2. Maj 2011

Novi Pazar – Predsjednik Udruženja tekstilnih radnika u Novom Pazaru Zoran Bulatović, koji je 2009. godine sebi odsjekao prst tokom štrajka zaposlenih, uoči proslave Praznika rada, dvije godine kasnije, kaže da sada ne bi tako postupio, već da bi bio oštriji.

– Danas ne bih sjekao prst, niti bih povređivao sebe, jer ovu vlast očito nije briga ni da svi radnici u Srbiji počine kolektivno samoubistvo. Time bi vlastodršcima samo učinili uslugu, riješili bi ih bijede, što radnici danas jesu. Ipak, ne kajem se zbog svog gesta od prije dvije godine, jer sam uradio nešto po svojoj savjesti i uspeo ustalasam i domaću i svjetsku javnost. Ako sam uspeo da uzburkam svijest javnosti, očito je da nisam uspeoo uzdrmati svijest vlastodržaca. Zna se kako se njima mijenja svijest. Spremamo se da nakon prvomajskih praznika organiziramo blokadu puta – kaže Bulatović.

Vođa radnika iz Novog Pazara kaže da je razočaran rukovodstvom državnih sindikata i smatra da oni ne rade u interesu obespravljenih i uniženih.

– Sindikalci tobože pregovaraju s vlastima u ime radnika, a zapravo samo štite svoje interese i položaje. Radnici šute i čekaju neko čudo, a svakog dana ih lažu kako će već sutra biti bolje. To bolje sutra se pretvorilo u malo sutra. Dosta je bilo šutnje, i pošto se čaša strpljenja prepunila i izlila, izlit će se uskoro i radnički gnjev – smatra Bulatović.

I Halko Društinac, također jedan od simbola radničkog bunta i Bulatovićev sugrađanin, koji je prije godinu dana čak tri puta sebi zabijao ekser u ruku, smatra da su sindikati i njihovi lideri krivi što se bolje ne bore za prava zaposlenih.

– Poduzeće “Iskra metal” u stečaju je od 2005. go-di-ne. Kada je novi vlasnik došao, rekao je da nema nikakvu obvezu prema bivšim radnicima, kojima duguju 20 plaća. Kao solidaran kolega morao sam nešto učiniti da skrenem pažnju javnosti, pa sam zakucao sebi čavao u ruku – kaže Društinac.

On naglašava da nema šta da slavi ovoga Prvog maja, već da treba gledati kako da se “digne protiv ovog zuluma”.

– Što da slavim kada smo gladni i žedni? Pa, grijanje nismo imali od novembra prošle godine, a djeca su nam željna korice hleba, da ne govorim o igračkama ili nečem što nam je postalo luksuz. Nećemo i ne smijemo odustati, jer nemamo na to prava zbog naše djece kojima smo dužni osigurati budućnost dostojnu čovjeka. Krajnje je vrijeme da svi ustanemo i izboriti za bolji život kako znamo i umijemo, jer nije više pet do 12, već je 12 i pet – upozorava Društinac.

Izvor: Pravda.rs

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles