{"id":174577,"date":"2016-12-12T19:12:12","date_gmt":"2016-12-12T18:12:12","guid":{"rendered":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/?p=174577"},"modified":"2016-12-12T19:12:12","modified_gmt":"2016-12-12T18:12:12","slug":"zalog-svjetlosti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/","title":{"rendered":"ZALOG SVJETLOSTI"},"content":{"rendered":"
\n
<\/div>\n
Fatmirov “Zalog svjetlosti” sa moje \u010ditala\u010dke distance mogao bi se nasloviti i: “Svjetlost bez sjene”.\u00a0<\/div>\n
Ovaj nemirni, buntovni\u010dki zov na zvijezde, \u010dini se, jo\u0161 jednom je, fatmirovski ba\u010dena, filozofsko-akademska rukavica renesansnoj, modernoj i postmodernoj evropskoj filozofiji.<\/p>\n<\/div>\n
“Svjetlost bez sjene” je upravo autorovo vi\u0111enje svjetlosti koje ga “tjera da izbaci iz sebe i posljednji razlog da vodim ra\u010duna o svojoj sjeni, i da shodno tome prezirem op\u0161teracionalno ubje\u0111enje da svjetlost u svakom slu\u010daju mora biti propra\u0107ena sjenom”.<\/p>\n<\/div>\n
Za mjerenje svog bivstvovanja, svoga “Ja” autor ovog teksta odbacuje razum kao posljednju instancu jer “on nikada ne mo\u017ee susti\u0107i sopstvenu granicu koja ozna\u010dava \u201cJa\u201d, dok sa druge strane, sva\u010dije\u201cJa\u201d je sposobno staviti kontrolu nad vlastitim razumom bez obzira na \u0161irinu i dubinu podataka i na\u010dina izra\u017eavanja.”\u00a0<\/div>\n
Autor je ovu zanimljivu pri\u010du zapo\u010deo jedinim logi\u010dnim odgovorom, o tome \u0161ta je ustvari mjerna jedinica za ljudsko “Ja” – citiraju\u0107i \u010casni Kur'an, na samom po\u010detku.<\/div>\n
\u00a0<\/div>\n
\u010citaju\u0107i Fatmira, sti\u010dem utisak da je pred nama jedna vrlo utemeljena, revidirana, sa glave na noge, ispravljena i postavljena nau\u010dna metodologija!<\/div>\n<\/div>\n
\u00a0<\/div>\n
Autor uvoda: Hazbija Kala\u010d<\/div>\n
\u00a0<\/div>\n
\n
ZALOG SVJETLOSTI<\/strong><\/div>\n

Pi\u0161e: Fatmir S. Ba\u010di<\/p>\n

\u201cA u nebu je opskrba va\u0161a i ono \u0161to vam se obe\u0107ava. I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao \u0161to je istina da govorite!\u201d Kuran 51;22, 23
Doga\u0111a se veoma \u010desto, iz najraznoraznih razloga, da mnogi moji prijatelji \u0161eherljani, do\u0111u kod mene u selo malo usput da se dru\u017eimo, a mo\u017eda i zato \u0161to moje selo nije tako daleko od grada. Dogodi se da navrate, onako, i samo toliko da jednostavno, nevidljivim \u010de\u0161ljom, pro\u0111u kroz svoj nagomilani splet misli, te da ga tako nekako valjda i razmrse. Takve zamr\u0161ene i zamagljene misli, skroz neslo\u017eene i neposlu\u0161ne re\u010denice, sli\u010dne su onim koje svi mi prikupljamo malo po malo u raznim sredinama i raznim doga\u0111ajima, te se u nama vagaju na tankoj i opasnoj \u017eici na\u0161ih dilema. Nekada, kada se do o\u010dajnog krika kiselo naduvaju, do\u0111e onaj trenutak da ih moramo negdje salomiti, barem malo da se raspucaju ako ih ba\u0161 ne znamo objasniti. Jer se mora. Jedino ih na taj na\u010din vadimo iz sebe, iz one na\u0161e vla\u017ene prostorno-vremenske \u0107elije gdje ih naj\u010de\u0161\u0107e fanati\u010dno i \u010duvamo.
Ima ponekad u tim mislima toliko iskrene jasno\u0107e, toliko nje\u017enosti i dobrote, da se vrlo lahko mogu pobrkati sa lijepim i naivnim ma\u0161tovitim pri\u010dama u vezi sa nedosti\u017enim, ili sa nesta\u0161nim i veselim igricama dje\u010durlije. Ali, kad-kad su toliko sumorne i namrgo\u0111ene, prkosne i zlobne, da se ne mo\u017ee odrediti gdje najvi\u0161e ste\u017eu u prsima ili u glavi. Ako ih jo\u0161 i ostavimo da zadrijemaju u nama, pa \u010dak tu u sebi i dase probude, tada one iznutra znaju izgraditi visoke gluho-nijeme zidove samo\u0107e, koji mogu lijepo umoriti i naj ja\u010deg me\u0111u saburlijama.
Kasno nave\u010der, kada se u razgovorima sa prijateljima po\u010dne osje\u0107ati neka praznina, dok besjeda lijeno ide ka sve rje\u0111im i rje\u0111im rije\u010dima i tiho, polahko se po\u010dne i uti\u0161avati, doku mojoj maloj avliji potpuno ne prevlada muk. U tom trenutku o\u010di same od sebe po\u010dinju skretati pravac pogleda i \u010dinise kao da tra\u017ee neku odabraniju rije\u010d, nekako blistaviju ili ne\u0161to dublju, i to negdje na kupoli neba, visoko me\u0111u zvijezdama. Ta\u010dno tamo, u toj svjetlucavoj neizmjernosti njihov pogled zastane iznena\u0111en i skoro svi primjete, kako je sjaj zvijezda na seoskom nebu potpuno druga\u010diji od nebeskog sjaja u gradu.
U jednoj od ovakvih ve\u010deri koju sam ve\u0107 opisao, dogodio se slu\u010daj u kojem mi je moj prijatelj (poznati pisac) rekao tako krutu i surovu re\u010denicu, koje, i dan danas kada se sjetim, do\u0111e mi da pobjegnem negdje daleko, da se prosto sakrijem u one krajeve gdje zaborav bri\u0161e sva razo\u010darenja i gdje se obi\u010dno ne\u0107e vi\u0161e ni\u0161ta znati od onoga \u0161to i ne \u017eelimo da znamo. Svakako, da sam se te no\u0107i neopisivo i zbunio i iznenadio istovremeno, kada mi je glasno i jasno rekao da je pro\u0161lo ne malo, ve\u0107; \u201cvi\u0161e od 20 godina kako nisam ili barem ne pamtim da sam podignuo glavu prema nebu, onako, samo radi posmatranja zvijezda i da je\u2026\u201d, <\/i>i tu je stao.
Eto, pristajem da rez razaraju\u0107e granice osamljenja i pusto\u0161i unutar \u010dovjeka mo\u017ee biti dugoro\u010dniji od sva\u010dije mogu\u0107nosti kako bi se mogao predvidjeti, ali 20 godina… !?!? Ni u najhrabrijim naletima ma\u0161te, nisam mogao prona\u0107i nijednu bolju re\u010denicu od one nemirne i napete \u0161utnje. U tom trenutku rije\u010di su u meni izgubile onu svoju istinitu osnovu i nisam imao ni\u0161ta da ka\u017eem, ama ni\u0161ta, nijednu rije\u010d osim da vrisnem na sav glas, ali eto, nisam ni vrisnuo.
Nije mi se dalo ni da mu bilo koje pitanje postavim, osim da svoje \u0161ake stisnem toliko jako, sve dok ne osjetih da mise nokat zabo u dlan. Ni\u0161ta, ni vrijednije ni pametnije od jednog gorkog umuklog gutljaja u sebi. Nisam ga pitao za\u0161to, niti je on poku\u0161ao da nastavi, ne\u0161to da mi ka\u017ee, bilo \u0161ta, ali nije. Kao da se i kod njega pojavio i zavladao muk, te nije dodao ni nijansu vi\u0161e od onoga \u0161to mi je ve\u0107 rekao. Izgleda da su u ovakvoj situaciji, i meni i njemu nedostajale rije\u010di koje nose potrebnu te\u017einu i odgovaraju\u0107u gravitaciju, kako bi preko njih nadoknadili opusto\u0161enu ravnote\u017eu svih promaklih godina.
Samo je to rekao i stao, onako kako se stane kada vaga\u0161 \u201cda li se to trebalo re\u0107i ili ne\u2026\u201d, kao da ni sebi ne vjeruje u to \u0161ta je ve\u0107 rekao. Prekinuo je razgovor taman tamo gdje se nekada davno vrijedni ostavljeni zalog, za neku malu korist, obi\u010dno susre\u0107e sa pukim nedostatkom i sa tu\u017enom pipljivom sada\u0161njicom (ili tugom sada\u0161njice), koja nas obuzima zbog svega \u0161to je pro\u0161lo, a povratka vi\u0161e nema, niti su mogu\u0107e popravke, jer upravo tako se pona\u0161a pro\u0161lost, nema je i kada bi je htjeli. Takav jedan golemi nedostak mogu\u0107nosti stvarnog susreta, bilo i samo sa sitnicom u pro\u0161lo\u0161\u0107u, jeste nedostatak koji zatvara put \u010dak i la\u017enoj nadi, sa kojom bi nam se svijest mo\u017eda i smirila, ili bi makar mali dio pro\u0161losti sa njome la\u017eno popravili. Ali u svemu ovome, nadostatak je prepreka, jer je tako gra\u0111eno da nam pro\u0161lo vrijeme uvijek nedostaje, isto kao \u0161to nam nedostaje i mudrost da izbri\u0161emo iz sje\u0107anja sve \u0161to \u010du\u010di u na\u0161em pokajanju, a da i ne dodamo uz nju i bolnu posljedicu dubokog uvrijedljivog traga unutar sebe.
To bi, po mojoj skromnoj procjeni, trebalo da bude vrijeme kada se o\u017eenio, ili kada mu se rodilo prvo dijete (u njegovom slu\u010daju, sin), a mo\u017eda je i od davnog perioda njegovog preseljenja iz sela u grad, ili kada je prihvatio jednu veoma va\u017enu funkciju u karijeri, itd, itd. Slobodnom ma\u0161tom mo\u017eemo navesti, kao ove koje sam spomenuo, desetine drugih tako\u0111er va\u017enih ili isto toliko va\u017enih razloga, ali na kraju krajeva niti jedan od tih razloga nije dorastao odgovaraju\u0107oj te\u017eini i da time opravda naje\u017eani teret razdoblja od punih 20 godina. Zale\u0111ena pro\u0161lost ne pristaje da uzme u obzir ni jedno od spomenutih opravdanja, pa ni sva ova ma\u0161tarenja zajedno nisu u stanju popraviti ono \u0161to nas je tada natjeralo da \u017eurimo, da bi br\u017ee postali ne\u0161to vi\u0161e od onoga \u0161to smo zapravo mislili da jesmo, dok sada sve to ispada, da smo ba\u0161 zbog te \u017eurbe mnogo manji od onoga \u0161to smo nekada sanjarili ili zami\u0161ljali o sebi.
Pazite samo\u2026! Heeej! Punih 20 godina bez posmatranja zvijezda, bez neba u o\u010dima, bez neba u sebi, bez pri\u010de sa nebom … !!! Zabavio se \u010dovjek, samo to, i zaboravio se, ostao bez neba u sebi. I sve ovo zato, \u0161to su svi gradovi postali vje\u0161ta\u010dka poplava svjetlucavih reklama, krutih svjetlucavih semafora i svakakvih drugih osmi\u0161ljenih osvjetljenja, \u010dime na\u017ealost i na na\u0161u \u0161tetu, surovo nam oduzimaju i pogled, i razmi\u0161ljanje, ili grdno manipuli\u0161u na\u0161om pa\u017enjom, kako bi svi pogledi imali samo jedan pravac, i to samo, onaj prema dolje. Tamo! U podno\u017eje! Samo tu! Dolje ti\u2026! Nisko, jo\u0161 ni\u017ee! Tu, u prljavo blato! Ugu\u0161ite rije\u010d, izbrisite sne! <\/i>Nemojte mi re\u0107i da i u trenutku kada vam sve ovo jasno postane, nastavljate i dalje osje\u0107ati se fino ili dobro i da se u va\u0161em dostojanstvu ni\u0161ta nije pomjerilo, da vam nije stalo ni do sebe.
Posmatrati zvijezde u no\u0107ima kada divna i jasna vedrina po\u0161trapana iskricama kao da se prosipa sa neba, je isto kao da posmatra\u0161 negdje duboko u sebi, tamo gdje se svi doga\u0111aji vi\u0161e ne razvijaju onim krutim i bezdu\u0161nim redom kojeg susre\u0107emo u toku dana. Dok sva buka puteva, trgova, kafana, pa i ona koju susre\u0107emo u administrativnim hodnicima, ukratko, sva garnitura galame oko nas, od najslabije pa sve do najja\u010de, od uporno najti\u0161ije, pa sve do najbu\u010dnije, izgleda kao da sve skupa, ne samo su proizvedene daleko, nego i odba\u010dene daleko, veoma daleko.
Razgovarati sasvim slo\u017eeno sa ti\u0161inom i mirno\u0107om, bez izgovora niti jedne rije\u010di, niti jednog zvuka, i da opet stvarno osje\u0107a\u0161 kao da je u tvojim prsima do\u0161ao da se lijepo odmori sav ljudski rod, i jo\u0161 da si u me\u0111uvremenu sa svakim od njih razmjenio bar po jedan iskreni pozdrav, a ne sanja\u0161, budan si. Upravo takav jedan osje\u0107aj odmota sva naprezanja u nutrini i ljudskasti \u010dovjek postane ti blizak, i \u0161to je najva\u017enije, tu je, na dohvat ruke.
Ono \u0161to nas nje\u017eno i slatkasto dodiruje negdje u dubini sebe, dok su zvijezde nebom ve\u0107 zablistale blagim i tihim sjajem, jeste bez sumnje sasvim razli\u010dit osje\u0107aj sa bilo kojim i neuporedljivo druga\u010dijim od svih drugih do\u017eivljaja svakodnevnice, koji nam se lukavo rastope i nestanu ba\u0161 tada kada mislimo da ih posjedujemo, koji nas grubo napu\u0161taju ta\u010dno u najvrelijoj sredini, obaraju nas uzrujno i surovo na zadnjem koraku do vrha, razo\u010daraju nas nemilosrdno ispred kona\u010dne granice na u\u017eivanju na\u0161ih \u010dula.
Posmatranje zvijezda na nebu je kao mirna plovidba brodom istinske duboke ti\u0161ine usred blagih valova po \u0161irokom moru nere\u010denih rije\u010di, uzdi\u017eu\u0107i se tako iznad svega \u0161to se mo\u017ee nazvati razgovorom. A istovremeno, ta daleka i bliska nebeska dubina je kao topli dom slatke besjede gdje su do\u0161li boraviti najudaljeniji odjeci, pod \u010dijim trepetom se bude i ple\u0161u sve blage rije\u010di \u0161utnje, koje te potsjete da je u svemu kucnuo trenutak za iskrenu razmjenu nje\u017enosti. Neprimjetno su stigle u susret one bezglasne, tihijske i ti\u0161inske rije\u010di koje se uzdi\u017eu i prelaze preko \u010ditave prljave halabuke i svih surovo zvu\u010dnih ti\u0161ina sa kojima, na\u017ealost, ljudi \u010desto ili naj\u010de\u0161\u0107e, zbog tu\u0111ih o\u010diju gre\u0161kom te\u017ee i opipat ih, i prepoznati u njima sebe radi drugih, ali ne prepoznati i sebe radi susreta sa sobom u nje\u017enom oblom vrtlogu ili preko vrtloga zvjezdanih pra\u0161ina.
Negdje izme\u0111u, ove bistro-jasne ti\u0161ine i iskrene besjede bez rije\u010di, primjeti\u0161 da si zapravo ti postao pronalaza\u010d jednog blistavog velikog blaga koje ti niko ne mo\u017ee oteti, niti ga mogu iscjepkati i raskomadati, a isto tako nije mogu\u0107e oskrnaviti ga, kao \u0161to se ne mo\u017ee ni poni\u0161titi. U ovom slu\u010daju nije ni va\u017eno tko su oni koji pokre\u0107u poni\u0161tenja ili iskrivljenja, bilo da se radi o pokreta\u010dima koji su uvijek svi skupa \u201coni\u201d (zna\u010di neka zajednica ili pojedinac izvana), neki ostali koji te okru\u017euju (pojedinci iz iste zajednice), ili \u010dak da i ti sam bude\u0161 po\u017eelio poni\u0161tenje, to ni\u0161ta ne mijenja, odnosno, sav taj osje\u0107aj nije izlo\u017een prema bilo kojoj mogu\u0107nosti da se mijenja, a jo\u0161 manje da nestane iz onog dijela grudi gdje taj osje\u0107aj stanuje.
Ne\u0161to do bistrine sitno ali blistvo va\u017eno iz tvoje bliske i dalje pro\u0161losti, od one \u0161ire i uske ljudskosti, vrlo dobro znane i istovremeno neznane, i poznate i prepoznatljive, doputovalo je do tebe munjevitom brzinom, a slo\u017eilo se sasvim blago i neprimjetno sa tvojim \u017eeljama i nadama, skroz je osvijetlilo sutomor nutrine mehko i lagahno, a ipak te je ljubazno iznenadilo, do\u0161lo ti je sa zvijezdanom svjetlo\u0161\u0107u kao najbli\u017ee poznanstvo u sebi, ali ako kad god dolazi, do\u0161la ti je uvijek po prvi put.
I sve je to stiglo ovdje, u prsima, ba\u0161 u ovom trenutku, i zablistalo je da bi si\u0107u\u0161no \u201cJa\u201d u tebi postalo ve\u0107e i gu\u0161\u0107e, dublje i jasnije, kako bi iskrica dotakla u iskrenost i kako bi u obasjanom susretu po tvojim venama mahom potekle i potpuno mirno pro\u0161etale sjajem, da bi stigle bri\u017eljiv kucaj srca. I tek poslije, skroz neosjetivo su krenule da te sa\u010dekaju negdje u budu\u0107nosti, da se u posebnim okolnostima iznenadno susretnu sa tobom (naravno, i ti sa njima), na pravom mjestu, u pravo vrijeme, ili jo\u0161 bolje na zadnjoj granici vremena, na samom pragu vje\u010dnosti. I sav taj susret je optere\u0107en samo sa po\u017eeljnim iznena\u0111enjem na\u0161eg ljudskog razuma i shvatanja, koji je odgojen i gra\u0111en preko skromno obi\u010dnih okolnosti, ili tim bolje, ravnodu\u0161nosti u okolnostima posebnog razumijevanja i spoznaje du\u0161evne mudrosti.
Nebeska svjetlost zvijezda, istina, nije dovoljno jaka da bi njome primjetio svoju sjenu, ali unutar nas, osvjetljava do sitnica mno\u0161tvo drugih zna\u010denja koja se ne mogu vidjeti i primjetiti, ni pod suncem usred bijela dana, niti preko vje\u0161ta\u010dkih projektora, ma koliko jaki bili. Ono mlako po\u0161trapano osvjetljenje \u0161to bla\u017eenstveno sija na nebu u dubokim tihim no\u0107ima, jeste nje\u017eni po\u010dinak koji se \u010dini kao da je napustio stvari, da bi svoje svjetlo usmjerio ka onim rije\u010dima kojima se imenuju stvari; napustio je obi\u010dne razmjene svakodnevnice, da bi osvijetlio u sr\u017e zna\u010denja razmjene svim ljudskim me\u0111uodnosima koji se u rije\u010dima kriju; napustio je i same rije\u010di, da nam otkrije istinito svjetlo koje se u rije\u010dima \u010duva; napustio je lomljivu i krhku povr\u0161inu imena, kako bi nas podu\u010dio da ronimo i udubimo u su\u0161tinu njihovih zna\u010denja.
Posmatraju\u0107i nebo, pojavljuje se osje\u0107aj kao da se putuje kroz neka druga podru\u010dja i prostore, van svih dimenzija koje poznaje\u0161; doga\u0111aji se de\u0161avaju kao da se sve iznenada nalazi van prostora i vremena, postaju jednostavne shvatanju i potpuno lahke na dohvat. Sve poredane misli i sve probu\u0111ene \u017eelje ne pristaju vi\u0161e da budu poslu\u0161ne prema bodljikavim sitnicama ju\u010dera\u0161njice, i sav taj doga\u0111aj samo \u0161to blijesne i traje mo\u017eda koliko i treptaj oka, ali se bez najmanje sumnje razvija u cijelosti, zbog racionalno nepotvr\u0111enih razloga i sasvim neprimjetno, dok duboko u na\u0161oj biti to postaje nezaobilazna gra\u0111a i \u010dvrsta potvrda na\u0161oj svijesti da se njome pribli\u017eavamo istini.
Kada \u010dovjek no\u0107u prostire svoj pogled ka tihom sjaju srebrenasti zvijezda, te \u010ditavo udubljenje mu je usmjereno gore ka sredini vidljivih zvijezda, i dok lagano \u0161e\u0107e po neizmjernoj nebeskoj kupoli, neprimjetno uroni sobstveno nebo i susre\u0107e u sebi sli\u010dan splet zvijezdanog svijetla. Dotjerava i topi se na svoj dubini i \u0161irini, a pretpostavkom du\u0161evnog dodira sabira razne daljine izme\u0111u blistavih zvijezda, kako bi njima dotakao po\u017eeljnu ivicu svoga sna. U takvim snovima \u010dovjek prirodno \u017euri i \u017eudi za ne\u010dim mnogo dubljim u dubini i \u0161irim u \u0161irini, te predaje se najjednostavnijem odnosu, ali isto toliko i najenigmati\u010dnijem, on se u potpunosti okrene ka sebi i vaga na svaku dilemu \u0161to ga tjera da te\u010de sa sobom u sebi.
\u201cTko sam ja u odnosu na toliki svemir?! Sitno zrno, valjda, u svemirskoj pustinji ba\u010den, ili samo. .. !?\u201d
\u201cTko sam ja, \u0161to sav taj svemir mogu da ulijem i upijem u sebe, a opet ostajem tu, na granici mogu\u0107eg i nemogu\u0107eg… ?!\u201d
Zapravo, tko sam\u2026?!
\u201cA tko si ti\u2026!?\u201d
Tko si ti, ti dobri moj, \u0161to upravo sad \u010dita\u0161 ba\u0161 ove redove i naglo nailazi\u0161 na ovakvo, obi\u010dno i prosto pitanje, \u0161to naravno, jeste i jasno i bistro u tvojoj spoznaji, ali na koje je u isto vrijeme, veoma te\u0161ko i komplicirano do\u0107i do odgovora, a jo\u0161 te\u017ee dozaklju\u010dka?! I to ba\u0161 zbog onog hem mr\u0161avog, hem napuhanog, tako bliskog u dodiru i pipanju, i istovremeno dalekog i nedosti\u017enog \u201cJa\u201d?!
Iako toliko bitan za sve, odgovor nije ba\u0161 jednostavan, rije\u010di se lijepo i brzo poredaju u nama, ali isto toliko brzo i munjevito zaobilaze razum i odlaze negdje u praznini na\u0161eg uma, u nedoku\u010divo, te sva pri\u010da postaje skroz mucava, nemo\u0107na da sa lahko\u0107om poravni sve pukotine u sva\u010dijoj svijesti. A to da je za svakog va\u017ean taj odgovor, koliko je sigurno i za mene \u201ctko sam ja?!\u201d, ne mogu da primjetim ni tra\u010dak sumnje. Jo\u0161 samo da dodamo i to, tako\u0111er bez trunke sumnje, da je i sama na\u0161a bitnost za svakog pojedina\u010dno vrlo va\u017ena i to \u0107e mi priznati svi bez obzira koji jezik pri\u010daju, gdje su ro\u0111eni i \u010dime se bave. Zapravo od te va\u017ene ta\u010dke se treba i po\u010deti, jer upravo od tog ispravnog ili iskrivljenoga \u201cJa\u201d po\u010dinju svi ljudski izrazi i odnosi, bilo da se radi o vrlini ili o mani svakog \u010dovjeka.
Kada bi odgovor na jedno takvo pitanje tra\u017eili preko jednostavno mr\u0161avog rasu\u0111ivanja, prema kojem uvijek neko drugi treba da ispuni zadatak amaneta i gra\u0111enja ljudskosti kod \u010dovjeka, i istovremeno, da neki taj i takav mora obuhvatiti i ostale u svojim rije\u010dima, trebamo shvatiti da smo prepustili sebe u opasnoj zoni slobodnog pada. Jer u me\u0111uvremenu, onaj koji se iskreno u samo\u0107i udubljuje i sam sa sobom \u0161apu\u0107e o sebi, ti si mu mo\u017eda samo imenica, on se skru\u0161eno moli i kora\u010da ka strogo svome \u201cJa\u201d, a ne zna \u0161ta tebi fali i nedostaje da bi postao \u201cJa\u201d, on u vezi sa o\u010dekivanjima broji i pore\u0111uje svoje grijehe, \u017eelje i brige, a za tvoje ni pojma nema. Zna\u010di, ukoliko budemo tra\u017eili da nam neko drugo stvorenje bude garancija za na\u0161e stanje u budu\u0107nosti, \u010dak i melek, onda nema sumnje da smo pali u zamku gdje se na\u0161e bivstvovanje izpraznilo od samoga sebe i, razumije se, da se i sam nastavak o\u010dekuje u okvirima tu\u017ene lijenosti i \u017ealosnih koraka na margini, pa i svega \u0161to iza margine slijedi.
Zato, posmatraj odsjaj zvijezda samo malo pa\u017eljivije i rije\u010di \u0107e biti suvi\u0161ne, dok \u0107e ti blaga ti\u0161ina sa neba, mo\u017eda, biti vrijednija od svih centralnih i perifernih fraza i parafraza koje \u010duva\u0161 u sje\u0107anju, kao \u0161to \u0107e ti i samo svjetlo \u0161to ga sjenom broji\u0161 izgledati, ni manje ni vi\u0161e, ve\u0107 kao sumrak poslije zalaska sunca, ako ga samo na tren uporedi\u0161 sa onom mlakom svjetlo\u0161\u0107u bez sjene unutar sebe. Bit \u0107e mo\u017eda kao drhtaju\u0107i blijedi odsjaj plamena svije\u0107e koji se igra sa tmurnim siluetama, postavljen ispred istinskog sjaja u prsima gdje blistaju svi osje\u0107aji, odsjaj koji je blistaviji i udobniji od najsvjetlijeg dana u godini, i bez sumnje, ljep\u0161i i ja\u010di od svih odsjaja koji se golim okom mogu vidjeti.
Onaj sitni odsjaj zvijezda na nebu, koji ne upravlja i ne orijenti\u0161e samo mornare na moru i putnike po pustinji ili planinama, ve\u0107 i mnogo vi\u0161e od toga: odsjaj zvijezda podu\u010dava \u010dovjeka da u svakom pokretu uporedi sve istinite prednosti u sebi, i to preko jasno\u0107e \u010dvrsto vezane sa ciljem, za sve \u0161to je blisko njegovom dohvatu, i sve \u0161to je duboko sakriveno u nadama. I ne samo to, u\u010di \u010dovjeka kako se udubiti i zaroniti u su\u0161tinu uma da bi time postao svjestan o mno\u0161tvu njegovih ljudskih nemo\u0107i i ograni\u010denja, pokazujemu kako da pazi na njegov mali korak oko kojeg se obi\u010dno dvoumi, ali na koga se mora voditi ra\u010duna i oslanjati se uo\u010di svakog dugog ili kratkog putovanja. I ne samo to, ve\u0107 podu\u010dava \u010dovjeka kako da \u0107tavim bi\u0107em uroni i pogleda unutar sebe, te u slobodnoj volji da bira: ili onu mutnu sumnjivu plitkost, ili duboku bistru jasno\u0107u, kako bi time postao: ili dobrodo\u0161ao u potisku male \u0107elije svoje tvrdoglave i ohole ma\u0161te, ili do sitnica pa\u017eljiv i usmjeren ka velikom otvaranju (otkrovenju) slobode koja poziva da bi bio ono \u0161to zapravo i jeste, \u010dovjek.
Za \u010dovjeka je vi\u0161e nego te\u0161ko, ako ne i najte\u017ee, da primjeti liniju koja odvaja tanku povr\u0161inu koja odra\u017eava suhi i bezdu\u0161ni empirizam, od one koja ozna\u010dava duboku su\u0161tinsku du\u0161evnu spoznaju, \u0161to je u biti zadu\u017eena da \u010dini \u010dovjeka \u010dovjekom i time ga izdvaja od svih ostalih stvorenja. Va\u017enost razlike \u010dovjeka od drugih stvorenja jeste neosporne prirode, jer je ba\u0161 ta razlika \u0161to budi i gradi svo prostranjeno znanje i sva shvatanja o vidljivom i nevidljivom, o svetom i obi\u010dnom, o slobodi i odgovornosti, i time \u010dini jasnim visok polo\u017eaj ljudskog bi\u0107a sa svim obavezama \u0161to jedan takav polo\u017eaj name\u0107e.
Izuzev rijetkih slu\u010dajeva tokom \u010ditave povijesti ljudskog roda prete\u017eno se de\u0161avalo, a na\u017ealost i danas se de\u0161ava, da ta teoretska razlika izme\u0111u \u010dovjeka i drugih stvorenja, bude pod upravom i sistematskim nadzorom onih struja koje su se u svemu trudile kako sakriti istinu, potpomognute najkriminalnijim metodama i raznim interpretacijama od iskrivljinih principa vjere u Boga, pa sve do negiranja i krivovjerstva. Takva pojava je vo\u0111ena od strane svakojakih klanova i odre\u0111enih klika u raznim zajednicama, putem pa\u017eljive prismotre koja korak po korak vr\u0161i i omogu\u0107ava depersonalizaciju \u010dovjeka i shodno tome, lahku kontrolu nad pojedincima, masama i narodima, koji obezli\u010deni na taj na\u010din, svedeni su na potpuno amorfnu i bezimenu rulju.
Umrljani su ljudskom krvlju po svakom meridijanu zemaljske kugle, du\u017e \u010ditave povjesti, a i dalje nastavljaju grubo i javno da liju ljudsku krv u sablasnim i u\u017easnim ciframa; izgra\u0111ene su gromadne tamnice i zatvori za drugog i druga\u010dijeg, a i dalje se javno grade za sve one koji ne znaju da \u0161ute ili ne\u0107e da \u0161ute; montirano je niz dugoro\u010dnih teoretskih blokada sa ciljem ograde i spre\u010davanja susreta sa istinom, a i dalje se javno montiraju na osnovu la\u017enih mi\u0161ljenja i zaklju\u010daka prema kojima je agresor odjeven u bojama humanone pojave, a \u017ertva se predstavlja kao trajna opasnost; tokom \u010ditave historije ubijena su djeca i njihova svijest o istini, a i dalje se preko la\u017enog odgoja javno ubijaju djeca tu\u0111ih i vlastitih naroda, zajednosa njima se \u017ertvuju i jo\u0161 nero\u0111ene generacije.
Svaki punoljetni \u010dovjek to ve\u0107 zna, kao \u0161to ve\u0107ina zna da se sve ovo doga\u0111a samo da bi se granica izme\u0111u vidljivog i nevidljivog zamaglila, i da \u010dovjek ostane \u0161to dalje od jasno\u0107e i od samoga sebe, da luta negdje na periferiji svoje egzistencije ili jo\u0161 ta\u010dnije re\u010deno, da \u010dovjek postane samojadni i dronjavi zalog svoje egzistencije. A njihov uporni i stalni savjet (ako ne i naredba) je potpuno jasan i jednostavan, onaj drevni, ni\u0161ta nisu izmjenili, niti su ijednu rije\u010d dodali, a zvu\u010di vrlo kruto i odvratno; – Ljudi, ne gledajte ka nebu i ne slu\u0161ajte one koji vas uporno savjetuju da gledate u nebo \u2026!Nemojte svoje rije\u010di i nadu usmjeriti ka nebu, iz neba ni\u0161ta ne pada\u2026! –<\/i> Iako je samo la\u017e i sve je sasvim obrnuto istini, ipak veoma stra\u0161no zvu\u010di, ali u su\u0161tini, njihov zov ka vlastitim la\u017eima jeste na\u017ealost \u017eiva istina, ujedno i bolna pojava za pojedinca i za cijelu zajednicu. Ovakvih ima svuda u svim slojevima dru\u0161tva, samo malo pa\u017eljivije pogledajte oko sebe i sve \u0107e vam biti jasno.
Dakle, iako ne postoji verbalna zabrana za posmatranje zvijezda na nebu (strahujem od u\u017easa zbog mogu\u0107nosti da ja ne postanem podsjetnik jedne takve zabrane), ipak, \u010ditav prostor, sve oko nas je tako vje\u0161to modelirano da \u010dovjek tro\u0161i svoje vrijeme uglavnom gledaju\u0107i prema dole, ka zemlji. Zapravo to je i zamka preko koje je \u010dovjek natjeran da zaboravi na svoje nadprirodne svrhe, pro\u017eivljuju\u0107i na taj na\u010din samo svoju najprirodniju narav, fiziolo\u0161ku. Ovo je zastra\u0161uju\u0107e ako uzmemo u obzir i brilijantnu apoftegmu Ovidija, prema kojoj: – Ono \u0161to prije svega razlikuje \u010dovjeka od svih \u017eivotinja jeste \u010dinjenica da, \u017eivotinje bacaju svoj pogled dole prema zemlji, dok \u010dovjek upire svoj pogled u nebeske visine. <\/i>
U\u010destalost i gustina postavljenih zamki svuda oko nas je \u0111avolski velika i uveliko \u0111avolska, toliko ih ima da je prosto nemogu\u0107e da poslije svakog napravljenog koraka ne osjeti\u0161 ono klasi\u010dno pucketanje mi\u0161olovke, da, da, ono dobro poznato pucketanje zamke za mi\u0161eve. \u017dao mi je, srce mi se kida i kad pomislim osje\u0107anjem obi\u010dnog \u010dovjeka, primje\u0107ujem da me je stvarno zabolelo ovo \u0161to sam rekao, ali nisam mogao a da ne ka\u017eem, niti mogu ni u kakvom slu\u010daju da povu\u010dem rije\u010d. Iako bih pristao, kako da je povu\u010dem kada je ve\u0107 re\u010dena. Odnosno, istina je da smo tretirani ba\u0161 na ovakav na\u010din, kao da smo ta\u010dno takvi, tamam prema zamkama koje su postavljene oko nas, ni manje ni vi\u0161e no kao mi\u0161evi. Dok, me jo\u0161 vi\u0161e obuhvata i tuga i bol, kada se neki ili mnogi od njih, zapravo, sla\u017eu sa spomenutim tretmanom, i sve ovo je u osnovi razmjene za prikrivanje, ili pripremi za prikrivanje, ili dogovoreni plan za zaborav samo jednog jednostavnog pitanja; – \u201cKo smo mi?\u201d i ono koje odmah slijedi: \u201cZa\u0161to postojimo?\u201d.
Nekima stalno odgovara, i ba\u0161 takvi uporno zahtjevaju, da \u010dovjek ne treba da zna ni ko je, ni \u010demu pripada, ni \u0161ta mu pripada, jer samo na taj na\u010din lahko \u0107e se pretvoriti u bi\u0107e koje je pode\u0161eno robovanju la\u017enog reda, bit \u0107e slijepo ovisan od vlastitog imetka, i postat \u0107e jedna posebna vrsta jadno-zarobljene kukavice sve u granicama vlastitog znanja. Neki lahkoumno na to pristanu, e ba\u0161 takvi nam postanu portparoli la\u017ene slobode, \u0161epure\u0107i se posebno na \u0161iroko prostorno kretanje i pravo na onu rije\u010d koja je puna prazne pri\u010de. Naravno, takvi su naro\u010dito zadovoljni svojim mi\u0161ljenjem i rasu\u0111ivanjem o slobodi, vagaju\u0107i je po jarmu li\u010dne komocije i bockavim idejama koje prihvataju kao svoju rutinsku predstavu, kao dio njihove svakodnevnice. Sloboda na koju su oni pristali i koju nam nude da je prihvatimo, sli\u010dna je slobodi svakog drugog stvorenja na planeti, od morskog sun\u0111era na dnu okeana pa sve do nilskog konja ili bivola, \u0161to samozadovoljni rone i u\u017eivaju u toplom mo\u010dvarnom blatu.
Svima dobro poznati historijski tok, op\u0107enito nam pokazuje da ve\u0107ina krvavih ratova (ako ne i svi), sam despotizam kao pojava, masovni genocidi sa svom garniturom \u0161to ih okru\u017euje, pa sve do \u201cnajobi\u010dnijeg\u201d zlo\u010dina, uvijek su teoretski opravdani razumom. Niti jedno zlo od gorenavedenih monstruma, bez obzira na vrijeme i prostor njihove pojave, nisu nikad imali u centru pa\u017enje \u010dovjeka sa njegovim egzistecijalnim prirodnim i nadprirodnim dilemama; tko je zapravo \u010dovjek i zbog \u010dega postoji. Sam razum je uvijek, ili skoro uvijek, tuma\u010dio o razumu kao da je najve\u0107a forma egzistencije, i shodno tome, opravdavao samog sebe za svaki poduhvat bilo u eti\u010dkom ili estetskom kontekstu (ovako \u201ciluminativno\u201d tuma\u010dio bi otac iluminizma I. Kant), odbacuju\u0107i tako \u010dovjeka nasred pu\u010dine samo\u0107e, kako bi ga poslije opet preuzeo i najprostije ga prihvatio kao suhu evidenciju, \u017ertvu koja \u0107e slu\u017eiti samo kao posljednji herojski akt za pobjedu ili za oholi trijumf samog razuma.
Me\u0111utim, sama ova hrpa sitnih ali zloupotrijebljenih mitema, ili jo\u0161 bolje re\u010deno, neka vrsta vrlo vje\u0161te mitizacije razuma, drevna, mo\u017eda, koliko i sam \u010dovjek, tokom \u010ditave ljudske povjesti, je pokazala i dokazivala da je njen trijumf ne samo nemogu\u0107, ve\u0107 se u razli\u010ditim situacijama pokazuje i pona\u0161a nefleksibilnom u vezi sa op\u0161tom prirodom \u010dovjeka, \u0161to je i dovoljno zreo razlog da se svede u povr\u0161inske svrhe. U svakom slu\u010daju, sam razum nije ni\u0161ta drugo sem uslovljeno tuma\u010denje u stanju zaloga okolnosti u vremenu i prostoru, i kao posljedica toga, sasvim je nesposoban da doku\u010di sva zna\u010denja koja se ne uklapaju ili ne pristaju biti potisnuta u uskom okviru strogo zakazanih i ograni\u010denih mogu\u0107nosti. Sve ono \u0161to ljudski um mo\u017ee razumijeti i razviti uvijek su neke otu\u0111ene, pokretne i premjestive granice, koje se pokre\u0107u i rasipaju, vuku i raspadaju, ru\u0161e se i omalova\u017eavaju \u010dak i sa najobi\u010dnijim potezom prostog tuma\u010denja ili sa rasu\u0111ivanjem koje ga slijedi.
Kao takav, razum uvijek stoji ispred svega \u0161to primje\u0107uje, shvata i \u0161to ga mo\u017ee protuma\u010diti samo pod statusom relativno hitne ili relativno lagahne promjene, da bi podr\u017eavao i uzdigao ta\u010dno ono, \u0161to \u0107e ga ve\u0107 sljede\u0107e shvatanje ili rasu\u0111ivanje svakako poru\u0161iti. Hvala Bogu, ono \u0161to je za razum naj\u010de\u0161\u0107a klizava oblast, tamo gdje je on skroz nijem i naglo propu\u0161ta, ba\u0161 to bje\u017ei i od svake mogu\u0107e evidencije i uokvirenja putem razuma, jer kao poseban modalitet \u010dovjeka ne priznaje ograni\u010denje, niti je sklon da se preda \u0161ematskim zaklju\u010dcima bilo one kvantitetne ili kvalitetne svrhe. Zapravo, du\u0161evna oblast shvatanja ili spoznaja zajedno sa svim zna\u010denjima koja nju okru\u017euju, ba\u0161 zato \u0161to je najstabilniji modalitet ekzistencije kod \u010dovjeka, nije odana razumu koji je mjerilo samo za onaj dio svijeta koji je vidljive i promjenljive prirode.
Naravno, znati da \u201cJesi\u201d ili dokazati da \u201cPostoji\u0161\u201d, nije ni mjerilo ni predmet racionale svijesti, niti je mogu\u0107e da ljudski um do\u0111e do nekog zaklju\u010dka ili definicije koja se preko njega mo\u017ee izvesti. Ljudski razum je u stanju da ozna\u010di i razvija \u0161arenolike razlike preko jednog \u010ditavog sistema potpunog kontrasta izme\u0111u stvari i pojava koje sa\u010dinjavaju doga\u0111aj, koji upravo zbog gustog polimorfizma kojeg nudi, samo \u010dini jo\u0161 jasniji i karakteristi\u010dniji pristanak razuma jedino na djelimi\u010dno prosu\u0111ivanje, i to uvijek preko fragmentarizovane cjeline u jednom vremenskom intervalu, u zagra\u0111enom prostoru, ili u oboje zajedno.
Me\u0111utim, \u201cBiti\u201d za \u010dovjeka u prvom licu jednine \u201cJa\u201d, ne samo da nije, nego ne mo\u017ee ni biti prostorno-vremenski fragment preko kojeg \u0107e razum mo\u0107i da do\u0111e do nekog zaklju\u010dka, a jo\u0161 manje ga mo\u017ee generalizirati. A u isto vrijeme, \u201cBiti\u201d za \u010dovjeka nije djelimi\u010dna pojava, ili ne\u0161to \u0161to se mo\u017ee podjeliti na par\u010dad pa da razumu postane sirovina za svoju gra\u0111u, niti je ne\u0161to sekundarno da bi se prema razumu izlo\u017eilo kao laboratorijski predmet. Siguno je jo\u0161 i to, da \u201cBiti\u201d, ili postojanje ljudskog bi\u0107a, nije ni srazmjerno, niti je izazovno stanje prema bilo \u010demu, i shodno tome, nije izlo\u017eeno ka interpretaciji da bi se tako moglo relativizirati. I na kraju, ono \u0161to je i najbitnije jeste da za \u010dovjekovo \u201cBiti\u201d ne samo da ne postoje, nego se ne mogu ni prona\u0107i ili dokazati kontrasti, \u010dakse ni ma\u0161tom ne mogu izmisliti, doku nedostatku kontrasta razum postaje upotpunostinijem i gluho okamenjen.
Drugim rije\u010dima, ukoliko u prostoru jednu boju razlikujemo preko jedne ili vi\u0161e drugih boja koje su pored nje, te po istom mjerilu iu na\u0161oj percepciji sklopimo slo\u017eenu harmoniju; ukoliko neku mahanu vrijednujemo preko neke ili vi\u0161e vrlina pored nje, jednako vrijednu i u nama kako da poredimo prioritete; ukoliko jedno kretanje primje\u0107ujemo naspram stanice koja je stati\u010dna ili naspram kretanja nekog drugog objekta, i time dobijemo po\u010detnu orijentaciju; za \u201cbivstvovanje\u201d, razum ne posjeduje u svojim osnovama ne\u0161to \u0161to garadi kontrast a mo\u017eemo nazvati \u201cnebivstvovanje\u201d, i kao takav, nije u stanju da preko percepcije razvija potrebnu razliku kako bi odredio o prioritetima i definisao orijentaciju, i samim tim ne mo\u017ee do\u0107i do ispravne ocjene i do zdravog zaklju\u010dka.
U svakom slu\u010daju, \u201cBiti\u201d, u odnosu na ljudske mogu\u0107nosti shvatanja i percepcije niukom slu\u010daju nije suprotno ne\u010demu koje mo\u017eemonazvati \u201cNe biti\u201d, \u0161to zna\u010di da ovom prilikom utopijsko stanje \u201cNe biti\u201d je spomenuto jedino kao lingvisti\u010dki pojam. Iako su kod \u201cBiti\u201d u velikoj mjeri prisutni kontrasti, za \u010dovjekovu ograni\u010denu svijest ipak je to \u201cBiti\u201d samo ona blijeda i parcijalna posljedica srazmjerne stvarnosti, mno\u017eina fragmentiranih kartografskih sklapanja, ili sastav pocjepanih djelova koji grade neki imid\u017e cjeline, ali nikad ne zna\u010de i ne svjedo\u010de samu cjelinu, isto kao \u0161to i karta svijeta nije svijet. Zna\u010di, \u201cBiti\u201d u ovakvim okolnostima postaje predmet bez su\u0161tine, dok je za sam razum su\u0161tina predmeta klju\u010dni razlog da bi se skroz predao tro\u0161ku neizmjerne prazne retorike, kako bi se time posvijetio samo jednom relativno dugotrajnom ili relativno kratkotrajnom brojanju, i ni\u0161ta vi\u0161e.
\u010citavo ljudsko znanje i sva pore\u0111ena teoretska shvatanja zajedno u svakom slu\u010daju ne mogu donijeti jedan zaklju\u010dak o tome \u0161ta je ustvari su\u0161tina \u201cBi\u0107a\u201d (\u010ditavog stvorenja), koja je du\u0161evno vrlo jasna svima, ali za koje u biti i pravom smislu ne postoje ni rije\u010di, ni brojke, da bi je prenijeli razumu. Zna\u010di, i sama rije\u010d \u201cBiti\u201d neda se preko razuma definirati, a jo\u0161 je manja mogu\u0107nost izvu\u0107i iz nje i nekakav zaklju\u010dak, pa makar bio to i pribli\u017ean. Ako \u201cBiti\u201d, sa ovolikim korpusom kontrasta i predmeta, i tako pluralnom gustinom svuda u okolinii u samoj nutrini \u010dovjeka, odbija da se kao cjelina pokloni razumu, \u0161ta bi mogli re\u0107i za vlastiti lingvisti\u010dki kontrast \u201cNe biti\u201d \u0161to je za ljudski um nemogu\u0107e stanje, koje nam se predstavlja bez imena, bez brojki, bez boje i bez kontrasta, kao \u010disto neshvatljivo i nedoku\u010divo \u201cNi\u0161ta\u201d.
\u0160to se ti\u010de suprotnog \u201cBiti\u201d, onog \u0161to smo prethodno samo lingvisti\u010dki nazvali \u201cNe biti\u201d, takvo stanje u teoretskom smislu ne mo\u017ee se ni ma\u0161tom izmisliti, ne mo\u017ee se sinteti\u010dki proizvesti, kao \u0161to je nemogu\u0107e prema bitstvu napraviti neku hipoteti\u010dku situaciju \u201cKao ne biti!\u201d, te kao takva da bude analiti\u010dki izlo\u017eena ljudskom razumu, kako se raspravljaju i hipotetiziraju Kant i Hegel. Tako ne\u0161to bi nas postavilo u krajnje smje\u0161noj situaciji, koja bi zapravo zvu\u010dila pribli\u017eno ovako; hajde da napravimo \u201cne\u0161to\u201d \u0161to nije, koje mora da bude radi na\u0161eg razmi\u0161ljanja, i to mora biti \u201cni\u0161ta\u201d, da se pona\u0161a u isto vrijeme i kao da jeste (radi na\u0161e analize), i kao da nije (radi na\u0161eg bolesnog uma).
Sve ono \u0161to je \u201cBi\u0107e\u201d ne mo\u017ee promijeniti svoje stanje u \u201cne bi\u0107e\u201d kao \u0161to se voda ne mo\u017ee povratiti opet u svoj izvor, a isto tako ne mo\u017ee mu se ni pretpostaviti nepostojanje, barem ne putem svih mogu\u0107nosti ljudskog razuma. Drugim rije\u010dima, \u201cbiti\u201d ne mo\u017ee da zna\u010di ni\u0161ta drugo osim da ve\u0107 \u201cjesi\u201d, a to \u0161to \u201cJesi\u201d nema potrebe upore\u0111ivanja sa ne\u010dim koje nije, po\u0161to to\u201cne\u0161to\u201d koje nije, za na\u0161 razum, ne sadr\u017ei substancijalne kvalitete i kvantitete, koje su u svakom slu\u010daju i neophodni uslov kao dokaz za upore\u0111enje. Jo\u0161 moramo dodati da \u201cBiti\u201d nema su\u0161tinske potrebe za upore\u0111enje ni sa druga\u010dijima koji isto tako jesu, ili sa onima koji su bili. Svako \u201cBiti\u201d je du\u0161evno jasno za svakog i blisko je ljudskoj spoznaji, dovoljno je samo da \u010dovjek bude punoljetna osoba i psihi\u010dki odgovorno lice.
Drugim rije\u010dima, cjelokupno znanje kod \u010dovjeka, njegovo li\u010dno stanje i osje\u0107aj da \u201cJeste\u201d, fenomenolo\u0161ki se razvija bez najmanje potrebe za bilo kakvim dokazima ili kontrastima, jedino ako on sam kao pojedinac u odnosu sa drugima \u017eeli da se doka\u017ee. Tom prilikom zna\u010di, ako je prinu\u0111en, postavljen ili samopostavljen ka kvalitetnom \u010dinu, ispred posebne i naro\u010dito ljudske osobine, da odgovori na prosta i jednostavna pitanja \u201cZa\u0161to?\u201d i \u201cKako?\u201d, gdje se prilikom odgovora on mora pokazati i dokazati. Svakako, da bilo \u010diji odgovor na ova pitanja je vrlo va\u017ena fenomenolo\u0161ka disiplina, vrlo dinami\u010dno i promjenljivo stanje, ali ba\u0161 sa tim odgovorima se dobija potrebna sirovina za gra\u0111u identiteta i postaje vlastito polje svih interesa svakog pojedinca, \u0161to u svakom slu\u010daju \u010dini usko-li\u010dnu sferu ubje\u0111enja.
Me\u0111utim, ovdje nam dolazi i prirodno se name\u0107e jedno drugo pitanje, stidljivo i lagano se pojavljuje ali djeluje vrlo odlu\u010dno, ponekad i agresivno, a glasi; koje je to odgovorno mjerilo ili opipljiv i dohvatljiv standard za dva prosta sloga, toliko dobro uskla\u0111enih sa du\u0161evnom spoznajom, a koji su u isto vrijeme tako daleko od razuma i rasu\u0111ivanju prema njima? Dakle, \u201cBi-ti\u201d, dali ustvari ova dva tako jednostavna sloga, zna\u010de ono najprostije, samo to da \u201cPostoji\u0161\u201d, i ni\u0161ta vi\u0161e?! Dali, sve \u0161to nam du\u0161a pri\u010da, mora da stane ba\u0161 na ovoj granici?! Te\u0161ko, vrlo te\u0161ko, mislim, da se ne mo\u017ee na\u0107i neko ko bi se mogao pomiriti sa toliko kratkim putovanjem do zaklju\u010dka, i to \u010dvrsto vezanim za njegovo bivstvovanje. Siguran sam da ni onaj, kome jedna takva munjevita misao nikada nije bljesnula kroz glavu i svijest, ni taj se ne\u0107e pomiriti time.
Vezano za gore navedeno, u odnosu na bivstvovanje ljudsko bi\u0107e nije u stanju preko razuma ni u teoretskom smislu ni u fenomenolo\u0161koj praksi, kao \u0161to ne mo\u017ee ni bujnom ma\u0161tom, razviti i izgraditi svoju suprotnost, da bi poslije mogao racionalno suditi o svemu izme\u0111u svoga postojanja i \u201cnepostojanja\u201d. Sve u svemu, \u010dovjekovo \u201cBiti\u201d je dovoljno blizu spoznaji da se shva\u0107a i osje\u0107a u svemu, ali ne i dovoljno daleko razumu da bi se razvile i uo\u010dile razlike, \u0161to zna\u010di, da se ona uvijek predstavlja bli\u017eom od ljudske mogu\u0107nosti da bi je mogao primjetiti kao takvu, i \u0161to je jo\u0161 va\u017enije, znatno bogatija i rasko\u0161nija od ljudske perceptivne mogu\u0107nosti.
Daleko prije od me\u0111usobnih napetih rasprava i skromno plitkih raznoraznih presuda o bitstvu i bitstvovanju, \u010dovjek i \u010dovje\u010danstvo su postojali i ve\u0107 \u201cPostoje\u201d, ali je za razum radi orijentacije neizbje\u017eno postaviti pitanje; u vezi sa \u010dime je na\u0161e postojanje u tolikom svemiru, koji tako\u0111er \u201cPostoji\u201d? Ukoliko je sve ovo usmjereno naprazno i bez veze (a o\u010digledno je da nije), zbog kojih ciljeva nam je sve to vrijedno, i \u010demu \u010ditava rasprava i zaklju\u010dak o bitstvovanju? Zbog \u010dega nam onda jedna takva stvar izgleda istovremeno i egzistencijalno veoma va\u017ena, ali i do bola te\u0161ka za na\u0161 razum i shvatanje? A i samo bitstvovanje koje nas toliko mudro i neprimjetno mami i ubje\u0111uje u du\u0161evnoj spoznaji, zbog \u010dega i sa razumom ne postupa po istim mjerilima?
Ukoliko je ljudsko bitstvovanje u ovoj relativnoj prostor-vremenskoj povr\u0161ini li\u010dno vlasni\u0161tvo (nedovoljno obja\u0161njeno za razum, ali veoma gusto vlasni\u0161tvo za onoliko koliko mi postojimo), onda mjerilo vrijednovanja mora da bude sa vi\u0161ih polo\u017eaja egzistencije kako bi se objekat prevazi\u0161ao. Drugim rije\u010dima, ako se nekom predmetu treba pokazati vrijednost, to se \u010dini preko jednog drugog znatno \u010distijeg i plemenitijeg predmeta i \u0161to je najva\u017enije dugotrajnijeg, kao \u0161to je primjera radi, sunce mjerilo za dan, zvijezde za no\u0107, zlato za bogatstvo, itd. Za \u010dovjekovo \u201cBiti\u201d mjerilo ne mo\u017ee da bude ta ista vrijeme-prostorska dimenzija, zna\u010di da se \u017eivot mjeri samim sobom, \u017eivotom, jer upravo to \u010dini da se ljudsko bi\u0107e sa znanjem i slobodom koja mu je data, prestaje razlikovati od drugih stvorenja, a od te ta\u010dke svi prihva\u0107eni principi i pravila koja slijede nebi vi\u0161e va\u017eila. Bez stalnog osvijetljenja vje\u010dnosti u du\u0161evnoj spoznaji, bez tog transcedentalnog mjerila unutar sebe, svaki visoki i plemeniti cilj bi se sru\u0161io u najni\u017eoj ta\u010dki, svi me\u0111uljudski dogovori o prostim vrijeme-prostorskim mjerilima ispali bi bezvrijedni, a \u010dovjek bi postao gori i od najgore \u017eivotinje.
Shodno tome, sve ono \u0161to je zdravi razum uspio savladati u vezi sa du\u0161evnom spoznajom i \u010demu nas podu\u010dava jeste, da kada red i poredak principa koji \u010dini red, poti\u010de od transcendentalne vje\u010dnosti, onda je to vjerodostojno za \u010duvanje ontolo\u0161ke su\u0161tine \u010dovjeka i razvitak vizije od slede\u0107eg koraka pa sve do najdaljeg cilja. Jedino taj red jeste onaj koji se mora prihvatiti, tuma\u010diti, po\u0161tovati i slijediti kako bi se uspje\u0161no razjasnile razlike, da bi tako ispunili nedostatak kontrasta za li\u010dno \u201cBiti\u201d, pa tek tamo, negdje iza, desit \u0107e se upravo ona \u017eeljena promjena i do\u0107i \u0107e vlasni\u0161tvo bivstvovanja nad nama. Nesporno je to da smo svi ba\u0161 na tom putu, htjeli mi to ili ne, sa posebnim izuzetkom da sav fenomenolo\u0161ki lanac nije izlo\u017een ljudskom vi\u0111enju samo ka prostim vrijeme-prostorskim okvirima, nego i van okvira, u bezokvirnoj vje\u010dnosti, koja iako slu\u017ei kao su\u0161tinsko mjerilo identiteta, ipak nam izgleda i previ\u0161e velika, i preljepo poredana za na\u0161e ograni\u010dene mogu\u0107nosti, svakako i komplikovana za na\u0161 razum sa kojim veoma \u010desto i sasvim povr\u0161inski ve\u017eemo svoju sigurnost.
Bivstvovanje koje preko razuma izra\u017eavamo i koje tuma\u010dimo kao racionalno razumljivo (ne ono u koje vjerujemo), iako stoji u na\u010delu svakog postupka i za prosta najobi\u010dnija zna\u010denja, i za prefinjeni najo\u0161triji um, opet je prostorno sa jako ograni\u010denim mogu\u0107nostima, a vremenski se samo virtualno pojavljuje u obliku sli\u010dnih cikli\u010dnih vrtloga koji su veoma slabo me\u0111usobno povezani da bi mogli izgraditi cjelinu. Dakle, bivstvovanje koje razum prihvata i poku\u0161ava ga tuma\u010diti u svakom slu\u010daju, je veoma gusto ogra\u0111eno sa svih strana i to u sasvim povr\u0161nom obliku postupanja, a isto tako je i veoma oskudnog sadr\u017eaja. Sam razum sa svim svojim dilemama i skroz drhtavim svjetlo-sjenkastim svijetom, \u010dak i za najve\u0107a mogu\u0107a zna\u010denja uvijek je u\u017easno ograni\u010den, dok kod zdravog uma prednost je jedino u tome \u0161to mu je svijest o li\u010dnom ograni\u010denju potpuno jasna, te zato svoju li\u010dnost gradi da bi je susreo tek preko tih granica.
Sa\u017eeto svemu \u0161to smo izlo\u017eili o ljudskom razumu, jasno se primje\u0107uje da se nalazimo u opasnoj i zagonetnoj zoni apsurda, jer kako mo\u017ee obuhva\u0107eno obuhvatiti ta\u010dno ono \u0161to djeluje neizmjerivo za \u010ditavo na\u0161e znanje, i od kojeg je razum vi\u0161estruko obuhva\u0107en? Samo fizi\u010dko-fiziolo\u0161ki gledano, ljudski prvenstveni razum, ili um o bivstvovanju je mnogo stariji od prvih rasu\u0111ivanja o samom sebi, dok rasu\u0111ivanje koje poku\u0161ava da predstavi sebe kao sposobno da brani polo\u017eaj definicije i koji po prirodi samo kreativno postupa, pojavljuje se mnogo kasnije, \u010dak kasnije i od najobi\u010dnijih zna\u010denja o sebi.
Kada bi ovu temu razlagali samo da razjasnimo odnose izme\u0111u du\u0161evne spoznaje i njenog shvatanja za bivstvovanje sa svim kategorijama ili kategorizacijama koje razvija razum o njemu, mislim da bi to bila jedna kratkovidna perspektiva, i samo blijeda razglednica sli\u010dna ostalima u jednoj gustoj \u0161umi drugih mnogobrojnih vi\u0111enja, koja, uz svo po\u0161tovanje za ulo\u017eeni trud, nisu nam pridonijela ni\u0161ta vrijedno pa\u017enje osim jedne \u0161uplje pri\u010de u te\u010dnoj vodi. Zapravo, sve se to mo\u017ee slobodno \u010ditati kao jednostrana vrlo lijepo slo\u017eena, ali nepotrebna retorika, kao dobar poku\u0161aj za stranputicu, ili u najboljem slu\u010daju, kao tekst koji ostavlja sve onako kako je i na\u0161ao, dakle: razum kao nesposoban da doka\u017ee bivstvovanje i samo bivstvovanje bez potrebe dokazivanja preko razuma.
Onom \u010demu se poku\u0161avam pribli\u017eiti nije ni induktivna jednostrana i aksiomati\u010dna definicija preko razuma o \u201cBiti\u201d, niti osje\u0107ajno deduktivni zaklju\u010dak koji se vr\u0161i opet preko jednostrane ulo\u017eene i izlo\u017eene strasti. Osnova ove analize jeste samo jedno obrazlo\u017eenje koje poku\u0161ava uzeti u obzir fundamentalne interese oba egzistencijalna entiteta \u010dovjeka, du\u0161evni i fizi\u010dki, koji u su\u0161tini svima su op\u0107enito jasni i prepoznatljivi, iako u svakom slu\u010daju sama rije\u010d na ovu temu vrlo te\u0161ko mo\u017ee na\u0107i put do artikulacije. Dakle, \u201cBiti\u201d, je li to samo jedna usamljena i banalna ekzistencija, ili mo\u017eda samo stati\u010dno shvatanje kontinuiteta semantizovane dinamike iz jednog ka drugom smjeru, iz jednog prema drugom stanju, od negdje prema nekamo prijeko?
Gledano iz aspekta objektiviziranog vremena od strane ljudskog racionalnog razuma (vrijeme je jedino koje prepoznajemo i prihvatamo u odnosu na nas, sa odre\u0111enim pravcem koji nas tjera da mislimo i evidentno postupamo iz pro\u0161losti ka budu\u0107nosti) bivstvovanje u najobi\u010dnijem zna\u010denju ima dvije izrazite oznake vrlo jasne za sve; ra\u0111anje i smrt. Sve izme\u0111u ovih granica, izgleda, ili rezultira potpuno neuslovljeno i neuslovljavaju\u0107e u odnosu na gore navedene granice, \u010dak i one same (ra\u0111anje i smrt) niti uslovljavaju, niti izuzimaju jedna drugu.
Drugim rije\u010dima, ra\u0111anje, \u017eivot i smrt \u010dovjeka u kvalitetnom smislu odnosa, predstavljeni su nam kao sasvim nezavisni akti u me\u0111usobnoj razmjeni, dok je neophodno naglasiti da je sve to u vezi sa samim aktom analiti\u010dkog posmatranja cjeline.
Konkretno re\u010deno, ukoliko se neko rodio u X sati, u X danu, u X sedmici, u X mjesecu, itd; po ki\u0161noj no\u0107i, olujnom sumraku, sun\u010danom danu, itd; rodio se u svojoj ku\u0107i, u porodili\u0161tu, na brodu, itd; svi ovi detalji nisu uslovljavaju\u0107i za \u017eivot, koji svakako te\u010de bio zadovoljan ili nezadovoljan onaj koji ga \u017eivi, bogato ili siroma\u0161no, dru\u017eeljubivo ili usamljeno, itd; i na kraju, sve ovo zajedno ne sa\u010dinjava niti jednu vrstu okolnosti za neko uslovljavanje u vezi sa smr\u0107u koja \u0107e bez sumnje do\u0107i u odre\u0111enom \u010dasu i odre\u0111enom vremenu: de uno modo nascitur, multis moritur<\/i> – ra\u0111amo se na jedan na\u010din, a na mnogo na\u010dina umiremo – ka\u017ee jedna latinska mudrost.
Razum i svi procesi koje on pokre\u0107e i kroz koje izgra\u0111uje svijest, uvijek gleda da obuhvati i da presudi na osnovu jednog prethodno predpostavljenog sistema ve\u0107 razvijenih kategorija i klasa, i one same prethodno osnovane. I ako su tijesno, vi\u0161estruko i kompleksno vezani me\u0111u sobom pojmovi \u201cobuhva\u0107anje\u201d i \u201csu\u0111enje\u201d, opet su izrazito strogo odvojeni i pona\u0161aju se kao dvije va\u017ene halke razuma i du\u0161evne spoznaje, za koje je i potreban, i pohvalan ljudski trud za saradnju kako bi se izrazila klju\u010dna definicija. Va\u017eno je za \u201cobuhva\u0107anje\u201d i \u201csu\u0111enje\u201d da se doda i to, da svaka od njih i \u017eivi, i kre\u0107e se u posebnim i razli\u010ditim slojevima svijesti, pona\u0161aju se kao autonomni entiteti koji \u201csamuju\u201d preko aktivne saradnje i \u201csara\u0111uju\u201d preko sopstvene stroge usamljenosti. Na taj na\u010din, ukoliko izbjegnemo mno\u0161tvo detalja sasvim nepotrebnih za ovu temu, razum i rasu\u0111ivanje bez obzira na neizbje\u017enu saradnju ne mogu nam re\u0107i vi\u0161e od toga \u0161to smo ve\u0107 rekli vezano za ra\u0111anje, \u017eivot i smrt.
Me\u0111utim, dali je \u010dovjeku dovoljan samo ovaj racionalizirani naivni produkt \u201cdogovora\u201d izme\u0111u razuma i rasu\u0111ivanja o bivstvovanju, kada, podvu\u010deno debelim linijama, ova vrsta empirizma nije sposobna u\u010diniti ni najobi\u010dniju, najprostiju razliku, ali svakako neophodnu i uvijek nu\u017enu, onu: da temeljito doka\u017ee i predstavi sve najbitnije osobine i svojstva \u010dovjeka, i da nam time doka\u017ee ljudsko razlikovanje od svih drugih \u017eivih bi\u0107a. Takvo razlikovanje je vrlo va\u017eno za sve nas, iz dva razloga, prvo, \u0161to je taj isti empirizam (prema svim znanstvenim i nau\u010dnim podacima) tako\u0111er evidentan kod svih \u017eivih stvorenja, ako ne i mnogo uspje\u0161niji od onog kod ljudog roda, i drugo, zato \u0161to je glavna misao i praksa dana\u0161njice svedena na nivo teoretskog vrtloga koji poku\u0161ava da nas ubjedi da su \u010dovjek i \u017eivotinja manje vi\u0161e na istoj razini.
Samo u prostoru, ili u prostoriziranom vremenu, bilo to i prema najprostijem op\u0107em stavu i konceptualnom pona\u0161anju iz aspekta dijalekti\u010dkog marksisti\u010dkog materijalizma, razum i rasu\u0111ivanje su u stanju da ispune neke od njihovih ciljeva vezanih za bivstvovanje, ali samo u okviru bezdu\u0161ne suhe evidencije. Iako ne mo\u017eemo negirati \u010dinjenicu da se tokom povijesti poku\u0161alo oti\u0107i daleko u ovom smjeru, me\u0111utim, svi mikroskopi velike ja\u010dine, mnogi raznorazni dugotrajni eksperimenti, i sveukupne tehnologije ne obe\u0107avaju da nam mogu re\u0107i ne\u0161to vi\u0161e od samo jedne guste \u0161arenolikosti upore\u0111enja, istine radi, i ona tako povr\u0161inska da ne mogu pokriti svoju nemogu\u0107nost, a da ne govorimo o tome, da bi jo\u0161 i mogla ubjediti ili u potpunosti pomiriti suprotne manifestacije ontolo\u0161ke stvarnosti koje su \u010desta pojava udubljivanja svakog \u010dovjeka.
Ne\u0161to takvo ispada veoma plitko da se prihvati bilo to i kao neka vrsta odrednice vezane za bivstvovanje i njegovih obimno razumljivih akata, ra\u0111anje, \u017eivot i smrt, jer i samo upore\u0111enje nije ni\u0161ta drugo, osim jasan pokazatelj \u0161arene povr\u0161nosti bez su\u0161tine. U svakom slu\u010daju upore\u0111enje je mr\u0161av predmet za dokazivanje bilo \u010dega i \u0161kripi \u010dak i tada kada se govori o prostim bez\u017eivotnim predmetima. Ali, kada je rije\u010d o \u010dovjekovoj ekzistenciji i o \u017eivotu op\u0107enito, gore navedena gre\u0161ka i lahkoumnost prihvatanja jedne takve gre\u0161ke, ali i u slu\u010daju kada se to radi bez prihvatanja gre\u0161ke kao takve, \u010dini da se obmana umnogostru\u010duje zapanjuju\u0107om brzinom i u\u017easnim brojkama, te da se svakim korakom koji slijedi \u010dovjek samoudaljuje od mogu\u0107nosti da uti\u0161a oluju unutar sebe.
Jedan drugi faktor koji izaziva jo\u0161 ve\u0107i potres u ovo slabo sklopljen poredak razuma, jeste to da nam se sav prostor u kojem tra\u017eimo dokaz predstavlja u u\u017easno promjenljivom stanju, a i sam \u010dovjek u odnosu na prostor je u konstantnom pokretu i neizbje\u017enoj promjeni. Dakle, \u201cBiti\u201d, i u prostoru je samo prelazno stanje, skoro nemogu\u0107e da se u cjelosti klasificira kao zaklju\u010dak nekog mogu\u0107eg poretka, ili u najmanju ruku, ne radi se o poretku koji je u mogu\u0107nosti biti pod kontrolom ljudskog razuma po\u0161to je sami \u010dovjek obuhva\u0107en njime.
Dodaju\u0107i ovome i \u010dinjenicu da svi ovi pisani redovi ciljaju prije svegana mogu\u0107nost slaganjao svemu \u0161to predstavlja pojam \u201cbivstvovanje\u201d u nutrini pojedinca i prvom licu jednine, sa usmjerenom strelicom ka sopstvenom \u201cJa\u201d, ondase razlike produbljuju jo\u0161 vi\u0161e, jer je prostorno odre\u0111enje perceptivno samo i uvijekza nekog drugog, nikad za sebe. Svo znanje o sebi, preko onoga \u0161to drugi mogu otkriti i primjetiti kod nas, pa i \u010dula bilo kogizvana (osim Gospodara svijetova) \u0161to nam se mogu ponuditi kao pomo\u0107, kako bi \u010dovjek razumjeo da \u201cjeste\u201d, uvijek su djelimi\u010dna smotra i privremeno vi\u0111enje, vrlo \u010desto postaju nerazumljivi, sve kao na\u010din spolja\u0161nog tuma\u010denja, i shodno tome, nikad nisu dovoljni da umire na\u0161e po naravi kontradiktorno shvatanje. \u010cemu sve to vodi, na kakav zaklju\u010dak i \u0161ta je cilj ovog na\u010dina prikazivanja? Odgovor je vrlo jednostavan; bez obzira na \u0161irinu mogu\u0107nosti sa kojom se razum mo\u017ee poslu\u017eiti i dokazati on nikada ne mo\u017ee susti\u0107i sopstvenu granicu koja ozna\u010dava \u201cJa\u201d, dok sa druge strane, sva\u010dije\u201cJa\u201d je sposobna staviti kontrolu nad vlastitim razumom bez obzira na \u0161irinu i dubinu podataka i na\u010dina izra\u017eavanja.
\u010covjek je uvijek pod nekim neobja\u0161njivim ili enigmati\u010dnim pritiskom i stalno poku\u0161ava da se dohvatiza pravi poredak rije\u010di, sa \u0161to manje nepotrebne retorike, kako bi prona\u0161ao shvatanje i pokazao na prag koji se mora presko\u010diti, bilo daiza\u0111e vanina onoj ta\u010dki gdje sva svjetlost pogledu ne ozna\u010dava smetnju kao \u201csmetnju\u201d, ili da utone duboko unutar sebe gdje svo osvjetljenje nije vi\u0161e ni jednostavno, i nije samo svjetlost. Moj poku\u0161aj da shvatim svjetlost pogledom u zvijezde, tamo duboko u kupoli neba, tjera me da izbacim iz sebe i posljednji razlog da vodim ra\u010duneo svojoj sjeni, i da shodno tome prezirem op\u0161teracionalno ubje\u0111enje da svjetlost u svakom slu\u010daju mora biti propra\u0107ena sjenom.
Neki posmatraju svjetlost pod lupom li\u010dnog iskustva, te preko rasprave i rasu\u0111ivanja o njemu, produbljuju na taj na\u010din sve postoje\u0107e razlike izme\u0111u svakog ugla posmatranja, \u010dime zao\u0161travaju absurd konkurencije me\u0111u datim razlikama. A neki drugi je gledaju samo preko duboke usamljene meditacije vezane za du\u0161evnu spoznaju, i od takvog shvatanja, poku\u0161avaju pomiriti kontradiktornosti unutar sebe i time smiriti samo svoj razum, ubla\u017eavaju\u0107i razlike koje nam upravo razum nudi radi lak\u0161e orijentacije. U oba slu\u010daja tuma\u010di se jednostrano i pogre\u0161no jer svaka strana te\u017ei da usavr\u0161i samo jednu polovinu, da bi se time branila od one druga\u010dije, a nikako da svoju polovinu shvate kao na sastavni dio cjeline.
Na kraju krajeva, svi mi, htjeli mi to ili ne, svakako smo \u201czalog\u201d onog svjetla koje nas opkru\u017euje izvana, koje nas sa svih strana tjera ka krutoj ljudskoj oblasti brojki. A to je zapravo, ba\u0161 ono neizbje\u017eno svjetlo koje nam uglavnom razvija \u010dula i na\u0161u krutu racionalnu svijest sa svim svojim razumijevanjima i nerazumijevanjima koja je prate, da bi preko njih mogli razvijati kontraste, posmatrati i koristiti obilni pluralni svijet oko nas.
Ali je tako\u0111er \u010dinjenica da, svjetlo koje razumije razum nije isto kao svijetlo uz pomo\u0107 kojeg se budi du\u0161evna spoznaja i preko kojeg se osvjetljuje svijest u unutra\u0161njosti \u010dovjeka. Ta svjetlost je jedinstveni izvor, preko kojeg se pravi i izra\u017eava identitet ljudskog bi\u0107a, stvar koja iako je mnogo va\u017ena za sve ljude, \u010desto, odnosno dosta \u010desto, je ostavljamo van ili daleko od li\u010dne meditacije, prete\u017eno negdje na periferiji na\u0161ih prioriteta, a ponekad je i odba\u010dana skroz upotpunom zaboravu. Sigurno je da u svijetu ima jo\u0161 takvih ljudi koji se trude da budu ili jesu \u201cZalog\u201d svijetlosti bez sjene, samo mi poka\u017eite gdje su, i tamo \u0107u oti\u0107 i nastaniti se, da ih sretnem ili da ih barem vidim.
Pravci posmatranja gore navedenih slu\u010daja, potpuno su razli\u010diti, jer jedni koriste sada\u0161njost, uglavnom preko izbora u svome sje\u0107anju, prilago\u0111avaju\u0107i je uro\u0111enim refleksima i orijentaciji preko instikta, dok drugi koriste sada\u0161njost vezanu za nadu u budu\u0107nosti, udaljuju\u0107i sebe \u0161to je vi\u0161e mogu\u0107e, od reagovanja preko refleksa i instikata. Prvi, dali zbog samoodbrane ili ne, refleksima i instiktima trude se da budu \u0161to bli\u017ee onima koji su kudikamo bolji od njih, dok ovi drugi negiraju da postupaju shodno refleksima i instiktima da bi se tako razlikovali od svih vrsta hajvana i svih onih ljudi koji se tako pona\u0161aju.
Prvi se pozivaju na jedan kruto kameniti sistem kao \u0161to je pro\u0161lost, uz sve mitizacije koje dolaze uz nju. Dok drugi poku\u0161avaju taj sistem odr\u017eati budnim, gdje dobija zna\u010denje nebesko obe\u0107anje unutar \u010dovjekove nebesnosti, preko koje osu\u0111uju svoju pro\u0161lost, brinu se za sada\u0161njosti svu nadu su usmjerili ka kranjoj budu\u0107nosti, kada vrijeme nestane u korist vje\u010dnosti.
Ako bi vi birali (a uvijek je vrijeme i mogu\u0107nost da se bira, dok ste jo\u0161 ovdje u vremenu), na koju biste vi stranu krenuli\u2026?! Eh, to je ve\u0107 sasvim drugo pitanje, i nije za mene, ja sam ve\u0107 rekao.<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Fatmir S. Ba\u010di<\/p>\n","protected":false},"author":83,"featured_media":174578,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[10196],"tags":[],"class_list":{"0":"post-174577","1":"post","2":"type-post","3":"status-publish","4":"format-standard","5":"has-post-thumbnail","7":"category-iz-pera-nasih-autora"},"yoast_head":"\nZALOG SVJETLOSTI<\/title>\n<meta name=\"robots\" content=\"index, follow, max-snippet:-1, max-image-preview:large, max-video-preview:-1\" \/>\n<link rel=\"canonical\" href=\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/\" \/>\n<meta property=\"og:locale\" content=\"bs_BA\" \/>\n<meta property=\"og:type\" content=\"article\" \/>\n<meta property=\"og:title\" content=\"ZALOG SVJETLOSTI\" \/>\n<meta property=\"og:description\" content=\"Fatmir S. Ba\u010di\" \/>\n<meta property=\"og:url\" content=\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/\" \/>\n<meta property=\"og:site_name\" content=\"Sand\u017eak PRESS\" \/>\n<meta property=\"article:published_time\" content=\"2016-12-12T18:12:12+00:00\" \/>\n<meta property=\"og:image\" content=\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:width\" content=\"680\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:height\" content=\"457\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:type\" content=\"image\/jpeg\" \/>\n<meta name=\"author\" content=\"bosniak\" \/>\n<meta name=\"twitter:card\" content=\"summary_large_image\" \/>\n<meta name=\"twitter:label1\" content=\"Written by\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data1\" content=\"bosniak\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:label2\" content=\"Est. reading time\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data2\" content=\"48 minuta\" \/>\n<script type=\"application\/ld+json\" class=\"yoast-schema-graph\">{\"@context\":\"https:\/\/schema.org\",\"@graph\":[{\"@type\":\"Article\",\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#article\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/\"},\"author\":{\"name\":\"bosniak\",\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/c8baee722073534b583ea7bdb2e36c02\"},\"headline\":\"ZALOG SVJETLOSTI\",\"datePublished\":\"2016-12-12T18:12:12+00:00\",\"mainEntityOfPage\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/\"},\"wordCount\":9507,\"commentCount\":0,\"publisher\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/6e72b67d6e51910a1117b3b483ba20bd\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg\",\"articleSection\":[\"Iz pera na\u0161ih autora\"],\"inLanguage\":\"bs-BA\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"CommentAction\",\"name\":\"Comment\",\"target\":[\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#respond\"]}]},{\"@type\":\"WebPage\",\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/\",\"url\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/\",\"name\":\"ZALOG SVJETLOSTI\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#website\"},\"primaryImageOfPage\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#primaryimage\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg\",\"datePublished\":\"2016-12-12T18:12:12+00:00\",\"breadcrumb\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#breadcrumb\"},\"inLanguage\":\"bs-BA\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"ReadAction\",\"target\":[\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/\"]}]},{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"bs-BA\",\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#primaryimage\",\"url\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg\",\"contentUrl\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg\",\"width\":680,\"height\":457},{\"@type\":\"BreadcrumbList\",\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#breadcrumb\",\"itemListElement\":[{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":1,\"name\":\"Home\",\"item\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/\"},{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":2,\"name\":\"ZALOG SVJETLOSTI\"}]},{\"@type\":\"WebSite\",\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#website\",\"url\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/\",\"name\":\"Sand\u017eak PRESS\",\"description\":\"Prve elektronske novine u Sand\u017eaku\",\"publisher\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/6e72b67d6e51910a1117b3b483ba20bd\"},\"potentialAction\":[{\"@type\":\"SearchAction\",\"target\":{\"@type\":\"EntryPoint\",\"urlTemplate\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/?s={search_term_string}\"},\"query-input\":{\"@type\":\"PropertyValueSpecification\",\"valueRequired\":true,\"valueName\":\"search_term_string\"}}],\"inLanguage\":\"bs-BA\"},{\"@type\":[\"Person\",\"Organization\"],\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/6e72b67d6e51910a1117b3b483ba20bd\",\"name\":\"Kul\",\"image\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"bs-BA\",\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/image\/\",\"url\":\"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/42263f39aa27ac04c43cab85c280eb2e?s=96&d=mm&r=pg\",\"contentUrl\":\"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/42263f39aa27ac04c43cab85c280eb2e?s=96&d=mm&r=pg\",\"caption\":\"Kul\"},\"logo\":{\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/image\/\"}},{\"@type\":\"Person\",\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/c8baee722073534b583ea7bdb2e36c02\",\"name\":\"bosniak\",\"image\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"bs-BA\",\"@id\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/image\/\",\"url\":\"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/a04fd330bfe3a36a72a0ad4a6d89fca7?s=96&d=mm&r=pg\",\"contentUrl\":\"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/a04fd330bfe3a36a72a0ad4a6d89fca7?s=96&d=mm&r=pg\",\"caption\":\"bosniak\"},\"url\":\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/author\/bosniak\/\"}]}<\/script>\n<!-- \/ Yoast SEO Premium plugin. -->","yoast_head_json":{"title":"ZALOG SVJETLOSTI","robots":{"index":"index","follow":"follow","max-snippet":"max-snippet:-1","max-image-preview":"max-image-preview:large","max-video-preview":"max-video-preview:-1"},"canonical":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/","og_locale":"bs_BA","og_type":"article","og_title":"ZALOG SVJETLOSTI","og_description":"Fatmir S. Ba\u010di","og_url":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/","og_site_name":"Sand\u017eak PRESS","article_published_time":"2016-12-12T18:12:12+00:00","og_image":[{"width":680,"height":457,"url":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg","type":"image\/jpeg"}],"author":"bosniak","twitter_card":"summary_large_image","twitter_misc":{"Written by":"bosniak","Est. reading time":"48 minuta"},"schema":{"@context":"https:\/\/schema.org","@graph":[{"@type":"Article","@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#article","isPartOf":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/"},"author":{"name":"bosniak","@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/c8baee722073534b583ea7bdb2e36c02"},"headline":"ZALOG SVJETLOSTI","datePublished":"2016-12-12T18:12:12+00:00","mainEntityOfPage":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/"},"wordCount":9507,"commentCount":0,"publisher":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/6e72b67d6e51910a1117b3b483ba20bd"},"image":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg","articleSection":["Iz pera na\u0161ih autora"],"inLanguage":"bs-BA","potentialAction":[{"@type":"CommentAction","name":"Comment","target":["https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#respond"]}]},{"@type":"WebPage","@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/","url":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/","name":"ZALOG SVJETLOSTI","isPartOf":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#website"},"primaryImageOfPage":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#primaryimage"},"image":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg","datePublished":"2016-12-12T18:12:12+00:00","breadcrumb":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#breadcrumb"},"inLanguage":"bs-BA","potentialAction":[{"@type":"ReadAction","target":["https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/"]}]},{"@type":"ImageObject","inLanguage":"bs-BA","@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#primaryimage","url":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg","contentUrl":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2016\/12\/FatmirBacizvijezde.jpg","width":680,"height":457},{"@type":"BreadcrumbList","@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/zalog-svjetlosti\/#breadcrumb","itemListElement":[{"@type":"ListItem","position":1,"name":"Home","item":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/"},{"@type":"ListItem","position":2,"name":"ZALOG SVJETLOSTI"}]},{"@type":"WebSite","@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#website","url":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/","name":"Sand\u017eak PRESS","description":"Prve elektronske novine u Sand\u017eaku","publisher":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/6e72b67d6e51910a1117b3b483ba20bd"},"potentialAction":[{"@type":"SearchAction","target":{"@type":"EntryPoint","urlTemplate":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/?s={search_term_string}"},"query-input":{"@type":"PropertyValueSpecification","valueRequired":true,"valueName":"search_term_string"}}],"inLanguage":"bs-BA"},{"@type":["Person","Organization"],"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/6e72b67d6e51910a1117b3b483ba20bd","name":"Kul","image":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"bs-BA","@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/image\/","url":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/42263f39aa27ac04c43cab85c280eb2e?s=96&d=mm&r=pg","contentUrl":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/42263f39aa27ac04c43cab85c280eb2e?s=96&d=mm&r=pg","caption":"Kul"},"logo":{"@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/image\/"}},{"@type":"Person","@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/c8baee722073534b583ea7bdb2e36c02","name":"bosniak","image":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"bs-BA","@id":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/#\/schema\/person\/image\/","url":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/a04fd330bfe3a36a72a0ad4a6d89fca7?s=96&d=mm&r=pg","contentUrl":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/a04fd330bfe3a36a72a0ad4a6d89fca7?s=96&d=mm&r=pg","caption":"bosniak"},"url":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/author\/bosniak\/"}]}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/174577"}],"collection":[{"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/users\/83"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=174577"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/174577\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media\/174578"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=174577"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=174577"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=174577"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}