BIH – U procesu priprema za agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu i genocid nad bošnjačkim narodom početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nacionalistička srpska politika pod plaštom jugoslovenske diplomacije je smišljeno iznudila embrago na oružje za bivšu Jugoslaviju, a to je značilo embrago na odbranu bosanske države i bošnjačkog naroda.
Ujedinjene nacije, kao i u slučaju nedavnog skandaloznog puštanja fašističke himne Vuka Jeremića, pravile su se da ništa ne razumiju da bi im nakon svega postalo jasno da je embargo bio zeleno svjetlo srpskoj politici i vojsci za genocid nad Bošnjacima. Sad o tome svi pričaju i peneko se čak i kaje i ispričava što Bošnjacima nije bilo omogućeno da se brane od agresije i genocida.
Neki naivni Bošnjaci čak pomisle da su njihova kajanja i izvinjenja iskrena pa povjeruju da im više nikad ne bi nametnuli niukakav embrago.
Odnosno, neki naivni Bošnjaci pomisle da se srpska politika otrijeznila i otresla od agresije i genocida te da je međunarodna zajednica shvatila svoj grijeh prema Bosni i Bošnjacima pa više nikad neće dozvoliti da se crveni pred sobom i pred historijom, kao što se savokog 11. jula crveni u Potočarima dok gleda kako Bošnjaci nose kosti svojih najmiliji, koji su ubijeni zato što su im oni nametnuli embargo na samoodbranu i zato što nisu ispunili svoje obećanje da će ih oni odbraniti od srpskog genocida.
I reklo bi se, bar prema njihovim izvještajima, izjavama i punopravnim međunarodnim presudama, da im se takva greška više neće ponoviti.
Nažalost, oni se nisu ni za jotu promjenuli u odnosu na Bosnu i Bošnjake. Oni nam jedno pričaju a drugo rade. Oni nas tješe i hrabre na kompromis sa politikom koja nam ubija pravo na državu i na slobodu. Oni nam opet zavode embrago, ali ovoga puta na hranu i na pomoć muslimanskog svijeta. Odjednom kao iz vedra neba sve musliamnske humanitarne organizacije, koje su došle u Bosnu i Hercegovinu zbog njihovih propusta, proglašene su nepoželjnim zbog terorizma sa zahtjevom da u najkraćem roku napuste Bosnu i Hercegovinu, odnosnu da prestanu skrbiti jetime, održavati škole, obnavljati džamije, pomagati bolnice, podizati kuće povratnicima, itd. Dakle, nakon embraga na oružje Bošnjacima se nameće embargo na pomoć u hrani, odjeći, obući i drugim životnim potrebama iz muslimanskog svijeta tako da im se život učini što težim.
I kad su, opet, neki naivni Bošnjaci pomislili da će embargo na pomoć iz muslimanskog svijeta biti nadoknađeno pomoćim Europe, desilo se kao i u Srebrenici – međunarodna zajednica, odnosno Europa se boji srpske politike, koja ju optužuje za pristrasnost ako Bošnjake lijepo pogleda. Zato se međunarodna zajednica povlači, kao i iz Potočara, i ostavlja Bošnjake gladne i bose da se sami snađu kako znaju i umiju.
Šta je opasanije za Bošnjake embrago na oružje ili embargo na hranu? Naravno, opasno je i jedno i drugu, ali najopsnije embargo, koje se ovih dana nameće Bošnjacima je embrago na riječ i savjest. To je ono zadnje što Bošnjaci imaju – riječ kao svijest i savjest kao dušu. Ali i to sad hoće da im srpska politika uzme namećući im embrago na slobodu riječi i savjesti da napišu na nišanu istinu o sebi i svojim najmilijim.
Otkud Banja Luci pade na pamet da gleda šta piše na nišanima Bošnjaka? Otkad srpska politika primjeti bošnjačka mezarja? Otkad srpskoj pameti zasmetaše mrtvi Bošnjaci? Otkad se ne čuju živi Bošnjaci. Od tada srpskoj politici zasmetaše mrtvi Bošnjaci, jer im živi Bošnjaci ne smetaju da se konačno i sa njima obračunaju. Jer, da se čuje glas živih Bošnjaka, koji javno preuzeše obavezu da će štititi prava Bošnjaka i boriti se za minimum njihova dostojanstva, ne bi sprskoj politici palo na pamet da se poigrava sa bošnjačkim mezarjima, da udara na rijče i savjest Bošnjaka, da im pljuje u dušu i zagorčava život, ne samo u Banja Luci, već i u Sarajevu, koje sve više tone u mrak svog mrtvila, misleći da bošnjački problem u Banja Luci nije srajevski.
Očito je da Bošnjaci koji primaju plaću da se brinu i za problem Bošnjaka u Banja Luci, imaju samo jedan problem u Sarajevu, a to je kako se popeti i ostati na mjestu u ime Bošnjaka odakle ih niko ne može skinutu.
Ima još jedan razlog što se bošnjački političari ne sikiraju oko diskriminatorskog zakona o bošnjačkim mezarima i natpisima na bošnjačkim nišanima u manjem bosanskom entitetu, a to je njihova „dosljednost“ da se ne miješaju u vjerska pitanja Bošnjaka, jer ako se oni umiješaju u vjerska, onda i Islamska zajednica ima pravo da se miješa u njihova politička pitanja.
Pa da se to ne bi dogodilo, bošnjački političari su pitanje mezarja i nišana ostavili Islamkoj zajednici, odnosno reisu-l-ulemi, koji je digao svoj glas protiv embarga na slobodnu riječ i savjest Bošnjaka u manjem bosanskom entitetu, ali se taj glas ne čuje daleko upravo zato što ga guše oni kojima je posao da spriječe diskriminaciju protiv bilo koje vjerske i nacionalne zajednice.
I to će tako biti sve dok živi Bošnjuaci ne ustanu u odbranu časti mrtvih Bošnjaka unatoč svim embarzima koji im se nameću.
Dakle, svaki Bošnjak mora shvatiti da je odgovoran za drugog Bošnjaka! U protivnom, svaki Bošnjak će se osjećati usamljenim, ostavljenim i poniženim.
Zato svi Bošnjaci moraju doći pameti i zajedniočki se boriti za svoja prava i slobodu uvijek i na svakom mjestu. To treba da bude zavjet sadašnje generacije Bošnjaka za sreću i spas njihovih potomaka uz Allahovu pomoć i milost!
(SBK)
