Bistrica – rebus bez rješenja

0
57

Kada je prije mjesec-dva dana obodne dijelove općina Prijepolje i Nova Varoš pogodilo nekoliko „zemljotresa“ u kratkom vremenu, a da o tome na sredstvima javnih informiranja nije bilo ništa, mještani zagonetnog mjesta Bistrica su se uznemirili.

Autor: Alen R. Duraković

Kada su eksplozije postale češće i jače, „prigušene“ i iz „dubine zemlje“, a počele se osjećati i na brdu iz kojeg izlazi otvor tunela koji je i glavni povod svih čudnih priča i raspredanja, mještani su se sastali i donijeli odluku da posjete predsjednika općine Nova Varoš, te da sa njim otvoreno popričaju o tome šta se dešava i na čemu oni zapravo žive. Odgovor treba da dobiju tek za dvadesetak dana.

Iz razgovora sa mještanima zaključujem da nemaju pravo saznanje šta se u Bistrici nalazi. Jedna starija gospođa mi kaže da je ispod kuće u kojoj živi prošlo nekoliko cijevi neobičnog promjera, „auto može kroz njih proći“, a koje su zapravo bile vodovodne cijevi i tu su postavljene osamdesetih godina, po opisu moglo bi se reći za mini hidrocentralu i neovisno napajanje električnom energijom objekta koji se nalazi ispod.

Gradilište u Bistrici je bilo zapravo utvrda. Kako stariji mještani i ljudi iz Prijepolja pričaju, tu nije svako mogao raditi. Čak oni koji su radili nisu smjeli ništa govoriti. Bilo je i čudnih umiranja nekih koji su radili u ovom i sličnim objektima.
Bistrica je zapravo raskršće puteva – jedan je veza sa BiH, drugi sa Crnom Gorom, a treći sa ostalim dijelom Srbije. Nije da mjesto nije strateški pozicionirano, još kada se tome doda da je Tito imao smisla za vojnu odbranu i pozicioniranje u tadašnjem vremenu, sva priča ima logike.

Interesantna je priča da je bivša Jugoslavija bila određena za nuklearnu deponiju Evrope, odnosno da je još SFRJ uskladištila bjelosvjetskog nuklearnog otpada u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara i da su Aleksinački rudnici, jame u Sokolskim planinama i u Kalni na Staroj planini već puni. Dodajmo ovome i podatak koji se može naći na zvaničnoj web-prezentaciji građevinske firme „Planum“: „Značajno mesto zauzimaju podzemne vojne fabrike, skloništa i skladišta površine poprečnog presjeka do 160 m2 sa svim pratećim objektima i instalacijama. Izveli smo podzemne objekte ukupne površine oko 310.000 m2, među kojima su: vojni objekti Bihać, Fruška Gora, Ponikve, Užice, Bistrica  i podzemno železničko stajalište “Vukov spomenik” u Beogradu.“

Dakle, priča poprima obrise istine. Ako se svemu doda da bogate evropske zemlje, ali i cijelog svijeta, koje imaju nukleranu proizvodnju ili bilo kakve aktivnosti slične prirode, imaju problem sa nuklearnim otpadom koji se deportuje u siromašne zemlje i uz veliku novčanu nadoknadu skladišti u podzemne objekte.

Ako su špekulacije tačne, na Srbiju se računa kao na čuvara evropskog radioaktivnog otpada čija cijena je od 100-1600 dolara po kilogramu, ovisno od iskorištenosti. Građani Srbije su, ako se ovo ikada sazna, pokusni kunići i čuvari svoje smrti.

Zabrinjavajući je podatak i to što su Prijepolje, Nova Varoš i Priboj mjesta sa jako velikim brojem malignih oboljenja, uglavnom disajnih organa i probavnog trakta (želudac, crijeva). Na nekoliko zahtjeva da se izmjeri količina zračenja u ovom području od strane nadležnih organa, dobijani su odgovori da je zračenje u granicama dozvoljenog i da nema mjesta zabrinutosti građana. Ko je, kada i koliku količinu radijacije izmjerio do danas, građani Prijepolja, Nove Varoši i Priboja ne znaju.

Zabrinuti mještani Bistrice kažu: „Iz one kuće gore čovjek bio zdrav, nikad doktoru otiš’o nije, razboli se i umrije za tri mjeseca od raka pluća…“

Misteriozni tunel, dugačak nekoliko kilometara, zalazi duboko ispod Potpećkog jezera, veliki šleperi samo noću dovoze materijal na gradilište, a radnici tvrde da ne znaju šta se radi. Govorilo se da se „nekakvi metalni sanduci“ slažu u betonske komore, a novu uznemirenost izazvalo je i nedavno pisanje ljubljanske „Mladine“ da se „na području Sandžaka skladište otrovne materije“.

Kako su zvaničnici, koliko su smjeli, govorili radilo se o prostoru za skladištenje goriva za slučaj rata i sličnih dešavanja. On je imao rupe u stijeni u koje bi se sipala nafta i koje su bile ispod nivoa vode u rijeci Lim (koja protiče 20 m od objekta) i kada nema nafte te rupe bi bile ispunjene vodom kako bi se spriječio požar. Trebao je i da bude i drugi sprat u kojem bi se nalazile cisterne za benzin, al koji je samo iskopan. Objekat ima dva ulaza. Jedan je okrenut ka raskrsnici puteva, a drugi direktno izlazi na put ka Prijepolju. Taj drugi ulaz bi trebao da služi za ulazak cijevi koje bi išle od željezničke stanice Bistrica, koja se nalazi nekih 500 metara odatle, i tu bi se istakala i utakala nafta. Ventilacioni otvor pomenutog objekta se nalazi u selu Dušmanići, kako se špekuliše u Prijepolju i okolini.

Bilo kako bilo, Sandžak je zbog svog geostrateškog položaja još u bivšoj Jugoslaviji zauzimao posebno mjesto u vojno-strateškom planiranju. Sticajem okolnosti, svi ti podzemni objekti, vojne pošte i slično sada imaju drugačiju namjenu. Jednom riječi, ko zna šta se ispod brda valja.

Autor je predsjednik Centra za zaštitu ljudskih prava i toleranciju “Polimlje”


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.