Autonomija Sandžaka je ostvarena

Mi smo godinama unazad zahtijevali da se problemi već jednom počnu rješavati, pisali i mnogo govorili o tome, nudili rješenja i od svega toga dobili smo tvrdoglavu šutnju režima koji je izuzetno aktivan, brutalan i agresivan u kršenju naših prava. Ništa nisu učinili na planu rješavanja nagomilanih problema u Sandžaku, čak ih uvećavaju kršenjem zakona i vršenjem pritiska, posebno na čuvenih pet principa od kojih nikada nećemo odustati: jedinstvena Islamska zajednica, povratak vakufske imovine, akreditacija IUNP, priznavanje BNV i povratak vjeroučitelja u škole.

Da li je autonomija Sandžaka realnost?

Autonomija je realnost koju najprije treba ostvariti u svakom građaninu. Građani Sandžaka znaju koliko je važno da budu slobodarski opredijeljeni, hrabri, odlučni i izričiti, nadasve riješeni da autonomija zaživi u njihovoj svijesti. U takvom ambijentu autonomija Sandžaka je već ostvarena. Mi samo želimo da živimo slobodarski, da osjetimo dah slobode, naviknemo se na njega, ali posebno je to teško u situaciji kada beogradski režim brutalno krši naša prava na slobodu.

Kako mislite da režim krši vaše pravo na slobodu?

Našem narodu fali slobode. On zna šta je sloboda, ali je ne uživa u velikoj mjeri. Jaram režima stoji nad vratom Bošnjaka. Doskora se govorilo: „Dobro je kad nas ni biju.“ Ta vremena su davno iza nas i na nama je da educiramo narod i sačuvamo ga od straha koji se servira iz Beograda.

Da se vratimo na pitanje realnosti autonomije.

Ustav ove države tretira mogućnost osnivanja novih autonomija. Tu nema ništa sporno, posebno ako se uzme u obzir ulazak  Srbije u EU, čija je većina članica uređena po principu autonomija, pokrajina i republika. Sandžačka autonomija treba da bude po ugledu na evropske standarde i principe. Ne zaboravimo historijsku činjenicu da je Sandžak bio u jednom periodu više od autonomije. Bio je federalna jedinica sa Sretenom Vukosavljevićem na čelu.

Podsjetimo da je ZAVNO Sandžaka ukinuto 1945. godine. Na nama je emanet Rifata Burdžovića, Sretena Vukosavljevića i ostalih boraca za pravdu i slobodu da oživimo autonomiju u njenom punom kapacitetu. Evo, nakon 66 godina na pravom smo putu da to i učinimo.

Obnavljanjem Narodnog vijeća Sandžaka, čini se, sandžački Bošnjaci mijenjaju kurs dosadašnje borbe za ostvarivanje svojih prava?

Ovo što sada radimo predstavlja novu strategiju u borbi za ostvarivanje pune slobode Bošnjaka. Pred nama je potpuno okretanje ka međunarodnoj javnosti, zapadnim i istočnim faktorima, kao i samim Bošnjacima, koji trebaju sve učiniti da se autonomija ostvari.

Zašto okretanje međunarodnim faktorima, a zaobilaženje Beograda?

Srpski režim nas godinama ugnjetava. Napali su Islamsku zajednicu, vakufsku imovinu, Internacionalni univerzitet, ne priznaju legalno i legitimno Bošnjačko nacionalno vijeće, istjeruju vjeroučitelje iz škola. Privreda nam je planski i sistemski uništena, loši putevi, vodosnabdijevanje, električna mreža, saobraćaj, telekomunikacije, nezaposlenost, nepostojanje fabričke proizvodnje, kriminal, korupcija, narko-bosovi, beogradski vazali i poslušnici – sve spomenuto opterećuje Bošnjake. Novi Pazar je devedesetih godina bio privredno čudo. Režimu se to nije dopalo jer zna da bi uz stabilnu ekonomiju i poštene, nacionalno otriježnjene i politički svjesne vođe, Bošnjaci ostvarili slobodu. Iz tog razloga su, preko nadničara i nepoštenih biznismena, ubacili prljavi novac u naše krajeve, stvorili nelojalnu konkurenciju sa mnogo onih koji „peru“ kriminalom stečeno na štetu poštenih proizvođača i naroda i tako uništavaju privredu.

A zašto o tome nije ranije govoreno ovako otvoreno?

Mi smo godinama unazad zahtijevali da se problemi već jednom počnu rješavati, pisali i mnogo govorili o tome, nudili rješenja i od svega toga dobili smo tvrdoglavu šutnju režima koji je izuzetno aktivan, brutalan i agresivan u kršenju naših prava. Ništa nisu učinili na planu rješavanja nagomilanih problema u Sandžaku, čak ih uvećavaju kršenjem zakona i vršenjem pritiska, posebno na čuvenih pet principa od kojih nikada nećemo odustati: jedinstvena Islamska zajednica, povratak vakufske imovine, akreditacija IUNP, priznavanje BNV i povratak vjeroučitelja u škole. Uz ova pitanja očekujemo pozitivno rješavanje svih gore navedenih problema.

Ali ta pitanja se moraju rješavati u Beogradu?

Bošnjaci iz Sandžaka su iscrpili mogućnosti kojima su sporna pitanja obrazlagali tvrdoglavom Beogradu, zato se strategija usmjerava ka onim zemljama koje su spoznale i sprovode vladavinu prava. Ovaj zaokret u koncepciji nacionalne politike predstavlja historijski čin, nešto novo i kvalitetno, što će donijeti dobre rezultate.

Objasnite nam zašto su ovih pet stvari, na koje toliko potencirate, najvažniji problemi Bošnjaka u Srbiji?

O tome se puno govorilo. Islamska zajednica predstavlja osnovni stožer opstanka muslimana na ovim prostorima. Bez Islamske zajednice nema ni muslimana, ni Bošnjaka. Oni su jedno tkivo i zato je Islamska zajednica napadnuta kako bi se ovo tkivo raskomadalo i uništilo. Pa, to su vjekovne težnje srpskih nacional-šovinista, od Čubrilovića, preko Moljevića, Ćosića, Miloševića, Koštunice, do „svilenog“ Tadića.
Zaštita vakufskog zemljišta je temelj očuvanja vjerskog i kulturnog identiteta Bošnjaka. Koštunica je sa Ugljanininom dogovorio napad na Islamsku zajednicu, između ostaloga, i zbog raspodjele vakufske imovine. Otuda i mnogi napadi na vakufsku imovinu i njeno oduzimanje i uništavanje. Evo, sada i Đelić potvrđuje težnju režima da otme vakufsku imovinu.

Da li se šta vratilo Islamskoj zajednici od oduzete imovine?

Srpska politika ima kontinuitet kada je u pitanju odnos prema Bošnjacima, bez obzira koja je partija na vlasti. Po običaju, izrazito loš, kao što se vidi i iz slučaja otimanja vakufa. Dok se Srpskoj pravoslavnoj crkvi imovina vraća, Islamskoj zajednici se oduzima uz brutalno kršenje zakonske regulative koja potencira ravnopravnost crkava i vjerskih zajednica. Prema zvaničnim podacima iz Skuštine Srbije, SPC je vraćeno 45% oduzete imovine, a prešućeno je da Islamskoj zajednici nije vraćeno ništa. Dakle, nula procenata.

Bez obzira na jačinu tih nasrtaja, naša je odlučnost da vakuf branimo jer sa njegovim propadanjem propada i duhovni temelj našega naroda. Mi to nećemo dozvoliti po cijenu života. Što će nam život bez vjere, duhovnosti i naše kulture!?

A pitanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća?

U cilju slabljenja bošnjačkog utjecaja i postojanja u Sandžaku, tendenciozno se osporava legalitet BNV-a od strane beogradskog režima koji ovakvim ponašanjem poručuje bošnjačkom biračkom tijelu da mu iskazana slobodna volja na izborima ništa ne znači. Režim je spreman, kršenjem zakona, natjerati neposlušne Bošnjake na pokornost i povinovanje volji Beograda, te prihvaćanje beogradskih vazala za predstavnike Bošnjaka, nasuprot istinskih patriota, poštenih, časnih i slobodnih ljudi, pravih bošnjačkih predstavnika. Režim hoće poslušne Bošnjake koji će se saginjati Beogradu i od njega tražiti dozvolu za udisanje zraka. Otuda takvo ponašanje i izazivanje straha od budućnosti, te osjećaja nemoći koji tjera narod da odustane od demokratske borbe i potraži slobodu na nekom nepacifističkom polju.

Ali ne misle isto svi Bošnjaci, na primjer, javlja se nekakav „Otpor“?

U svrhu stvaranja poslušnih Bošnjaka, nadničara i vazala, režim preko udbaških struktura protinje priču o nekom „Otporu“ koji treba da ustane protiv Glavnog muftije, što je još jedan u nizu poteza koji imaju za cilj da uplaše narod, posebno omladinu. Međutim, dešava se suprotno. Oni zaboravljaju da smo svi mi Muftija i da Bošnjaci nikada nisu napravili grešku kada su historijske odluke u pitanju. Ovo je historijska odluka: ili ćemo oboriti režim u Sandžaku i smijeniti korumpiranu, mafijašku i nadničarsku vlast, ili će Bošnjaci za nekoliko godina imati situaciju da žive kao što danas žive naša braća u Srebrenici, Foči, Višegradu, Zvorniku, Novoj Varoši, Priboju, Užicu, Rogatici, Bijeljini i drugim gradovima.
Bošnjaci su potpuno svjesni da se ovi, što se predstavljaju kao nevladin sektor, a zapravo su portparoli i zaštitnici Vladinih interesa i njeni plaćenici, bore samo za svoju ličnu korist i uništavanje naše omladine kvazikulturom i onim vrijednostima koje ne priliče ozbiljnim, radnim, poštenim, kulturnim ljudima. Umjesto da se bore protiv korupcije, diskriminacije, nezaposlenosti, ugnjetavanja, oni napadaju one koji su ustali protiv spomenutih pošasti koje uništavaju život svih građana u Sandžaku.

Ali oni tvrde da su vjesnici slobode?

U Srbiji postoji jedinstven paradoks da se oni što se bore protiv narodne volje, a na strani režima, nagrađuju kao nekakvi borci za slobodu. To možete naći samo u Srbiji, ali i u njoj samo ako je u pitanju borba protiv Bošnjaka. E, ona se nagrađuje, plaća i podstiče, a sredstva se ne biraju. „Psi laju, karavana prolazi“ – davno je rekao narod. Tako je i sa ovim Vladinim nadničarima i poslušnicima koji nas uopće ne mogu zaplašiti, niti smanjiti utjecaj Bošnjaka na ovim prostorima. Vrijeme Bošnjaka tek dolazi i oni imaju puno vakta, nikuda ne žure i mudro rade.

IUNP još uvijek nema akreditaciju?

Opstrukcija akreditacije IUNP namjerno se odlaže kako bi se stvarala pometnja, posebno među studentima koje žele natjerati da studiraju na nekom drugom mjestu kako bi Sandžak vratili u mrak neznanja, što bi vodilo u porobljavanje pojedinačne i kolektivne svijesti našega naroda. Internacionalni univerzitet predstavlja stub intelektualne slobode, oazu naučnih vrijednosti i lokomotivu ekonomskog razvoja našega kraja. Nećemo dozvoliti da naš Univerzitet bude ponižavan, omalovažavan ili uništen. Nismo pravili Univerzitet da bi ga se lahko odrekli, već da donese znanje i intelektualnu slobodu građanima Sandžaka i svim ljudima dobre volje. Zato ćemo sve učiniti da ga sačuvamo od nasrtaja onih snaga koje ne žele dobro svekolikom prosperitetu. Baš u studentskoj populaciji se nalazi najveći otpor ovima što za beogradski dinar rade na štetu Bošnjaka. Baš u studentima čeka budućnost Sandžaka, svijetla i pobjedonosna.
Pitanje vjeronauke je i ove godine aktuelizirano. Ono je čak bilo povod sazivanja Svebošnjačkog Sabora Sandžaka iz koga je proisteklo Narodno vijeće Sandžaka.

Ovih dana imamo napad na islamsku vjeronauku od strane Ministarstva vjera i dijaspore i Ministarstva nauke i prosvjete, koja su postala leglo šovinizma protiv muslimana. Diskriminacija i segregacija, te brutalan i neetičan odnos prema stručnim i poštenim vjeroučiteljima, a sa druge strane instaliranje podobnih, nestručnih, nekvalificiranih kadrova za vjeroučitelje ima za cilj nekvalitetno vjersko obrazovanje muslimanske djece i njihovu pravoslavizaciju. Režim želi ovim istjerati Bošnjake sa časova vjeronauke, a onda nas optužiti za njeno gašenje. Naši stari su bili u dilemi da li djecu da šalju u školu, jer su u tom teškom periodu naše historije muslimane u školama asimilirali. To je išlo dotle da su naše sunarodnike upisivali kao Srbe muslimanske vjere. Tako hoće i danas. Ako dijete ide u školu, ono treba pjevati ode i himne Svetom Savi, opela i liturgijske pjesme, gledati i slikati ikone i manastire, diviti se Hajduk Stanku i drugim mitovima i legendama u kojima „bazdi turska krv, hodža riče sa Cetinja, a zemlja zaudara Muhamedom“. Ove rečenične forme možete pročitati u udžbenicima koji su obavezne nastavne jedinice i bošnjačkoj djeci. Takvo nam stanje donosi napad na vjeronauku. Ako to prešutimo, onda ćemo za koju godinu imati pravoslaviziranu djecu. Ovaj nezapamćeni teror sprovodi se u saradnji sa spomenutim ministarstvima, školskim upravama i direktorima škola, što predstavlja neprijateljski čin prema muslimanskoj djeci i bošnjačkom narodu. Posebno je sramna uloga ministara i narodnih poslanika, direktora škola i čelnika školskih uprava Bošnjaka, što nadničare za interese režima.

U vašoj deklaraciji spominje se više oblika diskriminacije nad Bošnjacima koju sprovodi aktuelni srbijanski režim. Navedite nam neke konkretnije primjere diskriminacije?

Diskriminacija i ponižavanje Bošnjaka na polju zapošljavanja u državnim organima i javnim ustanovama, te privrede i ekonomskog razvoja je toliko evidentna da je teško naći adekvatnu riječ za opis tako lošeg stanja.
Politika stalne diskriminacije i segregacije prema Bošnjacima od strane režima veoma je evidentna u obrazovnom sistemu države Srbije, koji je jako netolerantan prema pripadnicima bošnjačke manjine. Školski programi su izuzetno opasni po mentalni sklop bošnjačke djece, gdje se ona uče drugačijim vrijednostima od kućnog vaspitanja. Naveli smo primjer kako se vrijeđa naš Poslanik Muhammed a.s., ili vrijednost ezana sa munara, te omalovažavanje imama. Historijske činjenice se izvrću i pogrešno predstavljaju. Naprimjer, u udžbeniku Istorija za sedmi razred osnovne škole na jednoj slici prikazuju se države u Evropi od Bečkog kongresa (1815) do Prvog svjetskog rata (1914). Na toj karti Bosna je prikazana u okviru Austro-ugarskog carstva. Interesantno ko je naseljavao Bosnu u tom periodu. Prema srpskim historičarima na slici su prikazani Srbi kao jedini stanovnici Bosne. Takvih laži su puni nastavni planovi koje naša djeca trebaju da izučavaju.

Bošnjaka skoro da nema u pojedinim važnim državnim institucijama i predstavlja ponižavanje da ponovo spominjemo koje su to ustanove. Čak je i Saša Janković preporučio Ministarstvu unutrašnjih poslova da ispravi diskriminatorski odnos prema Bošnjacima kada je u pitanju nesrazmjerno zapošljavanje u policiji u sandžačkim gradovima. U Vatrogasnoj službi od 54 zaposlenih samo su dva Bošnjaka. U Poreskoj upravi, te raznim inspekcijskim službama Bošnjaci su u manjini. Takvo je stanje u zdravstvenim centrima širom Sandžaka. Spomenut ću i škole. Od jedanaest osnovnih škola u Novom Pazaru samo jedna nosi bošnjačko ime. Od sedam u Tutinu tri nose bošnjačko ime. Od šest u Sjenici jedna nosi ime Bošnjaka. Osam je osnovnih škola u Prijepolju, a nijedna ne nosi ime Bošnjaka, a tamo je 50-50% stanovnika Bošnjaka i Srba. U Novoj Varoši jedna je škola i nosi srpsko ime. U Priboju svih pet osnovnih škola nose srpska imena, a takvo je stanje i u Južnom dijelu Sandžaka.

Šta je ovo nego očita diskriminacija i segregacija!?

Kada pogledamo imena ulica u Novom Pazaru pomislit ćemo da je grad naseljen samo Srbima. Apsolutna većina ulica nosi imena Srba. Ulica Svetog Save nalazi se u centru grada, tik uz Gradski park, gdje su Bošnjaci apsolutna većina. Isto je ili još gore stanje u ostalim sandžačkim gradovima.
O nerazvijenosti našega kraja se tomovi mogu napisati. Već smo spomenuli loše puteve, nestašicu vode, fabričku proizvodnju, lošu telefonsku mrežu, posebno na Pešteri i pojednim novopazarskim naseljima. Uličnog osvjetljenja nema u velikim naseljima. Djeca hodaju po kolovozu jer nema trotoara. Istjeruju se iz gradskog prijevoza jer Gradska uprava ne plaća redovno „Sandžaktransu“ obaveze za bespalatan prijevoz djece i nastavnog kadra. Nema znakova na putevima koji pokazuju pravce kretanja ka našim kulturno-historijskim spomenicima i vjerskim objektima. Naši spomenici kulture i vjere se uništavaju, groblja skrnave.
Skoro je oskrnavljeno muslimansko groblje u Brnjici kod Sjenice. Muslimansko groblje u naselju Potok u Novom Pazaru se godinama skrnavi, a da vlasti o tome nijemo šute i ništa ne poduzimaju. Naši građani na graničnim dijelovima Sandžaka se ubijaju. Nedavno se desilo ubistvo Huseina Derdemeza u sjeničkom selu Bare koje je sada etnički čisto od Bošnjaka.
Nema nas na RTS-u koji je javni servis građana, ne postoji redakcija na bosanskom jeziku. Diskriminiraju nas u sudu i na sudskim postupcima, pritiskaju, mrcvare, omalovažavaju pozivajući vjernike uoči Bajrama ili petkom u džumanski vakat da se pojave na sudskim postupcima.

Jednostavno rečeno, postoji hiljadu načina za tihi marš diskriminacije koja se teško dokazuje, ali žestoko osjeća. Posebno kada su u pitanju višednevna čekanja u redovima za lična dokumenta, ovjere zdravstvenih knjižica, ljekarske preglede, gdje osorne i bahate sestrice iz Raške, Leposavića i drugih okolnih mjesta vedre i oblače, posebno kada vide ženu odjevenu po propisima islama, hadžijsku kapu ili bradu kod muslimana.
Kada je u pitanju privredni razvoj, Sandžak se zapostavlja u cjelini, čak su nas i turski ulagači zaobišli i otvorili fabriku za preradu teksasa u Leskovcu. Svake nedjelje smo svjedoci kako se otvaraju fabrike po Srbiji. Otvaraju se u Zrenjaninu, Inđiji, Nišu, Kragujevcu…, a Sandžaku se prosipa priča kako je to nestabilno područje kojeg zaobilaze strani investitori. Tu nestabilnost planski i sistematski kreira beogradski režim kako bi imao uvijek jedno područje na kome bi istresao svoje frustracije zbog općeg neuspjeha, a Boga mi i kod domaće javnosti stvarao sliku Bošnjaka koji su protiv države, pa se umjesto razvojem moraju baviti smirivanjem neposlušnih Sandžaklija.
Ovaj model stvaranja nestabilnih područja srpski režimi forsiraju već decenijama i svaki put na svoju štetu. U našem slučaju imaju i davno zacrtani cilj po programima raznih „načertanija“ za uništenje Bošnjaka i njihov nestanak sa ovih prostora. Za razliku od Srba kod kojih ako zataji država – nastupa Crkva, a ako zataji Crkva – pomaže vojska, Bošnjaci nemaju druge institucije osim Islamske zajednice i onoga što je izniklo iz nje. Otuda je naša obaveza da govorimo o ovim stvarima i stavimo se u službu našega naroda kome treba institucionalna zaštita, posebno u situaciji kada je narod izgubio povjerenje u državni sistem, jer su raznorazni režimi pogoršali sliku vlasti u njihovim očima.

Da li su to stvarni razlozi obnove NVS?

Rad NVS je obnovljen iz gore spomenutih razloga. Nama nije cilj da odmah proglasimo autonomiju, već da autonomija bude ostvarena u svijesti našeg naroda. Kada postignemo kvalitet organiziranja u punom kapacitetu, osnažimo elitu – to će biti više od proglašenja autonomije. Ona će doći kao produkt zajedničkoga rada i zalaganja. Naši planovi i ciljevi su toliko uzvišeni i debelo utkani u biće Bošnjaka da nam je nebitno šta Beograd radi i čini po pitanju osporavanja prava na autonomiju Sandžaka.

A da li vam je bitno šta radi Podgorica?

Podgorica je već obećala autonomiju Sandžaka u formi evropske prekogranične regije u čuvenom sporazumu DPS i BS, tako da nam i u Južnom Sandžaku predstoji rad na jačanju samosvijesti Bošnjaka o autonomiji koja će biti most spajanja Srbije i Crne Gore. Bošnjaci su, to nikada ne smiju zaboraviti ni Beograd ni Podgorica, vezivno tkivo dvije države koje se ne smije ugroziti. U protivnom, to će se nepovoljno odraziti i na same te države.

Da li očekujete negativne reakcije Beograda i Podgorice upravo zbog ovoga što ste sada kazali?

Ovo nisu devedesete godine, niti je ovo vrijeme Miloševića. Sandžak je regija koja ima izuzetnu geopolitičku važnost. Iz tog razloga mudro bi bilo da režim učini sve kako bi ispoštovao naša prava i zahtjeve koji su legitimni. Režim već duže vremena krši prava Bošnjaka, a u njegovom je interesu da okrene stranicu i uzme model evropskih zemalja koje na manjinske narode gledaju sa poštovanjem i respektom, a ne pendrekom i čizmom. Sandžak, kao geostrateški veoma bitna tačka, naslanja se na nekoliko država u kojima još nije stabilno stanje, niti granice, zato se ne može posmatrati kao mala, nebitna regija. Nadam se da će svjetski faktori cijeniti kvalitet sandžačkih Bošnjaka i bitnost naše regije u kojoj ne smije biti podmetnut požar, kojeg bi pešterski i bihorski vjetrovi mogli da raspuhaju podaleko.

Mi u Sandžaku smo trajno opredijeljeni za mir, toleranciju, suživot i civilizacijske vrijednosti naprednog svijeta. Naša je želja da na ovim prostorima živimo sretni u sadašnjosti i sigurni u budućnosti, zajedno sa našim komšijama i svim ljudima dobre volje. Autonomija nam može pomoći da to ostvarimo.

Izvor: SandzakPRESS.net