Balkan: Život na veresiju

0
9

Balkan – Uprkos civilizacijskim dostignućima savremene trgovine, kupovina na veresiju ili teku cvjeta u zemljama regije.

Sarajevo – U malom granapu na sarajevskoj zaobilaznici, trgovkinja Mina sjedi za pultom i hekla stolnjak, kako ne bi gubila vrijeme koje provede čekajući mušterije. Pred njom su digitron i ishabana teka u koju upisuje dug mušterija kojima robu daje na veresiju. Mnoge cifre su prekrižene, pa se doimaju poput recki koje zatvorenici urezuju po zidovima zatvorskih ćelija.

“Mene ubi teka!”, prvo je što kaže i rukama starijim od nje, umornim od cjelodnevnog napornog rada, prelazi preko spiska dužnika. “Ljudi nemaju para za osnovne potrebe i traže robu na odgođeno plaćanje. Vidite, ovo je mali granap, nemam u njemu nešto puno, ali nemam ni srca da im ne dadnem, pogotovo penzionerima i nezaposlenim”.

Kaže da mušterije na ‘teku’ ili ‘recku’ uzimaju sve, od jaja, mlijeka i deterdženata, do kafe i hrane za djecu, te da skoro nema razlike između zaposlenih i nezaposlenih, jer “i oni koji rade – ili ne znaju kad im je plata, ili je plata premala, ili nisu sigurni da će je dobiti”.

“Znam tačno kad ko u naselju prima platu, penziju, invalidninu, jer tad mi uglavnom vraćaju dug. Imam nekoliko mušterija koji su invalidi i onda im na vrata odnesem što naruče, pa poslije, kad stignu invalidnine, odem po pare. Međutim, problem je sa onima koji ne vraćaju, a to su većinom oni koji najviše zarađuju. Takvih imam šestoro, a duguju mi po više od 500 KM (250 eura)”, priča Mina, dok joj brada drhti, a niz obraze se kotrljaju suze.

Drhtavom rukom, briše obraze i nastavlja: “Ne mogu ljudima reći da im ne dam robu na veresiju, ali ni oni mene ne pitaju imam li ja sebi. Po artiklu ne zaradim više od 20 feninga, a mjesečno me kirija i izdaci državi izađu na hiljadu (500 eura). Sve što zaradim, uložim u robu. Sama radim, od zvijezde do zvijezde, sama dovozim robu, jer nemam novca da platim dobavljača ili još jednog radnika”.

Ova majka dvoje malodobne djece, čije je muž ratni invalid, kaže da navečer, kad kući ponese samo mlijeko i ponekad djeci keks, jer je to najviše što im može priuštuti. Ipak, teku ne misli ukinuti.

“Ako je ukinem, šta ću onda? Ovako bar postoji nada da će mi ti ljudi donijeti novac, da ću njime nešto platiti. Ako im kažem da je više nema, neće ni oni dolaziti, a i ovako me uništavaju veliki šoping centri – i ponudom, i cijenama, plaćanjem na kartice”.

Priča kako se ljudi snebivaju kad trebaju prvi put zatražit robu na odgođeno plaćanje: “Uglavnom kažu da su zaboravili novčanik. Čim to kažu, odmah znam o čemu se radi. Poslije kad dođu, više ništa ne govore, razumijemo se i bez priče”.

I Hasan, trgovac na pijaci Otoka, daje robu na teku. “Nije da mi je drago što to moram raditi, ali druge mi nema. Bolje ljude i pričekati, nego ništa ne prodati”, priča Hasan, dodajući kako ljudi više i ne kupuju na kilograme kao nekad, već na komad. “Uzmu jabuku-dvije. Nekidan mi je došao penzioner, jedva se vukao od bolesti. Trebao mu limun, sav ublijedio, a baš tada limun bio pet maraka. Gleda on jadan u onu cijenu i šta ću – poklonim mu dva limuna.”

Međutim, trgovac do njega, više nikom ne daje robu na veresiju.

“Dosta je više, toliko me ljudi izvaralo i nije vratilo novac. Ima mušterija koje mi duguju, pa pošto ne vraćaju pare, onda ofarbaju kosu, da ih kao ne prepoznam. Drugi navuku kape ili stave naočale kad me ugledaju. Zaobilaze me u širokom luku, kao da sam im neprijatelj, a ne neko ko im je pomogao”…

Same mušterije koje kupuju na recke, nerado o tome pričaju. Jedna penzionirana učiteljica, ipak, pristaje.

“Sine, ja nemam one kartice pa da mogu s kupovati u velikim centrima, već ovako kod privatnika ponekad zamolim da mi daju na povjerenje – do penzije. Ne mogu ti reći kako mi je bilo teško kad sam prvi put morala zamoliti da me upišu u teku, ali onda sam pomislila – pa, država bi se trebala sramotit, a ne ja. Hvala Bogu da ima još uvijek dobrih ljudi. Jedino me strah da se ne zadužim, a umrem. Zato se ne zadužujem puno, samo za najneophodnije stvari”, kaže 72-godišnja Mahira P. i klecavim nogama odlazi sa polupraznim cekerom.

Predstavnici udruženja potrošača iz BiH kažu da je kupovina na teku trend koji u ovoj državi ne gubi dah.

“Kupovna moć u BiH totalno je opala. Ljudi dižu kredite za ogrev, odjeću, čak i za kupovinu udžbenika i školskog pribora. Trgovci, opet, budući da je kupovna moć slaba, dovijaju se na razne načine da pridobiju kupce, pa prave akcije za određenu robu, izdaju kartice koje nose popust ili daju robu na teku”, kaže Hakija Porobić, predsjednik Udruženja potrošača Kantona Sarajevo.

Ističe kako veliki trgovački lanci daju za penzionere na određene proizvode, ali više da bi privukli mušterije, nego da bi im pomogli.

Njegova kolegica iz Mostara, Fadila Hadžić, veli da je u Hercegovačko-neretvanskom kantonu kupovina na teku jako aktuelna, a da je sam Mostar najskuplji grad u Federaciji BiH: “Ja sam na balkonu posadila raštiku da je ne moram kupovati. A šta je sa onima koji ni balkona? U mom komšiluku je bio dućan koji je davao na teku, ali je sad zatvoren, skroz je propao, jer vlasnik nije imao od čega nabavljat robu.“

Redžo Omerbašić, predsjednik “Kluba potrošača Županije posavske”, priča da, iako se obično misli da u Posavini niko ne može biti gladan, problem nije samo sa kupovinom hrane: “Ljudima treba i orgijev, struja, voda, garderoba, proizvodi za higijenu, garderoba…, stvari koje ne rastu u bašti. Mali trgovci daju robu na recke, veliki na kartice, svak gleda svoj interes – kupac da plati kad ima, trgovac da ga namami da kupi i kad nema”, objašnjava, dok Gordana Bulić, predsjednica Udruženja potrošača Tuzlanskog kantona kaže da se u TK-u na teku može kupiti i markirana roba.

Svi oni se slažu da je kupovna moć većine stanovnika BiH jako slaba ili nikakva, da potrebe potrošača ne prate adekvatna primanja i da su, kako sada stvari stoje, dobroćudni trgovci sa tekom ispod pulta jedini alat za kakvu-takvu popravku finansijskog haosa u društvu.

Kupovina na povjerenje

BEOGRAD – “Čast svakome, veresija nikome”, “Daš veresiju, izgubiš mušteriju”, ”ljubav za ljubav, ali sir za – pare” – pisalo je nekad po dućanima u Srbiji, čiji su vlasnici unaprijed davali do znanja mušterijama čemu da se nadaju ako dolaze bez novca.

Kupovalo se, ipak, na veresiju, na crtu ili recku, zapisivalo u ćitab ili tefter, svesku… A onda su došli čekovi i plaćanje “na poček”, pa “plastični novac” – kreditne i revolving kartice… Uvijek je bio načina, a novca – nikad dovoljno. Tako je i danas, uprkos svim civilizacijskim dostignućima savremene trgovine.

Penzionerka Mira K. je, uglavnom do polovine mjeseca, uvijek plaćala svakodnevni bakaluk u prodavnici na uglu. Prodavačice Ljilja, Dragica i Brana su je znale godinama, stanovala je tri broja dalje, sa nezaposlenim sinom. I ne samo nju već i još bar dvadesetak komšija kojima bi katkad progledale kroz prste za par stotina dinara, posegnule za sveskom ispod tezge i bilježile novi dug. Mira bi kupovala 50 grama parizera, “sinu za sendvič”, litar-dva mlijeka… A kad stigne penzija, donosila je smotuljak novčanica – da se razduži za prošli mjesec.

“Retko kad se dešavalo da neko od dužnika – a znale smo ‘u glavu’ celu ulicu – prenese dug dva mjeseca. Nikad to, istina, nisu bile neke sume, ali je ljudima značilo… Po datumima se tačno moglo znati ko je primao platu iz dva dela, kad je stigla penzija”, priča prodavačica Ljilja.

Dućana u kojem je radila više nema, a u međuvremenu su u tom kraju otvarane, pa zatvorene, bar tri slične prodavnice. “Zatvorili” su ih supermarketi i veliki trgovinski lanci s kojima se nisu mogli nositi. A fiskalne kase su postali najveći neprijatelji veresije, mahom u velikim gradovima. Ipak, i dalje postoje “dućani u kraju” gdje savremena civilizacijska dostignuća trgovine nisu protjerali povjerenje trgovaca i kupaca koji pazare “na crtu”, za mnoge i jedini način da prespoje kućni budžet do kraja mjeseca.

O toj socijalnoj svakodnevici nema ni zvanične statistike ni analiza, ali je to javna tajna prema kojoj se, manje ili više blagonaklono, odnose i resorne državne institucije, inspekcije ili udruženja potrošača.

“Društvena i ekonomska situacija je takva da se i trgovci i kupci dovijaju na razne načine pokušavajući da se izbore sa velikim trgovinskim lancima, a jedan od njih je upravo i kupovina ‘na svesku’. Nema pravila, ali u pojedinim krajevima Srbje su se te sveske u poslednje vreme prilično ‘udebljale’”, priznaje Goran Papović, predsjednik Nacionalne organizacije potrošača Srbije.

Nijedna asocijacija potrošača nema ni orijentacione podatke o broju trgovina i kupaca koji se u iznuđenoj interakciji besparice snalaze uzdajući se u povjerenje.

“Teško je čak i proceniti koliko bi mogao biti stvarni dug kupaca tim malim trgovcima, ali i njihov dug dobavljačima. Činjenica je da su i mali trgovci i dobavljači – a posredno i kupci – postali žrtve velikih trgovinskih lanaca koji se koriste prevarama marketinški najavljujući silne akcije i rasprodaje za stotine i hiljade proizvoda – a od toga obično bude velika ili mala šarena laža na koju kupci nasedaju – kaže Papović, a onda nabraja podatke iz kojih se može napraviti komparacija čestitosti, poštenja i poslovnih odnosa upravo između velikih i malih. Naime, uredbom Vlade Srbije trgovcima je rok 60 dana za plaćanje robe, a u praksi veliki lanci plaćaju i posle 300 dana.

Istovremeno, nepisani i podrazumijevani dogovor malog kupca i bakalina je pošteniji jer je ljude koji kupuju “na crtu” sramota da ne plate ako im je već ukazano povjerenje. “Desi se da, kad baš nemaju novca, tog meseca ili sledećeg ne dolaze u prodavnicu. A zamislite kad bi veliki trgovci u tom roku plaćali dobavljačima”, poredi Papović, ukazujući da su i dobavljači nečiji poslodavci, a da su njihovi zaposleni također potrošači čija kupovna moć zavisi i od iznosa i od redovne isplate plata.

Sve u svemu, u Srbiji se preživljavanje na veresiju nastavlja, a rok trajanja još ničim nije ograničen.

Svaka veresija ima kamatu

ZAGREB – Život na teku nije nepoznanica ni u Hrvatskoj, najmlađoj članici Evropske unije.

“Naravno da ima, uvijek je toga bilo, veresije, od Jugoslavije nadalje. Traži se svašta, a neki traže i hranu”, kaže vlasnica male trgovine mješovitom robom u Zagrebu koja je, kao i ostali trgovci s kojima smo razgovarali, željela ostati anonimna.

Da je kriza, koja nikako da prođe, itekako ispraznila džepove građana, potvrdili su nam i u jednoj pekari na zagrebačkoj Trešnjevci. Trgovci većinom imaju praksu na veresiju davati kupcima koje dobro poznaju. A njih ima raznih dobnih skupina i socijalnog stanja.

“Dajemo onome koga poznajemo i onda kada dobije penziju ili plaću – plati. Najviše traže umirovljenici, ali ima i studenata, svih dobi, i koji rade i koji ne rade”, kaže zaposlenica pekare, ali dodaje da je u selu iz kojeg ona dolazi zapisivanje duga u bilježnicu redovna pojava.

U obližnjoj zelenari kažu da neki građani ne mogu priuštiti hranu ni na veresiju. “Meni se tu dešava da dođe da me žica ono što bacam u smeće”, kaže vlasnica.

Veresija u Hrvatskoj postoji uglavnom u malim privatnim dućanima, dok veliki trgovački lanci ‘nemaju milosti’. U trgovini jednog takvog poznatog lanca kažu kako je jedina veresija koju oni poznaju plaćanje kreditnim karticama.

A u drugoj trgovkinja veli kako mora raditi po principu ‘čist račun, duga ljubav’. “Mi što radimo za firme, koliko kasa pokaže – toliko mora biti. Nema zapisivanja”.

Iako je očito da kupovine hrane na veresiju ima i u gradovima, u Sektoru za trgovinu Hrvatske gospodarske komore kažu kako je ta pojava ipak daleko prisutnija u nekim drugim područjima.

“U manjim sredinama toga ima, u gradovima baš i ne toliko. U manjim sredinama svatko svakog poznaje pa toga sigurno ima, ali u većim gradovima to baš i nije tako rašireno”, kaže Hrvoje Paver, pomoćnik direktora Sektora za trgovinu i dodaje da, prema njihovim informacijama, toga u velikim trgovačkim lancima uopće nema.

Ilija Rkman iz društva za zaštitu potrošača “Potrošač” smatra da ljudi koji uzimaju na veresiju spadaju među građane koji nemaju gotovo ništa, a kamoli prosječna primanja.

Iako bi takva kupovina trebala biti još samo sjećanje na neka prijašnja vremena, globalna i domaća kriza kupovinu na veresiju su vratile na scenu. A ljudi koji tako preživljavaju, navod Rkman, nikome se ne obraćaju za pomoć, pa ni njima,već šute, žive ‘na teku’ i čekaju bolje sutra.

“Ova pojava ‘kupnje na veresiju’ ili ‘života na teku’, na početku 21. stoljeća, nagrizava dostojanstvo čovjeka i obitelji. Iako su ljudi došli u takvu situaciju, ne žele otvoreno pričati o svojoj životnoj muci. ‘Život na teku’ je kumulativna posljedica rata, globalne recesije i presporog oporavka gospodarstva kao destrukcije rata i netransparentne pretvorbe i privatizacije”, smatra Rkman.

Prema njegovim riječima, ugrožena je i skupina uništenog srednjeg sloja, tako da je pojava raširena na više socijalnih nivoa. Tako ‘na teku’ kupuju i građani kojima su blokirani računi, oni koji rade, ali ne primaju platu, nezaposleni, mladi roditelji s više djece te mladi koji su završili obrazovanje, ali ne mogu naći posao i, naravno, umirovljenici.

No, Rkman upozorava da svako, pa i ovakvo zaduživanje, ima svojih opasnosti. Dug se kad-tad mora vratiti. “Trgovac zapisuje u teku dugove i rok vraćanja po imenu i prezimenu kako bi osigurao svoju vlastitu egzistenciju i izbjegao vlastiti financijski slom. Dakle, otvara se novi ‘začarani labirint’ u kojem je teško naći izlazni put što otvara novi krug pakla kolektivne dužničko-financijske krize”, kaže Rkman i naglašava da svaka veresija ima i svoje kamate.

Neovisno o tome kako nema službenog ‘zakona o veresiji’, kaže, radi se o finansijskoj kategoriji ‘pozajmice’, koja ima svoje stroge mehanizme, kao i svaki kredit i zaključuje: “Iz ovog začaranog labirinta netko se uspije izvući, a neki ostaju u petlji izgubljenih duša.”

(Al Jazeera)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.