![](\"http:\/\/www.bosnjaci.net\/foto\/680_FatmirBaci5r45.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
Autor: Fatmir S. Ba\u010di<\/strong><\/p>\n <\/p>\n \u010cesto nam se dogodi da ispletemo i sa\u0161ijemo u sebi osnove neke kreativne ideje koja bi trebala da pokrene jednu novu dinamiku, i po najboljem redu nabavimo sve potrebne predmete odgovaraju\u0107eg projekta koji samo \u010deka neko otvaranje u budu\u0107nosti da se dogodi, kad ono, sasvim iznenada, u zadnjem trenutku \u017eurbe, cijela se situacija klizne iz ruku, i ode u nepovrat. Nekom drugom prilikom, okolnosti postanu sklone najavljenoj ideji i po svim znacima, obe\u0107avaju jednim novim po\u010detkom, te predstavljaju se i kao prava prilika za veliku promjenu, me\u0111utim, ili se nai\u0111e na potra\u017enji nekog nepotrebnog dodatka unutar projekta za takvu vrstu pokreta, ili se do\u0111e u susret sa potpunim ne shvatanjem ljudi koji bi trebali prepoznati i podr\u017eati tu sitnu iskru budu\u0107nosti. I ode, odnesu je neke vje\u0161ta\u010dke oluje koje zdrav um ne mo\u017ee ni shvatiti, ni otkloniti. Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, <\/i>jeste jedna toliko \u0161iroka re\u010denica i tako gusto tkana, da u sebi sadr\u017ei i izra\u017eava mnogo vi\u0161e mentalne sirovine ne samo za na\u0161 mogu\u0107i zaklju\u010dak, nego mnogo vi\u0161e i od onoga koliko joj dozvoljava rje\u010dnik. Radi se zapravo, o jednoj re\u010denici koja nam se vidljivo predstavlja kao mnogo sli\u010dna \u0161ahovskom polju preko crno bijelih kvadrata metafizike i prakti\u010dne filozofije, i time nam se name\u0107e sa mno\u0161tvo mogu\u0107nosti teoretskih posmatranja. Dakle, re\u010denica je vrlo sli\u010dna jednom sistemu realnih i mogu\u0107ih kombinacija koji se oslanja na mno\u0161tvo premisa, ili na koli\u010dinu raznih ubje\u0111enja, koji se jezi\u010dki pona\u0161aju ne tako dobro zasnovanim, me\u0111utim u ljudskoj du\u0161evnoj spoznaji postaju sasvim jasni i konceptualno prihvatljivi. Bez obzira na prirodu materije i bez obzira na vrlo napredne predmete i sve na\u0161e mogu\u0107nosti za evidenciju, sva stvorenja imaju ne\u0161to zajedni\u010dko, a to je da svako od njih po svojoj zakazanoj ruti je u stalnoj potra\u017enji naredne odre\u0111ene stanice, \u0161to upravo i zna\u010di da je svako stvorenje u neprekidnom kretanju u raznim formama i brzinama. No, za razliku od \u010dovjeka, sva druga stvorenja u osnovi svoga kretanja nemaju ni ideju, ni projekat za ideju, ni na\u010din realizacije tog projekta, niti odgovornost za uspjeh ili neuspjeh, niti \u017eudnju za kona\u010dnim vrjednovanjem. Drugim rije\u010dima, svaki ljudski pokret je izrazito \u010dvrsto vezan sa ishodom toga kretanja, sa jasnom vizijom o budu\u0107nosti, sa vrijednovanjem pri zavr\u0161etku, i sa polaganjem ra\u010duna bilo na epistemiolo\u0161koj ravni, bilo po generalnoj eshatolo\u0161koj vertikali. Sve u svemu, ljudski aktivni dio bilo to izlo\u017eeno prema empirijskoj, racionalnoj ili duhovnoj smotri, mo\u017ee se staviti u okviru samo jedne jedine rije\u010di; djelovanje. U svakom slu\u010daju, pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, <\/i>bez obzira na bogati sadr\u017eaj koji se o\u010dito izra\u017eava u re\u010denici, uzev\u0161i u obzir i ono \u0161to nam se krije i \u0161to nas tjera na meditativno udubljivanje, daleko preko njenih leksi\u010dkih granica i prostih rje\u010di kojima nam se predstavlja, pa i pored slo\u017eene aksiomatske pozitivne i prihvatljive poruke, opet ima i onu nejasnu stranu. Ba\u0161 u tom sakrivenom zna\u010denju dobija se utisak kako ipak postoji potreba da se \u010ditava re\u010denica ne\u0161to sitnije i pa\u017eljivije tretira, ako za ni\u0161ta drugo, zbog va\u017enosti doga\u0111aja unutar nje, kao i zbog vrlo \u010deste upotrebe u svakodnevnici. Nema sumnje da je vjerodostojna konceptualizacija tih pojava obilno prisutna i to do detalja razja\u0161njena u Svetoj Knjigi, dok u velikoj mjeri ona se primje\u0107uje i u knji\u017eevnosti, kao posljedica istih prioriteta prisutnih u pisanoj rije\u010di, kao i sli\u010dne pa\u017enje sa ustrojenim i trajnim fokusom na \u010dovjeka. Dakle, ako uzmemo u obzir da su Meleci stvoreni kao vlasnici poslu\u0161nosti razuma bez \u017eelja, da su \u017eivotinje stvorene kao ovisnici od vlastitih \u017eelja bez razuma, i da je \u010dovjek stvoren slobodne volje kao vlasnik spleta razuma i \u017eelja, onda nam je lahko zaklju\u010diti da u svakom ljudskom postupku pored pravednih odluka ima i gre\u0161ku, pored svih vrlina ima mahanu, pored ukazane pa\u017enje ima i propust, pored znanja ima i neznanje, pored pam\u0107enja ima i zaborav, itd. Ba\u0161 zato, i Sveta Knjiga i knji\u017eevnost bacaju dovoljno svjetla na sav ovaj prostor kod svih mogu\u0107ih kombinacija, tako recimo; primjer Faraona, ili primjer Don Kihota, predstavljaju nam se mnogo zna\u010dajnim u ovom smjeru, govore\u0107i nam veoma jasno kako konkretni \u017eivot, odnosno, svakodnevnica \u017eivota, nije samo temelj na kojem se oslanjaju sva ljudska djelovanja, ve\u0107 i limfa od koje se hrane. Iako je su\u0161ta istina prene\u0161ena u spomenutom hadisu, jasna i do same jednostavnosti, isto kao \u0161to je jednostavna i do najbistrije jasno\u0107e, \u0161to treba da zna\u010di da nije ni manje ni vi\u0161e nego, osnovna ljudska zakonitost djelovanja onakvog kakvo djelovanje jeste; a to je jedna trajna neosporna zakonitost koja je svima jasna i iz one magno magistra <\/i>(veliki u\u010ditelj) kojeg nazivamo \u017eivotom, ali kojeg ne slijede ba\u0161 svi. Pored ovakvo definisanog okvira, jo\u0161 ostajemo du\u017eni podsjetiti kako smo ranije spomenuli da izraz \u201cPravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu\u201d <\/i>ne osvijetljava tri navedene jedinice po osnovi quidditas, na \u201ckakvo\u0107u\u201d, ili \u201ckakvo-je\u201d (djelovanje, vrijeme, mjesto), a ovo zna\u010di, da je skroz nejasna su\u0161tinska gra\u0111a i pona\u0161anje svake od njih sama po sebi, <\/i>te na taj na\u010din moramo ih posebno uzeti u obzir isti\u010du\u0107i ovdje i nu\u017enost daljeg tretiranja. Gotovo istim ili sli\u010dnim nu\u017enim raspravama se pripisuje i defini\u0161e o drugim dvijema sastavnim jedinicama unutar re\u010denice, o \u201cvremenu\u201d i o \u201cprostoru\u201d. \u0160to ovdje treba zna\u010diti, da i u razmatranju jedinica \u201cvremena\u201d i \u201cprostora\u201d, skoro isto kao u slu\u010daju \u201cdjelovanja\u201c, filozofska tradicija opet nam nudi komplikovanu \u0161emu iz razli\u010ditih posmatranja i vrijednovanja preko jedne obilne \u0161arenolikosti sa mno\u0161tvo definicija, sa raznim premisama i bez pravog zaklju\u010dka, ili sa vi\u0161e njih, ali svi sa jednoumnim pravcem i svaki skroz labilne prirode. Takva \u0161arenolikost ne samo da premje\u0161ta koncepte sa njihove prirodne ose, nego jo\u0161 u osnovi mijenja i premise i razvojno korito, stvaraju\u0107i na taj na\u010din jednu polisemiju, koja, umjesto nekog iscrpnog rje\u0161enja, stvara jednu ekstremnu i neizbje\u017enu komplikaciju, i to iz jednostavnog razloga \u0161to definicije najuticajnijih mislioca i filozofa nisu u skladu, jo\u0161 su vrlo \u010desto i suprotne jedna sa drugom. No, ipak smatramo da je samo po sebi razumljivo, kako na ovom prostoru razlaganja, nema mjesta ni za duga\u010dku analizu radi predstavljanja gore navedenih razli\u010ditosti stavova, ni za tretiranje njihovih vi\u0161estrukih definicija, jer kao \u0161to smo naveli, na\u0161 cilj je ne\u0161to sasvim drugo. Shodno tome, u samoj su\u0161tini problematike koju smo ve\u0107 prihvatili tretirati, pitanje koje obavezno zahtjeva na\u0161 odgovor, jeste upravo: kojoj definiciji \u201cvremena\u201d je prikladan pojam \u201cvrijeme\u201d u navedenom izrazu \u201cPravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu\u201d<\/i>? U svim onim slu\u010dajevima kada se pojavi nedostatak harmonije, kada \u201cdjelovanje\u201d, \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d nisu u me\u0111usobnom skladu, na\u0107i \u0107emo se ispred istog zavr\u0161etka, pred neuspjehom svih ciljeva koje smo po\u017eelili ostvariti; sa jednom jedinom promjenom, koja je svakako od su\u0161tinske va\u017enosti: priroda zavr\u0161etka. Tako naprimjer, u slu\u010dajima kada se pravo djelovanje u\u010dini u pogre\u0161no vrijeme, zavr\u0161etak mo\u017ee biti trajni neuspjeh, kao u slu\u010daju faraona, ili privremen neuspjeh, kao u slu\u010daju Don Kihota. Zapravo, kod slu\u010daja Faraona imamo dugotrajan otpor prema istini i pravdi, privremeni uspjeh li\u010dne arogancije i definitivni gubitak; kod slu\u010daja Don Kihota imamo aktivan i trajan otpor neistini i nepravdi, privremeni neuspjeh svoje upornosti, ali ako ni\u0161ta drugo, potpuni uspjeh u sje\u0107anju ljudi. Don Kihot je \u017eivio i umro davaju\u0107i otpor onima sli\u010dnim Faraonu, dok ga narod iz njegovog vremena i okoline nije shvatio, a Faraon je \u017eiveo ne prihvataju\u0107i otpor sli\u010dnim Don Kihotu, dok ga je svoj narod shvatio i podr\u017eavao u njegovoj nepravdi. U jednoj drugoj dimenziji vremena i na \u0161iroj okolini ljudskog shvatanja, pozicije Don Kihota i Faraona dobijaju sasvim suprotna gledi\u0161ta. Iako se tokom \u010ditavog teksta osjeti prisutnost odgovornosti, \u010dime se dobija utisak permanentnog pokreta i ljudskih koraka, sve po osnovi djelovanja, ipak ostajemo du\u017eni objasniti, zbog \u010dega je zapravo \u201crazdoblje izme\u0111u dva koraka\u201d odgovaraju\u0107i naslov. Potrudio sam se prona\u0107i jedan konkretan polo\u017eaj koji na najjednostavniji na\u010din predstavlja neizbje\u017ean polo\u017eaj \u010dovjeka, bilo u duhovnoj meditaciji, u bilo kakvoj racionalnoj raspravi sa sobom, ili u svakodnevnoj fizi\u010dkoj dinamici. U po\u010detku sam se pomirio samo sa \u010dinjenicom da sam izraz \u201ckorak\u201d u metafori\u010dkom smislu, jeste svakako dinami\u010dan pojam koji u sebe obuhvata i odre\u0111eno djelovanje, i odre\u0111eno vrijeme, i odre\u0111eni prostor, bilo to na fizi\u010dkoj, mentalnoj ili duhovnoj ravni. NAJAVA IZ PERA HAZBIJE KALA\u010cA:<\/b><\/p>\n Fatmir Ba\u010di nas je ovim tekstom jo\u0161 jednom povratio na same fundamente nauke, saop\u0161tavaju\u0107i da se \u010dovje\u010danstvo, posebno akademska javnost, suvi\u0161e lahko pomirila sa nemogu\u0107no\u0161\u0107u nau\u010dnog utvr\u0111ivanja definicije klju\u010dnih faktora svih nau\u010dnih postulata: vremena i prostora. O\u010dito je, na \u0161ta nas i autor na svoj na\u010din podsje\u0107a, da se nau\u010dna, akademska javnost vinula u nebo, bez pripremljenog padobrana, poku\u0161avaju\u0107i da nepoznanicu vremena i prostora privremeno ignori\u0161e, nadaju\u0107i se valjda da \u0107e definicija ovih fenomena do\u0107i sama po sebi, od usvojenih znanja koja su se na intelektualno-pragmati\u010dnom planu ve\u0107 potvrdila i dala konkretne rezultate. <\/p>\n Akademik Ba\u010di se usudio dati svoj pogled na ove fundamentalne egzistencijalne fenomene, otvaraju\u0107i pred \u010ditaocem jednu novu stranicu, novi pogled na \u201evrijeme\u201c i \u201eprostor\u201c kako do sada nismo imali priliku \u010ditati. Ustvari, Fatmir Ba\u010di se, u smislu traganja za odgovorom, kompetentnim \u010ditanjem i tuma\u010denjem, povratio na Svetu Knjigu kao Izvor, koju je nau\u010dna zajednica olahko odbacila neosnovano je kvalificiraju\u0107i nekorespodentnom nau\u010dnoj metodlogiji. I ovim svojim radom, akademik Ba\u010di je dokazao da se nauka treba i mora vra\u0107ati na Svetu Knjigu, ako zaista \u017eeli sti\u0107i do istine, kako se, ina\u010de, predstavlja. <\/p>\n \u201eVrijeme\u201c i \u201eprostor\u201c, kao fenomene, iz pre\u0107utane nau\u010dne nedefiniranosti, akademik Ba\u010di izvodi na ravan Allahove milosti prema \u010dovjeku, prije svega, ali i u vezi sa tim, i pravednosti i pravde na kojoj po\u010divaju svi utvr\u0111eni i potvr\u0111eni kozmi\u010dki zakoni. Prema akademiku Ba\u010diju, \u201evrijeme\u201c i \u201eprostor\u201c postoje, ili se osje\u0107aju, samo u odnosu sa ciljem, a cilj je svojstven samo \u010dovjeku te se zbog toga i fenomeni \u201evrijeme\u201c i \u201eprostor\u201c odnose samo na \u010dovjeka i u vezi su sa \u010dovjekom.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Autor: Fatmir S. Ba\u010di \u010cesto nam se dogodi da ispletemo i sa\u0161ijemo u sebi osnove neke kreativne ideje koja bi trebala da pokrene jednu novu dinamiku, i po najboljem redu nabavimo sve potrebne predmete odgovaraju\u0107eg projekta koji samo \u010deka neko otvaranje u budu\u0107nosti da se dogodi, kad ono, sasvim iznenada, u zadnjem trenutku \u017eurbe, […]<\/p>\n","protected":false},"author":509,"featured_media":189143,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[10196],"tags":[],"class_list":{"0":"post-189142","1":"post","2":"type-post","3":"status-publish","4":"format-standard","5":"has-post-thumbnail","7":"category-iz-pera-nasih-autora"},"yoast_head":"\n
Kad se napokon desi, da poslije dugih mu\u010dnih poku\u0161aja i raznih isku\u0161enja, u datoj sredini ideja se pretvori u rasko\u0161nu i sasvim jasnu maketu, dok \u010ditav projekat postane prihvatljiv u svijesti ve\u0107ine, te kona\u010dno se do\u0111e do realizacije u tom zakazanom prostoru, svi se jednoglasno slo\u017ee da je to bilo Pravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. <\/i>Ali upravo ta re\u010denica ne dozvoljava da se kradom pro\u0111e pored nje, niti se mo\u017ee zaobi\u0107i onako, lahko i nezapa\u017eeno, jer u sastavnim rije\u010dima koje u su\u0161tini \u010dine ideju, kao i sav proces \u0161to slijedi ideju, projekat, maketa i realizacija, zahtjevaju da se u tom pravcu mora privu\u0107i pa\u017enja i ukazati da je ba\u0161 tu sakriven i veliki trud, i neizmjerno prostrani i lepr\u0161avi sni, i zaista dugo i o\u0161tro prepiranje, koje se tek poslije realizacije priznaje kao validna pro\u0161lost ili valjani koraci pro\u0161losti. <\/p>\n
Kao prvo<\/i>, vezano za pojmove jedinica \u201cdjelovanja\u201d, \u201cvremena\u201d i \u201cmjesta\u201d, koje su vrlo bitne i tako se pona\u0161aju unutar re\u010denice, i koje nas, na prvi pogled, samo uslovljavaju kako bi aksiomatski uzeli u obzir su\u0161tinski va\u017eno ubje\u0111enje <\/i>za njihova postojanja;
Kao drugo, <\/i>vezano za dokazanu vrijednost pojmova i njihove va\u017enosti unutar re\u010denice, opet nas tjera da gradimo na\u0161e aksiomatsko ubje\u0111enje <\/i>o stvarnom postojanju tih vrijednosti;
Kao tre\u0107e, <\/i>vezano za uzajmne i zajedni\u010dke odnose pojmova unutar re\u010denice, gledano na egzistencijalnoj ravni i samo ubje\u0111enje <\/i>o njihovom postojanju. Ljudsko djelovanje ne zauzima neku posebnu a-topijsku sredinu, nije tamo negdje vani, niti se mo\u017ee zamisliti preko vremena i prostora, ve\u0107 se uvijek de\u0161ava isklju\u010divo i samo unutar vrijeme-prostornih dimenzija. U suprotnom, djelovanje bi bilo posebna, samostalna i potpuno nezavisna jedinica, jedna izuzetna realnost ili neko aktivno stanje koje postoji unutar nekog izuzetnog vremena van vremena, i unutar nekog izuzetnog prostora van prostora.
Egzistencijalni odnosi izme\u0111u djelovanja, vremena i prostora <\/i>va\u017ee za sve slu\u010dajeve, \u0161to treba zna\u010diti, da i kada je djelovanje jedan strogi kantovski kategori\u010dki imperativ; <\/i>drugim rije\u010dima, ono determinantno kantovsko \u201ctreba\u201d, ili jo\u0161 bolje \u201cmora\u201d, ne predstavlja nam se kao neko vanvremensko i vanprostorno djelovanje, ve\u0107 je to izbjegavanje vremena i prostora kao neophodno \u201cuslovljavanje\u201d za uokvireno djelovanje. Eto, samo primjera radi: principijelno, \u010dovjek uvijek treba nastojati i aktivno u\u010destvovati u \u010dinjenju dobrih djela i uvijek se treba \u010duvati i dr\u017eati \u0161to dalje od svih lo\u0161ih djela.<\/i> Upravo u navedenom izrazu, prilog \u201cuvijek\u201d ni u kojem slu\u010daju nije negacija vremena i prostora, ve\u0107 njihovo osloba\u0111anje od okolnostizacije i uslovizacije (njihovog pretvaranja u uslov) preko jedne op\u0161te generalizacije, koja u svojoj biti nije ni\u0161ta drugo osim jasna neutralizacija relativizma vremena i prostora putem apsulutiziranog prikazivanja, ili njihove percepcije kao sub specie aeternitate.
Kao \u010detvrto, <\/i>vezano za uzajamne i zajedni\u010dke odnose pojmova ne samo na egzistencijalnoj ravni i ne samo i jednostavno na kvantitativnoj ravni, ve\u0107, prije svega ubje\u0111enje <\/i>na njihovo postojanje i da su svi ti odnosi posebno usmjereni i ciljaju prvenstveno ka kvalitativnoj i vrijednosnoj ravni. Ba\u0161 taj kvalitetan i dokazano vrijedan odnos, jeste uvijek propra\u0107en sa gusto ispletenim nijansama imperativa \u201ctreba\u201d, ili jo\u0161 bolje \u201cmora\u201d, pod \u010dijim svjetlom, ova re\u010denica pored sebe, sa sobom i u sebi, u biti i su\u0161tini nam zapravo predstavlja, ne samo postojanje razli\u010ditog, <\/i>ve\u0107 i postojanje sasvim suprotnog <\/i>od sebe; izra\u017eajno, postojanje pogre\u0161nog djelovanja, u pogre\u0161no vrijeme i na pogre\u0161nom mjestu;
Kao peto, <\/i>u ovoj re\u010denici strukturalno bogatoj i semiolo\u0161ki gusto umre\u017eenoj, za na\u0161u smotru je vrlo va\u017eno i ubje\u0111enje <\/i>da je priroda djelovanja kao takva isklju\u010divo i \u010disto teleolo\u0161ka, bilo da je posmatrana na ontolo\u0161koj, na kvantitativnoj ili na kvalitativnoj ravni. Sama priroda ljudskog djelovanja jeste upravo takva, da u svim slu\u010dajevima mimoilazi ba\u0161 tu vremensku komponentu sada\u0161njosti i ve\u017ee se isklju\u010divo sa sje\u0107anjem o pro\u0161losti radi vrijedne kapitalizacije i selekcije vlastitih resursa kako bi se njima slu\u017eili upotrebom li\u010dnog iskustva, i kao najva\u017enije, obavezni odnos sa budu\u0107no\u0161\u0107u jo\u0161 kad je to bila samo blaga vizija jedne ideje, isto i u po\u010detnom projektu, te cijelim tokom realizacije budu\u0107nost je obilno aktivna radi ubiranja kona\u010dnih rezultata, ali i radi op\u0107eg vrijednovanja svoga djelovanja. <\/p>\n
Prema gore navedenom, \u010ditav aktivni korpus sa\u010dinjen od ideje, projekta, realizacije i odgovornosti, \u010dine da se svako ljudsko djelovanje pojavljuje i pona\u0161a isklju\u010divo kao posljedica<\/i> cilja, zna\u010di, ono jeste i ostaje samo sredstvo koje se pokre\u0107e za konkretizaciju<\/i> jo\u0161 unaprijed sebi jasno nametnutog cilja. Prihva\u0107eno na taj na\u010din, mo\u017eemo zaklju\u010diti da djelovanje nikada ne mo\u017ee i ne biva cilj sam po sebi, \u010dak ni u slu\u010dajevima kada se nalazimo ispred nekog vje\u0161ta\u010dkog izraza \u201cdjelovanja zbog samog djelovanja\u201d; \u0161to bi neki opisali kao da je to znatno vi\u0161e od obi\u010dnog stanja; \u010dak i vi\u0161e da to stanje poti\u010de od neke skroz ekzistencijalne veli\u010dine ili forme bivstvovanja; u takvim slu\u010dajima se nalazimo \u010disto ispred jedne plitko izra\u017eajne lingvisti\u010dke zloupotrebe.
Tako na primjer, neko mo\u017ee re\u0107i i po svome dokazivati \u201cda se hrani samo radi <\/i>ishrane\u201d, \u201cda se trudi saznati samo radi <\/i>znanja\u201d, \u201cda vodi ljubav samo radi <\/i>ljubavi\u201d, \u201cda \u017eivi samo radi <\/i>\u017eivota\u201d i tako redom, \u0161to u na\u0161em slu\u010daju ne valja usporavati jer me\u0111u ljudima mo\u017eda ima i takvih, odnosno, \u010ditav \u017eivotinjski svijet jeste jedan \u010dvrst dokaz upravo o tome. Ali u ovakvim ili sli\u010dnim slu\u010dajevima, posmatrati bilo koje ljudsko djelovanje jednako cilju nije ni\u0161ta drugo osim jedna prosta naivit\u00e9 d\u2019esprit <\/i>(racionalna naivnost), jer cilj biva i ostaje prema djelovanju neizmjerno u stalnom razmaku, i to sve dok cilj ve\u0107 zakazanim koritom potcrtano te\u010de i uvjek se nalazi znatno preko i ispred obaveznog priloga za djelovanje \u201cradi <\/i>ovog ili radi<\/i> onog\u201d.
Zapravo, nitko i ne te\u017ei, niti nastoji saznati ono \u0161to u ovom trenutku ve\u0107 zna; nitko ne te\u017ei, niti nastoji da jede kad je ve\u0107 jeo; nitko ne \u017eivi da bi se vratio u pro\u0161lost i da ponovi ono isto, i tako redom. Svaka \u010dovjekova te\u017enja nije u pravcu hic<\/i>, ka onome \u0161to ve\u0107 jeste, <\/i>nego isklju\u010divo te\u017ei u pravcu nunc, <\/i>ka onome \u0161to jo\u0161 uvjek nije. <\/i>Ne\u0161to tako vrijedi za svako ljudsko djelovanje, \u0161to zna\u010di da \u010dovjek namjerava uputu i put koji svakim njegovim korakom cilja sti\u0107i kod jednog nunc, <\/i>dakle, u smjeru prema kojem se isklju\u010divo sti\u017ee gdje jo\u0161 uvjek nije, <\/i>i gdje prema toj ciljanoj ta\u010dki imamo barem jednu va\u017enu i su\u0161tinsku egzizestencijalnu i epistemiolo\u0161ku potrebu, bilo to svjesno ili nesvjesno, bilo pod diktatom onog \u201cJa\u201d unutar sebe, pa i bilo da je skroz van toga diktata.
U me\u0111uvremenu, sasvim na drugoj strani, predikati koji snose odgovornost vrijednovanja u vezi sa djelovanjem, \u201cpravo\u201d i \u201cpogre\u0161no\u201d, bivaju odre\u0111eni i jasni samo pod svjetlom onoga \u0161to smo ve\u0107 ostvarili, \u0161to smo samo poku\u0161ali, ili \u0161to o\u010dekujemo ostvariti. Ne\u0161to tako u na\u0161em slu\u010daju, dozvoljava nam da dobijamo sav potreban racionalni prostor kako bi do\u0161li do zaklju\u010dka, da samo preko cilja koji smo htjeli posti\u0107i, ili smo ve\u0107 postigli, putem preuzimanja odre\u0111enog djelovanja, u odre\u0111eno vrijeme i na odre\u0111enom mjestu, <\/i>ljudski postupak mo\u017ee se vrijednovati po skroz jasnoj slici.<\/p>\n
Jo\u0161 treba dodati i to, da sama re\u010denica ne razja\u0161njava ba\u0161 kako treba i ne rasvetljava dovoljno jasno sve ono \u0161to je vezano za tri spomenute jedinice, (djelovanje, vrijeme, mjesto) izuzimaju\u0107i na taj na\u010din iz zakazanog pravca mnoga va\u017ena teoretska polja, bilo da se radi o metafizi\u010dkim, – kao \u0161to se, naprimjer, pojavljuje pitanje su\u0161tinske \u201ckakvo\u0107e\u201d, ili \u201ckakve-su\u201d (quidittas<\/i>) za tri spomenute jedinice same po sebi, <\/i>– pa i bilo da se radi o prakti\u010dnoj filozofiji, kako se, naprimjer, pojavljuje sredi\u0161nji, ili unutra\u0161nji, dio mogu\u0107ih me\u0111usobnih kombinacija za sva triju spomenutih jedinica.
Sasvim suprotno tome, gledano iz ugla du\u0161evne spoznaje i racionalne perspektive ova dva pravca (metafizike i prakti\u010dne filozofije), re\u010denica \u201cPravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu\u201d <\/i>pona\u0161a se poput izvr\u0161enog \u010dina i jednostavno, ali bezuslovno nas postavlja ispred: 1) premise koja je vezana za postojanje tri jedinice (djelovanje, vrijeme, mjesto); 2) premise koja je vezana za dvjie suprotne krajnosti odnosa izme\u0111u tih jedinica, izuzimaju\u0107i na taj na\u010din sve druge mogu\u0107e kombinacije odnosa me\u0111u njima. Ne\u0161to malo konkretnije, ba\u0161 zato \u0161to takav poredak rije\u010di \u010dini ljudski izuzetak vanrednih mogu\u0107nosti, bilo to na pozitvnoj ili negativnoj ravni, unutar re\u010denice se baca svjetlo tekstualno i kontekstualno samo na odgovaraju\u0107i sveobuhvatni binom, \u201cpravo\u201d\/\u201dpogre\u0161no\u201d, prema \u0161emi A,B,C\/-A,-B,-C, zanemaruju\u0107i time sve ostale obi\u010dne kombinacije koje ne dr\u017ee te\u017einu koncepta i ne izra\u017eavaju se preko skroz kvalitetne posebnosti, kako bi, naprimjer, mogla glasiti \u0161ema A,-B,C \u2013 pravo <\/i>djelovanje, u pogre\u0161no<\/i> vrijeme i na pravom <\/i>mjestu; ili recimo \u0161ema A,B,-C – pravo<\/i> djelovanje, u pravo <\/i>vrijeme i na pogre\u0161nom <\/i>mjestu, i tako dalje.
Zapravo, \u010dovjekova svakodnevnica nije ni\u0161ta drugo osim gust splet tih \u0161arenih kombinacija gdje se kvalitet i kvantitet me\u0111usobno stalno mije\u0161aju, te zbog ograni\u010denih mogu\u0107nosti i zbog ljudske \u0107udi, i lahko, i \u010desto se nai\u0111e na gre\u0161ku, na mahanu, na propust, na neznanje, na zaborav, i tako redom, a to je i neizbje\u017eno kao sastavni dio ljudske naravi. U ve\u0107ini takvih postupaka gdje negativne pojave do\u0111u do izra\u017eaja, uvr\u0161tavaju se kao neuspijeli slu\u010dajevi, ili ponekad samo kao polje prolaznih i plitkih interesa.<\/p>\n
Ko god se bude izrazio, bude li \u010dak i nekim svojim ubje\u0111enjima tvrdio, da su Sveta Knjiga i knji\u017eevnost sa \u201cglavom iznad oblaka\u201d (sa naglaskom na utopiju), postoji jednostavan na\u010din da sebe ubijedi i preda se \u0161irem razmi\u0161ljanju, a to je, putem pa\u017eljivijeg \u010ditanja. Samo ako se taj neko iskreno preda \u010ditanju Svete Knjige, pa i \u010ditanju knji\u017eevnosti, mo\u017ee jasno vidjeti, ni manje ni vi\u0161e, nego odlu\u010dno osporavanje vlastitih rije\u010di i potpuno obaranje svojih tvrdnji. Zna\u010di, u ovom smjeru, koncept prednosti, ne samo u ontolo\u0161kom i egzistencijalnom smislu, ve\u0107 i na prakti\u010dnoj razini, daje nam za pravo zaklju\u010diti da Sveta Knjiga priznaje koncept prioriteta postojanja nad djelovanjem, \u0161to jeste i jasan, i neizbje\u017ean plod ovog upori\u0161ta u konkretnosti, isto i ove limfe konkretnosti, i to zbog jednostavnog razloga \u0161to svako ljudsko djelovanje podrazumijeva prethodno <\/i>obavezno postojanje cilja. Dok sam odnos izme\u0111u djelovanja i cilja ne samo da je prirodan, ve\u0107 i dijalekti\u010dan, sli\u010dan odnosu izme\u0111u kretanja i onoga koji daje kretanje, ukoliko se izrazimo terminologijom Aristotela, i do te mjere je taj odnos uzajaman da u oba primjera, prvi (djelovanje i kretanje) nije i ne mo\u017ee biti ni\u0161ta drugo osim jedna pro-jekcija <\/i>drugoga (cilja i onoga koji daje kretanje).
Posmatraju\u0107i sa ovog polazi\u0161ta, za sve gore navedeno, \u0161pica rasprave na \u010demu trebamo skrenuti pa\u017enju, jeste vi\u0111enje prema kojem svako djelo je plod djelovanja, dok je samo djelovanje proizvod nametnutog cilja, odakle jasno proizlazi, preko jedne veoma jednostavne i jasne analogije, da je svako ljudsko djelo vanjska predstava nametnutog cilja, a da je sam cilj u svakom slu\u010daju unutra\u0161nje zna\u010denje djela. Drugim rije\u010dima, u su\u0161tini uzajamnog odnosa svako ljudsko djelo jeste cilj na ravni predstave, manifestacije i konkretizacije, dok u me\u0111uvremenu sam cilj jeste djelo na ravni, ideje zna\u010denja i smisla. I kao posljedica, u slu\u010daju pravednog vrijednovanja djela, koja u su\u0161tini nije ni\u0161ta drugo osim jedan zaklju\u010dak jedna\u010dine cijelog ovog procesa, \u010dime se dobija i sa\u017eeta smisao o odnosu izme\u0111u djelovanja i cilja, nije ni\u0161ta drugo osim jedno prosto odijevanje subjekta sa prediktom, \u0161to u na\u0161em slu\u010daju jeste, pravo<\/i> djelovanje, ili krivo<\/i> djelovanje, potrebno, ili nepotrebno.
Ovo nam pokazuje na sve ono \u0161to<\/i> predstavlja, sve \u0161to <\/i>se prenosi, i sve \u0161to <\/i>se okre\u0107e unutar hadisa u kontekstu: \u201cdjela se vrijednuju shodno cilju\u201d. U dodirnoj tankoj niti ljudskih interesa i prednosti, upravo preko hadisa nam postaje sasvim jasno, kako se pokazuje na skroz neosporiv na\u010din, da je bivstvovanje uvjek na o\u010ditoj kvalitetnoj prednosti naspram djelovanja, i to zbog jasnih i jednostavih razloga: – posmatrano na egzistencijalnoj ravni, svako ljudsko djelovanje jeste samo posljedica, nikako uzrok; – djelovanje kao takvo izvire isklju\u010divo iz nametnutog cilja, a nije cilj taj koji izvire iz djelovanja; – svako ljudsko djelovanje strogo je uslovljeno i zavisi od nametnutog cilja, a ni u kojem slu\u010daju obratno. Dok sam cilj kao takav je jedini uzrok i izvor, egzistencijalna kauzalnost i prostor djelovanja, pretposlednja ovosvijetska stanica na kojoj se sti\u017ee i precizni pravac nastavka. Svaki cilj u odnosu na djelovanje je stalni neizbje\u017eni red i stroga odredba, ontolo\u0161ki barometar svakog pustupka i osnovno polazi\u0161te svakog dostignu\u0107a. Drugim rije\u010dima, \u010dovjek obavlja odre\u0111eno djelovanje uvijek pod ta\u010dnom izrekom, \u201czato \u0161to…\u201d, dok u svakom slu\u010daju suprotno \u0107e zvu\u010dati potpuno neosnovano i sasvim besmisleno. <\/p>\n
Me\u0111utim, vrlo \u010desto se doga\u0111a da nai\u0111emo i na suprotna tuma\u010danja, jer ima i onih koji poku\u0161avaju na\u0107i neko opravdanje, ili prave samo reakcionu utjehu u ideji da odnos izme\u0111u djelovanja i cilja ne odgovara uvijek statusu koji je prene\u0161en u gore navedenoj analogiji. Tim povodom, mo\u017eda \u0107e se neki uporno hvatati za mogu\u0107u promjenjivost<\/i> koju tokom ljudskog djelovanja mo\u017ee do\u017eiviti sam cilj \u2013 \u0161to se kao predpostavka predstavlja ne samo lahko oboriva, ve\u0107 uop\u0107e i ne zadire u navedenu analogiju. Oborivo je iz prostog razoga, zato \u0161to se na djelo ne mo\u017ee i ne gleda fragmentarno, samo onim svjetlom po\u010detno-nametnutog cilja, prema kom vi\u0111enjem bi zapravo ispalo i labilno, i promjenljivo, ve\u0107 se sudi kroz svjetlo krajnjega cilja, pod kojim nam se djelovanje predstavlja u cijelosti, onakvo kakvo<\/i> i jeste.
U tom smjeru, gore navedeni hadis stoji na istoj istinitosti i istini sa drugim, isto tako poznatim hadisom: \u201cZaista, Allah je odredio da se upisuju dobra i lo\u0161a djela i objasnio je to: ako neko naumi uraditi dobro djelo pa ga ne uradi, Allah \u0107e mu upisati kod Sebe kao da ga je u cijelosti uradio, a ako naumi u\u010diniti dobro djelo i u\u010dini ga, Allah \u0107e mu upisati kod Sebe kao da je uradio od deset do sedam stotina i mnogo vi\u0161e dobrih djela. Ako neko naumi uraditi lo\u0161e djelo pa ne uradi, Allah \u0107e mu upisati kod Sebe kao da je uradio potpuno dobro djelo, a ako naumi uraditi lo\u0161e djelo i uradi ga, Allah \u0107e mu ga upisati kao jedno lo\u0161e djelo\u201d, jer, kako se mo\u017ee jasno vidjeti, u zadnjem primjeru, hadis ne govori o nesaglasnosti izme\u0111u cilja i djela, ve\u0107 o promjeni cilja, koja donosi promjenu djela.
Nastavljaju\u0107i istom logikom, ukoliko ne\u010diji cilj izvire iz projekta sa lo\u0161im ishodom, pa \u010dak, iako taj neko ne postigne obaviti ono \u0161to je naumio, zbog raznih prepreka i nemogu\u0107nosti, nepogodnih okolnosti ili vremenskih neprilika, presuda oko njegove nagrade \u0107e biti principijelno ista, kao i u slu\u010daju neizvr\u0161avanja nekog dobrog djela nametnutog cilja, koji je ostao neostvaren zbog nekih posebnih okolnosti i nedostatka mogu\u0107nosti. U oba ova slu\u010daja, cilj odgovornih aktera u djelovanju se ne mijenja, a principjelno se sudi po dijametralnoj osnovi, zna\u010di razlog zbog kojeg se u prvom slu\u010daju pi\u0161e jedno dobro djelo, jeste isti razlog zbog kojeg u drugom slu\u010daju se pi\u0161e jedno lo\u0161e djelo.
Primjera radi, upravo na ovaj na\u010din nam se predstavlja i iskrena \u017eelja Don Kihota, koji je u cjelosti posve\u0107en da pomogne neza\u0161ti\u0107enim ljudima u te\u0161kim situacijama i da sprovede pravdu i pravednost u cijeloj zajednici. Me\u0111utim u vremenima kada vlada nepravda i nepravednost, u spletu sa svim tim posebnim uslovima u kojima se on nalazio, tako ne\u0161to ne samo da nije bilo mogu\u0107e, ve\u0107 ga dovodi i do groteskih odluka i smje\u0161nih situacija. Zna\u010di Don Kihot, po gore navedenim hadisima i u na\u0161em vi\u0111enju, na ravni nametnutoga cilja, <\/i>on je u\u010dinio jedno dobro djelo, dok na konkretnoj i fizi\u010dkoj ravni on ga nije u\u010dinio.
Me\u0111utim, prebacimo se u diametralno suprotnome polo\u017eaju, neko drugi \u017eeli oduzeti ne\u010diji \u017eivot bespravno, ali zbog raznih prepreka i nemogu\u0107nosti, nepogodnih okolnosti ili vremenskih neprilika, zna\u010di, po svim uslovima u kojima se nalazi, ne\u0161to tako \u010dine nemogu\u0107im, ali on ne mijenja svoj cilj; u ovom slu\u010daju, na ravni nametnutoga cilja, ovaj \u010dovjek je u\u010dinio i prepisuje mu se jedno lo\u0161e djelo, dok na konkretnoj i fizi\u010dkoj ravni on ga nije u\u010dinio.
Iz ovih ilustrativnih slu\u010dajeva, kako se mo\u017ee i primjetiti, vrijednost nametnutog cilja se ne mo\u017ee izgubiti preko njihovog neizvr\u0161avanja. Kao \u0161to se prenosi i u nekoliko vjerodostojnih hadisa, ima ljudi koji \u0107e na Sudnjem Danu do\u0107i sa mnogo javnih dobrih djela, ali zbog njihovog pogre\u0161nog nametnutoga cilja u\u0107i \u0107e u vatru, kao \u0161to ima i mnogo onih koji \u0107e se, opet zbog njihovog pravilnog nametnutoga cilja, o\u017eivjeti u ihramu, bez obzira \u0161to nisu obavili Had\u017e. Uzev\u0161i u obzir sve mogu\u0107e okolnosti u kojem se \u010dovjek mo\u017ee trefiti, gore navedeni hadis nam predstavlja ne samo jednu nedvosmislenu ta\u010dnost i preciznost na logi\u010dkoj i duhovnoj ravni, nego iznad svega, razja\u0161njava nam sve mogu\u0107e sporne situacije na pravnoj ravni.
Sasvim je jasno i lahko primjetljivo da se radi o jednom dugom \u201clancu nametnutih ciljeva\u201d, koji je iste prirode kao i \u201clanac kauzaliteta\u201d sa pore\u0111anim razlozima, i to \u010dvrsto povezan uz prednost jednoga cilja na prema drugom sa svim prate\u0107im uzrocima i posljedicama. \u010citav lanac je precizno odre\u0111en po \u201cbliskosti\u201d ili po \u201cudaljenosti\u201d koje proizlaze iz svakog ljudskog djela, uklopljene prema \u0161emi C1\/V1-C2\/V2-C3\/V3 itd., gdje C ozna\u010dava \u201cCilj\u201d, dok V ozna\u010dava odgovaraju\u0107e \u201cVrijeme\u201d na ostvarenju svakog fragmentiranog cilja. Uprvo zato, nismo se samo trudili kako bi svi gore navedeni primjeri bili ilustriracija za spomenutu \u0161emu, nego i da sama \u0161ema, na vrlo jasan i efikasan na\u010din, principjelno obuhvati svako ljudsko djelovanje.<\/p>\n
Prema filozofskoj tradiciji, od drevnih vremena pa sve do danas, na djelovanje se obi\u010dno posmatralo i vrijednovalo preko jedne obilne \u0161arenolikosti i mno\u0161tvo definicija; \u010dak to u op\u0107em zna\u010denju bi moglo da se svede na slijede\u0107i izraz \u2013 jedna promjena koja se de\u0161ava kao rezultat stavljanja-u-pokret od strane \u010dovjeka, jeste suprotno sa promjenom koju je denijelo stavljanje-u-pokret \u2013 \u010dime je djelovanje automatski uvr\u0161teno u sastavni dio deset osnovnih kategorija koje je definirao Aristotel, \u0161to izra\u017eajno zna\u010di da dijelovanje nije nezavisna <\/i>kategorija.
Drugim rije\u010dima, po filozofskoj definiciji, djelovanje nije nezavisna <\/i>kategorija, jer nije supstanca, ve\u0107 ne\u0161to \u0161to se mo\u017ee pripisati kao predikat nekoj supstanci, kao \u0161to je naprimjer \u010dovjek, ovo sa ta\u010dke gledi\u0161ta Aristotela. Dok u me\u0111uvremenu, tokom XVIII-XIX stolje\u0107a djelovanje se po\u010delo posmatrati kao posebna i jedina kategorija, percipiraju\u0107i ga na taj na\u010din kao nezavisnim, uglavno od strane Fichtea i Goethea, koji u jednoj od epizoda kod Faust-a, dobro poznati stih \u201cna samom po\u010detku bje\u0161e rije\u010d\u201d mijenja ga i premje\u0161ta u skroz dijametralnoj ta\u010dki svijesti \u201cna samom po\u010detku bje\u0161e Djelovanje\u201d. Dobro je poznato svima kako se poslije nastavilo u moderno i postmoderno doba, stvorilo se ubje\u0111enje da djelovanje ne samo ima primat nad bivstvovanjem, nego da je upravo djelovanje to koje je od majmuna napravilo \u010dovjeka.
Nije ovo ba\u0161 prikladan prostor kako bi se moglo re\u0107i kako i koje od ova dva gledi\u0161ta je po osnovi odr\u017eivije i ta\u010dnije, iako jedno na\u0161e vi\u0111enje o odgovoru vezano za ovo pitanje, naravno da svako mo\u017ee lahko i upecati me\u0111u redovima, i vrlo dobro shvatiti od onoga \u0161to smo ranije naveli, dok smo govorili upravo o prednosti bivstvovanja prema djelovanju. Ubje\u0111en u tome da tokom prethodnih re\u010denica, ne\u0161to tako smo ve\u0107 objasnili prilikom razmatranja prednosti bivstvovanja prema djelovanju, koja je kako smo naveli, sasvim druga\u010dija i od njihove suegzistencije, a jo\u0161 je ve\u0107a razlika u posljedicama od prihvatanja prednosti djelovanja nad bivstvovanjem.
Ono na \u010demu smatramo da se treba staviti naglasak i skrenuti pa\u017enja, jeste pomno posmatranje jedinice \u201cdjelovanje\u201d u cijelokupnom razvoju i otkrovenjima filozofske misli u XX stolje\u0107u, me\u0111u kojima se posebno isti\u010de otkrovenje razvijeno sa fokusom i pod svjetlom svijesti\/savjesti, i shodno tome i sa fokusom i pod svjetlom nesvijesti\/nesavjesnosti.
U onom trenutku kada djelovanje posmatramo pod osvjetljenjem cilja, odmah postaje sasvim jasno, da se radi isklju\u010divo o svjesnom\/savjesnom\/voljnom djelovanju, koje posjeduje i izra\u017eava se u tri forme: \u010dulnu\/osjetnu, jezi\u010dku i mentalnu \u2013 forme koje ne u svakom slu\u010daju moraju biti nu\u017eno povezane. Mo\u017ee se desiti, naprimjer, sa svijesno\/savjesno\/voljno ustrojenim ciljem, da uop\u0107e ne u\u010dinim odre\u0111eno pogre\u0161no \u010dulno djelovanje, ali zato mogu u\u010diniti odre\u0111eno pogre\u0161no jezi\u010dko djelovanje, preko ogovaranja ljudi, kao \u0161to mogu ne u\u010diniti odre\u0111eno pogre\u0161no jezi\u010dko djelovanje, no, me\u0111utim mogu u\u010diniti jedno odre\u0111eno pogre\u0161no mentalno djelovanje, pri\u017eeljkivaju\u0107i ljudima zlo. Shodno tome, u svim navedenim slu\u010dajevima, pogre\u0161no djelovanje je stalno prisutno, i to sve dok unutar \u010dovjeka nametnuti cilj jeste u aktivnom stanju, i ne mijenja se.<\/p>\n
Primjera radi, Platon, platonizam i svi njegovi teoretski ogranci, izra\u017eavaju se, tretiraju i definiraju o jedinicama \u201cvremena\u201d i \u201cprostora\u201d kao o pojmovima koje se konceptualno kategorizuju u ne-predmete, <\/i>uvrstavaju\u0107i ih isklju\u010divo u domenu supstance, <\/i>a sasvim suprotno tome, Aristotel, aristotelizam i svi njegovi teoretski ogranci gledaju na \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d kao deseti dio kategorije postojanja, ili izra\u017eajno kao mogu\u0107i sastavni dio neke substance, kao predikte, a nikako u domenu supstance.
U ne\u0161to novije vrijeme, za Kanta, za kantizam i za sve njegove teoretske ogranke \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d se posmatraju kao \u201cforme mentalnih realnosti\u201d, a to treba zna\u010diti kao \u201cforme a priori <\/i>\u010dulnih i osje\u0107ajnih osjetljivosti\u201d, ili jo\u0161 bolje re\u010deno, kao nezavisne i samostalne veli\u010dine. Dok u me\u0111uvremenu, za moderni relativizam \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d teoretski se posmatraju kao misle\u0107e stanje, suprotstavljaju\u0107i se na taj na\u010din tradiciji koju je zapo\u010deo Kant, definiciji o \u201cvremenu\u201d i \u201cprostoru\u201d kao objektivnoj slu\u010dajnosti, da bi time ostavili sasvim otvoren put njihovoj definiciji kao apstrakcija, iluzija i imaginacija, a ne kao konkretne postoje\u0107e veli\u010dine.
Razlog jednog tako obilnog konceptualiziraju\u0107eg stanja koje se svodi, a i bavi se sa obja\u0161njavanjem realnosti vremena i prostora, jeste \u010dinjenica da \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d kao takvi, ne mogu se u definiciji osjetiti preko ljudskih \u010dula, kao \u0161to i nikada primjetno ne prolaze kroz gustu mre\u017eu na\u0161ih \u010dulnih organa. \u0160ta zapravo mogu na\u0161a \u010dula osjetiti i zaklju\u010diti pri izrazu, kako neki doga\u0111aj ili neki pojedinac \u201czauzima X mjesto <\/i>u historiji\u201d, koji je zapravo taj zakazani \u201cprostor\u201d u historiji, mo\u017ee li se o njemu dovesti neki zaklju\u010dak? Odnosno, kako se pona\u0161ati pri izrazu \u201cbli\u017ei se vrijeme <\/i>za bje\u017eanje\u201d, o kojem racionalnom ili empirijskom vremenu je rije\u010d i \u0161ta se o tome mo\u017ee zaklju\u010diti?
Ono \u0161to je vrijedno naglasiti jeste da, \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d se ne mogu percipirati preko vida, niti preko dodira, niti preko nekog drugog \u010dula, bez obzira na to \u0161to se upravo \u010dulne realnosti i osje\u0107ajni detalji ve\u017eu za njih na takav na\u010din, da se posmatraju i kao sastavni dio \u010dulnoga svijeta. Sa ovog aspekta, jeste upravo jedan takav podsticaj ono \u0161to je mo\u017eda natjeralo Kanta, da predstavi \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d kao mentalnu kategoriju za spoznaju izgra\u0111enih i prihva\u0107enih pojava koje su otvorene za kori\u0161\u0107enje, ali ne i objektivnih izgra\u0111enih su\u0161tinskih detalja samih po sebi, koje u njihovoj biti, nisu otvorene za kori\u0161\u0107enje.
Dok sa druge strane, grupa filozofa modernog relativizma i njihove pristalice, koja po nametnutoj osnovi negira objektivno postojanje \u201cvremena\u201d i \u201cprostora\u201d, smatraju da se njihovo postojanje mora uvrstati samo u neobjektivne i neprirodne kategorije. Na odbrani svoje pretpostavke, izja\u0161njavaju se i smatraju, da su sa njihove ta\u010dke gledi\u0161ta \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d isklju\u010divo bezpredmetne realnosti, \u010dije postojanje se odre\u0111uje samo sa me\u0111usobnim aktivnim preplitanjem svih \u010dulnih senzora i mentalnih zaklju\u010daka. Prema tome, na\u010din kako se o \u201cvremenu\u201d i \u201cprostoru\u201d mo\u017ee do\u0107i do konstatacije jeste jedino preko sveobuhvatne percepcije objekta putem svih \u010dulnih organa, \u010dvrsto umre\u017eenom i u gustoj saradnji sa cijelokupnom percepcijom svih projekcija uma unutar ljudskog bi\u0107a. A to zna\u010di, da \u010dak i bez jednog od ovih pokreta\u010da ni za vrijeme, ni za prostor, ne mo\u017ee se dokazati njihovo postojanje, ali shodno njihovom ubje\u0111enju – nepostojanje mo\u017ee. <\/p>\n
Gotovo isto kao i u slu\u010daju djelovanja, \u201cvrijeme\u201d o kojem se govori u izrazu \u201cPravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu\u201d, <\/i>jeste samo \u201cciljano vrijeme\u201d (tempus intentionalis<\/i>), ono posebno vrijeme savjesti, koje je u istoj mjeri realno koliko i ljudska savjest, koje je \u010dak i dato po razli\u010ditim mjerama kod razli\u010ditih ljudi, u potpunoj ravnomjeri i izvjesnoj proporciji u skladu sa sva\u010dijom savjesti, i to po sopstveno nametnutom cilju i odlu\u010dnosti do cilja.
Nametnuti cilj i odlu\u010dnost do cilja, isto kao i ljudska savjest, potpuno je sopstvena, a time je i obaveza, i odgovornost li\u010dne prirode. Zapravo, mo\u017ee se \u010desto dogoditi da ciljevi jednog \u010dovjeka budu veoma bliski sa ciljevima nekog drugog \u010dovjeka, me\u0111utim jedna bliskost ovakve vrste ne \u010dini da nametnuti cilj i odlu\u010dnost do cilja svakog pojedina\u010dno i dalje se pona\u0161a kao isklju\u010divo sopstvena realnost, \u0161to zapravo i jeste, samo \u0161to dobija i elemente slivanja na koncept zajednice. Vrlo je sli\u010dno svemu \u0161to se de\u0161ava sa savje\u0161\u0107u i svije\u0161\u0107u, koje se prikazuju na razli\u010ditim stepenima kod razli\u010ditih ljudi, ali kad se uklapaju oko zajedni\u010dkog cilja, pretvaraju se u mogu\u0107nost zajedni\u010dke ili dru\u0161tvene dinamike.
Identi\u010dno sa gore navadenim razmatranjem se pripisuje i jedinici \u201cprostora\u201d, dodaju\u0107i samo one konceptualne i fizi\u010dke posebnosti koje ne mijenjaju su\u0161tinu, ali \u0161to u na\u0161em shvatanju \u010dine kontraste kako bi razlikovali prostor od vremena, ali principjelno, cijelokupni tretman ostaje na istoj ravni.
Upravo ovo, jeste i gledi\u0161te koje nam najbolje opisuje vrijemeniziranje prostora i prostoriziranje vremena u zapadnja\u010dkoj filozofiji na\u0161eg vremena, koja nije ni\u0161ta drugo osim, sa\u017eimanje onog \u0161to smo ve\u0107 naveli, vrjemeniziranje i prostoriziranje nametnutog cilja i odlu\u010dnosti do cilja.
Na taj na\u010din razmatrano, jasno nam se ukazuje da nametnuti cilj i odlu\u010dnost do cilja, nije jednostavno i samo unutra\u0161nji imid\u017e \u010dovjeka, naprotiv, zapravo, onaj duga\u010dki lanac njegovih nametnutih ciljeva jeste, ni manje ni vi\u0161e, nego i forma materijalizirane su\u0161tine i su\u0161tinska materijalizacija, osnovna zna\u010dajnost i ozna\u010davaju\u0107a osnova, centar njegove inherencije i pokretna osa ljudske ekzistencije u cijelosti, onakva kakva ona jeste. Izvan i preko horizonta nametnutog cilja i odlu\u010dnosti do cilja, nema ni\u010dega \u0161to bi se moglo nazvati ljudsko. Jedini ontolo\u0161ki temelj i egzistencijalna granica ljudskog bi\u0107a, jeste upravo nametnuti cilj i odlu\u010dnost do cilja, to je neprestani odjek od najdalje osjetne i osjetljive ta\u010dke pro\u0161losti do kona\u010dne raznolike budu\u0107nosti, odjek one posebne sirovine \u010dime je gra\u0111eno ljudsko bi\u0107e i preko koje se \u010dovjek uspijeva svijesno formirati, kako bi na kraju putovanja, u krajnoj odgovornosti postao \u010dovjek, ili ne\u010dovjek.
Upravo je tu izgra\u0111ena ona gusta, \u010dvrsta i uzajamna veza geneti\u010dko egzistencijalna i egzistencijalno geneti\u010dka, koja je uvjek postavljena izme\u0111u nametnutoga cilja i odlu\u010dnosti do cilja sa jedne, i \u010dovjekove slobodne volje i odgovornosti sa druge strane, \u0161to nam jasno govori da je, za razliku od svih drugih \u017eivih bi\u0107a, \u010dovjeku data mogu\u0107nost biranja i stvaranja sopstvene sudbine, bilo to da se de\u0161ava u pozitivnom ili negativnom smjeru. Upravo jedna takva istina, iako je jasno i neizbje\u017eno ukorijenjena u posebnost ljudske ontolo\u0161ke su\u0161tine, ipak u ve\u0107ini slu\u010dajeva bude zanemarena.
Ovdje moramo priznati da su vrlo rijetki ljudi koji vladaju punom svije\u0161\u0107u i vode brigu oko \u010dinjenice da uspjeh i neuspjeh na ovom i budu\u0107em \u017eivotu, jeste zapravo plod kvaliteta vaspitanja nametnutoga cilja i odlu\u010dnosti do cilja. U ve\u0107ini slu\u010dajeva, glavna pote\u0161ko\u0107a nerazumijevanja ove istine jeste upravo posljedica nestrpljivosti koju \u010dovjek pokazuje prema na\u010dinu do\u010deka u javnosti vezano za manifestaciju svoga zavr\u0161enog djela, koji od 100% ulo\u017eenog truda, zahtjeva istu procentnost u pokazivanju pa\u017enje, \u0161to je naravno, besmislica. Jedna takva nestrpljivost \u010dini da on zanemari osnovno pravilo i egzistencijalno svojstvo svega i sva\u010dega – sve u svoje vrijeme – i tako se odlu\u010dno preda svakojakim poku\u0161ajima da izmanipuli\u0161e nemogu\u0107e, upravo ono nedosti\u017eno \u201cvrijeme svega i sva\u010dega\u201d, i to vrlo \u010desto uz drasti\u010dnu promjenu i sadr\u017eaja djela, i po\u010detnog cilja, dok tako ne\u0161to ne mo\u017ee da donese, osim neko drugo djelo.
A da bi situacija postala jo\u0161 i tragi-komi\u010dna, ova nestrpljivost, izme\u0111u ostalog, jeste razlog \u0161to \u010dovjeka sprije\u010dava da uvidi i jasno shvati kako se vaspitanje nametnutog cilja i odlu\u010dnost do cilja, gusto isprepleta kako sa li\u010dnom tako i sa op\u0107om slobodom, dok se njeno pogre\u0161no vaspitanje isprepleta isklju\u010divo sa anarhijom. Zna\u010di, ako \u010dovjek poku\u0161ava i uspije vaspitati sopstveni nametnuti cilj i odlu\u010dnost do cilja, on \u0107e posti\u0107i vaspitati i njena dva osnovna prikaza, \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d, koji su \u201cpravi\u201d i istiniti zato \u0161to, osim toga \u0161to su u stalnoj me\u0111usebnoj u harmoniji, oni su u potpunom skladu sa nametnutim ciljem i odlu\u010dno\u0161\u0107u do cilja.
Vo\u0111eni ovom \u0161emom kretanja misli, valja ista\u0107i da vladaju\u0107a teoretska svrha na\u0161eg vremena u ve\u0107ini dr\u017eava, jeste ona koja se izra\u017eava, to kako pozitivan cilj mo\u017ee nalo\u017eiti negativne posljedice (kao u slu\u010daju eutanazije, ubistvom u ime \u201cdostojanstvene smrti\u201d), \u0161to u svakom slu\u010daju proizlazi krajno i jasno neistinito, i to iz razloga da pozitivan cilj ne mo\u017ee donijeti ni\u0161ta drugo osim pozitivna djela. I ako se ova teza primjenuje u nekoliko zemalja, to ne zna\u010di da je prvda i pravednost na mjestu. Jer, kako smo ve\u0107 spomenuli, da djelo nije ni\u0161ta drugo osim vanjski prikaz cilja, dok je cilj unutra\u0161nje zna\u010denje djela, a u su\u0161tini uzajamnog odnosa svako ljudsko djelo jeste cilj na ravni predstave, manifestacije i konkretizacije, dok sam cilj jeste djelo na ravni ideje, zna\u010denja i smisla, i, kao posljedica svega navedenog, i na samoj ravni pravde, pravednosti i presude.
Bilo u kojem smjeru da nastavimo, zaklju\u010dak ostaje, ne postoji na\u010din i ne mo\u017ee se mijenjati, a to je; \u201cdjelovanje\u201d, \u201cvrijeme\u201d i \u201cprostor\u201d, sasvim prirodno i harmoni\u010dno, nenapeto, nekonfliktualno, kru\u017ee samo oko stuba konkretizacije cilja, odnosno, tako ne\u0161to se de\u0161ava odmah poslije prelaska cilja iz mogu\u0107nosti u konkretnost. A \u0161to se ti\u010de fraze ili pojma \u201cpravo\u201d, koja zajedni\u010dki za sve tri jedinice unutar re\u010denice, to zapravo jeste jedan kategori\u010dni imperativ koji se pripisuje u obliku predikta, i to isklju\u010divo pod svjetlom nametnutog cilja i odlu\u010dnosti do cilja, a de\u0161ava se uvjek tokom prelaska cilja iz sfere mogu\u0107nosti u sferu konkretnosti.
Iz gore navedenog, vjerujemo da se jasno vidi to, kako jedini slu\u010daj koji donosi \u017eeljeni uspjeh u svim oblastima ljudske dinamike, \u0161to omogu\u0107ava postizanje i ispunjenje li\u010dnog cilja do konkretnosti, jeste samo onaj slu\u010daj u kojem djelovanje, vrijeme i mjesto su potpuno u skladu sa nametnutim ciljem i odlu\u010dno\u0161\u0107u do cilja, dakle, pravo djelovanje bude ura\u0111eno u pravo vrijeme i uspostavljeno na pravom mjestu. <\/p>\n
Povijest \u010dovje\u010danstva nam nudi mnoge sli\u010dne primjere koje se mogu navesti i putem obi\u010dnih sje\u0107anja svakog \u010dovjeka. Tipologija ovakvih slu\u010dajeva se prostire i dalje. Tako, naprimjer, stvaranje porodice je pravo djelovanje; me\u0111utim to ne zna\u010di da \u010dovjek treba stvarati porodicu dok je jo\u0161 u pubertetu, ili u jo\u0161 manjim klupama obdani\u0161ta.
Me\u0111utim, skroz isti je ishod koji se dobija i u slu\u010daju nekog odre\u0111enog pogre\u0161nog djelovanja u pravo vrijeme i u pravo mjesto, iako se priroda neuspjeha razlikuje od gore dva navedena primjera, iz razloga da je \u010ditav doga\u0111aj uslovljen od direktnih posljedica u djelovanju, a ne u vremenu ili prostoru, upravo kako nam je prikazano u primjeru Ibrahima i njegovog gosta koji se nije htio pomoliti prije obroka, zato \u0161to \u201cnije vjerovao u Boga\u201d.
Primjedba koju mu je dao Svevi\u0161nji Bog, prikazana je kao veoma pou\u010dljiva i va\u017ena u zakazanom smjeru, ukazuju\u0107i nam jasno i odlu\u010dno kako; a) ubje\u0111enja onog drugog i druga\u010dijeg, uvjek su u skladu sa njegovim nametnutim ciljem ne mogu se tek tako promjeniti ni silom ni ve\u010derom; b) pozivanje u vjeru putem grubosti i sustezanja, jeste pogre\u0161no djelovanje, bez obzira na pozitivan cilj i bez obzira \u0161to jedan takav postupak jeste uvijek u pravom vremenu i na pravom mjestu; c) nametnuti cilj onog drugog i druga\u010dijeg se mo\u017ee promjeniti samo preko promjene njegovog li\u010dnog ubje\u0111enja.
Od svega gore navedenog, vjerujemo da je veoma jasno prikazano da je nametnuti cilj i odlu\u010dnost do cilja, najvrijedniji dar \u010dime je Bog obdario \u010dovjeka, to je i dodir svijesti prema li\u010dnom izboru, sa svijetlom neizmjerne slobode, ili sa tamnim zidom paklenog robstva. Dok u me\u0111uvremenu, ako je pravedan cilj, to postaje najvrijednije postignu\u0107e u \u017eivotu \u010dovjeka, najsigurniji potkrov, najobilnija svijest za dostojanstvo, najosjetljivije razumijevanje nade u vezi vje\u010dnosti i iskreno vjerovanje na potpuno ispunjenje ba\u0161 tog nametnutog cilja i odlu\u010dnosti do cilja.<\/p>\n
Me\u0111utim, tokom razvoja teksta, kad se prema zakazanoj \u0161emi do\u0161lo do trenutka da se dokazivanje premjesti i nastavi se sprovoditi preko \u201cnametnutog cilja i odlu\u010dnosti do cilja\u201d, teoretski je do\u0161lo do ozbiljne prepreke. Pojam \u201ckorak\u201d jeste lijepa metafora, predstavlja se cjelovito sa svim elementima koji obuhvataju, i djelovanje, i vrijeme, i prostor, i to u svim mogu\u0107im stanjima \u010dovjeka, ali, bez obzira na ovako bogato izra\u017eavanje ipak \u201ckorak\u201d ostaje u svakom slu\u010daju ovisna kategorija.
Dakle, ako \u201ckorak\u201d u na\u0161oj percepciji mo\u017ee bez bliskog vizualnog cilja, onda bi bilo sasvim normalno i da se kora\u010da unazadno, sa le\u0111ima prema najbli\u017eoj stanici, dok bez dugoro\u010dnog teleolo\u0161kog cilja, \u201ckorak\u201d bi postao besmislica bez kona\u010dne odgovornosti u odnosu na djelo, \u0161to bi ga izbacilo i van ontolo\u0161ke su\u0161tine ljudskog bi\u0107a. A ustvari, svaki \u201ckorak\u201d doga\u0111aja sve do zadnjeg trzaja \u017eivota uslovljen je od ljudskog cilja koji nam se predstavlja samo kao kategorija slobodne volje i krajnje odgovornosti, i da mijenjanje cilja dovodi i do izmjene \u201ckoraka\u201d u cijelosti, bilo to fizi\u010dke, racionalne, ili duhovne prirode. Tek onda sam primjetio da u slu\u010daju promjene cilja, vrlo je va\u017ena postala jedna virtuelna praznina (nula ta\u010dka), koja se kozmolo\u0161ki ne mo\u017ee ni zamisliti, a kamoli dokazati unutar jednog \u201ckoraka\u201d. A jedan \u201ckorak\u201d odgovaraju\u0107eg cilja ne mo\u017ee istovremeno podnijeti dva cilja, niti se mo\u017ee usmjeriti u dva pravca, kao \u0161to se ne mo\u017ee optere\u0107ivati sa dvije skroz druga\u010dije odgornosti. Sa drugim rije\u010dima, mijenjanje savjesti i ubje\u0111enja dovodi do drugog i druga\u010dijeg cilja, sa \u010dime se zavr\u0161ava postojanje prethodnog cilja i odgovaraju\u0107eg \u201ckoraka\u201d, a sa novim ciljem se ozna\u010dava sasvim novi \u201ckorak\u201d, sa novim pravcem i sa druga\u010dijom prirodom odgovornosti. Zna\u010di, ona virtuelna praznina (nula ta\u010dka) dobija smisao samo u razdoblju izme\u0111u dva koraka (izme\u0111u dva cilja), kao kvalitetna promjena ubje\u0111enja unutar \u010dovjeka, sa velikom nadom za olak\u0161anje u vezi fragmentarne i krajnje odgovornosti.
Tek tako i ja, pro\u0111oh kroz \u201crazdoblje izme\u0111u dva koraka\u201d, sada mi se ve\u0107 ide, ubje\u0111en u svoj nametnuti cilj i odgovornosti do cilja, i da kona\u010dno poku\u0161am ono svoje \u201cPravo djelovanje, u pravo vrijeme i na pravom mjestu\u201d, <\/i>sa treptajem u srcu na li\u010dnu krajnju odgovornost.<\/p>\n