Bajram namaz u Chicago, SAD (Video)

3
28

Slikovni rezultat za eid prayer chicago

 


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Bajram namaz u Chicago, SAD (Video)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. On pozdravi oficira, ništa ne primećujući još uvek. Ovaj mu ne odgovori na pozdrav nego samo, veli, procijedi: “Kuda?” On i njemu odgovori: malo brašna, malo soli itd. Oficir ga mrko premjeri, zaviri u kola pa mu, veli, reče: “A ovo ti je poslovna pratnja?” Malo ga je začudio oštar ton, ali, veli, mislio je u sebi – pa i naši su oficiri oštri. Pre nego se snašao šta da odgovori, oficir mu reče: “Znaš li ti gdje si došao?” Tada ga je Mišo pažljivije pogledao, i njega i njegove vojnike, i ugledao oznake ne Fikretove, nego one druge vojske. Tu je pretrnuo, mada je bio u borbama sa hrvatskom vojskom. “Sad znam” odgovori Mišo. “I šta ćemo sad” suvo ga upita oficir. Mišo reče glasom iz groba (po njegovoj priči): “Njih dvije pustite, one nisu ništa krive, a mene…” i tu je, kaže, slegnuo ramenima. Oficir ga je, kaže, pitao zašto je djevojke doveo na liniju fronta, a on mu odgovorio da nije znao da će zabasati i ispasti među njih. “Da” reče oficir “znam kome si ti pošao, onima tamo” i pokaza rukom u pravcu gdje su se nalazili položaji Fikretovih snaga. Nastao je tajac. Onda oficir prekide tišinu: “Ti znaš kako se postupa u ovakvim situacijama. Ti si, u najbolju ruku, naš zarobljenik, i ti i tvoja poslovna pratnja. Ali ja ti ovog puta neću ništa, i to zahvali njima dvema, i pustit ću vas da se vratite. Ali dobro zapamti jedno: slijedeći put neće biti milosti, i zato se dobro promisli prije nego opet kreneš na ovu stranu!” (Ove reči je Mišo dobro upamtio.) Oficir se okrenu i ode, a vojnici Miši ćutke, puškama pokazaše znak da se vrati natrag, što on i uradi u najvećoj brzini. Vratio je i brašno i so u Slunj. To mu je, kaže, bio najveći strah u životu, ali i opomena da se ne upušta u rabotu za koju nije bio sposoban. Jer sposobni su znali razne sporedne i zaobilazne puteve koji su vodili prema maloj teritoriji pod kontrolom Fikretovih snaga. Neke od tih “šentiljaša” poznajem lično. “Šentilj” je prestao da “radi” nakon prvog pada Velike Kladuše u ruke Alijinih snaga avgusta 1994. godine.

  2. Dakle, gledajući kako trgovina cvjeta i mnogi se brzo bogate, odluči i on da okuša sreću. Vozio je nešto malo soli i brašna, po njegovoj priči. Ne znam zašto su sa njim bile još dvije djevojke (od njih se jedna posle “Oluje” udala u okolini Rume, a druga je sada, mislim, u Švajcarskoj). Krenuli su kolima iz Slunja, negde u leto 1994. godine. Budući da su Fikretove snage držale jako malo područje, Veliku Kladušu i nešto okolnih sela, trebalo je biti dosta oprezan da bi se izbilo na pravi put. Po Mišinoj priči, dao je našem policajcu Mili G., koji je bio na straži, nešto maraka, i nastavio prema granici. Vojnici UNPROFOR-a smješteni u kampu blizu granice su dremali (odnosno, po njegovoj priči, pravili su se da spavaju). Tako je mirno prošao i njihov punkt da bi ubrzo u daljini na putu ugledao grupu vojnika. Misleći da su Fikretovi (a šarene uniforme su nosili svi) on je produžio prema njima, dok su mu oni uperivši puške dali znak da stane. On je zaustavio auto. Na njemu je bila uniforma Vojske RSK. Pozdravio je prijateljski vojnike nama savezničke vojske, a oni nisu ništa odgovorili, samo su ga upitali kud je naumio. On je odgovorio da vozi nešto soli, brašna… Oni mu rekoše da sačeka dok dođe njihov starješina. Za njega to nije bilo ništa čudno, a oni su se, kaže, sašaptavali i zlokobno pogledavali u autu njega i dve devojke. Tu je osjetio nelagodnost, ali i dalje je mislio – vojnici kao vojnici, a ovi naši saveznici ionako su nam saveznici iz nevolje, a ne što se nešto naročito volimo. U tim njegovim razmišljanjima stiže njihov oficir.

  3. Juče na crkvenoj slavi u mestu Vrdnik, između ostalih, sretnem i nekog Mišu K. koji je pre rata živeo u Karlovcu, onda u Vojniću, a nakon “Oluje” po više gradova u Srbiji da bi se na kraju nastanio u Novom Sadu. Hoću da ispričam o nečemu što se njemu dogodilo – ili bolje rečeno, što mu se moglo dogoditi – tokom rata 1991-95. godine, o čemu sam još pre slušao nekoliko puta od njega samoga. Stvar je u sledećem: kad su krajem 1993. godine izbili oružani sukobi između snaga Fikreta Abdića i 5. korpusa u Cazinskoj krajini, u neposrednom susedstvu Korduna, odnosno RSK – tako da je pucnjava ponekad dopirala i do Slunja – mnogim našim ljudima otvorile su se mogućnosti dobre zarade. Naime, kako su Fikretovi muslimani u Velikoj Kladuši bili odsječeni od sveta, sa jedne strane pritisnuti 5. korpusom, a s druge teritorijom RSK, trpeli su oskudicu, mada su uglavnom bili puni para, jedno što ih je dosta radilo u inostranstvu, a drugo što je Fikret stvarno bio ekonomski uzdigao ovaj kraj. Ali šta vrede pare ako nemaš šta da kupiš? I tako je počela trgovina (šverc) nekih preduzimljivih naših ljudi sa njima, popularno nazvana “Šentilj”, zvanično zabranjena, a na terenu dozvoljena. Uzgred, da napomenem da su, po izbijanju rata u Bosni, pojedini Srbi sa Korduna (govorilo se čak i da su neki oficiri naše vojske bili umešani u to), trgovali sa 5. korpusom, snabdevajući ga gorivom, hranom, čak se pričalo i sa oružjem, a zauzvrat sticali enormno bogatstvo. Zvanično, mi sa 5. korpusom 1992-93. nismo bili ni prijatelji ni neprijatelji, jer RSK je bila u ratu samo sa Hrvatskom. Ali kako je RS bila sestrinska država, na neke proteste sa njihove strane suzbijen je šverc sa 5. korpusom i na njih se i u RSK počelo gledati kao na potencijalne neprijatelje. A kad je izbio rat između samih muslimana, simpatije naše javnosti bile su na strani Fikreta Abdića i već početkom 1994. njegovi borci su bili pomagani našom artiljerijom. Ali pored te vojne podrške, odobrene i od vlasti RSK i RS, počeo je i da radi već navedeni “Šentilj”, šverc hrane i goriva, zvanično strogo zabranjen. Fikretovi muslimani, u nevolji, dobro su plaćali, pojedini Kordunaši se dobro obogatili, UNPROFOR se nije mešao u te rabote uopšte, a naša policija, raspoređena duž granice da sprečava šverc, primala je mito pa se i sama bogatila, i tako je sve štimalo na zadovoljstvo svih strana osim, naravno, Dudakovićevog 5. korpusa. Pa čak je i Hrvatska simpatisala Fikreta u ono vreme. Prelazim na slučaj Miše K.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.