Bijelo Polje: Škola prodala đački kombi da bi kupila alat

0
14

Bijelo Polje – Mještani bistričkog kraja kod Bijelog Polja ogorčeni što odavno nema organizovanog prevoza za njihovu djecu

Zbog problema oko odlaska u školu i zatvorenih područnih odjeljenja, neki od mještana su ili odselili ili poslali supruge sa djecom da stanuju u gradu. Supruzi, odnosno očevi, ostali su na imanjima sa starim rodiljeljima.

Put do škole, rekli su mještani, najteži je zimi, kada prelaženje nekoliko kilometara do nje i nazad postaje pravo mučenje i za đake i za roditelje. Za sve to roditelji krive direktora matične škole Ćemala Zoronjića, jer je škola, kako kažu, do prije nekoliko godina imala kombi prevoz.

Sakib Čindrak iz sela Dolac, u ime roditelja, tražio je od direktora Zoronjića da odgovori zašto jedino ta škola nema organizovan prevoz, dok u većini drugih ima.

U odgovoru Čindraku na dopis koji je direktoru upućen u ime roditelja, Zoronjić tvrdi da “ima svega osmoro djece koja pješače duže od pet kilometara”

Direktor je objasnio šta se desilo sa kombijem, donacijom školi 2007, koji je, zajedno sa Školskim odborom, 2009. godine odlučio da proda.

“Od dobijenog novca, uz saglasnost ŠO, nabavljen je alat za školsku radionicu – aparat za varenje, bušilica, brusilica, urađena kapija na ulazu u školsko dvorište, obnovljen dio školske ograde i ugrađen video nadzor radi povećanja bezbjednosti samih učenika”, piše u dopisu.

“Moje troje djece, i još desetoro iz sela Dolac, idu u školu i po strmom terenu pješače tri kilometra. Duša nas boli kad ih vidimo kako se muče”, kazao je SakibVukosav Ralević iz Požeginje, sela u blizini srbijanske granice, kazao je da odatle i iz susjednog Jablanova u matičnu školu svakog dana pješači sedmoro djece.

“Đaci odavde, samo u jednom pravcu, po strmom i nepristupačnom terenu, pješače od dva do dva i po sata. Put je makadamski, uzan, nepristupačan i rizičan po bezbjednost učenika. Svi mještani prate djecu barem po pola puta. Postoji dionica duga oko tri kilometra bez ijedne kuće u blizini. Tako se naše makanje muče”, ispričao je Vukosav.

Tu je, saglasni su mještani, najteže zimi, kad se rano smrkne, “a vukovi okolo zauvijaju”.

Čindrak je ispričao da je prije dvije noći vuk u domaćinstvu njegovog strica zaklao psa čuvara vezanog pored kuće.

Školu u Bistrici prije 20 godina pohađalo je 1.050 učenika, a danas, poslije 50 godina postojanja, taj broj je smanjen sedam puta”Tako da ne misle ljudi – nema zime, pa nema ni vukova. Moje troje djece, i još desetoro iz sela Dolac, idu u školu i po strmom terenu pješače tri kilometra. Kao i drugi roditelji, moramo da pratimo i sretamo djecu. Duša nas boli kad ih vidimo kako se muče”, kazao je Sakib.

Zoronjić je kazao za “Vijesti” da “nema ništa da doda na temu o ovim problemima i da je sve što piše u njegovom dopisu roditelju Čundraku gola istina”.

“Utvrđeno je da samo osmoro djece putuje duže od pet kilometara i oni će, kao naknadu, imati pravo na participaciju. Ostali putuju kraće i nemaju to pravo”, kazao je Zoronjić.

On je optužbe roditelja pripisao “ličnim animozitetima protiv njega, od jednog ili dva čovjeka”.

Upitan kako je moguće da se proda donacija, direktor je rekao da je “sve urađeno transparentno i po zakonu, u dogovoru sa Školskim odborom i tadašnjim predsjednikom Opštine Tarzanom Miloševićem”. Kombi je, rekao je on, donacija “Agroinvest banke“.

Zoronjić nije mogao da precizira kolika je bila vrijednost donacije.

“Taj kombi je bio van upotrebe dvije i po godine. Dosta je bio propao i prodat je za oko 3.000 eura. Za te dvije i po godine prvo smo tražili od Ministarstva prosvjete da odobre mjesto vozača, što nam nije dozvoljeno. Čak je i bivši predsjednik Opštine Milošević posredovao između škole i Ministarstva i pokušao da na teret Opštine uposli vozača, obezbijedi gorivo i da tako stavimo kombi u funkciju. Za to vrijeme postalo je jasno da kombi propada i gubi svoju vrijednost. Zato su predstavnici Školskog odbora odlučili da se kombi proda”, precizirao je Zoronjić.

On tvrdi da nijesu tačne priče da je prevoz učenika razlog što se polako gase područna odjeljenja.

“Zatvaraju se jer prosto nema djece”, objasnio je Zoronjić.

Školu u Bistrici prije 20 godina pohađalo je 1.050 učenika, a danas, poslije 50 godina postojanja, taj broj je smanjen sedam puta. Tako škola danas broji 148 đaka.

Selo se gasi zbog nekoliko hiljada eura

Danilo Veličković i njegov rođak školuju po troje djece u gradu. Područno odjeljenje na Vrhu, udaljenom oko šest kilometara od Bistrice, zatvoreno je prije desetak godina zbog propalog krova. Veličković tvrdi da je glavni razlog selidbi to što nije popravljen krov.

“Ovako, zbog nekoliko hiljada eura, koliko bi koštala popravka, polako ali sigurno se gase naša sela. Ovdje smo svi raspolućeni. Osnovni smisao normalnog života je da imate put i školu. Godinama molimo direktora matične škole Zoronjića da se obrati Ministarstvu prosvjete, kako bi obezbijedili novac da se popravi krov, ali svi su gluvi za naše muke. Zamislite koliko mi treba da zaradim da bih izdržavao ženu i djecu u gradu. Ne znam ni kako podnosimo sve ovo. Samo iz Vrha, od kad nema škole, odselili su Radomir i Veljko Veličković, Rodoljub Balšić, Bogdan Jaćimović.

Sprema se da sljedeće godine seli i Jagoš Balšić sa ženom i sinom koji kreće u školu. Balšić i ne zna kud će, ali zna da zbog djeteta mora da seli. Slične muke muče i mještani Mojstira, odakle pješači 13 đaka. Milentije Šarčević svakog dana vozi svojim automobilom djecu do škole u Bistrici”, kazao je Veličković.

(Vijesti)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.