Arijanci su gradili svoje hiže u kojima su se molili Jedinom Bogu, vjerujući da je On apsolutni Stvoritelj svega, bez ikakvih posrednika ni božanskih sinova. Njihova vjera bila je jednostavna i čista, okrenuta duhovnosti, a ne raskoši i formama. Te hiže, kako su ih sami nazivali, bile su “kuće svjetlosti” – skromna mjesta molitve i sabora vjernih. U njima nije bilo kipova, slika ni oltara, jer su vjerovali da se Bog ne može prikazati materijalnim likom. Svaka hiža bila je središte zajednice, mjesto gdje se čovjek približava Bogu razumom, radom i moralnom čistoćom, a ne kroz ceremonije.
Njihova vjera, utemeljena na čistom monoteizmu, bila je suprotstavljena trojstvenom učenju Nikejske crkve. Zato su Arijanci proglašeni jereticima, a njihove hiže bile su meta uništavanja. Mnoge su spaljene, a hižari protjerani. Ipak, u nekim krajevima Ilirika i Dalmacije, Arijanci su se povukli u planine i među narod koji ih je poštovao zbog njihove pravednosti Paljevska hiža.Tu su čuvali svoje knjige, molitve i učenja, prenoseći ih tiho s koljena na koljeno.
Kroz to prenošenje, arijanski duh preživio je i postao korijen kasnijeg bosanskog monoteizma. Uticaj arijanskih hiža jasno se osjeća u Bosanskoj crkvi .Kao što su Arijanci imali svoje hiže, tako su i bosanski krstjani imali hiže krstjanske— mjesta okupljanja i molitve, skromna, bez raskoši i bez posrednika između čovjeka i Boga. Bosanska crkva, baš kao i arijanska, odbacivala je trojstvo i papinsku vlast. Njena vjera bila je jednostavna: Bog je jedan i vječan, a čovjek se spašava vjerom, djelom i čistoćom srca. Ideja da se Bogu može prići bez crkvene hijerarhije preživjela je upravo kroz te hiže.
Tragovi arijanske tradicije ostali su i u jeziku i u običajima Bosne. Riječ “hiža”zadržala se vijekovima, a uz nju i pojmovi poput “hižar” i “hižina”U bosanskim krajevima gdje su nekada djelovali krstjani, narod je i kasnije govorio da se moli “u hiži”, misleći na skromnu sobu, kuću ili mjesto tihe molitve. Čak i narodne izreke, poput one “čovjek je sam sebi hiža i svjedok,nose odjek arijanskog vjerovanja da je duša hram Božiji, a ne građevina od kamena. Mnogi toponimi u Bosni, poput “Hižar”, “Hižina” i “Krstjanska poljana”, čuvaju sjećanje na te davne zajednice.
Kada se arijanska misao pretočila u tlo Bosne, ona nije postala samo vjersko učenje — postala je način života, moralni zakon i duhovna osovina cijelog jednog naroda. Bosna je bila zemlja planina, tišine i slobodnog duha, a u takvoj zemlji ideja o vjeri bez posrednika mogla je duboko pustiti korijen.
U srcu srednjovjekovne Bosne, hiža nije bila samo mjesto molitve, nego i škola, sabor i sud savjesti. U njoj su se učila prava čovjeka, zakoni poštenja i vrijednost slobodne misli. Bosanski krstjani su vjerovali da niko nema pravo da sudi o tuđoj vjeri, jer je savjest dar od Boga. Takav stav činio je Bosansku crkvu jedinstvenom u tadašnjoj Evropi.
Dok su druge crkve tražile pokornost i desetinu, bosanski hižari propovijedali su rad, jednakost i uzajamnu pomoć. Vjera nije bila odvojena od svakodnevnog života — ona je bila utkala se u sve: u običaj, u rad, u međuljudske odnose. Bog se tražio u poštenju, u mirnom životu, u istini, a ne u doktrini.
Arijanski duh slobode oblikovao je i bosanski državni poredak .Vladari Bosne dopuštali su različite oblike vjere i nisu progonili drugačije misleće. To je bio direktan nasljednik arijanskog učenja — ideje da niko nema pravo vladati nad tuđim duhom .Zbog toga je Bosna bila posebno trn u oku rimskim i srpskim crkvenim vlastima: jer je predstavljala živu opomenu da se može postojati i vjerovati izvan crkvenih zidina, a opet biti moralno čist i pravedan.
Kada je kasnije došla osmanska vlast, bosanski narod nije morao mijenjati svoj monoteizam — samo ga je prepoznao u novom obliku. Islam je bio prirodan nastavak onog što su Arijanci i krstjani stoljećima čuvali: vjera u Jednog Boga, u unutarnju čistoću i u slobodu savjesti.
Iako su arijanske hiže nestale s lica zemlje, njihova riječ i duh nisu umrli. Ono što su moćnici pokušali zatrti ognjem i mačem, narod je sačuvao u riječi, pjesmi i običaju.Arijanska misao prešla je u narodnu dušu, gdje je živjela kroz stoljeća kao neugasivi plamen jednostavne vjere i čiste savjesti. U bosanskom narodu, mnoge narodne pjesme i poslovice nose duboke tragove te drevne misli. U njima se ne pominje Bog u trojstvu, nego Jedini,Onaj koji sve vidi”, “Koji pravdu dijeli” — baš kao što su vjerovali Arijanci. Narod je, čak i kada je bio nepismen, znao izgovoriti stih koji je bio teološki čist:
“Ko pravo hodi, Bogu se moli,
a kome srce čisto, taj hižu nosi.”
Ta “unutarnja hiža”— pojam da je čovjek sam sebi hram — postala je temelj narodnog poimanja vjere. Nije bilo potrebno imati crkvu ni sveštenika: dovoljno je bilo da čovjek čini dobro i ne povrijedi tuđe pravo. To je bio živući nastavak arijanskog učenja o moralnom monoteizmu.
U nekim bosanskim krajevima, osobito među starim porodicama koje su čuvale sjećanje na “dobre ljude” (kako su krstjane zvali), održavala se i tiha molitva bez posrednika — okupljanje u kući, uz svjetlost svijeće, u miru i tišini. Čak i sevdalinka,iako ljubavna pjesma, ponekad nosi duboku duhovnu poruku — tugu za izgubljenom čistoćom i vremenom kad je čovjek bio bliži Bogu nego instituciji.
Kroz usmenu predaju, Arijanci su, iako bez imena, ostali prisutni. Narod je govorio o “onima prije popova”, o “dobrim ljudima što nisu lagali ni zaklinjali se”, i o “onima što su Boga zvali Jedinim”. Iza tih riječi skrivala se duga sjenka arijanske vjere, prastara i čista. Bosanski narod, bez teoloških knjiga, ali s dubokom unutarnjom pameću, postao je čuvar drevnog monoteizma. Njegova pjesma, običaj i riječ bili su sveto pismo koje se nije pisalo perom, nego srcem. Trag arijanske misli bio je dubok u savremenom bosanskom duhu.
Iako su stoljeća promijenila lice Bosne, korijen arijanske misli — onaj duh vjere u Jednog Boga, u unutarnju čistoću i slobodu savjesti — ostao je živ i prepoznatljiv i danas. On više nije zapisan u kamenim hižama ni u rukopisima krstjana, nego u načinu razmišljanja, govora i osjećanja bosanskog čovjeka.
Bosanski narod, kroz sve epohe i vlasti, zadržao je jednu duboku osobinu: vjeru bez prisile i pobožnost bez fanatizma.Ta umjerenost, toplina i svijest da je “Bog bliži čovjeku nego njegova misao” — to je duh koji potiče iz davne arijanske jednostavnosti.
U svakodnevnom govoru i danas živi izraz koji podsjeća na arijansku filozofiju:
“U srcu mu je hiža”,
“On je u svojoj vjeri, ne hvali se njome”,
“Nema Boga osim Jednog — sve ostalo je od ljudi.”
Takve rečenice, koje običan narod izgovara bez teološke namjere, zapravo su sažetak vjerovanja starog bosanskog monoteizma. Vjera je u njima lična, čista i nenametljiva — unutarnja hiža još uvijek stoji, samo u duši čovjeka.
Ta ista ideja preživjela je i kroz bosansku književnost.Pisci i pjesnici, od Maka Dizdara do Meše Selimovića, u svojim djelima nose trag tog drevnog duha. Dizdarova Kamena spavač”odjekuje riječima krstjana i arijanskih učitelja: traženjem Boga u sebi, u kamenu, u tišini, u ljudskoj savjesti. Mešin”Selimovićev” junak, koji traži smisao između vjere i slobode, samo je moderni odraz iste borbe koju su vodili hižari prije hiljadu godina.
Čak i u islamskoj duhovnosti Bosne,arijanski duh slobode i razuma ostao je prisutan. Bosanski musliman, iako pripada velikoj svjetskoj zajednici, vjeru doživljava kao intimni odnos sa Stvoriteljem,a ne kao politički ili institucionalni okvir. On vjeruje tiho, s mjerom, i s poštovanjem prema tuđem uvjerenju — baš kao što su nekad činili hižari i krstjani.
Taj kontinuitet duhovne zrelosti vidi se i u bosanskoj etici:poštenje, umjerenost, gostoprimstvo, skromnost i poštovanje slobode drugog. Sve su to odjeci arijanske i krstjanske svijesti o čovjeku kao Božijem svjedoku, a ne podaniku.
Zato se može reći da arijanska hiža nikada nije srušena — ona je samo promijenila svoj oblik. Danas stoji u duši svakog čovjeka koji vjeruje bez mržnje, moli se bez prisile, i čuva u sebi misao da Bog ne stanuje u zlatu ni u moći, nego u istini i miru.
Bosanski čovjek, kroz vjekove i iskušenja, ostao je vjeran toj nevidljivoj hiži — kući svjetlosti koja je nekad stajala u planinama Ilirika, a danas svijetli u njegovom srcu.
Autor: Sulejman V. Aličkov
