Maglaj koji na svojim plećima nosi preko 600 burnih godina, dobi ime po magli, gustoj i bijeloj kao pamuk, koju donosi rijeka Bosna koja kroz Maglaj protjiče.
U Starom gradu koji krasi Tvrđava, Jusuf – pašina džamija – Kuršumlija, Fazli – pašina i Sukija džamija je i čaršija u kojoj su brojne radnje, dućani, pekare…
Čaršija je vazda budna, u njoj se kuckalo, lupalo, nadvikivalo i čuo bezbrižan, veseo žamor znatiželjnog svijeta. Vremenom stare radnje i zanate zamijeniše: butici, kafići, drogerije, saloni… Puno toga se preseli i na drugu obalu rijeke Bosne, gdje se širi novi grad.
U centru Maglaja (15. 08. 2009.) otvorena je nova gradska džamija „Vali Recep Yazicioglu“, biser među modernim građevinama. Ova nova džamija uz Kuršumliju, Svetište Leopolda Mandića i pravoslavni hram Svetog Ilije Proroka, zajedno u svijet nose jednu unverzalnu poruku tolerancije, mira i suživota, što Maglaju i njegovim stanovnicima nikad nije bilo strano. Ako je šeher Sarajevo, Jerusalem Evrope, onda s pravom i ponosom danas kažemo da je Maglaj, Jerusalem, Bosne i Balkana.
Kako katolički i pravoslavni vjernici za vrijeme njihovih praznika hrle prema svojim svetištima, hramovima i crkvama tako i muslimani u svoje džamije. Pogotovo kada dođe Bajram. Tada u maglajske i okolne džamije već od ranog sabaha bi pristizale kolone ljudi, djece, da klanjaju Bajram – namaz. Na taj dan dočeka ih sunce koje izroni iz guste magle i zapahne im lijepi osjećaj.
Rijetko i veliko zadovoljstvo osjeti se, pa treba na momenat zastati, odškrinuti čekmedžu i zaviriti u bogatu bajramsku riznicu. Bajram je vrijeme zijafeta i pirovanja. Sa Bajramom dolazi vrijeme čudesnih kuhinja koje nisu ustuknule pred prošlim vremenima koja su otimala i gazila sve što je bilo bošnjačko. Ta silna bajramska ljepota bi uzmicala samo povremeno, nakratko, da bi se pojavila kao bljesak još ljepša i dopadljivija. Bajram nije samo radost. Jer kada otvaramo njegovu čekmedžu, otvaramo srca i priliku za darivanje bliskih dragih ljudi. Oni stariji su nam pričali da su na prvi dan Bajrama svirači obilazili kuće, pred svakom kućom su svirali i bubnjali, pa su bili darovani novcem, košuljama, peškirima, mahramama.
Iz čekmedže ovog mubarek dana vadimo i oblačimo najbolje odjelo i odemo da klanjamo Bajram – namaz, a poslije odemo do harema i proučimo Jasin i Fatihu našim najbližim rahmetlijama i svim maglajskim i bosanskim gazijama što im Allah dade svoju milost da postanu šehidi.
Još uvijek kao da vidim tu radost, taj doživljaj, kada je Bajram u Bosni, Maglaju, Moševcu, u mom zavičaju. Bilo je lijepo sa jednim takvim gostom poput njega. Bilo je lijepo s radošću dočekati Bajram – namaz. Odoljevao sam mnogim lijepim mirisima, dok sam sa bajramlijama prolazio ulicama i sokacima. Ustajao sam rano, oblačio novu i čistu odjeću, naslonio bi lice na dlanove, a čelo na staklo džanli pendžera, sjedio i očekivao. Očekivao efendiju Jusufa sa bijelom ahmedcijom, kao snijeg, a zatim i ostale bajramlije.
Moje dječije srce bi zatrepelilo. A, onda bi povikao: -Babo, evo prolaze: efendija i puno ljudi! Sokak oživi, pristižu i drugi, da stignu na Sabah – namaz, a onda i Bajram – namaz.
Prolazile su godine i Bajrami, a onda jednog dana sudbina me odvede u tuđinu i odvoji od mog zavičaja, ali ne i od uspomena i sjećanja. A, ko može zaboraviti te radosti, doživljaje kada je bilo vrijeme Bajrama? Kako sam samo bio sretan i radostan u tim časovima!
Sada kada sam daleko od zavičaja često razmišljam o tim momentima dok mi je samoća najjači saveznik. I kad gledam kroz rascijepljeno i visoko drvo u tuđem parku i vidim mjesec kako miruje. Mjesec u jednom drvetu (tako je u mom sjećanju ostao maglajski platan).
Slušao sam u tišini (jedva čujno ezane i salavate). Ni tada nije klonulo platanovo granje u toj noći, već se noć sklonula u njegove zelene krošnje. Noć je pobjegla u zeleno lišće. Vidio sam mjesec visoko nad Maglajom i nisam ga mogao dotaći kao vodu iz šadravana. Ove noći od Bajrama su bile kao ruža s proljeća. Ovu su bajramske noći; vjetrovi na džamijskim krovovima dobro znaju šta treba da urade, kad mujezini uče salavate i ezane.
Koliko treba dječijoj duši da premosti jednu noć, da kroz tihe i sitne njene minute prometne svoje burno srce i da podno vjetra i zvijezda nađe svoje ushićenje, u hladnoj luci mraka da mišlju napipa pripremljenu bajramsku odjeću?
Sjetim se Bajrama, Bajram – namaza, bajramske hutbe, bajramske sofre, očinski, majčinski, bratski i srdačnih zagrljaja. Nisu nam trebale riječi, jer one bi bile u tom trenutku suvišne i nepotrebne. To mi je bilo dovoljno da budem sretan i radostan, da okitim svoje srce svim zvijezdama s neba što trepću, a razhladim vjetrovima što miliju džamijske krovove i raznose ezane svuda naokolo.
Na ovo ću (pri)dodati i pjesmu:
Bajramska noć
Bajramska noć iznad Bosne
u kojoj sviće sabah – svila mehka.
Ezani i salavati sa džamija
Bošnjake pozivaju da krenu,
putnici postanu u pravcu minareta,
do svojih nebesa, do svog dženneta.
Bajram stiže u gradove i sela Bosne ponosne
a Bošnjaci stazom islama krenuše
vjernicima se osjećaju i kazaše da i drugi krenu
i dokažu da su vjernici i biće korisni sebi i drugima…
Autor: Mehmed Meša Delić