad jeste najveći izazov hoće li Bosna moći proći na ispitu multikulturnog i  multinacionalnog društva, hoće li država BiH moći preživjeti u ovakvom okruženju gdje su sve države nacionalne, da li će BiH uspjeti da drži štafetu oko koje se svi zalažu i glorificiraju je? Odgovornost da BiH ostane multikulturno društvo i multinacionalna država nije samo bosansko pitanje.
BiH je više od države, ona je ideja o suživotu i toleranciji. Taj suživot koji Bosna treba da pokaže i prođe na ispitu nije samo bosansko, nego i europsko pitanje. Uspjeh BiH je i uspjeh Europe. Neuspjeh BiH u ovom pitanju je i neuspjeh Europe i susjedstva.
Mi nismo toliko jaki da bi mogli sve opstrukcije na tom putu savladati. Nama ipak treba da nas netko poštedi tih opstrukcija da u BiH gradimo multikulturno društvo. To bi bila poruka za naše susjede i Europu. Ali i Bošnjacima treba poslati poruku koju neki ne vole da čuju, koja je nepoželjna istina. Pitanje našeg opstanka kao bosanskih muslimana na Balkanu, a posebno u BiH uključujući naravno i Bošnjake na Sandžaku, u Hrvatskoj, Sloveniji itd., pitanje multikulture nije politički trik, ni politička manipulacija. Za nas je multikulturno društvo doktrina, ono je za nas egzistencijalno pitanje. Ako pristanemo na izolaciju i getoizaciju, da se reduciramo na svoj bošnjački entitet, mi sami sebi propisujemo smrtnu kaznu. O tome nam govori i iskustvo španjolskih muslimana, Maora, koji su 200 godina preživjeli u svojoj enklavi.
Mi o tome moramo glasno govoriti, iako je to rizično jer su naši susjedi, ako znaju da smo mi u jednoj takvoj situaciji koja omogućava ucjenu, nemilosrdni u vršenju pritiska da odustanemo od nekih svojih principa kako bismo posustajući njima ustupili nešto što im ne pripada. Dakle, mi smo stalno u jednoj takvoj dilemi.
Unatoč tome, zadržavajući minimum minimuma našeg dostojanstva i časti, Bošnjaci moraju shvatiti da je pitanje našeg opstanka multikulturno društvo i multinacionalna država BiH. To je za nas doktirina, mi u to moramo vjerovati i artikulirati je na način da nam bude jasna i da u tome među nama samima ne bude razlika koje nas odvajaju od te doktrine. To ne znači da ne možemo imati nijanse i da o tome ne možemo razgovarati. Ali princip na kojem mi moramo djelovati u svim sferama i u političkom i u vjerskom i u intelektualnom je taj da imamo šansu u BiH s jednim ovakvim pristupom. Jako je važno zainteresirati Europu u smislu da je pitanje uspjeha ili neuspjeha Bosne i njihova odgovornost, ali mi istovremeno moramo biti nosioci te ideje i ne odustajati od nje bez obzira koliki bio pritisak. Naime, kad vidite način na koji se ponašaju susjedi često imam dojam da Srbi i Hrvati ne mogu čitati poruke koje im šalje Europa, jer ostanak u BiH nije samo pitanje lojalnosti bosanskoj državi nego je to pitanje misije, odnosno da ne dovode u iskušenje ni Europu ni muslimanski svijet što će biti s muslimanima. Dakle, njihov ostanak u BiH olakšava tu situaciju i Europi i muslimanskom i čitavom svijetu, da nađu načina da zajedno s bosanskim muslimanima dijele taj prostor jer kako je govorio Izetbegović, bolje je dijeliti političku vlast nego dijeliti Bosnu. Ako nećeš dijeliti političku vlast sa Srbima i Hrvatima onda je jedino rješenje da dijeliš Bosnu. A dijeliti Bosnu danas znači biti u getu, biti u enklavi. Naravno, mi osjećamo da nam je učinjena povijesna nepravda, osjećamo se jako poniženi u nekim aspektima naših prava koja treba da imamo u Bosni, u vlastitoj državi, osjećamo da je svijet bio nemilosrdan  prema nama, osjećamo da je Europa bila vrlo licemjerna prema BiH, ali istovremeno cijenimo da je Amerika prepoznala taj fenomen europskih muslimana, i da je prepoznala važnost da BiH preživi u svojoj multikulturnosti i multinacionalnosti. Zato očekujemo da će se nova administracija Baracka Obame više posvetiti ovom pitanju. I nadam se da ćemo unatoč svim poteškoćama u Bosni proći test očuvanja multikulturnog i multinacionalnog društva koji je povijesna činjenica, kojeg mi ne izmišljamo. Bosna je sama u sebi rađala ideju koju mi sada nemamo pravo uništiti ni ukinuti je formalno ni suštinski.

Što smatrate minimumom oko kojeg bi se trebao postići politički konsenzus u BiH?
Postoje tri principa od kojeg ni jedan bosanski političar ni građanin ne bi smio odstupati. Prvi princip koji bi trebao obvezivati sve političare je bosanski državni patriotizam. To je širok pojam, ali u bosanskom slučaju ako nemaš dovoljno ljubavi poštedi Bosnu svoje mržnje. Mislim da svi Bosanci vole Bosnu na svoj način, Bošnjaci na svoj, Hrvati na svoj, Srbi na svoj. Kao što postoji razlika ljubavi prema kćeri, majci, supruzi, sestri tako su i različite ljubavi prema Bosni. Bošnjaci vole Bosnu kao majku jer nemamo druge, ona nam je sve, u smislu onog zemaljskog, povijesnog. Ostavljam Srbima i Hrvatima da kažu kako oni vole Bosnu, na koji način, to je njihovo pravo. Ne slažem se s onim Bošnjacima koji kažu: samo mi volimo Bosnu. Naprotiv, mislim da i Srbi i Hrvati vole Bosnu na svoj način. Mi ne možemo i ne trebamo nikoga prisiljavati da Bosnu voli na naš način. Dakle, pitanje bosanskog državnog patriotizma je od prevelike važnosti i kada slušam bilo kojeg političara u BiH promatram ga kroz prizmu, njegovog bosanskog državnog patriotizma. Druga stvar oko koje se u Bosni mora postići minimum je da multikulturni i multinacionalni odnos i poimanje bosanske države i društva. To nije za jednokratnu političku upotrebu, nego je trajna kategorija koja treba da bude doktrina.
Da uđe u sve sfere intelektualnog i patriotskog poimanja zajedništva u BiH. Treća, koja je posljedica ovih dviju stvari je integriranje BiH u euroatlanske asocijacije. BiH je kroz povijest uvijek živjela višedimenzionalni svijet, nikada nije bila reducirana na svoj mali lokalni svijet. Čak i za vrijeme Rimskog carstva Bosna se doticala Rima, za vrijeme Osmanskog carstva Bosna je bila vrlo važan faktor.
Uzmimo samo činjenicu da je Bosna dala brojne vezire u Osamanskom carstvu, čak i šejhul-islame. Sve dok je Osmanska imperija imala utjecaj na Balkan ona je bila prosperitetna imperija, onoga trenutka kada je izgubila Balkan ona je prestala biti carevina. Na isti način kao što je Sovjetski Savez bio to što jeste dok nije izgubio Balkan, odnosno istočnu Europu. Dakle, Balkan je uvijek proizvodio kraljeve drugima, nikada sebi i to je njegova povijesna sudbina. U tom smislu, BiH kad god je ostavljena na milost i nemilost lokalnom mentalitetu ili reduciranoj parohijalnoj sudbini, njeno lice je unakaženo. A kad god je živjela u nekom univerzalnom svijetu gdje su se pojedinci mogli dokazivati i u konkurenciji biti bolji kao što su sada u Njemačkoj Bundesligi najbolji nogometaši Bosanci, to je fenomen. A i vi u Hrvatskoj nam uzimate najbolje tenisače, Ljubičića. On može primiti sto državljanstava, ali on je Bosanac. Mi smo ponosni na to, mi ne damo to! Naravno, mi sada ne možemo učiniti ništa, ali jednog dana, kad se osvijestimo ipak će se morati plaćati porez na tu činjenicu, kad počnemo shvaćati da je to naše blago, ne samo rijeke, kamen, drvo, nego da su najveće bogatstvo Bosne ljudi koji pronose pozitivnu energiju. Ja sam do suza impresioniran kada idem u Australiju i u Melbournu susrećem moje Bosance koji predaju tamo na katedrama mnogih univerziteta, koji su najbolji u onome što rade.
Naravno, kada prođete jednu takvu dramu kakvu smo mi prošli u Bosni, onda imate motiv da živite dva puta na ovome svijetu, a još pogotovo na onome svijetu. Dakle, mi Bosanci imamo devet života i oni koji su mislili da nas mogu uništiti i da ćemo nestati, jako su se prevarili. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je četiri milijuna Bošnjaka u Turskoj, da je dva milijuna bilo prije rata u Bosni i da je oko dva milijuna raseljeno po svim europskim zemljama, nas Bošnjaka je u svijetu oko osam milijuna. Ta činjenica obavezuje nas same da moramo riješiti svoj problem na Balkanu, ali isto tako obavezuje druge da nas poštuju.

U svojim istupima često spominjete Srebrenicu kao simbol bošnjačkog stradanja, genocida koji je izvršen nad Bošnjacima. Istovremeno, najveće poprište bošnjačkog stradanja Prijedor i Keraterm nisu dostojno obilježeni barem spomenikom. Čak je i Sulejman Tihić u jednom istupu rekao da se previše bavimo žrtvama i da bi u ime suživota to trebalo ostaviti postrani.
Nitko nema pravo osporavati pamćenje bilo kome, ali ne bih Tihićevu izjavu tako shvatio. On nije imao namjeru reći da se mi ne moramo baviti žrtvama ili da trebamo zaboraviti. Mislim da je njegova ideja, kako je tumačim, bila u smislu neka pravnici rade svoj posao, neka povjesničari pišu povijest, neka oni koji iskopavaju žrtve ili dokazuju zločin to čine, ali političari koji se bave politikom moraju nalaziti druge putove da bi se rješavalo ono što je danas i što nas čeka sutra. Jedna Tihićeva izjava neće zbuniti Bošnjake da insistiraju na istini i pravdi. Žene Srebrenice i porodice koje su doživjele to što su doživjele i njihov bol ne može se izbrisati samo time što će netko reći trebamo raditi ovo ili ono.
Ali vi ste upravu kada se govori o tome koliko treba kojem mjestu posvetiti pažnje, ljubavi, riječi i sjećanja jer Srebrenica je vrlo dominantna u tom podsjećanju na genocid. Nažalost, cijela Bosna je doživjela sličnu sudbinu kao Srebrenica, ali ona ima tu simboliku kod nas Bošnjaka kao što kod Židova ima Auschwitz koji je postao simbol holokausta jer je to i u pravnom smislu dobilo određenu formu. Također je i Srebrenica jedini slučaj koji je zapisan u analima Vijeća sigurnosti gdje postoji rezolucija o tome da je Srebrenica zona sigurnosti u kojoj je međunarodna zajednica garantirala da će čuvati stanovništvo, civile u Srebrenici. Budući da je Srebrenicu izdala Europa i holandski vojnici, da su Ujedinjeni narodi priznali svoju grešku to je postao slučaj koji mora zabrinuti svakog stanovnika ove planete jer se tako nešto moglo dogoditi pred očima čitavog svijeta, jer su generali trgovali s Mladićem, Karadžićem i Miloševićem oko toga da li će spasiti više od 8.000 Srebreničana.
Ta nas činjenica obavezuje i daje nam mogućnost da ljudi u svijetu razumiju o čemu govorimo. Ali to ništa ne umanjuje značaj, odnosno bol Prijedorčana, Fočaka, Višegrađana, Vlaseničana, Bratunčana itd.
Na kraju krajeva sve ono što se govori o Srebrenici može se govoriti i o Sarajevu, gdje je ubijeno preko 10.000 djece. Unatoč svemu tome u pravno-etičkom smislu neki čak i Srebrenicu osporavaju. Nedavno sam bio prisutan u Parizu gdje su Židovi pokrenuli projekt koji se zove “Aladin” s namjerom da zaustave osporavanje i negiranje holokausta te uspostave kontakt s muslimanima, naročito nakon Gaze. Dakle, Židovi koje mnogi smatraju najmoćnijima, najutjecajnijima na svijet, oni još uvijek moraju dokazivati holokaust jer ima onih koji s vremena na vrijeme to spore. A zamislite što tek nama predstoji koji nismo na taj način organizirani, stoga je stalno podsjećanje i ova rezolucija koju je usvojio EU parlament o Srebrenici od prevelikog značaja upravo u ovom kontekstu. U skalama od plana do realizacije genocida, osma faza je negacija genocida. Sama negacija genocida je genocid. Mi sada živimo u toj fazi kada moramo stalno dokazivati i podsjećati jer očito je da se u Srbiji i Beogradu, izuzev nekoliko nevladinih organizacija, još se osporava i odgađa susret sa Srebrenicom. Ali on je neminovan, on će doći. Razumijem ljude koji protestiraju zašto se stalno govori o Srebrenici, a ne i o njima. Volio bih kad bi se mogli takmičiti u nečem drugom, a ne u tome koliko je tko više tragedije doživio.

Prema mojim informacijama, na području Keraterma se gradi tvornica čime su uništeni dokazi o postojanju logora. Pošto je to područje na teritoriju Republike Srpske da li Islamska zajednica može utjecati na to?
Mislim da je važnije to što imamo udruženja logoraša, građanska udruženja koja se bore i oni su izravno zainteresirani za svoje najmilije, da pronađu njihove ostatke i saznaju o nestalima. Oni rade vrlo intenzivno i koliko sam upoznat tu se postižu određeni uspjesi i rezultati. IZ je tu da pomaže ta udruženja onoliko koliko može i koliko oni traže. Mi još uvijek u RS-u imamo opstrukcije, ali  zahvaljujući Paddyju Ashdown Vlada RS je izvršila istraživanje i napravila izvještaj u kojem sudjelovao i dr. Čekić. U tom izvještaju su navedena imena onih koji su neposredno sudjelovali u genocidu širom BiH i taj izvještaj je napisan i najbolji je dokaz koliko su službene strukture bile uključene u planiranje i izvršavanje genocida nad Bošnjacima u svim dijelovima BiH. Recimo u Banja Luci, gdje uopće nije bilo ratnih djelovanja, svi su Bošnjaci protjerani, a 16 džamija je porušeno. Dakle, kao što Židovi i danas, više od 60 godina nakon rata, još uvijek otkrivaju neke ratne zločince po svijetu tako i nama predstoji dug period borbe za istinu i pravdu. Mogu reći da me impresioniraju udruženja koja se bore za to, nažalost to je uglavnom njima prepušteno. Volio bih da se i političari uključe, ali ne za svoje dnevnopolitičke potrebe već da principijelno pomažu ta udruženja financijski kako bi mogla napraviti ono u što se politika ne treba izravno miješati, ali politika bi trebala svojim utjecajem prisiliti odgovorne u RS kao partnere u vlasti da omoguće porodicama da dođu do saznanja o svojim najmilijima, da se nestali pronađu.

Izdaja, Fikret Abdić i fetva

Bošnjačku suvremenu povijest obilježio je sramotan čin izdaje Fikreta Abdića. Bihački muftija je tijekom rata izdao fetvu prema autonomašima, proglasio ih murtedima i zabranio vjerske obrede. Danas lokalne stranke obilato zloupotrebljavaju tu činjenicu. Nije li vrijeme da se fetva povuče, da se te ljude privuče u bošnjački korpus?
Naravno, upravu ste, jedan od najvećih povijesnih udesa koji su Bošnjaci doživjeli je sukob koji je bio u Krajini. I ja sam 1993. bio u nekoj vrsti zatočeništva Fikreta Abdića u Krajini i toga se ne volim ni prisjećati, ni pričati o tome. Efendija Makić, koji je došao poslije mog boravka i suočio se s tim poteškoćama, nije izdao fetvu na način kako to tumače Fikretovi sljedbenici ili političke partije koje su nepomirljive i koje ne žele da prijeđu taj prag povjerenja na koji smo mi pozivali jer svi hoće da dokažu da su oni u pravu. Još uvijek traje rasprava o tome tko je pobijedio, a tko je poražen. Mislim da treba odustati od te logike pobjednika i poraženog jer tu nema pobjednika tu su svi gubitnici, rane su i na jednoj i na drugoj strani. Ali ima nešto što je za nas Bošnjake bitno: nećemo i ne možemo nikada prihvatiti izdaju. Znate, kod Dantea je u zadnjem, devetom krugu pakla odmah pored đavla izdajnik, a prije njega u osmom krugu je ubojica. Dakle, za Dantea je izdajstvo gore nego ubojstvo.
To se također kaže i u Kur’anu. Smatram da je Fikret Abdić pao u grijeh izdaje i kolaboracije s Karadžićem. Fetva koju je Hasan ef. Makić u to vrijeme izrekao je da se onima koji su izdali nešto što je nama sveto ne može to opravdati, ne mogu se oni u tome podržati, moraju snositi određene posljedice. Međutim, ta fetva je važila samo tada dok je to trajalo, ta fetva više ne vrijedi. Ti ljudi koji sada žive s nama, a ja sam ih susretao i u Americi, mnogi od njih su članovi zajednice. U Krajini je samo jedna Islamska zajednica koja djeluje i svi funkcioniraju u okviru IZ, tu nema diskriminacije.
Hasan ef. Makić je fetvu dokinuo i to je objavio u “Preporodu”.
Međutim, imate neke ljude koji da nije toga našli bi nešto drugo. Ako to ne prihvaćate naći ćete razlog zbog čega to nećete, a to je čista politička manipulacija bez ikakvog osnova i koja je zlonamjerna u odnosu na IZ. Mi smo pokušali ukazati na to, ali kad smo uvidjeli da unatoč tome oni i dalje napadaju, onda smo odustali. Nema smisla da bilo što dalje govorimo. Dva puta sam o tome pisao hutbu, govorio u Krajini, pozivao na smirenje, nakon čega su mi oni koji su ljuti na taj odnos Fikreta Abdića prema bosanskoj državi i narodu rekli da sam otišao predaleko u pružanju ruke pomirenja. Međutim, mislim da za Krajinu nema drugog puta osim pomirenja i da svi moraju odustati od nekih svojih predrasuda jedni o drugima i da je to jedan narod koji se mora suočiti s time. Sama činjenica da je Fikret Abdić osuđen zbog tog odnosa prema zarobljenicima jeste na neki način satisfakcija onima koji su pretrpjeli njegovo izdajstvo u odnosu na državu BiH i naš narod. Fetva se više ne primjenjuje, važila je samo u trenutku kada je za nas bilo opravdano da se borimo za svoj dignitet i čast. Sama fetva nikada nije obvezivala, nije imala nikakvo zakonsko uporište, ona je jednostavno jedan moralni stav na koji muftija ima pravo. Inače, fetva nije zakonska odrednica, ona je konzultativno mišljenje, a druga je stvar što ljudima to ne odgovara jer kad muftija nešto kaže onda to muslimani slušaju i prihvaćaju.

Sredinom godine je izašla knjiga Aziza ef. Hasanovića “Hutba u vremenu” koja se bavi institucijom hutbe u zadnja dva stoljeća. Koliko su danas imami spremni odgovoriti na izazove vremena?
Naime, često suhoparne, nenadahnute hutbe odbijaju vjernike, čak sam čula za neke ideje da se na hutbe pozivaju svjetovni intelektualci koji bi mogli pripremiti zanimljivije hutbe, pa do onih da bi imamima trebalo omogućiti korištenje power pointa.
Meni je drago što Bošnjaci imaju kritički stav prema hutbama što pokazuje da im to mnogo znači, i da ćemo uvijek imati dinamičnu IZ. Bio bih nesretniji da muslimani nemaju stav prema hutbi, da im je svejedno da li je dobra ili nije. To je naša prednost za razliku od drugih mjesta ili muslimana u nekim muslimanskim zemljama na istoku gdje se hutbe ne komentiraju i gdje su ljudi ravnodušni. Naša prednost je upravo u tome što se ne može svašta govoriti s hutbe. Jer kad imam siđe s minbera svaki će mu Bošnjak prići i kazati ne slažem se s onim što si rekao. Dakle, to je naša prednost. Islamska zajednica je najotvorenija vjerska zajednica, mi smo najtransparentniji što je vrlo rizično.
Ali, mislim da je to naša prednost, naša snaga. Možete to usporediti s drugim vjerskim zajednicama koje su jako zatvorene. Mnogim novinarima koji dolaze iz drugih zemalja je zanimljivo kako smo mi tako dostupni, kako mogu razgovarati s nama. Zapravo, prednost islama je što je on “sekularan”, otvoren, nemamo monastički život. Taj kritički pristup prema hutbi je vrlo koristan i potreban, nisam siguran da to treba biti PowerPoint, ali da svjetovni muslimani vrše pritisak na hatibe da i hutbe moraju biti aktualne, realne, poučne, edukativne činite to i dalje jer to je samo u korist muslimana i islama.

Izvjesno je da ćete u povijesti biti zabilježeni kao najkontraverzniji bosanski reisu-l-ulema. Niste baš smjerni duhovni vođa, poput recimo kardinala Bozanića, koji se javlja samo u trenucima moralnih dilema nacije, i uglavnom se bavi duhovnim i etičkim vrijednostima. Vaši istupi često prelaze u političku sferu. Da li se jednog dana vidite u politici?
Nastojim samo biti dosljedan samome sebi i iskren sa samim sobom, govoriti ono što mislim, koristiti i najmanji djelić slobode koju imam. Naravno, sloboda je rizik i podložna je greškama. Živimo u Europi u kojoj je samo papa nepogrešiv, svi ostali su grešni. Dakle, nisam papa i, naravno, da griješim, ali mislim da je prednost imati snage priznati grešku i korigirati se. Nemislim se aktivno baviti politikom, ali se  mislim baviti političkim pitanjima koja su od interesa za moj narod dok sam živ. Politika je suviše ozbiljna da bi se prepustila samo političarima, kao što je i teologija suviše dragocjena da bude ostavljena samo teolozima, a pitanja rata i mira prepuštena samo generalima. Mi živimo u  interdisciplinarnom svijetu u kojem moramo biti upoznati sa svime što se zbiva. I prema tome ako se u BiH svi miješaju u naš život, u to što bi mi trebali, onda zašto bih ja bio uskraćen da se miješam u svoju vlastitu sudbinu. Ja sam reisu-l-ulema jednom narodu koji je doživio genocid i sada proživljava jednu zanimljivu povijesnu dramu. U toj drami moram aktivno sudjelovati riskirajući da budem i kontraverzan. Martin Luther King je bio mnogo kontraverzniji od mene, Mandela još kontraverzniji. Prema tome, ljudi koji su malo crazy, oni mijenjaju povijest. Normalni ljudi sjede u sobi i gledaju kroz prozor što budala radi na ulici.

Razgovarala: Sena Kulenović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Vrlo jasne razumljive i realne opservacije Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerića. U pozitivnom smislu sam i blago iznenadjen objektivnim pristupom pitanja Bosnjaka, muslimana.
    Nisam imao prilike da ranije procitam iskreniji intervju, i drago mi je sto je tako. Nadam se da ce mobilisati zdrav politicki potencijal u BiH da pridje maksimalno odgovorno po pitanju BiH i Bosnjaka uopste.
    Imam utisak da u recima Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerića kroz samo izrazavanje sentimenta prema svom narodu postoji i razocarenja koje nije eksplicitno naglaseno. Mislim da u tou poziciji Reis i mora da reaguje tako, jer otvorena kritika svog naroda u situaciji kad je prosecan Bosnjak rezigniran je kontraproduktivan.
    Vokabular i konverzacija koju upotrebljava Reis je sasvim drugacija od one koje je izrazavao prilikom posete sandzaku. Plasim se da je muftija Zukorlic iskoristio njegovo prisustvo da se obracuna sa Zilkicevom Islamskom zajednicom. Ove reci su zaista nesto drugo on onih skandaloznih izjava. Dakle, moje uverenje je da je muftija Zukorlic Reisu Cericu predocio neko drugo stanje u Sandzaku.
    Ono sto je Reis Mustagfa ef.Ceric mogao vise u ovom intervjuu je da na neki nacin targetira odgovorne politicare iz redova Bosnjaka i apeluje na njihovu odgovornost da ne prepustaju slucaju vise svoj narod i da je na njihovim dusama veklika odgovornost, da ne kazem istorijska… Mislim da i sam Ceric u politickom miljeu Bosnjaka slabo vidi nekog odgovornog, ali takodje je svestan da IZ BiH samo moze omoguciti duhovnu potporu i nista vise. Dakle, moj stav je da je mogao da uputi apel za vise inicijativnosti zdravom politickom bicu BiH.
    Takodje, dosadasnja politicka garnitura BiH i Sandzaka treba pod hitno u penziju, a bogami i na odgovornost. Trebalo je da se to kaze.
    Sve u svemu, optimista sam nakon ovog intervjua, ali mislim da pragmatizam mora vise da uzme maha…

    Evo citata iz intervjua Reisu-l-uleme dr. Mustafa ef. Cerića koji mi narocito upale u oci kao realnosti i istine i ispravani stavovi koje zaista delim:

    ” Bošnjaci nemaju jasno definirane nacionalne interese.”

    “Nismo imali nikakvog afirmiranog političkog lidera koji bi mogao stati na čelo kao što je to bilo u Hrvatskoj”

    “Pošto smo aktivno živjeli u toj carevini, nismo se na vrijeme nacionalno osvješćivali, niti smo imali vremena, dovoljno inteligencije ili dovoljno onih koji su nam mogli ukazati na to kako će se dalje odvijati povijest”

    “Vrijeme je bošnjačkog oslobađanja od svih stereotipa koje su naslijedili i koji su im nametnuti, koje su oni sami nesvjesno svojom inertnošću prihvaćali.”

    “Mi svoju djecu ne smijemo ostaviti u nedefiniranom, nezaštićenom prostoru i da je s te strane odgovornost svih nas da svoju sudbinu uzmemo u svoje ruke uz Allahovu pomoć i uz pomoć prijatelja koji nisu malobrojni u svijetu.”

    “Pitanje našeg opstanka kao bosanskih muslimana na Balkanu, a posebno u BiH uključujući naravno i Bošnjake na Sandžaku, u Hrvatskoj, Sloveniji itd., pitanje multikulture nije politički trik, ni politička manipulacija. Za nas je multikulturno društvo doktrina, ono je za nas egzistencijalno pitanje. Ako pristanemo na izolaciju i getoizaciju, da se reduciramo na svoj bošnjački entitet, mi sami sebi propisujemo smrtnu kaznu. O tome nam govori i iskustvo španjolskih muslimana, Maora, koji su 200 godina preživjeli u svojoj enklavi.”

    “BiH kad god je ostavljena na milost i nemilost lokalnom mentalitetu ili reduciranoj parohijalnoj sudbini, njeno lice je unakaženo. A kad god je živjela u nekom univerzalnom svijetu gdje su se pojedinci mogli dokazivati i u konkurenciji biti bolji kao što su sada u Njemačkoj Bundesligi najbolji nogometaši Bosanci, to je fenomen.”

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.