![\"\"](\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2018\/04\/30741975_10213714391627510_3213917407175774588_n.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
Vijekovima odgonetaju ko sam, ko me je zasjemio na ovoj plodnoj zemlji punoj voda i zraka da mogu isklijati i ra\u0161iriti se poljima uzdu\u017e kotline i ponani\u017e pet vodotokova \u0161to se slijevaju u arteriji mog bi\u0107a na spajali\u0161tu desne i lijeve komore, preko kojih se smjenjuje crvena i plava teku\u0107ina koja dalje te\u010de do nedogleda niz stotine potoka, vada, jazova i brazda, prodiru\u0107i do svakog damara uvijek mi svje\u017eeg tijela i onda iznova skrivenim kanalima vra\u0107a se u mlaz \u0161ume\u0107eg huka. Nau\u010dnici, arheolozi, istra\u017eiva\u010di, umjetnici, pjesnici i tuma\u010di \u2013 \u010desto se sukobe; naga\u0111aju, nalaze nekakve dokaze i spo\u010ditavaju da sam postao od toga i toga, da mi je taj i taj donio sjeme, pa se onda ne sla\u017eu \u2013 jedni vele da je zametak sa Zapada, da se bobak moje zapadnja\u010dke tvari raspupuljao na ovoj rijetkoj pitominji okru\u017eenoj stijenjem i ostrom klimom \u0161to probada svakovrsni \u0161tit iz kog je docnije proklijalo sve ono \u0161to jesam; drugi me pak vide kao isto\u010dnja\u010dki ugru\u0161ak spao s pojasa kakvog namjernika dok je prate\u0107i vjetrove juri\u0161ao nekuda gdje \u0107e mu se srce smiriti i misao izo\u0161triti. Tako oni tolkuju i tahmine, zaboravljaju\u0107i minerale i molekule \u0161to bride dubinama mog zemljanog obli\u010dja pritisnutoga talogom stolje\u0107a raznih oluja, sjevernih bura, isto\u010dnih ruzgara, zapadnih me\u0161tra, ju\u017enih ko\u0161ava, dolnjaka, maestrala, garbina, tramontana i inih o\u0161trina \u0161to zasijecaju vrhove i tupike nada mnome. U svom nevidjelu, zaboravljaju na mene prvotnog, starostavnog i sve ono \u0161to jesam prije nego li su ti namjernici udubili stopala u mehkotu pora moje ko\u017ee. Ne znaju i ne mogu sve znati, skriva im se ono \u0161to bi opteretilo ravnote\u017eu i dovelo do prevage jednoga nad drugim. A meni ponekad bude smije\u0161no, kat-kada i tugaljivo, dok slu\u0161am i zagledam se u se, poku\u0161avaju\u0107i spoznati \u0161to pi\u0161u i govore o meni.\u00a0<\/p>\n
Tvrde da mi poznaju du\u0161u, da su dio mene, da pripadam njima, da smo se stopili u jedinstveno bi\u0107e, pa sada mogu u moje ime i za moje dobro i ra\u010dun svakakva \u010dudesa \u010diniti. Rasrde me takvim budala\u0161tinama, izazivaju da stresem grudi i pokrenem smjesu tijela da se silinom stijenja, granita i kamenja s okolnih brda sru\u010di na dolinu, ili pak oslobodim sapetu vrelinu da izbljuje na povr\u0161 i zauvijek skrene tok historije ove kotline. A onda me pro\u0111e ljutina, pa se smijem sam sebi \u2013 jer \u010dovjek je slaba\u0161no bi\u0107e, kostur obavijen hiljadama \u0107elija raspore\u0111enih tako da u sazvu\u010dju daju cjelovitu predstavu \u017eivota. Padne mi naum da se negdje kod tih osionika \u0161to mi udaraju na \u010dast neka od \u0107elija rasto\u010dila ili pak zamrla, te je njihovo pona\u0161anje posljedica manjkavosti.\u00a0<\/p>\n
Osvetu ostavljam za Dan kada \u0107u progovoriti i biti svjedok svakoga \u0161to je po meni hodio, disao zraka iznad moje povr\u0161i i hranio se iz moje utrobe u kojoj je i svoj privremeni boravak na\u0161ao. Nek tog Dana izi\u0111e na vidjelo sve \u0161to su milioni tih sitnih Bo\u017eijih stvorenje od mog postanka do trenutka kada se Zvukom pozovemo da izbacimo sve \u0161to milenijima skrivamo u sebi radili. Uravnjat \u0107emo bore na tijelu i ra\u0161iriti svaki zavojak da se smjeste tjelesa nekadrog poroda Ademovog.\u00a0
***
Tri vrste teku\u0107ina \u0161to i danas sapiru ne\u010dist, darivale su \u017eivot svemu \u0161to je disalo unutar i iznad mene. Molekuli mjehure da je sve nekada bilo druk\u010dije. Utroba moja dana\u0161nja, obremljena pojasevima ljudskog znoja, bila je razlivena hiljadama miruha netaknute prirode.\u00a0<\/p>\n
Gornje vode, tekle su povr\u0161inom i davale obli\u010dje kori mog pokrova. Stvoritelj ih je poredao po reljefu tako da se s kr\u0161evitih vrhova hukom spu\u0161ptaju ponani\u017e, kat-kada lelujaju\u0107i se a nerijetko i hripaju\u0107i o stijenje i korijenje sve dok se ne umire u ravnici, rasplijene dolinom i sobom ne nahrane hiljadama razli\u010ditih ruhova.\u00a0<\/p>\n
Sredinom mog tijela, kroz stotinama kanala provla\u010de\u0107i se, tekle su stidne, pitome i tople podzemne vode tek ponekad se, sporadi\u010dno, pokazuju\u0107i spoljnjem svijetu iz milo\u0161ti i radi lijeka.\u00a0<\/p>\n
U dubinama brazda, kriju mi se neukrotive sadr\u017eine rasp\u0161renih kristala i gasova, koje se od svijeta i vijeka, zaslijepljene srd\u017ebom i ljubomorom poku\u0161avaju izbljuvati na povr\u0161 i svojom strahovitom lavom prekriti moj pokrov. Silinom snage, uspjevam ih sabiti u jedan kanal i isti zavezati da str\u010di nad dolinom kao kakav pupak prvorotke. Uvukao se taj pupak i na vrh stoma\u010dnog brijega napravio dublinu ba\u0161 na sredi\u0161tu zaveska kojim sam sapeo tampone \u0161to ih stotinama metara ugurah me\u0111u zidove kanala.<\/p>\n
Na povr\u0161i mojoj ra\u0161\u010de\u0161ljala se prostranstva. Duga\u010dka vijugava dolina s nekoliko priklju\u010dnih krakova utonulih u vlastitu pitominju po gdje-gdje je razvijena u ravan kao baklavene jufke, a na poneka mjesta sapeti omanji bre\u017euljci, nadigli se kao hljebovi u crepulji i halapljivo se prote\u017eu k nebu da razmijene strujanja, odzodo od sebe da mu pru\u017ee dio svoje vreline a odzgo da prihvate koju svje\u017eu zraku. Okrajcima doline, ra\u0161trkano omanje stijenje izvirilo iz utrobe brda koja sa svih strana \u0161tite ravan grade\u0107i zidove i ostavljaju\u0107i mogu\u0107nost domi\u0161ljatom istra\u017eiva\u010du da, ukoliko sve skupa promatra kao \u0161koljku, u sredi\u0161tu tog pjeza\u017ea prona\u0111e biser \u0161to ga u utrobi hiljadama godina skrivam. Tamo u daljini, brda uranjaju u planine koje vijencom obgrljavaju sav prostor i kao posljednja perda stoi\u010dki odlijevaju silini ljubomornih vjetrova \u0161to bi da svojim sjemenom natrune moju \u010disototu.
A naokolo svuda beri\u0107et. I u utrobi i podno nje.<\/p>\n
Autor: dr. Jahja Fehratovi\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Vijekovima odgonetaju ko sam, ko me je zasjemio na ovoj plodnoj zemlji punoj voda i zraka da mogu isklijati i ra\u0161iriti se poljima uzdu\u017e kotline i ponani\u017e pet vodotokova \u0161to se slijevaju u arteriji mog bi\u0107a na spajali\u0161tu desne i lijeve komore, preko kojih se smjenjuje crvena i plava teku\u0107ina koja dalje te\u010de do nedogleda […]<\/p>\n","protected":false},"author":509,"featured_media":205731,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[72,10196],"tags":[],"class_list":{"0":"post-205727","1":"post","2":"type-post","3":"status-publish","4":"format-standard","5":"has-post-thumbnail","7":"category-novi-pazar","8":"category-iz-pera-nasih-autora"},"yoast_head":"\n