<\/p>\n
![\"lejla](\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2015\/08\/lejla-misorep.jpg\")
Pri\u010dala bih o onima koji to zaslu\u017euju. Ali njih nema. Govorila bih sa onima koji me razumiju. Ali njih je odnijela voda. Brujala bih Limu o svijetu oko njega, o bolu kad ga napuste njegovi, ali on se uspava. Stajala bih na \u0107upriji u Vi\u0161egradu, i Drini \u0161aputala kako vi\u0161e nije \u010dista. Ali ona ne slu\u0161a. Mo\u017eda bih bila i ja ista. Ali vi\u0161e ne pitam.<\/p>\n
Ime joj bilo Sejdefa. \u017divlja\u0161e u skromnom domu svojih roditelja, Enesa i Hatid\u017ee, ondje gdje se nebo najlak\u0161e osmjehne i ondje gdje se ljudi najdra\u017eima osjete. Pri\u010dala je \u010dar\u0161ija kako Sejdefa no\u0107ima posje\u0107uje jedan stari bunar. Taj bunar se nalazio nedaleko od Sejdefine porodi\u010dne ku\u0107e, ali je bio na glasu kao mjesto prikaza i privida. Neko ga naziva i Sejdefin bunar. Ko bi pro\u0161ao pored bunara svakog jutra bi nalazio tragove \u2013 Sejdefa je za sobom ostavljala bisere, ili latice ru\u017ee, ili bi pak ostavljala\u00a0 stari sahan, \u0161to joj je nana rahmetli poklonila. Mada, \u010desto su je ljudi vi\u0111ali i kao sama stoji no\u0107u nad bunarom i ne\u0161to \u0161apu\u0107e. Svako bi se sklanjao, smatrao je ludom i nije \u017eelio niti ikakav kontakt sa tom djevojkom. Sejdefina majka ubrzo preseli na ahiret, a otac joj dovede drugu \u017eenu u ku\u0107u. Nju je Sejdefa prihvatila, ali gubitak majke je te\u0161ko podnijela. Trudila se uvijek biti od koristi, koliko \u2013 toliko, jer \u0161ta je znala jadna djevojka koja je bez majke rano ostala. Me\u0111utim, \u017eivot nije bio nimalo dobar. Sejdefa je \u010desto ostajala iza svih da pospremi, da o\u010disti, da ispa\u0161ta i za ono za \u0161ta nije kriva, ali nikada, nikada nije bila niti pohvaljena niti nagra\u0111ena. Daleko od toga. Odlu\u010di Sejdefin otac svoju \u0107erku dati nekom imu\u0107nom trgovcu. No, takvih je bilo malo. A Sejdefa niti je prihvatala niti odbijala. Njoj je sudbina bila ispisana najja\u010dim mastilom, najkrupnijim doga\u0111ajima, ba\u0161 kao \u0161to joj je \u017eivot bio ispunjen najnje\u017enijim snovima. Za druge ona je i dalje bila luda djevojka. Imala je dugu crnu kosu, kao gar, bijelo lice, sna\u017eno srce. Vitkog stasa, umilnog pogleda, davala je do znanja da je to jedna plemenita du\u0161a. Ali kada se dublje zagleda\u0161 u te modro zelene o\u010di, o\u010di boje Lima, shvati\u0161 da mo\u017eda postoji neka istina u vezi sa onom pri\u010dom o bunaru.<\/p>\n
Sejdefa je imala jednu \u010dudnu naviku. Kada bi ujutru obukla svoj dugi kaftan, oko vrata stavila najnovije bisere, na prste duge stavila najotmenije prstenje, obula najukra\u0161enije nanule, zapisala bi na jedan papir ne\u0161to i ostavila bi ga pod svoj jastuk. Niko to nikada nije pogledao, otac kao otac, takve stvari ga ne zanimaju, niti bi zalazio u djevoja\u010dku sobu, niti bi \u0161to pitao, ma\u0107eha nikada nije ni marila za Sejdefu, a majka, koja bi uvijek bila tu, koja bi svojim mirisom ispunila djevoja\u010dku sobu, vi\u0161e to nije mogla u\u010diniti. Sejdefi je to najvi\u0161e nedostajalo. \u017divlja\u0161e sa tim bolom i patnjom kao sa ne\u010dim \u0161to mora\u0161 prihvatiti, iako osje\u0107a\u0161 da te sve manje spolja\u00a0 ima dok te iznutra sve vi\u0161e nestaje. Postaje\u0161 samo slika, samo crta prolaznog \u0161to bi da se upi\u0161e u vje\u010dnost. Otac na\u0111e Mehmeda, mladog zanatliju i trgovca, iz Pljevalja,i odlu\u010di da mu da Sejdefu. Mehmed je bio nao\u010dit mladi\u0107, visok, krupan, taman, sa plavim o\u010dima, tako plavim da se i nebo od njih umijelo postidjeti. Sejdefa je ubrzo napustila svoju ku\u0107u i oti\u0161la Mehmedu. Da ga je voljela \u2013 nije, jer je pristala na brak gotovo ne znaju\u0107i ga. Me\u0111utim, vremenom se zaljubljivala u njegovu dobrotu, ljepotu njegove du\u0161e, pa onda i u njega, kao u jo\u0161 jednu crtu prolaznog \u0161to bi u vje\u010dnost u\u0161la.\u00a0 Mehmed je od prvog dana zavolio Sejdefu. Njega je privukla njena snaga, njena bezbri\u017enost, njen osmijeh koji nastaje kada je najte\u017ee, njena \u010dista du\u0161a. Nije se obazirao na pri\u010de pribojskog kraja, ve\u0107 je Sejdefu prihvatio kao svoju od dana kada je pogledao u o\u010di boje Lima.<\/p>\n
Ni njemu Sejdefa nikada nije rekla o bunaru, o la\u017ei ili istini u vezi sa njim. \u0160tavi\u0161e, on ju je rijetko i pitao. Trudio se da izbjegne tu temu, da ne bi doveo u neprijatnost niti nju, niti sebe. Ali Sejdefa je i dalje \u010desto sanjala bunar, onaj isti bunar koji je no\u0107ima posje\u0107ivala. U snovima bi zahvatala vodu iz tog bunara, ogledala se na mjese\u010dini u njemu, pa bi se onda budila uplakana. Mislila je da je u pitanju nostalgija za Pribojem, ili jednostavno sjena pro\u0161losti koja je nikada ne\u0107e napustiti. Nedugo zatim Sejdefa i Mehmed dobili su sina Arifa. Mali Arif bio je nalik na svog dedu Enesa. Sejdefa kao da je osje\u0107ala da dijete treba da raste malo i uz dedu, odlu\u010di da sa Mehmedom i Arifom posjeti svoj rodni Priboj. Nisu je lijepe vijesti sa\u010dekale. Otac joj je le\u017eao u postelji, ma\u0107eha napustila ku\u0107u, pra\u0161ina pohvatala police, pau\u010dina isplela godine, samo stare slike ostale da o ne\u010dem svjedo\u010de. Ulaze\u0107i u svoju sobu, Sejdefa potra\u017ei one papire koje je ispisivala danima. Sve je bilo kako je i ostavila. Odnese ih u sobu pokraj svog oca. Nije \u017eeljela vratiti se u Pljevlja. Htjela je ostati pokraj oca, jer je osjetila da mu se bli\u017ei kraj. Svaki dan \u010ditala mu je po jednu poruku sa papira, a na njima su bili zabilje\u017eeni najljep\u0161i trenuci iz djetinjstva. I tada bi, i pored te\u0161ke o\u010deve bolesti, primjetila osmjeh na uglovima njegovih usana. Uzeo bi je tada za ruku, stegnuo onako o\u010dinski, toplo, i izustio :\u201cOprosti \u0161to nisam bio bolji otac.\u201c<\/p>\n
Ve\u0107 nekoliko dana nakon o\u010deve smrti Sejdefa je bila sa Mehmedom i Arifom u svojoj staroj porodi\u010dnoj ku\u0107i. \u017deljela je ostai tu jo\u0161 koji dan, a Mehmed se uputi u Pljevlja da uzme jo\u0161 pone\u0161to stvari za dijete. Te no\u0107i, Sejdefa je sama ostala sa Arifom u ku\u0107i. Usnila je \u010dudan san. Neke bijele ruke vuko\u0161e Mehmeda od nje, grli\u0161e ga, lomi\u0161e ga, savija\u0161e ga, davi\u0161e ga, i na kraju ga potpuno uze\u0161e. Ona se probudi sva uplakana, upla\u0161ena, prigrli malog Arifa i zaplaka.<\/p>\n
Mehmed se nikada nije vratio u Priboj.<\/p>\n
Smrt poslije smrti, bol poslije bola, za Sejdefu ni\u0161ta drugo nije postojalo. Nije se vi\u0161e nadala \u017eivotu, nije se radovala ni\u010demu sem malom osmijehu Arifovom, njegovom dozivanju majke, njegovom milovanju njenog od tuge ogrubjelog vrata. Sve se zaustavljao na pragu te ku\u0107e. Ni da u\u0111e u nju, ni da iza\u0111e. Sve dobro i sve lo\u0161e zapisivalo se u dvori\u0161tu te ku\u0107e, pepeo da postane, vjetar ga opet ne bi odnio. Godine su prolazile, a Arif napuni pet godina. U Priboju ga niko nije dozivao ni od milo\u0161te niti od potrebe, jednostavno, Arif za tu sredinu nije ni postojao. Pa ni Sejdefa. \u017divlja\u0161e sama sa sinom, izvan svih, pomalo je radila kod drugih \u017eena, hizme\u0107arka bila, koliko da prehrani dijete. Ni\u0161ta vi\u0161e, ni\u0161ta bolje. Jednoga dana Arif je iza\u0161ao dvori\u0161te, me\u0111utim, zadr\u017ea se vi\u0161e nego ina\u010de. Sejdefa je sijekla luk, i u trenu kada je posljednju glavicu luka prerezala, posje\u010de prst. Krv bljucnu na sve strane, a u stomaku je presje\u010de nekakv bol. Istr\u010dala je odmah vani, kao da je predosjetila ne\u0161to u vezi sa Arifom. Iza\u0161la je i dozivala ga je, ali odziva nema. Jurila je putem oko ku\u0107e, dr\u017eala se za glavu, plakala i jecala da joj se vrati dijete. A onda je odjednom \u010dula odjek svog jecaja u onom bunaru. Potr\u010dala je \u0161to je br\u017ea mogla i bacila se o stari bunar. Udarila je koljenima i prsima o hladni greben, a dole, na dnu, ugledala Arifa. Njene o\u010di pado\u0161e dole za njim. Zari nokte u svoju crnu kosu i po\u010de je \u010dupati iz korijena. Vikala je na sav glas, plakala, jecala i dozivala Boga. Ali bila je sama, skroz sama. Kao u nesvjesti po\u010dela je tr\u010dati prema Limu. Bosa, umrljane blatom bijele haljine, nije obra\u0107ala pa\u017enju na ljude oko sebe, bje\u017eala je od nekog, bje\u017eala je nekom. Zaletje se svom snagom sa lijeve obale Lima i baci se hladnoj vodi. Glavom udari o limsku stijenu, rukama je obgrli hladnijim od nje same, kosa joj pade preko druge strane stijene, a o\u010di boje Lima zauvijek izgubi\u0161e sjaj.<\/p>\n
Mje\u0161tani i kom\u0161ije iznijeli su tijelo djeteta iz bunara, te ga sahranili u Godu\u0161i, starom muslimanskom groblju. Ne zna se \u0161ta je dijete privuklo bunaru, da li je sko\u010dilo, ili ga je neko gurnuo. Sejdefu ukopa\u0161e blizu roditelja i djeteta. Kasnije se pri\u010dalo da je Mehmed sko\u010dio u Potpe\u0107ko jezero, one no\u0107i kada je krenuo za Pljevlja. Reko\u0161e : \u201eVoda donijela, voda odnijela.\u201c I presta\u0161e govoriti. A Lim jo\u0161 te\u010de, do Drine, sve slobodnije.<\/p>\n
A treba da se pri\u010da dok se \u017eivi. Prestane\u0161 li pri\u010dati, nemoj re\u0107i da si \u017eivio. Dok \u0161utimo, ni ne slutimo ko sve oko nas govori, ni ne pomislimo ko o nama govori. A ne znamo \u0161ta je sudbina namjenila, \u0161ta je ponijela i \u0161ta \u0107e nam dati. Ne optu\u017euj i ne okrivljuj nikoga. Jedan je za to dovoljan. U rije\u010dima onih koji istinu ne govore, \u017eive oni \u0161to im prvi sve to potvrde. Ostali samo strpljivo \u010dekaju i govore, jer bez rije\u010di nema nijedne osobe. \u017divim se zove\u0161 dok zbori\u0161 o \u017eivima i mrtvih se kroz fatihu prisje\u0107a\u0161. Jer, kad prestane\u0161 govoriti, vrijeme je da Njemu sebe ostavi\u0161.<\/p>\n
autorica: Lejla Mi\u0161orep<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Lejla Mi\u0161orep<\/p>\n","protected":false},"author":83,"featured_media":133557,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[10196,392,393],"tags":[],"class_list":{"0":"post-133556","1":"post","2":"type-post","3":"status-publish","4":"format-standard","5":"has-post-thumbnail","7":"category-iz-pera-nasih-autora","8":"category-prijepolje_","9":"category-priboj"},"yoast_head":"\n