Autonomija Sandžaka i kraj epohe zločina (III)

38
43
dr. Admir Muratović
dr. Admir Muratović

Sandžak u Drugom svjetskom ratu

U vrijeme Drugog svjetskog rata Bošnjaci Sandžaka nisu bili posve jedinstveni u odnosu na situaciju koju je sa sobom donio ratni vihor. Jedni su bili opredijeljeni za Muslimansku miliciju, vođeni brigom za svoj napaćeni i s pravom preplašeni narod, dok su se drugi aktivno uključili u partizanski pokret, vidjevši u tome šansu da dugoročno riješe pitanje svog identiteta i životnog prostora.

Pripadnici bošnjačkog naroda, osvjedočeni aktivisti radničkih i studenskih pokreta, početkom rata sele se na teritoriju Sandžaka i organizuju logistiku komunističkog pokreta. Glavni nosioci ovog pokreta u Sandžaku su Rifat Burdžović Tršo, Hakija Zejnelović, Muhamed Abdagić i dr. Oni još tokom boravka na studijama u Beogradu rade na razvijanju svijesti o posebnosti regije Sandžak. Odbijaju da se udružuju u zavičajna udruženja studenata iz Crne Gore i Srbije i formiraju posebno udruženje studenata Sandžaka, koje je nosilo naziv “Zlatar”.  U proljeće 1939. godine obraćaju se narodima Sandžaka, posebno spominjući Bošnjake u njemu, smatrajući ih posebnim subjektom u Sandžaku, što je osporavano već više od 27 godina, reafirmišući na taj način Sandžak kao posebnu društveno-političku zajednicu. Istupanje Rifata Burdžovića na marksističkim kružocima u Beogradu, na kojima je pokretao pitanje nacionalnog subjektiviteta Bošnjaka, bilo je također prilog reafirmaciji bošnjačko-muslimanskog nacionalnog identiteta i autonomnosti Sandžaka. Jedan od elemenata afirmacije sandžačke autonomije proizilazi i iz organizovanja 15-dnevnog lista pod naslovom «Glas Sandžaka», koje je izlazio i nakon što je zabranjen.

Osnivanje ZAVNOS-a

Na osnovu platforme o posebnosti regije Sandžak i mjesta koje ovaj prostor ima u odnosu svih naroda koji tu žive, u Pljevljima je, 20. novembra 1943. godine, u prisustvu 252 delegata, održano zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća, na kojem je obrazovan ZAVNO Sandžak «kao najviši pokrajinski organ narodne vlasti».  Neposredna inicijativa za sazivanje skupštine i formiranje ZAVNOS-a potekla je od strane Vrhovnog komandanta NOV Jugoslavije Josipa Broza Tita. U obrazloženju Inicijativnog odbora za sazivanje Skupštine ZAVNOS-a, kojeg su predvodili profesor Beogradskog univerziteta i narodni poslanik Sreten Vukosavljević i prijepoljski muftija i sudija Vrhovnog šeriatskog suda u Skoplju Murat-ef. Šećeragić, pored ostalog stoji: da su položaj naroda Sandžaka u bivšoj Jugoslaviji i njegova historijska prošlost u cjelini bili veoma teški; da je Sandžak tokom 1941. i 1942. godine dao značajan doprinos u razvoju NOB-a; da je sazrela svijest i želja naroda Sandžaka u vezi organizovanja i konstituisanja ZAVNOS-a naišla na razumijevanje i odobravanje Predsjedništva AVNOJ-a i  Vrhovnog štaba NOV i POJ.  Na skupštini ZAVNOS-a nisu učestvovali delegati iz Novopazarskog, Sjeničkog i Tutinskog sreza, niti je na tom području vršen izborni postupak za delagate, iako je na području pomenuta tri sreza živjelo preko 54% svih muslimana Sandžaka. Taj nedostatak se nije  bitno odražavao na kvalitet i pravičnost donesenih odluka, sve do posljednje sjednice ZAVNOS-a od 29. marta 1945. godine kada je donijeta odluka o njegovom raspuštanju, što je bilo protivno interesima i željama naroda u Sandžaku u cjelini, posebno željama i interesima Bošnjaka muslimana.

Vukosavljević je slične stavove o posebnosti Sandžaka iznosio i prilikom rasprave o Sandžaku u Predsjedništvu AVNOJ-a februara 1945. godine: „Ja sam mišljenja da Sandžak ne treba cijepati, jer je to ipak cjelina. To je oblast, to je pojam sa svojim specifičnim političkim i privrednim obilježjima. To je historijski tačno.Takvo je i narodno shvatanje. Zato sam ja za rješenje da se cio Sandžak pripoji ili Srbiji ili Crnoj Gori, vodeći računa o onome šta sam već rekao.“ (Dr. Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka, Podgorica, 1992.)

Ovakav stav Vukosavljevića podržao je i Oblasni komitet KPJ za Sandžak, koji pri obraćanju Centralnom komitetu KPJ, između ostalog, saopćava: „Prema raspoloženju koje se sada jasno ispoljava kod Muslimana, oni bi bili veoma pogođeni ako bi Sandžak bio pocijepan, a oni odvojeni. O tome se zaista mora voditi računa, pogotovu ako se ima u vidu njihov sadašnji stav i dobro držanje. Čak ni Srbi ne bi rado primili cijepanje Sandžaka.“ (Slobodan Nešović, Stvaranje nove Jugoslavije, Beograd, 1981.)

O autonomiji Sandžaka, u 2-3. broju „Glasa Sandžaka“ pisao je i Mišo Pavićević: „Sandžak je u našoj narodnooslobodilačkoj borbi zauzeo časno mjesto. On je među prvima ispalio pušku na okupatora i u toku ove tri godine dao znatan doprinos stvari narodnog oslobođenja, doprinos u krvi i životima svojih najčestitijih sinova, u stradanju i patnjama svog naroda. Sandžak je u jezgro Narodno-oslobodilačke vojske dao cvijet svoje omladine, ponos našeg kraja – Treću sandžačku brigadu… Zahvaljujući nenarodnim režimima beogradske gospode i špekulantskoj politici sandžačkih šićardžija, Sandžak je ostao ne samo pastorče, već je postao pojam zaostalosti, neznanja i nazadnosti. On je u Jugoslaviji (Kraljevina) dobio samo drugo ime – Jugoslovenski Sibir – koje su mu dali oni isti koji su ga i učinili Sibirom… Narod Sandžaka jasno je pokazao da ne želi i neće da mu slobodu drugi poklanjaju, jer je poslije svog gorkog iskustva svjestan da to ne bi bila ona sloboda koju on želi. Sloboda Sandžaka izrasta iz njegove borbe, iz krvi i života njegove djece. Ona će biti potpuna i niko ga neće moći prekoriti. Još manje će mu je moći iz ruku otrgnuti. O položaju Sandžaka u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji donijet će odluku sam narod Sandžaka preko svojih slobodno izabranih predstavnika, sutra, kada zemlja bude slobodna. (Dr. Zoran Lakić,Partizanska autonomija Sandžaka)

Likvidacija sandžačke autonomije

Iako se to često predstavlja drugačije, odluka o ukidanju autonomije Sandžaka donijeta je u Beogradu, 24. februara 1945. godine, mjesec dana prije nego će u Novom Pazaru ta odluka, na posljednjoj sjednici ZAVNOS-a, „biti prihvaćena“.  Svoje viđenje odluke Predsjedništva AVNOJ-a o ukidanju autonomije Sandžaka, u „Ilustrovanoj politici“, februara 1992. godine, iznosi Ranko Đukić, koji opisujući tok sjednice ukazuje na brzopletost i neutemeljenost inicijative o ukidanju sandžačke autonomije. Obrazloženje odluke bilo je sljedeće:

– da Sandžak nema nacionalnu podlogu za dobijanje takvog statusa;

– da bi insistiranje i zadržavanje autonomnog Sandžaka, navodno, značilo sada izlišno i neracionalno drobljenje srpske i crnogorske cjeline, kao i Jugoslavije uopće;

– da i nakon cijepanja Sandžaka Muslimani, navodno, ne bi bili nacionalno ogroženi, jer kako se ističe „oni bi mogli da uživaju ista prava u Crnoj Gori i Srbiji“, napuštajući na taj način prava koja su stekli u narodnooslobodilačkoj borbi.

Vraćanjem na granice iz 1913. godine sankcionisan je princip da se putem osvajanja i okupacije vrši podjela teritorija na kojima živi više naroda i zanemareni nacionalni i drugi interesi jednog od tri naroda koji na tim teritorijama vjekovima živi. Subjektivno opredjeljenje da, navodno, Sandžak nema statusa te da bi to značilo, navodno, „izlišno i neracionalno drobljenje srpske i crnogorske cjeline“, objektivno se svodilo na nepriznavanje Bošnjaka kao naroda. Opravdanja za ovakvu odluku, osim nacionalnog ili nacionalističkog, nikakvog nije bilo. Poznati bošnjačko-muslimanski intelektualac Muhammed Abdagić kaže: „Očigledno je time Srbiji učinjen ustupak, koja je očekivala da će joj se priznati granice Kraljevine Srbije, a zbog rješenja makedonskog nacionalnog pitanja izgubila je Makedoniju, ali je kao kompenzaciju dobila Vojvodinu, za koju je, prema stavu KP na početku rata, bio predviđen federalni status, kao i za sve bivše dijelove Austrougarske (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina).

Autor: dr. Admir Muratović
revija SANDŽAK | 1. februar 2014. | br. 176 | RevijaSANDZAK.com

(Nastavit će se)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

38 KOMENTARI

  1. Gospodine Jaredicu sve sto si napisao su tvoje nebuloze i nijesu potkrijepljene cinjenicama.Kazes da nijesi radio za udbu,vjerovatno im nijesi bio pouzdan,sam priznajes oko tog visokog Bosanskog funkcionera da ti nijesu povjerovali.Dalje necu da idem jer nema potrebe.Tvoja opsesija je srpstvo i samo srpstvo sto govori u kakvom si stanju.

    • Gospodine Rozajac,
      nije Srpstvo samo moje, nego je i Vase. Kad otklonite kolonijalne podvale o Srbima, videcete – bio sam u pravu. Moji tekstovi ne provejavaju fasizmom, kako kazete, nego su protiv fasizma i drugih oblika kolonijalizma.

      • Bošnjaci najstariji narod na Balkanu
        Bošnjački su potomci bogumila. bogumili su potomci Ilira …

  2. P.S. Slobodan Jarcevic je udbas kojega su Vojvodjani eliminisali iz svih dostupnih medija.Sada su ga preorjentisali da udari na Sandzak i prosipa destrukciju i lazi.Inace njegova literatuira odise fasizmom i za reciklazu je kada Srbija postane normalna zemlja. Sto dalje od ovog djavoljeg vampira.Bilo bi pozeljno ne dati mu prostora da zagadjeje Sandzak.

    • Gospodine Rozajac,
      nisam ja tako strasan. Radio sam u diplomaiji 33 godine, a Udba mi nije dozvolila da radim za nju, jer sam javno govorio ono sto i sad pisem na ovom sajtu. Zato sam otisao u penziju bez punog radnog staza, a moji vrsnjaci su radili za Udbu i imali su staza, s beneficiranim, i preko 50 godina. Kad sam otkrio jednog visokog diplomatu – muslimana iz Bosne, da vec pregovara o nabavci oruzja za separatisticke snage u Yu – 1987, niko nije hteo da me slusa. Kad sam kolege ubedjivao da ce izbiti krvavi gradjanski rat u Jugoslaviji, svi su mi se smejali. Itd. No, Vi se opet ruzno izrazavate – nije to uredu. Steti Vama. Meni nimalo.

      Hajde, gospodine Rozajac, obavestite citaoce bar o jednoj mojoj lazi. Kazete, da ih je mnogo.

    • Gospodine Rozajac,
      meni je drago sto su mi srpski autonomasi u Vojvodini onemogucili da raspravljam s njima. Da su oni u pravu, to ne bi cinili. Time su pokazali svoje opredeljenje protiv sopstvenog naroda. Posebno ih je rasrdilo, kad sam im poslao statisticke podatke iz 1717, koji su pokazivali da u srpskom i rumunskom Banatu tada nije bilo nijedno madjarsko naselje. Na osnovu toga se dalo zakljuciti, da su, posle tog vremena, mnogi Srbi prevedeni u katolicku veru i pomadjareni su. Vidite, ne podnose tu istinu, a slicno se i vi ljutite na mene, jer pravilno govorim, da su Turci mogli islamizirati samo Srbe na srpskoj zemlji.

  3. Svjestan sam da kad covjek osenili lupa svasta ali ne mogu da shvatim da mu se daje ovoliki prostor kao ovome udbasu Slobodanu Jarcevicu.Stotinu curaka je promijenio i sluzio od samog pocetka najgorim ljudima koji su odradili najvece genocida nad Bosnjacima.Ovaj starac bi hteo jos Bosnjacke krvi da se napije.Srecom dosao je kraj njegovoj ideologiji pa i njemu jer vampir kad mu ponestane krvi on je mrtav. Prostor koji mu se daje na ovom portalu nije na cast urednistvu.

    • Gospodine Rozajac,
      pogrdne reci ne donose razmenu stavova. Evo, kako su mislili Srbi muslimani u 19. stolecu, a bili su u prav:
      Ат¬мос¬фе¬ру срп¬ског ро¬до¬љу¬бља ме¬ђу му¬сли¬ма¬ни¬ма Бо¬сне и Хер-це¬го¬ви¬не, кра¬јем 19. и по¬чет¬ком два¬де¬се¬тог сто¬ле¬ћа, нај¬у¬пе¬ча-тљи¬ви¬је при¬ка¬зу¬је ле¬па лир¬ска пе¬сма Ср¬би¬на му¬сли¬ма¬на Али¬ве-рић Ту¬зла¬ка, Ама¬нет од ђе¬да, об¬ја¬вље¬на у Бо¬сан¬ској ви¬ли, 1898:

      „У до¬ла¬фу мо¬га ђе¬да
      с де¬сне стра¬не у пре¬тин¬цу,
      кад још би¬јах гр¬је¬шно д’је¬те
      ви¬ђах ма¬лу ико¬ни¬цу.

      При¬кра¬дох се да раз¬гле¬дам,
      Ка¬ква ли је на њој сли¬ка,
      Бје¬ше сре¬бром оп¬то¬че¬на
      Сли¬ка Ђур¬ђа му¬че¬ни¬ка.

      Ја то он¬да ни¬сам знао.
      За¬зир’о сам од ажда¬је,
      Ал’ с ажда¬јом ко се бо¬ри,
      Осјећ’о сам, ју¬нак да је.

      Са¬мо за¬то, са¬мо за¬то,
      Ја по¬љу¬бих тог чо¬вје¬ка.
      Ђед уни¬ђе – ја се збу¬них –
      А он ре¬че: ’Не¬ка, не¬ка!

      Истог Ђур¬ђа, љу¬би¬ли су
      На¬ши пре¬ци ко све¬ча¬ри,
      Па зар да ја ђу¬нах љуб¬нут’
      Што љу¬бља¬ху на¬ши ста¬ри.

      Ал’ ти н’је¬си по¬љу¬био
      Са¬мо ха¬дер – или¬ја¬за,
      И по¬љуп¬це си по¬љу¬био
      Сво¬јих рах¬мет пра¬о¬та¬ца’.

      Та¬ко ђе¬до, ал’ он оде
      Већ одав¬но с овог св’је¬та,
      А ја чу¬вам ико¬ни¬цу
      По¬ред дру¬гих ама¬не¬та.

      Ал’ ја за¬то, Алах-ик¬бер,
      Чвр¬сто с др¬жим свог мез¬хе¬ба,
      А мез¬хеб ми ништ’ не сме¬та
      Да ср¬бу¬јем ка¬ко тре¬ба“.

  4. Gos. Jarcevicu, ja sam Bosnjak i postujem Srbe i njihovu slobodu sve dok ne prekorace u moju slobodu. Rado bih ti rasturio te mitove i bajke shto ovdje guslash, ali nijesam u mogucnosti jer mi ovi sandzacki poturice brishu komentare.
    Dovalje!

    • Gospodine Muratovicu,
      Cudite se, sto su u Sandzaku (Raskoj) – Sandzak je ime nametnuto od okupatora, Turske – nije dozvolila autonomija. Da je to ucinjeno, sigurno je da danas u Raskoj ne bi bilo bosnjacke nacije. Bila bi sandzacka, ali posebna – u svakom slucaju. Neko je jos tada znao, da Sandzak treba cuvati za ukljucenje u buducu bosansku, a ne srpsku, drzavu.

    • Gospodine Adnane,
      Nikad se nisam sluzio mitovima. Kad nesto saopstim, zasnovano je na nepobitnim cinjenicama. Eto, i ja sam Bosnjak. Rodjen na Kupreskoj visoravni. I znam da je to moje zavicajno ime – Bosnjak sam zavicajno, a Srbin nacionalno. Tako su Srbi zavicajno i Hercegoci, i Sremci, i Banacani, i Kordunasi, i Dalmatinci…

      • Znaci Srbi su Srbi, gdje god da se nalazili, a Bosnjaci mogu biti Bosnjaci samo zavicajno. Eto vaseg “normalnog razmisljanja” “gospodine” Jarcevicu. Citao sam sada nekoliko vasih komentara i primjetio sam da ste veliki nacionalista i sovinista. Gdje god da se Srbi nalaze, vi to mjesto i prisvajate i nikome ga drugome nedate. Evo vam i primjera. Kosovo je bilo na teritoriji Srbije, vi se gotovo sa cijelom Evropom pobiste da ostane vama, a Republika Srpska je genocidna tvorevina, stvorena, takodje na prostorima jedne drzave (a ta drzava nije Srbija), pa je vi opet prisvajate da je vasa. Vi ste, bre jedan narod kojeg se treba stidjeti, “gospodine” Jarcevicu.

    • Gospodine Rozajac,
      nisam ja senilan. Niti sam menjao curake. Da jesam, bio bi bogatiji, jer bih mogao sluziti onima koji imaju novac – onima sa Zapada. To nisam radio. A da sam senilan, Vi biste me lako nadgovorili. Ne, nisam – ja sam krepki starcic. Znate da je to izreka u na[oj Bosni?

  5. Slobodane DA bilo bi logicno! Ovdje se ne radi o Srbima u Srbiji,a cak i da se radi bilo bi logicno! Centralizam vise ne prolazi,u svijetu jaca regionalizam! Evo na brzinu mi pada primjer Istre…oni vec glasno traze svoju autonomiju iako je rjec o Hrvatima u Hrvatskoj! Da li tu Slobodane vidis logiku?

    • kome je donelo dobro, taj autonomizam ili cak nezavisnost, kada je rec o malim drzavama poput ovih na balkanu?
      stvaraju se nove tenzije. embarga, sankcije, novi porezi i carine su samo neki od novih problema koje separatizam donosi.

      • takodje se ne bi trebalo zanemariti ogromni drzavni dugovi koji nastaju, kada se rodi nova drzava. na kraju zna se ko ispasta, obican covek.

      • iz nezadovoljstva, licnog interesa, jasno je.
        a pitaj se ti, zasto neko hoce celovitost zemlje da odrzi.

      • Autonomije u Srbiji *pored Vojvodine i KiM* su zamisao americke obavestajne sluzbe. U vreme razbijanja Jugoslavije, 1993, Vladi RS Krajine u Kninu je iz Amerike donesen plan, da se Srbija podeli na sedam autonomija. Pogledajte, upravo to zastupa Dinkic. Autonomije bi bile> KiM, Ra[ka, Vojvodina, Sumadija, Macva, Zapadna Srbija, Istocna Srbija.
        Pogledajte gospodo moja. Znaci, Srbija, u tom slucaju, vise ne bi opstajala kao drzava. A to je plan onih koji su razbijali Jugoslaviju. Razmislimo. Ne moze se reci, da je taj plan cinjen samo u korist jednog naroda u ovih sedam pokrajina.

      • UNHCR I ONU
        General Assembly
        Podsjećajući na svoj rezoluciju 2621 (XXV) od 12. Oktobar 1970 o programu djelovanja za punu provedbu Deklaracije o dodjeli neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima,
        1. Potvrđuje legitimnost borbe naroda pod kolonijalnom i stranac dominacije prepoznata kao pravo na pravo samoodređenja vratiti sebi da pravo na bilo koji način im stoje na raspolaganju;
        2. Prepoznaje pravo naroda pod kolonijalnom i stranac dominacije u legitimnom ostvarivanje prava na samoodređenje tražiti i dobiti sve vrste moralne i materijalne pomoći, u skladu s rezolucijama UN-a u duhu Povelje Ujedinjeni narodi;
        3. Poziva sve vlade da uskrati pravo na samoopredjeljenje naroda pod kolonijalnom i stranac dominacije da prepoznaju i promatrati to pravo u skladu s odgovarajućim međunarodnim instrumentima i principima i duhu Povelje;
        4. Smatra da stjecanje i zadržavanje teritorija u suprotnosti prava naroda na tom području na samoopredjeljenje je nedopustivo i bruto kršenje Povelje;
        5. Osuđuje one vlade koje niječu pravo na samoopredjeljenje naroda prepoznata kao pravo na to, pogotovo od naroda južne Afrike i Palestine itd.
        6. Zahtjevi komisija za ljudska prava na studij, na svojoj dvadeset sedmi sjednici, provedba rezolucijama Ujedinjenih naroda koje se odnose na prava naroda pod kolonijalnom i stranac dominacije na samoodređenje, i dostaviti svoje zaključke i preporuke Općoj skupštini , posredstvom Gospodarskog i socijalnog vijeća, u najkraćem mogućem roku.

      • JEL TO PRICAS za Republika Srpska genocidna tvorevina, stvorena, takodje na prostorima jedne drzave (a ta drzava nije Srbija), pa je vi opet prisvajate da je vasa??????

    • Gospodine Djace,
      napisali ste, da su u Istri Hrvati. To nije tacno. Stanovnici Istre su bili pravoslavne vere i svi su sebe zvali Srbima. O tome postoji u Hrvatskoj akademiji nauka i umjetnosti u Zagrebu izvestaj iz 1639. godine. U njemu pise, da se mnogo toga ucinilo, kad su oni, silom – naravno, pokatoliceni i polako pocinju da se navikavaju na novo ime – hrvatsko.
      Sad zamislite, uz ovu cinjenicu, koliko smo neobavesteni o svojoj proslosti.
      Ako zelite detalje o svemu, imate to u mojoj knjizi “I od Istre do Drine Srbija”. Znam da cete se rugati ovom naslovu, ali su u knjizi izvori o svemu – koji su nepobitni. Jeste da su se skrivali od javnosti, ali izviru ovih godina.

      • Nemojte obmanjivati javnost kada u tom izveštaju stoji VLASI i negdje se nespominju Srbi gospodine Jarčeviću…..Neslušajte Dobricu Ćosića…..

      • Nije to centralizam kakav ste vi Srbi trazili u Jugoslaviji! Zasto evropa ne prima Tursku kada po vama ona nudi da o njoj odlucuje Brisel?

    • Gospodine ssss,
      skrenuli ste paznju na vrlo vaznu cinjenicu. Nezavisna Drzava Hrvatska je mobilisala muslimane u Raskoj 1941. A hrvatska vojska je imala obavezu, po izglasanim zakonima u Zagrebu, da bioloski istrebi pravoslavne Srbe. Nijedna hrvatska vojna jedinica, za 4 godine rata, nije se odrekla takve naredbe.

      • 1924. osnivaju se u Beogradu dva nova četnička udruženja i to: “Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu” i “ Udruženje srpskih četnika “Petar Mrkonjić”.Oba ova četnička udruženja, kao i postojeće, iako su se deklarirala za jugoslavensku političku orjentaciju, imala su u osnovi stvaranje “Velike Srbije”, radi čega su tražila oslonac prvenstveno među srpskim pučanstvom, širom Jugoslavije, pa tako i na području Bosne i Hercegovine i sandžaka.

        Tako je do početka rata g. 1941 . osnovano i djelovalo, oko 300 u Bosni i Hercegovini (i oko 200 u Hrvatskoj), različitih četničkih udruženja te brojnih organizacija sličnog programa u kojima su četnici djelovali a koja su se isticala terorom i okrutnošću te ubojstvima mnogih Hrvata, ali i mnogih Muslimana.

        Pred rat 1940. prišlo se osnivanju Četničke komande u sastavu vojske Kraljevine Jugoslavije i ustroju sedam bataljuna, pri svakoj armiji po jedan, ali ne i ozbiljnijem planu da se članstvo četničkih organizacija iskoristi za gerilske operacije. Tako se je jedan bataljun nalazio u Mostaru a drugi u Sarajevu kad je izbio rat, dok su se mnogi članovi četničkih udruženja pri općoj mobilizaciji 1941. našli u vojsci. Ali u travanjskom ratu 1941. ovi odredi su se raspali a mnogi članovi četničkih udruženja pali u njemačko i talijansko zarobljeništvo, dok se vojvoda K. Pećanac, sa svojim četnicima u Srbiji odmah stavio u službu njemačke okupacijske vojske. No, prije kapitulacije na više mjesta pripadnici četničkih udruženja počinili su masovnije i pojedinačne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, pa tako i na nekoliko mjesta u Bosni i Hercegovini.
        Pri razmatranju i razumjevanju zbivanja, djelatntnosti i zločina četnika u Bosni i Hercegovini tijekom Drugoga svjetskoga rata treba imati u vidu upravo to međuratno razdoblje. Razdoblje (1921.-1941.) osnivanja, ustroja i intenzivne djelatnosti četničkih udruženja i sličnih organizacija u kojima četnici djeluju. Bilo je to razdoblje žestokih političkih, vjerskih i nacionalnih konfrontacija, a što će se još više iskazati tijekom rata. Iako se većina rukovodilaca četničkih udruženja s područja Bosne i Hercegovine, uslijed različitih okolnosti (odvođenje u zarobljeništvo, preseljenje u Srbiju i inozemstvo, uhićenje, zatvaranje i stradanje) izvan nje ili izvan aktivnosti, ostali će se uključiti u obnovu i predstavljati osnovu četničkog pokreta tijekom rata. U tome će im pomoći i znatan broj onih četnika koji su iz Srbije i Crne Gore od Draže Mihailovića bili upućivani na rad, osnivanje i rukovođenje četničkim organizacijama i postrojbama na području Bosne i Hercegovine. Poglavito se to odnosi na časnike i dočasnike bivše jugoslavenske vojske koji će činiti rukovodeću strukturu četničkog pokreta u Bosni i Hercegovini. U četnički pokret će se uključivati i pripadnici raznih velikosrpskih političkih stranaka i društava kao i onih jugonacionalističkih, a biti će pokušaja da se u njega uključe prosrpski orijentirani Muslimani i Hrvati.

      • Vidi se da je pisao Hrvat.
        Kad govorimo o muslimanima BiH onda je rijec o Boshnjacima. Ako govorimo o muslimanima Sandzaka onda uz Bosnjake ima i potomaka Vlaha, Srba, Albanaca koji su primili Islam i vremenom formirali boshnjacki narodni identitet.
        Ako umjesto Bosnjak kazemo musliman znaci da je religija relevantna u tom kontekstu onda cemo za Hrvata pisati katolik.
        Ko napishe “Muslimani i Hrvati ” gdje Bosnjake kvalifikuje kao vjersku skupinu a Hrvata samo kao narod taj mora da je velika budaletina ili ima opasne namjere.

    • Gospodine Sandzace,
      cemu autonomija srpskog naroda u Srbiji? Zamislite, da u Madjarskoj traze Madjari autonomiju. Da u Poljskoj traze autonomiju Poljaci, da u Francuskoj traze autonomiju Francuzi. Ne bi li to bilo nelogicno?

      • Аутономија? Ма само што није!!! А не зна када ће. Стрпите се, забога. Док је Срба у Рашкој, можда то ова издајничка власт и учини, али би сви-пливали у крви до колена. Доста је било Турске, а коме је било мало-виа Турска. Ово је Србија. Толико.

      • OVU AUTONOMIJU….

        Berlinski kongres je bio mirovni kongres predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine u Berlinu.

        administrativno sjedištem u Novom Pazaru .
        stvorena u 1878 , nakon Berlinskog kongresa , nestalo je definitivno u 1912 , kada je osvojen od crnogorske i srpske vojske u prvog balkanskog rata.

        SANDZAK JE BILA DRZAVA OD 1878 DO 1912….

        CRNA GORA JE TAJ DAN I ONA DOBILA AUTONOMIJU

        Berlinskim kongresom su Crna Gora i Srbija dobile nezavisnost i teritorijalna proširenja, ali ne i glavninu Bosne i Hercegovine, koju su velike sile dodelile na upravu Austrougarskoj. Dio Hercegovine (Nikšićko područje) dobila je Crna Gora, a dio Bosne (Novopazarski sandžak) ostao je pod turskom upravom. AUTONOMIJAAAAAAAAAAA

      • Plav i Gusinje su od 1880. do 1912. bili u sastavu Peckog sandzaka, Kosovskog vilajeta. 1908. je bila u Plavu u Gusinju pobuna protiv turske vlasti zbog visokih
        nameta, koju je vodio mula Music.
        Prica o nekakvoj “autonomiji” je bajka za djecu. Dok su Srbima i Crnogircima za dukate potpusivali shta od njih zatraze Turci su bosnjacke i albanske pobune gushili u krvi. To da su Bosnjaci nespremni docekali srpsku i crnogorsku okupaciju mogu najvishe “zahvaliti” turskim okupatorima.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.