Muftija Šemsikadić, kao što smo imali prilike vidjeti, borio se svim raspoloživim sredstvima kako bi sačuvao svoj voljeni Sandžak i Bosnu, nadasve Bošnjake i sve dobre ljude. Naizgled kratkovidim posmatračima može da izgleda da u svojoj nakani nije uspio. Naravno da nije tako! On je svojim primjerom pokazao da nije i da nikada neće halaliti i oprosti rasparčavanje Sandžaka, računajući da će se u doglednom vremenskom periodu pojaviti nove generacije i novi muftije, koji će se istom žestinom boriti za ovu rodnu grudu i svoj narod.
Na Berlinskom kongresu 1878. godine, kao što smo već pisali u nekim od prošlih brojeva „Glasa islama“, Bugarska je morala da prihvati odredbe u korist Turaka, Grka i Rumuna koji su živjeli na njenoj teritoriji, a Srbiji i Crnoj gori je kao uslov za priznanje nametnuta obaveza zaštite vjerskih prava manjina. (Dimitrijević V., Paunović M., Ljudska prava, Beograd, 1997., str. 399)
Možda je i to uticalo da srpska vojska prilikom ulaska u Novi Pazar, u Balkanskim ratovima, nije bila previše gruba prema bošnjačkom stanovništvu, kako ističu neki naši istoričari.
Balkanski ratovi su se odigrali 1912. i 1913. godine. Prema određenim istorijskim podacima, u priličnoj mjeri obojenim „komunističkom“ ideologijom, ulazak srpske vojske u Novi Pazar opisan je na sljedeći način: „U tom ratu, Ibarska vojska je iz Srbije nastupala prema Novom Pazaru, mjestu gdje joj je jedino bio organizovan otpor, iz tri pravca. Borbe za Novi Pazar, a to znači i za njegovu okolinu, trajale su od 19. do 23. oktobra 1912. godine. Ostalo je zabilježeno da je srpska vojska ušla u Novi Pazar 23. oktobra 1912. godine oko 15 časova i da se veoma korektno odnosila posebno prema muslimanskom življu.“ ( www.tutin.co.yu/istorija&geografija.htm )
No, i pored toga, ranija, ali i kasnija dešavanja govore u prilog tvrdnji da se tu radilo o trenutnoj političkoj i vojnoj kalkulaciji. To se najbolje objašnjava sljedećim činjenicama: „Srbija i Crna Gora, nakon ankesije BiH, usmjeravaju svoje ambicije ka jugu, zahvatajući Sandžak, Kosovo, Makedoniju, Skadar i sjevernoalbanske krajeve. Srbija i Crna Gora su, i prije sticanja svoje nezavisnosti, bile posebno zainteresovane da osvoje Sandžak kako bi se preko ove teritorije neposredno povezale. Srbi su pisali da je Sandžak za osmansku državu slijepo crijevo, a za Srbiju pupak.“ (Jelinić Đ., Novopazarski Sandžak, Beograd 1910,1. Počev od 1827. nazivom “Stara Srbija” Srbi označavaju teritoriju Kosova, Sandžaka, južnog Pomoravlja i sjevernog Povardarja. Termin “Južna Srbija” uveden je nakon 1912. kada su u sastav Srbije ušle Makedonija, Kosovo, dio Metohije i Sandžak. Pod terminom “Sjeverna Srbija” podrazumijevala se dotadašnja teritorija države Srbije; upor. D. Petrović, Sandžak: (prema) Raška oblast, “Has”, br. 70, Novi Pazar 17. februar 1999.)
Predstavnici Srbije i Crne Gore potpisali su još u junu 1876. u Veneciji tajni ugovor i vojnu konvenciju. Po ovom ugovoru: “obe visoke ugovarajuće strane zaključuju savez kome je opšti cilj oslobođenje hrišćana a bliži i neposredni cilj oslobođenje srpskog naroda u evropskoj Turskoj “.( Bandžović, S., Ratovi i demografska deosmanizacija Balkana (1912.-1941.) Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 179-229.)
Sandžak je pritom bio izdijeljen na interesne sfere ove dvije države. ( Jovanović S., Stvaranje crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnosti, Cetinje 1948, 314-316. Srpski general Petar Bojović 1907. u knjizi ‘Vaspitavanje vojnika’ piše: “Ima dosta naše braće Srba muhamedanske (turske) vjere. Oni su, kao i oni katoličke vjere, bili prisiljeni da prime muhamedansku vjeru. Ali ipak su pravi Srbi i govore pravim srpskim jezikom. Takve naše braće muhamedanske vjere ima najviše u Bosni, Hercegovini, Staroj Srbiji i Makedoniji. Oni siromasi, iako se po svom neznanju nazivaju Turcima, nisu Turci nego pravi Srbi čije su pretke Turci natjerali silom da prime muhamedansku vjeru. Oni sada i sami počinju uviđati da su Srbi i počinju se priznavati i nazivati Srbima muhamedanske vjere, kao što priznaju da su Srbi i oni katoličke vjere nazivajući se Srbima katolicima. Zbog ovoga mi treba uvijek da imamo na umu onu pametnu srpsku izreku: “Brat je mio, koje vjere bio”. Bog prašta njima, jer im je silom naturena tuđa vjera, koju će oni ostaviti i primiti svoju pradjedovsku pravoslavnu vjeru i slavu, kad ih, ako Bog da, oslobodimo i s nama sjedinimo u veliku i silnu srpsku državu, kao što je to bilo pod carem Dušanom Silnim” – prema: T. Gavrić-D. Simović, Vojvoda Petar Bojović, Beograd 1990, 40-41.)
Albanci su također svojatali Sandžak, proglašavajući ga, zajedno sa Kosovom, za „Gornju Albaniju“.( B. Hrabak, Novopazarski Sandžak između Austro-Ugarske i Arbanasa, Užički zbornik, br. 21, Užice 1992, 35; upor. P. Bartl, Albanci, Beograd 2001, 94)
Austrijanci su, pak, smatrali da je Sandžak za Bosnu „isto što i posjedovanje Bosfora za Crno more“. (K. Isović, Austro-ugarsko zaposjedanje Novopazarskog sandžaka 1879. godine, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, god. IX, Sarajevo 1958, 111. O nastanku, granicama i fizionomiji Sandžaka opširnije vidi: H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982, 232-234; A. Aličić, Uređenje Bosanskog elajeta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo 1983, 61, 84, 122.)
Zbog sveopšte situacije, žive zainteresiranosti, posebno za Sandžak, gdje su, nakon 1878. godine počeli dolaziti i naseljavati se muhadžiri iz BiH, kao i krajeva koji su, odlukama Berlinskog kongresa, pripali Crnoj Gori i Srbiji, srpska vlada je 1909. pravila planove za stvaranje organizacije srpskog naroda u Sandžaku. (Arhiv Srbije u Beogradu (dalje: AS), Ministarstvo inostranih dela Kraljevine Srbije (dalje: MID), Prosvetno-političko odeljenje (dalje: PPO), 1909, br. 122. Opšir. D. Pejatović, Osvrt na nekoliko pitanja iz projekta za stvaranje organizacije srpskog naroda u Novopazarskom Sandžaku 1909. godine, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XVI, Prijepolje 1995, 349-359. Dr. Slavenko Terzić u “Politici” od 6. septembra 1993. piše o Sandžaku pri kraju osmanske uprave: “Posljednjih godina turske vlasti uslijedilo je masovno protjerivanje čifčija – Srba zavisnih seljaka sa imanja koja su obrađivali. Ima više primjera nasilne islamizacije, posebno žena, silovanja i drugih oblika svakodnevnog ponižavanja.” Logično bi bilo, po takvom sudu, da se svi ti “nasilno islamizirani” nakon 1912. masovno i dobrovoljno vrate “pravoj vjeri”, ali o tome nema nikakvih potvrda.)
Do realizacije ovog projekta zbog splašnjavanja aneksione krize 1909. i pritisaka evropskih sila nije došlo, ali pojačane obavještajno-informativne aktivnosti, kao ni u prethodnim vremenima, nisu izostale. Srbija je pomagala komitske pokrete Srba u Osmanskom carstvu, ubacivala ljudstvo i oružje, pomagala i organizovala Srbe u borbi protiv organa vlasti, „ali da se to radi organizovano i oprezno.“ ( Safet Bandžović, Ratovi i demografska deosmanizacija Balkana (1912-1941) Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 179-229)
Nastavit će se…
Autor: Prof. dr. Admir Muratović
Izvor: Glas-Islama.info
Upravo je to i bila intencija mog odgovora kada ste vi u pitanju. Sa zadovoljstvom sam prihvatio cinjenicu da nećete više komentarisati moje tekstove.
O mom naučnom radu postoje tragovi i svakako visoko cijenim i od pomoći su mi sugestije i mišljenja onih čiji naučni opus cijenim. Vi, svakako niste medju njima!
Vrlo ostrascen i neeticki odgovor, gospodine Muratovicu.
Prijavite bilo kakvu prezentaciju na medjunarodnom skupu i onda procenite koliko vredi vase pisanje.
Posto ova polemika ide ispod ocekivanog nivoa znacajnosti, a plasim se i personalnog vrednovanja ja se povlacim iz ove prepiske.
Zelim Vam puno uspeha u radu.
Selam.
I ne čudi me da imaš takve stavove ka mirišeš na “hrvatsko cvijeće”. Takvima su uvijek Srbi i Hrvati bili izvor informacija!
Iz opusa autora cu izdvojiti uvodni deo, subjektivisticki i jednostrano napisan. Tekst koji prati uvod je nesumnjivo je mozaik autorskih analiza vezano za Sandzak u razlicitim periodima burne istorije. Hajde da verujemo istoricarima i njihovim predstavljanjem kljucnih momenata istorije Sandzaka…
Dakle – uvod: ” Muftija Šemsikadić, kao što smo imali prilike vidjeti, borio se svim raspoloživim sredstvima kako bi sačuvao svoj voljeni Sandžak i Bosnu, nadasve Bošnjake i sve dobre ljude..On je svojim primjerom pokazao da nije i da nikada neće halaliti i oprosti rasparčavanje Sandžaka, računajući da će se u doglednom vremenskom periodu pojaviti nove generacije i novi muftije, koji će se istom žestinom boriti za ovu rodnu grudu i svoj narod.”
Kao sto mozete primetiti, naglasen je literalni da ne kazem lirski momenat uloge Muftije Šemsikadića, a fragmenti iza toga stvaraju utisak da je Sandzak bio najkriticnija tacka medju tadasnjim velikim silama tako da , ako prevedete ovaj tekst na engleski, prosecan Irac ce shvatiti da je tadasnji Sandzak imao status danasnjeg Kuvajta.
Naravno, da nije tako…
Sandzak je samo postao kolateralna steta turske nemarnosti i nesposobnosti i NEODGOVORNOSTI da zastiti svoje stanovnistvo na diplomatskom planu, a “veliki” sultani su ugrozili i sam opstanak Turske svojom “pamecu”, koju da nije reformisao Kemal Ataturk, bi sigurno rasturili Britanci, Francuzi i Rusi, bas onako kao i prvi put kad su Seldzuci izgubili Tursku pod mongolskom i krstaskom najezdom, i rasparcana na emirate.
Dalje, ako trazite ortocentar interesa velikih sila u to vreme, to nikako nije bio Balkan, a kamoli zaostali Sandzak , nicija zemlja, a za koju autor napisa da se srcem borio Muftija Semsikadic…Dakle, rahmetli Muftija Semsikadic sigurno nije bio fanatik i ziveo u iluziji vec je apsolutno gledao da kroz svoje akcije udovolji Sultanu kome se “ljulja carstvo” i zaradi neki benefit.
To kazem zbog sledeceg:
” Protiv naglog porasta utjecaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema širenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajedniči zatražile održavanje ovog (Berlinskog)kongresa.”
Dalje- koliko je bio bitan Balkan ( A SANDZAK za koji se Muftija Semsikadic borio tek!), pokazuju i izjava Oto fon Bizmarka, prvog kancelara nemackog carstva:
“Balkan nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira”.
Uporno tvrdim da su Sandzak i Bosnjaci ostavljeni na milost i nemilost TURSKOM krivicom. Niko nije mogao spasiti Sandzak osim Turske, da je bilo osecaja za narod koji je ostao tamo. Ali ne. Vidjeniji i ostroumniji Bosnjaci su napustili Sandzak i otisli sa Turskom (koincidencija – prilikom opsade Sarajeva tokom agresije u BiH 90’-tih izvukla se “gospoda” i odose u lepu Svedsku , USA, Nemacku , … a “raja” koja je ostala da gine pod cetnickim granatama nije imala ni gde, ni sa cime).
Kolika je uloga ucinjenog iz “borbe” Muftije Semsikadica sigurno cete prepoznati iz zakljucaka Berlinskog kongresa:
” Ishod pregovora je bio Berlinski mir, potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, na Istočnu Rumeliju kao neovisnu državu, dok je ostatak teritorija bila neovisna Bugarska. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će aneksirati Bosnu i Hercegovinu). Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.
Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.
Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.”
Ko pazljivo cita, vidi da je Turska sve potpisala. A onda, ako je Turska potpisala nesto, sta je onda radio Muftija Semsikadic? U ime cega? Sta je Turska trazila zauzvrat? Da li je mogao i Sandzak uz Bosnu otici pod upravu Austro-Ugarske kao celina?
Na kraju cu samo reci da subjektiviziranje istorijskih cinjenica sluzi samo ideologiziranju a nikako vlastitoj spoznaji, koja nam je u aktuelnom trenutku i te kako potrebna u Sandzaku.
(Napomena: Korisceni citati su iz hrvatske Wikipedije, koja ne mora biti 100% tacna, ali sigurno nije neobjektivna)