BAhNUt ćemo svi, prije ili kasnije

1
44

Bošnjački je narod napokon odrastao. Ako su se Bošnjaci 1. marta 1992. preporodili u nezavisnoj državi BiH, sada su 9. juna 2011. postali punoljetni u intelektualnom smislu. Naš narod svakako ima i drugih, ranijih i kasnijih, isto tako, bitnih datuma, ali ova dva su u modernoj povijesti bošnjačkog naroda gotovo najznačajnija. Oni su, zapravo, rođendanske prirode.

Da pokušamo to objasniti slikama: država Bosna i Hercegovina, kao uvjet bošnjačke egzistencije, je krovna organizacija, to je kuća koju Bošnjaci zajednički raspolažu s još dva naroda i nekoliko manjina. Bošnjacima u njihovoj kući Bosni i Hercegovini nije tijesno. Bošnjački narod u svojoj kući ima i svoju majku (koju naravno neki ne prihvataju); majka bošnjačkog naroda je Islamska zajednica. Ona, kao samohrana majka, posljednje stoljeće skrbi nad narodom, kao nad svojim djetetom. Sve do 9. juna ove godine, IZ je bila usamljena u svojoj skrbi nad narodom, a sada se nad bošnjačkim narodom uspostavilo dodatno skrbništvo, kao očinstvo, jer napokon se pojavio otac – Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU). To je trust bošnjačkih mozgova, koji će u punom intelektualnom kapacitetu, zastupati svoj narod, skrbiti nad njim, artikulirati njegova stremljenja, pravouputnim držati njegove sklonosti i tendencije, kontrolirati njegova kretanja i tokove, pratiti njegovo daljnje razvijanje i sazrijevanje itd. A Islamska zajednica, onako sa strane, sve će to pratiti, posmatrati i nastavit će se baviti svojim vjerskim poslovima, koji naravno impliciraju šira značenja i veća polja djelovanja.

Ovih se dana mnogo govorilo na ovu temu, bilo je i ima još uvijek onih koji su zadivljeni ovom idejom i koji kao da ne mogu vjerovati da se bošnjački narod uspijeva, pored svih poteškoća, organizirati na tako zavidnim nivoima i teritorijama; do, naravno, onih koji to sve dovode u pitanje, koji s nevjericom gledaju na to, s podozrenjem tretiraju, ismijavaju, marginaliziraju itd. Slično kao i devedesetdruge, kada se naš narod odgovarao od borbe, k'o biva, nemamo šanse i nećemo se uspjeti organizirati i odbraniti! No, vrijeme je pokazalo i povijest je posvjedočila, po Bog zna koji put, da se hrabrost isplati i bošnjački je narod od 1992. do 1995. bio više nego hrabar i samoorganiziran. Isto tako, vrijeme će i u ovom slučaju najbolje pokazati ko je doista bio u pravu, da li oni koji su hrabro radili ili oni koji su samo osporavali! Parafrazirat ću i pjesnika koji kaže da vrijeme ostaje najbolji žiri – onaj žiri kojeg jedino treba cijeniti.

No, iz svog osobnog iskustva mogu kazati ovako: Onoga dana (9. juna) kada je voditeljica press konferencije u velikoj sali Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru kazala svoju prvu rečenicu, s kojom je otvorila press konferenciju, da ćemo, zapravo, sada čuti najradosniju vijest za bošnjački narod, jer je osnovana BANU – Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, i nakon višeminutnog neprekidnog aplauza samo za tu rečenicu, samo za tu sto-godina-čekajuću vijest, vrijedilo je živjeti i za to aplaudirati. Gledao sam ta lica: kraljevska, begovska, gazijska, lica ljiljana, i vidio sam samo radost, ponos i suze-radosnice u očima, jer, nakon toliko godina osporavanja, marginaliziranja i nipodaštavanja, Bošnjaci su osnovali svoju akademiju i zabili kilometarski, granitni stub u zemlju svoje egzistencije. Nisu zaboravili ni svoje pretke, ni svoje mrtve majke sa šamijama na glavama i svoje rahmetli očeve sa ćulasima i fesovima na glavama, koji bi sada bili ponosni da vide ovo što njihovi sinovi rade i šta osnivaju. A vide oni nas, kao što reče akademik Muhić i reisu-l-ulema, i ponosni su na svoju djecu. Prof. dr. akademik Muhamed Filipović brisao je suze s lica svoga. U toj sali mjesto su našli ponosni Bošnjaci.

A u Sarajevu i još gdje drugdje – bilo je i ima, naravno, nek` ih ima, pripadnika našeg naroda koji nisu ponosni, kojima je stid gotovo jedina opcija, koji osporavaju i ismijavaju sve što naš narod u svojoj samoinicijativnosti pokrene, uradi i organizira.

Naravno, bilo je za očekivati da će Beograd, sa svojim institucijama, preko medija reagirati, ali da će „izvjesno i poluizvjesno Sarajevo” tako autentično prepisivati ono što je objavljeno u Beogradu – to se već u tolikoj mjeri nije očekivalo. Nadmašili su naša očekivanja, zapravo, nadmašili su sami sebe. I sada bi trebala ići priča o Bošnjacima koji nisu ponosni! Ali, ne, oni nisu bitni. Mi idemo dalje. A, povrh svega, oni će sami pričati svoju priču, koju već duže vrijeme pričaju. I Galijašević, i Kazaz, i Selimbegović, i Hadžiomerović i ostali. Oni, zapravo, svojom pričom čine pravu stvar, jer svojim osporavanjem svemu tome daju dodatni legitimitet i veći značaj.

P.S. Za profesora Kazaza: „Gdje su dokazi, frajeru?”

Profesor Kazaz je u svojoj nedopustivoj besposlenosti, gotovo opasnoj dokolici (operisanoj od bilo kakvih dokaza i argumenata), zasigurno nedopustivoj vulgarnosti, bahatosti i aroganciji tretirao moju malenkost u svom posljednjem tekstu „Reisove mahaluše” objavljenom na islamofobičnom web-portalu radiosarajevo.ba. (Valjda još samo tu može tekstove objavljivati! A to mu omogućava urednik tog web-portala, njegov pulen, raspop Kenan Efendić.) Helem, profesor Kazaz, stručnjak za kvazi-ovo i pseudo-ono, spustio se u blato vulgarnosti i prijetnji, pa je u svom prepoznatljivo niskom maniru tretirao reisu-l-ulemu, rijaset.ba, momke koji pišu za portal i, na koncu, moju malenkost.

Pa da mu raportira, kako već reče, satnik Velić, kapetan i prvi časnik „Reisove Garde”, i ispravi „krive navode” raspopovog mentora! Da li, gospodin raspopov mentor, zna kako se bira reisu-l-ulema? Prošlo je vrijeme centralnih komiteta i nametnutih reisu-l-ulema, sada se reisu-l-ulema bira. Bira!!! Biraju ga glavni imami, predsjednici medžlisa, muftije, dekani, sabornici itd. A situacija na terenu je takva da će biti izvanredno dobro da on nikoga ne podržava, jer glavni imami a priori ignorišu onog kandidata za reisu-l-ulemu kojeg promovira osobno profesor Kazaz i njemu slični. Ljudi su ogorčeni. I više od toga. Ali, to ne zna profesor Kazaz.

Gdje još griješi profesor Kazaz? Griješi u formuliranju i definiranju subjekata/aktera. Prvo, nikada nisam bio novinar, ni dana nemam profesionalnog novinarskog staža, imam sam, hatib i muallim, prije svega, pa tek onda kolumnist, a ljude koje profesor Kazaz tretira – to nisu kukavice, to nisu ljudi bez hrabrosti, koji pod pseudonimima ili bez potpisa pišu i objavljuju svoje tekstove u odbrani institucije reisu-l-uleme i IZ-e. Svi su ti mladi ljudi svojim imenima i prezimenima stali iza svojih tekstova i tu dakako ne može biti govora o „mahalušama”, tu će prije biti riječ o „mušketirima”, koji su uvijek za reisu-l-ulemu. Ma ko god on bio. Pod kojim god imenom i prezimenom, to će biti naš reisu-l-ulema, jer mi smo odani ideji i instituciji.

Dakle, i poslije ovog reisa, opet, će doći naš reis. Tu nema dileme.

A jednu je stvar iluzorno pokušavao uraditi ministar Suljagić: htio je, trudio se i svim svojim bićem pokušavao rastaviti instituciju reisu-l-uleme od čovjeka/imena Mustafe Cerića. Nije uspio.

Naravno da nije.

Autor: Muhamed Velić

Izvor: Rijaset.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.