Beograd ne smije doživjeti Bošnjake kao neprijatelje

Razgovor je vođen dan nakon obilježavanja Ramazanskog bajrama, 9. septembra 2010. godine u Novom Pazaru.

1. Vaš sinoćni govor je ostavio na mene utisak umjerenosti. Da li je to zbog Bajrama ili je nešto drugo u pitanju?

Inače su, prijevashodno naša ubeđenja umjerena, pa je onda naše djelovanje umjereno, a onda su i naše poruke umjerene. Kod nas nije umjereno samo kada nas natjeraju da podignemo ton da bi skrenuli pažnju. Zato što ignorišu naše pozive na dijalog, ignorišu naš cjelokupni doprinos onome što je interes i samoj državi i narodu. Tako da je to suština našeg djelovanja i poruka. S druge strane, učenje Islama je umjereno, cjelokupni Islam je baziran na ravnoteži, između potreba i krajnosti koje postoje kod čovjeka. Onaj ko to razume, on mora biti umjeren.

2. Kakva je sadašnja situacija u Sandžaku i da li je ovo moglo da se izbjegne?

Sve je moglo da se izbjegne i može se izbjeći ono što eventualno prijeti ovom prostoru. Prije svega je potrebno da Beograd promjeni dosadašnje posmatranje na Bošnjake i na sve što je srpsko. Da ne doživljava Bošnjake kao neprijatelje i kao opasnost za Srbiju. To je dakle, nažalost, nastavak te ideologije koja više od stotinu godina ima svoje prisustvo u Srbiji i koja ima još svoje prilično uticajne protagoniste i u suštini, to su koreni genocidne politike. Ta politika je dovela do genocida u Bosni i Hercegovini i Srebrenici. Ona nije u zamahu, ali još postoji i s obzirom da su svi otišli od Srbije, ostali smo samo mi. To su frustracije koje se dešavaju Srbiji zbog gubitaka, od Slovenije do Makedonije, do posljednjeg slučaja Kosova. Mi smo ti još na kome se može iskaliti neki bijes. Nažalost, opet nas kockaju kao šansu, jer mislim da smo mi mogli biti za Srbiju nešto drugo, prilika da dokaže da ona nije takva, da pokaže da se ona ne obračunava sa svim što nije srpsko. Međutim, snage koje drugačije misle su još prilično slabe u Beogradu. Naravno, kada tome pridodamo i pogrešnu politiku prema Sandžaku koja je naslijeđena, od iskustva prema Kosovu, gdje se po inerciji ide na to da svi oni koji nisu poltroni treba ih eliminisati, ili ih oslabiti. A onda se traže poltroni kao strana u komunikaciji, jer su oni  laki za održavanje, oni ne traže ništa i onda po modelu Sejda Bajramovića, Rahmana Morine, proizvode se Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin i onda su oni “dobri Bošnjaci, a mi smo loši Bošnjaci” i onda dobre treba nagraditi, dati im policiju da upravljaju njome i okrenu je protiv svog naroda, a loše treba kazniti.

3. Mislite li da je realno da Vaša vizija ima budućnost i gdje je mjesto legitimitetu sadašnjoj dvojici ministara (Ljajiću i Ugljaninu)?

Njihov legitimitet se ispoljio u njihovom okretanju leđa od svog naroda, i od suštine politike za koju su dobili povjerenje tog naroda. I kada su se svi njihovi politički ciljevi pretvorili u to, da što duže ostanu na ministarskim pozicijama po svaku cijenu, oni su svakako prerasli iz predstavnika naroda u Beogradu, u predstavnike Beograda u Sandžaku. Zapravo oni sada vrše tu ulogu, oni su zastupnici beogradskih interesa u Sandžaku.
Što se perspektive i vizije tiče, mislim da je ona jako realna i na lokalnom i na globalnom planu. Zapravo, na globalnom planu, mi danas imamo recimo pogrešan odnos prema islamskom svetu i prema Islamu, gdje imamo dvije krajnosti sagovornika među muslimanima. Jedni su poltroni koji kominiciraju sa Zapadom, odričući se od svoje vere da bi se dodvorili Zapanu, zbog svojih privilegija. A onda ta krajnost proizvodi one druge, koji su razočarani zbog takvog stanja i zbog jednog licemjernog odnosa zapadnih centara prema islamskom svetu, gdje se restriktivno podržava demokratija, gde se odriče demokratija u slučajevima kada je interes saveza sa pojedinim režimima iznad interesa demokratizacije društva. Onda kao odgovor na tu vrstu krajnosti pojavljuju se muslimani koji smatraju da svoja prava treba tražiti nasiljem i terorizmom ili nekim drugim oblicima ekstremnog ponašanja. Zapravo, održavanje te dvojnosti je veliki problem. Slično je i na lokalnom planu. Prema tome, mi zahtjevamo da srednji put treba da dobije šansu, a to je, otprilike, pozicija između ove dvije krajnosti. Biti autentičan Musliman i autentično predstavljati Islam i interese Muslimana ali, istovremeno, nipošto na račun drugih. A to istovremeno znači, recimo u Evropi, u ovom slučaju kod nas ovdje, u Sandžaku i Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini itd., tražiti sagovornike među onima koji, recimo, zemlju u kojoj žive, balkanski prostor i Evropu doživljavaju kao svoju kuću i nemaju nikakav antagonizam prema toj svojoj kući, naprotiv, žele da svoju kuću grade i da ona bude lijepa i da im bude u njoj ugodno, ali istovremeno ne stide se toga  što su Muslimani. I otprilike je ta vrsta predstavnika sada neophodna i na lokalnom i na globalnom planu. To je naša vizija i ona nema alternativu. U protivnom će se sukobi pojačavati, jer uvijek postojanje ekstrema održava onu drugu stranu ekstrema i to je ovdje već viđeno. Očekujem da se na svim nivoima shvati ova neophodnost, jer isto tako mislim da ono što režim čini Bošnjacima ovdje, što je negativno u pogledu diskriminacije i na etničkoj i na vjerskoj osnovi jeste zlo za Bošnjake, ali mislim da je jednako, ako ne i više, zlo za samu državu i ono destabilizuje državu. Prema tome, naš koncept nije destabilizacija države, naprotiv, mi proklamujemo sebe kao faktor stabilnosti, ali znamo da se stabilnost ne može uspostaviti na odricanju od interesa svoga naroda. Jer, onda to rađa ekstremna krila koja će odgovoriti ekstremnim mjerama. Mi upravo hoćemo da uhvatimo taj balans, da tražimo uporno, dosljedno, autentično i apsolutno čvrsto, svoja prava i prava svoga naroda, ali isto tako želimo svoje zahtjeve za ta prava uskladiti sa interesima država u kojima postojimo. To znači da ne želimo da destruktivno djelujemo u državi, da ugrožavamo teritorijalni integritet, granice, ustavni poredak, itd.

4. Poslali ste pismo Evropskoj Uniji da dođu posmatrači. Kako zamišljate ulogu posmatrača i kakav je odgovor Brisela, ako je u međuvremenu stigao?

Svakako da nije, jako je kratko da bi jedan takav odgovor stigao. Mislim da on podrazumeva analize kod raznih komisija i nivoa i da će zato trebati malo vremena. Uloga posmatrača ne bi bila novina. Poznato je da se na raznim kriznim tačkama u svetu šalju posmatrači. Njihova pozicija je obično identična i u skladu sa samim naslovom. Njihova uloga je da posmatraju da bi mogli relevantnim faktorima međunarodne zajednice poslati Izvještaj o tome šta se stvarno dešava. Mi mislimo da je to interes i Bošnjaka ovdje, ali isto tako mislimo da je to interes i same države i svih da se zna istina. Zato što mi sada imamo permanentno pokušaj pojedinih djelova režima, i pogotovo beogradskih medija, da predstave krivu sliku i da, u stvari, kažu da je ovdje sve u redu, da samo postoji tamo jedan Muftija sa svojom grupom koji pravi probleme. Ako je tako, neka dođu posmatrači, pa neka to utvrde, neka konstatuju i onda će to sve što radi Srbija, odnosno njena vlast ovdje i njeni političari postati legitimno i onda će oni biti potpuno amnestirani i zato nemaju razloga da se boje dolaska posmatrača.

5. Osim Brisela, na koju još relevantnu organizaciju ili državu se oslanjate?

Svakako da mi permanentno obaveštavamo sve važne međunarodne faktore i Evropsku Uniju i Sjedinjene Američke Države i Organizaciju islamske konferencije i ostale važne muslimanske zemlje i ostale važne evropske zemlje. Dakle, mi tu nemamo sada stranu, jer mi ne želimo da budemo neko ko je sa nekim jako blizak, a odmah si protiv nekog. Mi smo tako mali narod da bi prosto bio neki saveznik i nemamo takve vizije i takve ambicije. Mi prosto želimo da budemo jedna kockica u celom mozaiku Evrope, koja je sama po sebi raznobojna i doprinosi ljepoti tog mozaika, koja naravno ne precenjuje sebe, a ne želi na kraju ni da potcjeni druge. Svjesni smo da pitanje uticaja na lokalnom i međunarodnom planu je pitanje sile i moći, a pitanje dostojanstva nije pitanje broja, sile i moći. Znači čovjek je dostojanstven, ima pravo na slobodu nezavisno da li njegova zajednica ima 300 hiljada ili 300 miliona. Mi prosto želimo da se to shvati i da budemo dio tog ćilima, prelijepog, balkanskog doduše, nažalost, nestabilnog i rizičnog. Želimo da Sandžak, kao jednu prosto specifičnu regiju u srcu Balkana, iskoristimo da dokažemo da je moguće da regija koja se smatra neuralgičnom i koju mnogi smatraju prostorom sudara, pretvori u regiju susreta, jer sudar i susret se dešavaju na istoj tački, samo je pitanje pristupa. Da li se to dešava sa negativnim odnosom i namjerom i načinom tog sučeljavanja, ili je u pitanju pristup prijateljski i dobronameran? Mi mislimo da Sandžak ima zato prvo historijske i tradicionalne kapacitete, jer smo pacifistički narod. Ovdje su građani mirovno orijentisani, to su pokazali svi izazovi koji su protutnjali ovuda, i rat u Bosni, i na Kosovu, i svi potresi, i Nato bombardovanje i sve ostalo. Uspeli smo i to zajedno i Bošnjaci i Srbi očuvati mir, što je velika referenca. S druge strane, geostrateška pozicija je jako interesantna. Znači, regija okružena Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Albanijom i Kosovom je jako interesantna regija. To jeste bila, između ostalog, orijentacija jedne naše ideje sa Zoranom Đinđićem, da je moglo, u stvari, da se traži rešenje u pogledu jedne specifične ekonomske zone koja bi se zvala Sandžak, koja bi, na neki način, imala neki bescarinski ili specifičan carinski status i onda bi jednom takvom afirmacijom ekonomske relaksacije došlo do stavljanja u drugi plan svih ovih specifičnih etničkih, vjerskih i drugih pitanja i posebnosti. Nažalost, tragičnim odlaskom Zorana Đinđića nije bilo više sagovornika u Beogradu koji je mogao to da razume. Već su se, u stvari, ponašali tako da na svaki moj projekat koji je bio od interesa za Srbiju, postavljaju pitanje: “Zašto bi on bio dobronameran prema Srbiji, ako mi nismo prema njemu?”. I tako su odgovorili na projekat Univerziteta, tako na projekat jedinstvene Islamske verske zajednice, tako na projekat Bošnjačkog nacionalnog Veća, a sva ova tri projekta, bila su od vitalnog značaja za integritet Srbije, jer onaj koji ima secesionističke ambicije, ne uvezuje Islamsku zajednicu na cijeloj teritoriji. Onaj koji hoće da ocijepi Sandžak, ne participira u Bošnjačkom nacionalnom veću na cijeloj teritoriji, onaj koji ima orijentaciju da ide iz Srbije, on ne pravi Univerzitet sa četiri odeljenja širom Srbije. Tako da je to nešto što nije prepoznato i sada se 17 godina nakon obavljanja moje funkcije muftije i drugih važnijih društvenih funkcija govori o meni kao da sam jučer došao. Prema tome, to je, nažalost, jedno naše stanje, ali ja i dalje želim da vjerujem da će se u ovom mutnom vremenu ipak naći bistrog razuma, barem onoliko da bi se počeo dijalog. Onda je bolje da razgovaramo i pregovaramo 100 godina, nego da se svađamo 100 minuta.

6. Rekli ste da obavještavate relevantne zemlje Islamske zajednice, Evropsku Uniju, Ameriku. Kakve su njihove reakcije, da li su indiferentni, ili ima koji Vas podržavaju?

Oni su zainteresovani. Mi imamo pismo koje je upućeno sa pozicije Brisela i od ličnosti zaduženih za Srbiju. Dakle, tražit će odgovor za stanje u Sandžaku i, prije svega, za fenomen etničke i vjerske diskriminacije. To pismo je upućeno nedavno na adresu premijera, zamjenika premijera, ministarki pravde i predsjednici Parlamenta i mislim predsjedniku odbora za evropske integracije. Mi imamo takvu informaciju. Doduše, Beograd nastoji da prikrije to i čak ne priznaje da je dobio takvo pismo. Mi imamo pouzdane informacije da ga je dobio, kao što su nekoliko sati samo iza informacija da smo uputili pismo za posmatrače upravo navalili da dokažu kako pismo nije stiglo. Ja sam pomalo cinično komentarisao: “Očito da pošte Srbije ne rade dobro”. Dakle, nisu pustili ni 24 sata da sačekaju, pa da pitaju da li je pismo stiglo, nego na par sati su pustili informaciju da nije stiglo. Do te mjere, da je Rasim Ljajić izjavio da pismo nije ni poslato. Mislim, koji je to sada smisao da mi kažemo da smo uputili pismo, a da ga nismo ni uputili. Očito da je to provokacija da bi mi objavili sadržinu pisma kao dokaz da je pismo otišlo. Naravno da su nam jasne sve te poruke. Ali to isto tako govori o nerovozi zbog same teme posmatrača. A to opet govori o odgovornosti  režima zbog stanja u Sandžaku sa kojim bi se, u toj meri, suočio i prema međunarodnim faktorima.

7. Da li postoji neki strani partner koji vas podržava?

Ne postoji. Mi smo uslovno, ako ja mogu govoriti o našoj međunarodnoj politici, kao jednog malog faktora, ali je naša orijentacija da nikome ne budemo toliko “slatki da nas pojede, niti da budemo toliko gorki da ne uradi nešto ružno prema nama”. U takvom slučaju onda prođete baš dobro, pogotovo ako niste važan ili moćan faktor, onda svi koji niste sa njima, misle da ste sa onim drugima, a vi pošto niste tako bliski ni sa kim u pogledu toga, da ste nečija produžena ruka, onda istovremeno u nekim trenucima ne budete tako zaštićeni. To je naravno najteži put u međunarodnim odnosima za male narode, ali on je, principijelno, najčistiji i to je naš odnos.        Moja je orijentacija bila, o tome sam govorio prije desetak godina, da istovremeno budu otvorena vrata i u Vašingtonu i u Briselu i u Teheranu, Ankari i u Džedi, što je jako teško, pogotovo ako uzmemo Teheran i Vašington. To je bila moja orijentacija. Ja se od nje nikad nisam odrekao. Na momente, bio sam jako simpatičan Vašingtonu, na momente Teheranu, pa onda na momente ni jednom ni drugom. To je osciliralo. Mislim da uprkos svim problemima kroz koje prolazimo treba ostati dosljedan toj jednoj orijentaciji, ona je principijelna, zato što mi, u stvari, ne želimo da budemo ničija produžna ruka. I kada imamo ideološke razlike, ne želimo da budemo neprijatelji ideološki, već prosto, naša pozicija jeste da smo mi prilično ubijeđeni u svoj duhovni koncept i u svoj put i u svoj, uopšte, civilizacijski koncept. I zato se osjećamo jako stabilnim u pogledu tog uvjerenja i onda nemamo potrebu da bilo koga negiramo da bi dokazali sebe. I zato nemamo potrebu tog nekog međunarodnog ideološkog razvrstavanja i određivanja. Mi tražimo podršku, mi želimo da dobijemo podršku. Međutim, sada govorim da tu nema nekog čvrstog i satkanog saveza sa nekim specifičnim. I ako u Srbiji, to je jako popularno da se kaže, čim uradite nešto što oni procenjuju kao važno, krupno, hrabro, onda kažu: “Ne bi on smeo da neko ne stoji iza njega”. To je prosto sindrom teorija zavjera u Srbiji i mistifikacije svega i kad gledaju nešto, pa ne vjeruju očima, nego kažu:  “Ima tu nešto iza” i uvek ima “tu nešto iza”. Sada će skoro dvije decenije kako sam na javnoj sceni i nemam potrebe da se previše predstavljam, više bi volio da me predstavljaju kroz ono što sam uradio. Od jedanaest dječijih vrtića, preko tri srednje škole, nekoliko važnih organizacija, jedne novine, dakle humanitarna organizacija koja će se zaokružiti narednih sedmica i u svakom sandžačkom gradu imati po jednu vakufsku kuhinju za siromašne građane i to ravnopravno hraneći i Bošnjake i Srbe. I to u vremenu kada i ministarstvo za rad i socijalnu politiku i Crveni krst zatvaraju svoje kuhinje, mi ih otvaramo. Do, definitivno, jednog Islamskog fakulteta i jednog internacionalnog Univerziteta. To je otprilike ono što bi trebalo da više govori u ime moje, nego da to ja ističem.

8. Kakve su realne šanse za autonomiju?

Mislim da je reakcija na pominjanje autonomije dokaz da se mi ovdje posmatramo uvijek na jedan specifičan način i to opet diskriminatorski. Pitanje autonomije nije heres, to je pitanje evropskog koncepta o regionalizmu koji je savršeno jasan i nešto što je Srbija prihvatila u pogledu sopstvene proevropske orijentacije i čak svoje zakone počela prilagođavati postojanju regiona kroz koje će biti preuređena Srbija. Mi samo želimo da Sandžak prati taj koncept orijentacije, organizacije i decentralizacije vlasti u Srbiji. Šta ne želimo? Ne želimo da se na predrasudama prema Sadžaku i na tom stogodišnjem nepovjerenju, zajedno u savezu sa Ugljaninom i Ljajićem, po svaku cijenu, brani da Sandžak bude jedna cjelina. E to, zapravo, ne želimo. I zato mi to sada potenciramo. Jer očito je postignut dogovor, to se pokazalo kroz ovu priču o statističkim regionima, potvrdilo se da je ovdje po svaku cijenu ide na rasparčavanje Sandžaka. E, to je ono što je neprihvatljivo. Ja sam jedno jako dugo vrijeme živio u uvjerenju da je nebitno, da je li je to autonomija ovog stepena, region ovog stepena, već da dolazi novo vrijeme Srbije u kojoj ćemo svi dobiti jednaka prava, neovisno u kom se regionu nalazimo i neovisno kakva je organizaciona forma same države. Međutim, posljednja događanja i sve učestalija i brutalna diskriminacija na etničkoj i vjerskoj osnovi me je, zapravo, nažalost, uvjerila u drugačije. I onda, ako imate pojavu, recimo, da preko noći Vlada odluči da izbaci našeg predstavnika u vladinoj komisiji za vjeronauku, bespravno, nezakonito, a to je predstavnik islamske zajednice, to nije neko koga Vlada imenuje, nego koga prosto Vlada verifikuje, a islamska zajednica ga imenuje, kao što to Crkva radi, katolička, pravoslavna i sve druge. I kada imate, recimo, da vam onda bezakonito, svakodnevo, isteruju učetelje iz škola, kada imate da se to radi iz razloga da bi se otvorio prostor za neku vrstu “svetosavizacije”, a potom i pokrštavanja i asimilacije muslimanske djece u školama, znači kada imate takve poruke, prosto dolazite do zaključka da se ne smete saglasiti da vam Beograd odlučuje o pitanjima identiteta obrazovanja, kulture i onog što vam obezbjeđuje elementarni opstanak. I onda tražite, sasvim logično, dodatni mehanizam zaštite u okviru toga. Znači, u redu. Mi živimo u toj zgradi koja se zove Srbija, svjesni smo da ne možemo imati cijelu zgradu, svjesni smo da ne možemo imati ni stan od 200 kvadrata, dajte nam bar jednu garsonjeru. Nemojte da živimo u hodniku, gdje nas, non-stop, ko god naiđe, šutira. E mi za, sad, živimo u hodniku, mi smo prosto potpuno nezaštićeni. I onda mi tražimo neki svoj ugao: “Evo, mali je, ali Vaš je”. U okviru ove zgrade morate poštovati kućni red, morate cirkulisati shodno pravilima u toj zgradi, ali to je vaš ugao, to je vaša garsonjera, to je vaš stančić, vi boravite tu. E, to mi hoćemo. Mislimo da je to naše civilizacijsko i ljudsko pravo i stalno podvačeći da to ne smije da ugrozi integritet i suverenitet Republike Srbije. Međutim, na samoj reakciji se također pokazuje jedan neprincipijalen odnos, gdje Srbija od nas traži da Srbiji potpuno vjerujemo, stoprocentno vjerujemo da, uprkos jedanaest genocida koji su se nad nama desili, mi kažemo Srbiji: “Da predajemo svoje živote, svoje porodice i svoju budućnost njoj na čuvanje” i to stoprocentno, a ona nama ne vjeruje da nam preda ni dva posto suvereniteta, u okviru svog suvereniteta. Dakle, to se zove nepovjerenje, ili zahtjev za jednostrano povjerenje. Jednostrano povjerenje ne može da opstane, znači jedino dvosmjerno povjerenje mora postojati. Prema tome, Srbija davanjem statusa autonomne regije Sandžaku će pokazati da vjeruje Bošnjacima a, osim toga, to povjerenje biće zaštićeno ustavnim mehanizmima, koji tu postoje. I zato nema ni jednog razloga da se izaziva strah, niti kod srpskog stanovništva u Sandžaku, niti kod države Srbije za jednim takvim projektom.

9. Sinoć se upozorili i na katastrofalan školski program, čak ste i najavili mogućnost povlačenja dece iz škola. Zar nemamo slične priče od prije 20 godina?

Ako država krši Zakon koji je sama napravila, ako ministar vera pokaže toliko drskosti da napravi, navodno, radnu grupu sačinjenu od Darka Tanaskovića, Adema Zilkića, Novakovića i Rakovića, znači sve do jednog  tendecioznog prema Islamu, Muslimanima i islamskoj zajednici i da oni odluče koja je zajednica tradicionalna. Kakva je to hipokrizija? Kakav je to cinizam, prosto nemam opisa. U trećem milenijumu da tako neko može sebi priuštiti da se sada tamo napiše neki papir i njih četvorica potpišu i kažu: “Islamska zajednica u Srbiji na čelu sa Muftijom Zukorlićem nije tradicionalna”. Do jučer je bila tradicionalna, ali selo je njih četvoro. Pitanje tradicionalnosti je pitanje o kome se može odlučivati. To je isto kada su oni Hrvati u Hercegovini rekli da će napraviti stariji most, od onog Mostarskog što se srušili. To je prosto tako. Dakle, to se desilo nedavno, nakon konstituisanja Bošnjačkog nacionalnog veća koje nije bilo po volji Beograda, da bi kaznili muftiju zbog toga što nije bio po njihovoj volji oko Veća. “E, ajmo sada ćemo mi njemu novu vatru u islamskoj zajednici”. Kao produkt takvog jednog klero-fašističkog odnosa i ponašanja imamo onda progon vjeroučitelja iz vjerske nastave i izbacivanje našeg predstavnika u islamskoj zajednici. I kada se vi, nakon toga, obratite svim instancama i sudskim i regulatornim agencijama i svim mogućim domaćim i međunarodnim faktorima i kada vlast ne reaguje, šta vam preostaje? Pa preostaju vam samo jednostrane mjere, koje podrazumevaju okupljanja, koja podrazumevaju bojkot, koja podrazumevaju štrajkove, ništa drugo i to je zapravo ta najava. Ja se nadam da do toga neće doći, da će se urazumiti oni koji donose odluke. Ali, ako toga ne bude, oni nama prosto ne ostavljaju prazan prostor osim za jedostrane korake.

10. Šta je alternativa?

Alternativa je dijalog, ali ne daju alternativu.

11. Da li bi Beograd, ako nastavi ovim koracima, mogao da dođe za 20 godina do rešenja isto kao što se došlo i na Kosovu?

Jako je teško predviđati tako krupne stvari, pogotovo na tako ozbiljnoj distanci, ali da bi stvar drastično otišla u tom smjeru potrebno je da se dvije stvari dese. Prvo, da dugoročno i uporno režim u Beogradu ostane pri svojoj politici isključivosti prema autentičnim bošnjačkim zahtevima i Sandžaku, a sa druge strane, da se i to uklopi u izvjesne međunarodne poglede i interese. U tom slučaju je onda moguće da stvar krene u tom smjeru. Dakle, za sada ne postoji dovoljno negativne energije prema Srbiji, da bi, recimo, prosto se donijela jedna takva odluka na nacionalnoj osnovi, da se kaže: “Sječemo sve, ne zanima nas ništa, idemo svojim putem”. Za sada, ne postoji. Lično mislim da ono što smo radili 17 godina je doprinelo da ne postoji. Jer ovi integristički projekti koje smo mi nudili i ako nisu prepoznati iz Beograda, oni su dali neke rezultate ovdje. Ali se bojim, ukoliko se dugoročno bude režim poigravao u Sandžaku pogotovo sa vjerskim osjećanjima, jer ovdje treba imati na umu da vjerska osećanja u Sandžaku, nisu kao vjerska osjećanja u drugim regionima. Jer, zapravo, zbog nedostatka nacionalne sigurnosti, nacionalnih institucija, prejaka je veza između naroda i islamske zajednice i zato diranje u islamsku zajednicu je opasnije od diranja u bilo čiju crkvu, ili vjersku zajednicu na ovom prostoru.

12. Kako vidite rešenje problema? Da li suprostavljene strane mogu to da riješe same, ili je stvarno potreban medijator?

Vrlo jednostavno. Ono što bi trebalo hitno uraditi jeste omogućiti nesmetano djelovanje Bošnjačkog nacionalnog veća, što znači poštovanje biračke volje građana. Tako bi tim otcjepljenjem procesa vratili sve probleme na etničkoj osnovi, odnosno nepravde i diskriminacije, bi vratili instituciji Bošnjačkog nacionalnog veća, pa da se ona rješava unutar te institucije. Znači, vraćamo stvar u institucionalni tok. Za poziciju islamske zajednice je jako bitno što prije priznati islamskoj zajednici status koji joj pripada, kao što država štiti Srpsku pravoslavnu crkvu od razbijanja, da zaštiti i islamsku zajednicu. Kao što se odnosi prema pokušaju registorovanja Crnogorske pravoslavne crkve, da se odnosi prema pokušajima razbijanja Islamske zajednice, da tražimo ravnopravni status. To podrazumeva brisanje iz paralelnog registra, tog “udbaškog mehanizma” koga je sama država, u stvari, njeni klero-fašistički projektanti, proizvela. Milim da bi to trebalo uraditi hitno. A onda ova pitanja koja su dugoročne prirode, statusna pitanja, rješavati dijalogom. Znači pitanje autonomije Sandžaka rješavati kroz regionalizaciju i decentralizaciju vlasti u Srbiji, bez grča, bez pompe, bez optuživanja, bez etiketiranja, bez teških riječi!

13. S obzirom da Beograd vrlo često reaguje sporo, kakvi su Vaši koraci, šta ćete preduzimati da bi ste skrenuli pažnju na problem?

Na žalost ovo sve što se dešava, na neki način, jeste skretanje te pažnje. Ali ovdje, očito, odjekne kada nekome bude razbijena glava, kada dođe do sudara policije i naroda, a to je najgori oblik skretanja pažnje. Nadam se da se to više neće desiti i da se neće imati razloga da se to desi. Ono što je sigurno jeste da ćemo mi koristiti mirne mehanizme, sve moguće naše kapacitete, koji su i na nivou islamske zajednice kao institucije i na nivou Bošnjačkog nacionalnog veća kao etničke institucije i na nivou naših intelektualnih resursa, medijskih resursa. Doduše, gde smo prilično neravnopravni zbog jedne tendeciozne politike beogradskih medija. Ali, apsolutno nećemo dozvoliti izvjesnu anesteziju koja bi bila, prosto, samo zamrzavanje tog stanja. Lično mislim da će se proces otčepiti negdje na narednim izborima lokalnim i parlamentarnim, jer definitivno mi imamo stav Bošnjačkog naroda u jednoj apsolutnoj dvotrećinskoj većini, koji je shvatio da su Ugljanin i Ljajić predstavnici Beograda, a ne njihovi predstavnici. To znači da će ovdje, sigurno, biti novih političkih opcija i novih političkih pobjednika. Nadam se da će novi politički pobjednici biti dovoljno pametni da se iz, svega što se dešavalo, uzmu pouke i da, u stvari, oni budu glas naroda. U tom slučaju, Beograd više neće imati manevarskog prostora da ignoriše ovu situacije i tada će biti prinuđen ili da otpočne razgovore, ili da se suoči sa mogućnošću da na svim nivoima i nacionalnih institucija i vjerskih institucija i političkih predstavnika i predstavnika vlasti među Bošnjacima bude jedinstven stav koji može da iznjedri jedinstvene korake.

Izvor: Age-portal.com, IslamskaZajednica.org