8. Februar 2011

“sandžak” – Drugi s desna na fotografiji je Amir Lakota, jedan od šehida Hadžeta.

Šezdesetsedmogodišnjak Lakota Sadik, penzionirani električar  iz Novog Pazara, svjedoči o sjećanju na strijeljanje svog oca, uglednog novopazarskog kmeta Amira Lakote na Hadžetu u decembru 1944. god

Ja sam ostao bez oca od osam mjeseci. Petero djece prije mene su roditelji izgubili. Bio sam jedihnik i gledence u oči roditeljima. Ne pamtim lično kako je izgledalo to strijeljanje. Znam ono što mi je rahmetli majka, Muška Laokota, ispričala. Ona mi je govorila da je rahmetli babo tu noć bio na posedak kod komšije Mustafe Koničanina. Došla su dva policajca ili dva vojinika da ga traže kući. Pozvali su ga kući. Požurio je da se roblje ne bi stravilo. Poveli su ga bez ikakvog objašnjenja.

Žive su komšije koje su vidjele kada su ga poveli. Nisu ga više nikad vratili. Držali su ga dvije noći u zatvoru. Po nekom Mujku nam je iz zatvora poslao zlatni sahat. Nikad taj sahat nismo dobili, nit ja znam šta je bilo sa tim Muljkom. Strijeljan je na Hadžetu, gdje je nekad bila samoposluga. Rahmetli majka je išla na Hadžet da ga traži. Vidjela je njegovu odjeću. Prepoznala ga je i zaletjela se k njemu. Govorili su joj da se makne, nije htjela. Zamalo su i nju ubili tu na Hadžetu.

Sadik Lakota, hadžetski jetim

Upitan da li je još neko od porodice proživio sličnu golgotu, Sadik kaže: Moj babo je imao još jednog mlađeg brata. Zvao se Šaban Lakota. On je u to vrijeme bio u njemačkom zarobljeništvu. Tek kasnije se vratio.

Žigosanje i nedostatak glave porodice, ostavilo je nesagledive posljedice na odrastanje i cijeli Sadikov život: Odrastali smo u muci. Vesela majka je nadničila da me prehrani. Niko nam nikad nije okrenuo glavu. Sve smo morali sami da teljamo. Al, najteže nam je što nema mezara. Sve su ih u rupe bacali i potrpavali odozgor. Možda se danas i gazi po njihovim mezarima. I kuće su izidane.

Sadik je cijelog života pokušavao saznati bilo kakav detalj o pogubljenju svog oca: Išao sam za službom svukuda. Jedne prilike sam boravio u selu Ljuljac na Goliji.  Sreo sam se sa nekim ljudima koji su bili bliski četnicima. Jamčili su mi da mi oni nisu ubili oca. Rekli su: “Mi ga sigurno ubili nismo, njega su ubili neki drugi.“

Tegobe porodice Lakota nisu se završile ni desetinama godina poslije. Morali su pred državnim organima dokazivati da njihov otac nije živ, jer se u zvaničnoj papirologiji vodio takvim:  Kada sam 1964. godine išao u vojsku, morao sam da iz SUP-a podnesem očevu umrlicu. Rekli su mi da je on živ, da nikada nije prijavljena njegova smrt. Tražio sam da mi ga dovedu pošto je živ, to je moj babo, ja bih najviše volio na svijetu da mi je živ. Onda sam morao da objavim njegovu smrt u oglasima, pa tek onda da uzmem umrlicu.

Autor: Jahja Fehratović

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles