U podnožju uzvišenja, koje narod zove Gradina, a koje se strmo uzdiže sa lijeve strane rijeke Lješnice ili sa desne strane mnogo čuvenijeg Lima, smješteno je selo Bioča. Po svoj prilici to je prvo od bihorskih naselja sa islamskim stanovništvom, na što i danas ukazuje jedna kultna tekija smještena u maloj pećini, u kojoj su živjeli derviši.Bioča je, kako to tvrde pristupačni istorijski izvori, već 1530. godine imala svoju džamiju, čiji su službenici i ulema, zajedno sa vojnicima bihorske tvrđave bili popisani u sumarni defter Prizrenskog sandžaka iz 1530. godine. To zapravo znači da je džamija rađena i koju godinu prije nego što se javlja prvi pomen o njoj. Čim je bila završena, biočka džamija je postala duhovno središte džemata koji je činilo šest naselja: Bioča, Podgrađe, Gojevići, Poda, Lađevac i Žurena. A kako je tadašnji vakat zahtijevao, u okvirima džamije formiran je i mejtef u kome su djeca iz pomenutog džemata počela sticati prva vjerska i svjetovna znanja.
Upravo u selu Bioči, u vrijeme čuvenih pohoda Omer-paše Latasa, u domu Saliha Pačariza rođen je 1852. godine, sin mu Ibrahim. Njegovi preci već su vjekovima živjeli u Bioči i bili ljudi na glasu, razboriti i mudri. Pored toga bili su i vrlo imućni. U selu su imali jaku kamenu kulu na tri boja (sprata) koja je u mirnom zemanu služila da u njoj besplatno prenoće i okrijepe se razni musafiri, u prvom redu putnici namjernici, dok je u nemirnim prilikama ona za selo bila glavna odbrambena tačka i utočište za žitelje Bioče. Pored tvrde kule Pačarizi su držali han, u kome su imali prostor za smještaj putnika i konja, kao i kahvanu i dućan. Jedno predanje kaže da su Pačarizi nešto ranije imali prezime Hodžić, a prije njega Šestović.
Autor: Sait Šabotić
Svoje rano djetinjstvo Ibrahim je proveo u Bioči sa svojim vršnjacima, gledajući nemirne talase Lima, male obale Lješnice i strme strane Gradine. Sve je to u njemu budilo znatiželju i tjeralo ga na razmišljanje. Osnovno obrazovanje koje je započeo u svojoj rodnoj Bioči oko 1860. godine, Ibrahim je uspješno završio kao najbolji učenik u svojoj generaciji. Veliki uticaj na njega ostavili
su u tim danima imam džamije u Radulićima, Sulejman Dizdarević, koji je povremeno izvodio nastavu persijskog jezika i kaligrafije u Bioči, kao i mula Nezir Muratović, koji je bio glavni vjeroučitelj u biočkom mejtefu. Ibrahimov uspjeh podstakao je njegovog oca da ga podrži u naporu da nastavi svoje školovanje. Novo središte na njegovom životnom putu postao je grad Đakovica, u kojome je Ibrahim završio medresu. Ibrahimovi muderisi (profesori) u medresi bili su Seid-efendija Đakovali i Ismail-efendija. Uz njihovu podršku Ibrahim je sa lakoćom naučio turski i albanski jezik. Nakon dobijanja diplome Ibrahim Pačariz se vratio u svoju rodnu Bioču, gdje je počeo obavljati poslove imama biočke džamije, a istovremeno i poslove mualima (nastavnika) u biočkom mejtefu. Brojne generacije njegovih učenika, kasnije su se sa ponosom sjećale svog osjećajnog, pravdoljubivog ali i strogog nastavnika, predanog radu i redu, koji je uporno i sa strpljenjem prenosio znanje na svoje vaspitanike.
Nakon jednog mirnog perioda u Ibrahimovom životu, u kome je pomno izučavao i iščitavao djelo svog savremenika hafiza Saliha Gaševića, rodom iz Nikšića, Ibrahim je odlučio da se i sam oproba u književnom radu. Gaševićev „Mevlud”štampan 1893/1894. godine ostavio je na Pačariza snažan utisak, koji je uveliko doprinio nastanku njegovog proznog djela pod nazivom „Nasihati”-(„Savjeti”), koje je napisano arabicom na bosanskom jeziku, zbog čega se ubraja u djela aljamiado književnosti (izraz potiče od arapskih riječial-‛ağam, što znači stran, tuđ; Izraz aljamiado je španski i izgovara sealhamiado, zbog čega se često izraz može čuti u izgovoru i kaoaljhamijado).
Ambiciozno započeti književni rad Ibrahima Pačariza omelo je izbijanje balkanskih ratova u kojima je njegova rodna Bioča jako stradala.
Veliki dio stanovništva krenuo je tada u muhadžirluk, a među njima je bio i Ibrahim sa svojom porodicom. Utočište su, zajedno sa još tridesetak porodica, pronašli u Bijelom Polju. Kratko zadržavanje u Bijelom Polju omogućilo mu je poznanstvo sa muftijom Jusufom Delevićem, ali Ibrahim efendijine nevolje tu nijesu prestale. Izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. godine primoralo je Ibrahim efendiju da se sa porodicom odseli u Peć. No, ni u ovom gradu ovaj bihorski alim ipak nije pronašao traženi mir. Čim su se ratne prilike smirile Ibrahim se vratio u Bijelo Polje i nastavio sa započetim radom. Međutim, tek stvorena država Kraljevina SHS, još uvijek nije funkcionisala u smislu vladavine prava, što je pokrenulo čitavu lavinu nezadovoljstava među pripadnicima njenih brojnih etničkih zajednica. Talas nezadovoljstav bio je prisutan i međubošnjačko-muslimanskim stanovništvom, čiji suse pojedini članovi počeli braniti organizovanjem komitskog pokreta. Razne vrste pritisaka primorale su Ibrahima efendiju da se preseli u Gostun u kome će se zadržati nešto duže i nastaviti sa započetim radom na svojoj čuvenoj „Kasidi”, književnom spjevu kojim se opisuju odnosi čovjeka-vjernika prema Allahu i jedinke prema društvu kao ukupnom sociološkom entitetu. U Gostunu će Ibrahim efendija dobiti i nadimak Biočak, po rodnom i zavičajnom mjestu Bioči. Njegova „Kasida”je istovremeno i djelo sa autobiografskim crtama u kome on potencira na lijepom vaspitanju i ponašanju ljudi u društvu, a u skladu sa principima koje zagovara islamska religija. „Kasida je djelo koje ima uvod, glavni dio i poruku, odnosno ukupno šesnaest djelova. U uvodnom dijelu svoje„Kaside”Biočak na jednom mjestu kaže:
„Kad sam bio u Bioči ja imam,
kusur imo u svačemu, dobro znam,
imadoše džematlije svi merak,
da him pišem pod bosanski ja ćitab…”
Kao pripadnik aljamiado književnosti, Ibrahim Biočak je bio posvećen svom radu za koji je smatrao da će svoju primjenu naći među mladim naraštajima. Osjećajući ipak da su prilike još uvijek nedovoljno sređene, a Gostun mjesto posve zabačeno, Ibrahim Biočak je donio odluku da svoj rad nastavu u susjednom Brodarevu, gdje je prihvatio službu imama u mjesnoj džamiji. U to vrijeme Ibrahim efendija je bio oženjen sa Zejnom Hadžibulić (prije nje ženio se dva puta, prvi put od porodice Beganovića, dok mu je druga žena bila Muhra Sijarić iz Godijeva), i sa njom imao dva sina – Sulejmana i Ešrefa. Kao veoma ugledan čovjek, koji je u to vrijeme imao blizu sedamdeset godina, Ibrahim efendija je i u Brodarevu važio za uglednog ajana čija se riječ slušala. Tako, međutim, nijesu razmišljali pripadnici jedinica Koste Pećanca, koje su krstarile Sandžakom u potjeri za komitskim grupama koje su predvodili Jusuf Mehonjić, Husein Bošković, Sait Adrović, Feriz Salković i drugi poznati sandžački komiti. Ibrahim efendija je od strane Pećančevih pristalica bio optužen da je jatak Jusufa Mehonjića i njegovih saradnika, što mu je donijelo velike nevolje. Zajedno sa grupom svojih komšija, među kojima su bili Ramo Mujezinović, hadži Abaz Balićevac, Sulejman i Bećir Kriještorac, Ibrahim efendija je bio uhapšen 16. Decembra 1922. godine. Namjera onih koji su ih uhapsili je bila da ih odvedu u Bijelo Polje. Na mjestu zvanom Jasen, međutim, uslijedio je krvavi zločin u kome su uhapšeni, bez suđenja bili pobijeni, a da njihova krivica nije bila dokazana. U trenutku kada su ubijanja počela, Ibrahim efendija, iako starac, je pokušao da pobjegne, ali u tome nije uspio. Njegovo tijelo, zajedno sa ostalim ubijenim, pokopano je u njivi, kraj puta koji je iz Čelišta vodio za Jasen. Ibrahimov stariji sin Sulejman bio je u to vrijeme pripadnik kraljevske žandarmerije. Po saznanju o pogibiji svog oca, donio je odluku o njenom napuštanju, nakon čega se ozlojeđen priključio komitskoj družini Jusufa Mehonjića, gdje je ostao sve do 1926. godine. Nakon Mehonjićeve pogibije Sulejman Pačariz se vratio u Brodarevo i ponovo stupio u redove žandarmerije, službujući u selima Stranjani i Karaula.
Pogibijom Ibrahima Pačariza Biočaka ugašen je život jednog plodnog aljamiado književnika sa područja Bihora, čije se književno djelo, uz djela Sulejmana Tabakovića, Arifa Brkanića Sarajlije, Nazifa Šuševića i Saliha Gaševića i danas ubraja u sam vrh književnosti Bošnjaka-Muslimana, koja je nastajala na prelomu XIX u XX vijek.
* Objavljeno u: Časopis Bihor, br 4. Luksemburg 2010., str. 12-14.
