![\"fatmir_s__baci_by_muhammed_jetimi-d4dkxjg\"](\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2013\/04\/fatmir_s__baci_by_muhammed_jetimi-d4dkxjg.jpg\")
\u201cMi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava va\u0161a, pa za\u0161to ne opametite?\u201d<\/i> Kuran \u010casni 21;10<\/p>\n\u201cMi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava va\u0161a, pa za\u0161to ne opametite?\u201d<\/i> Kuran \u010casni 21;10<\/p>\n
Mnogo \u010desto se dogodi da pro\u010ditamo neku knjigu, koja nam se, sa jedne strane, otkriva i otvara veoma jednostavno preko \u010ditavog redoslijeda i toka doga\u0111aja, a sa druge strane nam tra\u017ei da prema takvoj otvorenosti, i mi postupamo tako\u0111er otvoreno. Dakle, potpuno jednostavno i lahko obja\u0161njava sve \u0161to prepri\u010dava, \u010dak se tako otvara prema nama da se dobija utisak da nismo mi jedini koji \u010ditamo nego u isto vrijeme, a mo\u017eda mnogo sitnije i sama knjiga \u010dita nas. Samim tim, knjiga postaje toliko bliska u svemu \u0161to uspjeva da otkrije u na\u0161oj nutrini, i u onome \u0161to je probudila iz pospanog koje zapravo jeste u nama, odakle se \u010ditava linija sastanka sa njom pretvara u liniju koja, barem za nijansu vi\u0161e, doprinosi novom shvatanju svijeta, uz to, i svih odnosa \u0161to svijet sa\u010dinjavaju. Zbog svega \u0161to smo gore naveli, knjiga prema \u010dovjeku nije samo otkrivanje, otvaranje, pro\u0161irenje i otvorenje <\/i>nego je istovremeno i mjerilo za koliko-sve-jeste-<\/i>i-koliko-treba<\/i>-biti slobodan\/na. Zna\u010di, da sve \u0161to knjiga prostire ispred nas nije samo po sebi cilj, <\/i>ve\u0107 sredstvo za otkrivanje <\/i>sebe u odnosu na principe, otvaranje <\/i>prema sebi i drugima u odnosu na principe, pro\u0161irenje <\/i>prostora djelovanja prema sebi i drugima u odnosu na principe, kao i otvorenje <\/i>prema budu\u0107nosti sa sobom i drugima u odnosu na principe. A to je zapravo gajanje i gra\u0111enje identiteta na ljudskoj osnovi znanja koliko-sve-jeste<\/i>-i-koliko-treba<\/i>-biti slobodan\/na. Autor:\u00a0Fatmir S. Ba\u010di<\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Fatmir S. Ba\u010di<\/p>\n","protected":false},"author":83,"featured_media":71794,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[10196],"tags":[],"class_list":{"0":"post-128951","1":"post","2":"type-post","3":"status-publish","4":"format-standard","5":"has-post-thumbnail","7":"category-iz-pera-nasih-autora"},"yoast_head":"\n
Dok istovremeno, ta ista knjiga bilo tokom ili tek poslije \u010ditanja, lijepo, prefinjeno, ali i uporno, pokazuje nam skroz zatvorene mogu\u0107nosti u osvajanju cjelokupne njene semantike ili bolje re\u010deno, ne dopu\u0161ta nam ni u kom slu\u010daju da uobli\u010dimo na\u0161 krajnji zaklju\u010dak o njoj. Pa iako me\u0111u redovima knjige, pored onih vidljivih i potpuno jasnih linija u svemu \u0161to se de\u0161ava, jeste ispleteno i preko tankih niti pri\u010de koje su sasvim providne, skoro nevidljive, ali koje su svakako osjetljive, u\u017easno osjetljive, \u0161to ujedno \u010dine i onu blagu ali odlu\u010dnu strogost koja nam ne dozvoljava da iscrpimo do kraja svu njenu te\u010dnost i bistrinu.
U svemu \u0161to knjiga u rije\u010dima i redovima razgovjetno razvija, te preko istih rije\u010di i redova kao da namjerno poku\u0161ava sakriti od nas glavni razlog i cilj, objelodanjuju\u0107i ga pred nama jednostavno nedoku\u010divo, nedohvatljivo i nedosti\u017eno, i time daje \u0161ansu samo na \u0161iru i dublju semantiku u nama. I to tako, da bi na\u0161 ego u odnosu sa knjigom ostao nepotpun i \u017eedan, a i sama knjiga da ne bude upecana i uhva\u0107ena od strane unutra\u0161njih tajanstvenih mre\u017ea na\u0161eg ega. Jer bilo kada i bilo gdje, ako na\u0161 ego uspije upotpuniti sebe, istog trenutka izra\u017eeni zagonetni subjekat postaje obi\u010dan i potro\u0161ljiv objekat, te kao takav prestaje da bude vrijedan ljudske pa\u017enje.
A dobra knjiga upotrebljava razum kao predmet da bi u odnosu sa nama probudila razne osje\u0107aje, i uvijek izbjegava ljudski ego, jer upravo preko na\u0161eg ega mi je znamo zarobiti u tamnim i hladnim prostorima unutar sebe, ili je pretvorimo u prosti predmet iz kojeg je izcrpljena sva semantika i, poslije mora visiti nebitna i nezapa\u017eena negdje iza nekog okvira. Ba\u0161 zato, knjiga stvara utisak kao da treba i mora \u010duvati sebe upravo od vanjskih raznih okvira u koje je poku\u0161avamo uokviriti – bez obzira na poznate ili nepoznate marke okvira, izra\u0111ene sa finesama ili samo grubo sastavljene, bez obzira na metriku <\/i>vrijednosti koja se pripisuje okvirima i \u0161to se pod njima podrazumjeva \u2013 od onih kruto socijolo\u0161kih i ekonomskih, pa sve do plitko politi\u010dkih i ideolo\u0161kih.
I sve dok vezna ta\u010dka knjige sa nama pokazuje prvenstveno na na\u0161 osje\u0107aj jedna takva nedoku\u010divost, nedohvatljiuvost i nedosti\u017enost, jeste sasvim blizu one \u201capsolutne\u201d ljudske granice, jer u su\u0161tini ljudski osje\u0107aj nikad ne zna prevariti, a du\u0161evna spoznaja zbog bliske srodnosti vrlo lahko ga prepoznaje i prihvata ga bez suvi\u0161nih rije\u010di. To je tako jer pokreta\u010d \u010ditave ljudske dinamike jeste ideja koja se mijesi i ra\u0111a isklju\u010divo preko du\u0161evne spoznaje, a razum i znanje postaju samo prefinjeni ili manje prefinjeni jezi\u010dki predmet, zna\u010di, samo posu\u0111e gdje se slila tekovina \u0161to gradi i razlog i cilj \u017eivota, unutar \u010dovjeka.
I kao takav, jezik unutar knjige postaje veoma va\u017ean sastavni dio sadr\u017eajne semantike, ne one formalne strane, ne knjige kao knjiga, ve\u0107 kao pokazatelj na ono \u0161to se izme\u0111u redova razvija i krije, koje se treba i mora prvo shvatiti a zatim prenijeti. Dok se name\u0107e na taj na\u010din, prije svega, potpuno prirodno, lagano i nenasilno, postavlja nas ispred jednog jasno odlu\u010dnog para-metra, koji \u010disto i su\u0161tinski igra funkciju razdvajaju\u0107eg kriterija izme\u0111u knjige sa jedne strane i jedne gomile en bloc sastavljenih listova, sa druge strane.
Vrlo zanimljiv podatak je, da upravo pojam \u201cliber\u201d,<\/i> na latinskom nam se otkriva u dvostrukoj prirodi, sa aspekta jezi\u010dke gramatike, dakle on je i imenica, i pridjev, a samim tim, i semanti\u010dki ima isto dvozna\u010dajnu dimenziju. Svakako, kao imenica, jo\u0161 od vremena kada je usmena kultura zamjenjena sa pismenom, a kasnije, shodno tome, prelaskom u knji\u017eevnu kulturu, pojam \u201cliber\u201d <\/i>ozna\u010dava ono \u0161to i dan danas razumijemo, zna\u010di \u2013 knjiga. Odnosno, sam pojam se izra\u017eava kao jedna knjiga<\/i> – gdje sama rije\u010d ozna\u010dava predmet potpuno formalnog <\/i>aspekta, koji ne postavlja nikakvu razliku \u0161to se sadr\u017eaja<\/i> ti\u010de. To je i razlog zbog kojeg ne postoji prostor za bilo kakvu zabunu, kada \u010dujemo fraze \u201cknjiga ra\u010duna\u201d, \u201cknjiga prodaje\u201d, \u201cknjiga veresije\u201d, \u201cginisova knjiga\u201d, i druge sli\u010dne njima, kada je svaka od njih formalno u sklopu sa osnovnim kriterijem, ili bolje re\u010deno, kada ispunjuju formalni para-metar pokazatelja.
Me\u0111utim, potpuno ista rije\u010d, ali kao pridjev, koji je vremenski mnogo stariji od imenice, sada isti pojam \u201cliber\u201d<\/i>dobija sasvim novo zna\u010denje i od imenice pretvara se u pridjev \u010diji prijevod zna\u010di \u201cslobodan\u201d, biti \u201cslobodan\u201d, postati \u201cslobodan\u201d. Upravo ova dvostruka priroda istog pojma je sve \u0161to nam otkriva jezi\u010dka gramatika, koja se su\u0161tinski oslanja i podr\u017eava ono \u0161to sa pravom mo\u017eemo opisati i izraziti kao regulatornu posebnost, ili jo\u0161 bolje, kao posebnost pretvorenu u pravilo.
Dok u me\u0111uvremenu, pod svjetlom gramatike koncepata, otkriva nam se jedan sasvim druga\u010diji pogled, koji nam u potpunosti omogu\u0107uje da dobijemo jedno novo otvaranje prema pojmu i konceptualizaciji pojma. Zna\u010di, gledano u svjetlu jedne takve gramatike, izme\u0111u knjige i slobode ne postoji jednostavno pravilo posebnosti, <\/i>ali zato, od njihovog odnosa, saradnje i prepiranja oko istog pojma dobija se posebnost pravila putem deduktivnog zaklju\u010dka te zajedni\u010dke ko<\/i>-ordinacije. Dakle: sloboda nije knjiga, ali jeste ono \u0161to se prema nama otkriva i otvara u knjizi; knjiganije <\/i>sloboda, ali jeste naju\u017ee prostranstvo za su\u0161tinsku predstavu slobode. \u0160to bi drugim rije\u010dima, dovelo i do fomulacije da: knjiga je otkrivanje i otvaranje <\/i>prostranstva slobode, dok je sloboda zadnje su\u0161tinsko zna\u010denje knjige.
I shodno tome, gledano iz ove prizme odnosa izme\u0111u knjige i slobode, kao i zajedni\u010dke ko<\/i>-ordinacije, knjiga sama po sebi otkriva i prostire \u201ctopologiju\u201d slobode, predstavlja se kao njeno arhitekturno i arhitektonsko prostranstvo, <\/i>pa makar i u najve\u0107em kantovskom zna\u010denju ovog potonjeg pojma. \u0160to nam drugim rije\u010dima poma\u017ee prihvatiti da konceptualno za knjigu pojam \u201cbiti slobodan\u201d, jeste nametnuto i kao prvenstveni uslov upravo unutar knjige, i samu knjigu kao uslov sam po sebi da se postane slobodan.
\u0160ta to zapravo treba da zna\u010di? Prostranstvo ovdje trebamo prihvatitit kao, jedno su\u0161tinsko metodologijsko otvaranje,<\/i>jedno jasno metodol\u0161ko otvorenje, <\/i>jedno fenomenolo\u0161ko pro\u0161irenje, <\/i>i sve to sa\u017eeto prihva\u0107eno u teoretskom zna\u010denju i prakti\u010dnom smislu prostorizovanosti unutar knjige, shodno tome, radi aplikacije i primjene u svim oblastima ljudske aktivnosti.
I dok se prema \u010dovjeku otkriva i otvara koliko-sve-jeste<\/i>-i-koliko-treba-<\/i>biti slobodan\/na, knjiga uistinu prije svegaprostorizuje sebe, <\/i>osiguravaju\u0107i na taj na\u010din svoju egzistenciju, odnosno, da time omogu\u0107i i svoj ne samo potencijalni opstanak nego i opravdanje egzistencije. Upravo taj dvodimenzionalni me\u0111uodnos knjige sa \u010dovjekom, \u010dime i smatramo, da jeste sam od sebe razlog dota\u0107i vi\u0161e nego jasan zaklju\u010dak da; koliko-sve-jeste<\/i>-i-koliko-treba<\/i>-biti slobodan\/na je nu\u017ena i neizbje\u017ena du\u0161evna osnova svakog \u010dovjeka za samoga sebe, a istovremeno jeste nu\u017ena i neizbje\u017ena fenomenolo\u0161ka osnova na kojoj se izgra\u0111uje\/pridobija identitet.
Sama situacija koliko-sve-jeste-<\/i>i-koliko-treba-<\/i>biti slobodan\/na, koja je u koliko jednostavna, u toliko i neizbje\u017ena kod svakog pojedinca, mo\u017ee veoma dobro postojati van <\/i>i bez<\/i> knjige, dok je za samu knjigu tako ne\u0161to nezamisljivo, zna\u010di, nemogu\u0107e je da knjiga mo\u017ee postojati van<\/i> i bez<\/i> koliko-sve-jeste-<\/i>i-koliko-treba-<\/i>biti slobodan\/na.
Zna\u010di, koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-<\/i>biti slobodan\/na, u svakom slu\u010daju jeste ontolo\u0161ka osnova i preduslov knjige, ali ne i obratno, \u0161to je Aristotel veoma jasno shvatio, kada je kod Etika nikomahease<\/i> postavio jednu jasnu liniju dinstinkcije izme\u0111u stvarala\u0161tva – po\u00e8sisa, <\/i>i cilja – t\u00e8losa<\/i> samog po\u00e8sisa. <\/i>Tako ne\u0161to nam dozvoljava uo\u010diti da za razliku od pr\u00e1xisa <\/i>koji ima lahko uo\u010dljiv cilj, po\u00e8sis <\/i>nema svoj cilj unutar samog sebe, <\/i>ve\u0107 je cilj u svemu onom<\/i> \u0161to se u odnosu sa stvarala\u0161tvom pred \u010dovjekom otkriva, otvara i prostire. A zapravo to je u na\u0161em slu\u010daju odnos same knjige sa \u010dovjekom koji uvjek u savjesti prolazi samo preko koliko-sve-jeste<\/i>-i-koliko-treba<\/i>-biti slobodan\/na, \u0161to ispada da je na neki na\u010din i vrijednovanje same knjige. <\/p>\n\n\n
\n ![\"\"](\"http:\/\/www.bosnjaci.net\/foto\/Ucenje_1Kurana.jpg\")
<\/center><\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n
I ovo je manje-vi\u0161e forma u kojoj nam se knjiga predstavlja i nudi istovremeno kao vi\u0161estruki i multi-dimenzionalni odnos, a dolazi nam sa dijagnozom i lijekom bez ljekara, sa preskokom praga li\u010dnog zatvora bez klju\u010deva i posebne odluke, sa dodatnim mogu\u0107nostima u sebi bez izazova ispred, sa jasnim svjedo\u010danstvom za popravku bez svjedoka i su\u0111enja. Zapravo, sav ovaj efikasni i potpuno intimni odnos sa knjigom, pretstavlja onaj gusto pritisnuti splet niti unutar sebe za izgradnju identiteta i neizmjerno velike mogu\u0107nosti za uzimanje odre\u0111enog polo\u017eaja u svim vrstama odnosa. Ali ovo otkrivanje, otvaranje, pro\u0161irenje <\/i>i otvorenje<\/i> \u0161to knjiga nudi pojedincu putem mjerila koliko-sve-jeste-<\/i>i-koliko-treba-<\/i>biti slobodan\/na, ne podrazumijeva slobodu prema apstraktnim konceptima ili vi\u0111enjima, ve\u0107 konkretnim, sa metodologijom i metodom, sa bu\u0111enjem ideje pa sve do najdetaljnije primjene.
Knjiga \u010dovjeku uvijek dolazi, slobodno, kao neizmjerno prostranstvo slobode za ljudsku slobodu, kao otkrivanje svega jasnog i bistrog \u0161to je stalno bilo u nama, ali do tog trenutka ne i u na\u0161em znanju; kao otvaranje onih vrata unutar nas za koje smo znali da jesu, ali do tada nismo znali kako ih otvoriti; kao otvorenje i pro\u0161irenje svoje li\u010dnosti prema drugim i druga\u010dijima sa kojima smo bili svjesni sli\u010dnosti, ali do tada nismo uva\u017eavali i razlike me\u0111u nama. I sve to, knjiga nam nudi pod uslovom odnosa sa njome, i to putem jednostavnog i nu\u017enog mjerila identiteta za pojedinca, onog koliko-sve-jeste-<\/i>i-koliko-treba-<\/i>biti slobodan\/na, neutraliziraju\u0107i na taj na\u010din unutar nas, sve ono \u0161tonije <\/i>slobodno, sve ono \u0161to \u010dovjeku smeta da bude slobodan, isto onako kako svjetlost neutralizira tminu.
Zna\u010di, knjiga neutralizira na\u0161 ego koji u su\u0161tini porobljuje shvatanje, \u0161to nam je bio vi\u0161estruka zagonetka ka du\u0161evnoj spoznaji i prepreka za ostvarivanje ljudskog identiteta; neutralizira sat i kalendare koji su nam porobljavali i prostorizovali vrijeme u na\u0161oj svijesti, te smo tako izgubili ljudsku orijentaciju i osje\u0107aj za vje\u010dnost; neutralizira geopolitiku koja nam je porobljavala prostor i time nam iskrivljivala pravac i pobrkala ljudski cilj postojanja; neutralizira tjelesno koje nam je porobljavalo duhovno i smetalo nam da razlikujemo Sveto od obi\u010dnog te je u nama posadilo haos; neutralizira gra\u0111ansko koje nam je porobljavalo ljudskost \u010dovjeka i tjeralo nas da pristanemo biti obi\u010dna brojka tu\u0111eg brojanja; neutralizira bezvrijednost koja nam je porobljavala vrijednost i tjerala nas na pogre\u0161an zaklju\u010dak o stvarima i doga\u0111ajima u vezi sa sobom i sa drugima.
Zna\u010di, u svakom slu\u010daju knjiga kod nas dolazi kao otkrivanje, pro\u0161irenje i otvorenje, ukoliko joj budemo prilazili sa li\u010dnom ozbiljnom analizom i vrijednim zaklju\u010dkom koliko-sve-jesmo<\/i>-i-koliko-trebamo<\/i>-biti slobodni. Samo tako i samo pod tim uslovom ona \u0107e neutralizirati u nama ono \u0161to ve\u0107 jeste u nama djelimi\u010dno, koje se pona\u0161a kao prepreka ka sebi, kako bi nam poslije ostavila zdravu i aktivnu cjelinu, kako shvatiti i primjeniti vlastitu slobodu od Boga datu.
U ovakvoj perspektivi odnosa knjige sa slobodom, mislim da je lahko uspostaviti vezu sa bilo kojom knjigom, bez rizika da \u0107emo nai\u0107i na lo\u0161u knjigu, jer \u0107e knjiga prirodno biti vrednovana od strane \u010ditaoca, a istovremeno i \u010ditalac \u0107e biti vrednovan od strane knjige. Kada taj sistem vrednovanja nai\u0111e na lo\u0161u knjigu odnos se prekida preko zaborava sa na\u0161e strane a vrednovanje knjige za nas postaje nedoraslim fundamentalnim ljudskim principom, ili odnos koji je izgra\u0111en jeste u jedno ili dvosmjerno neshvatanje.
No, uvijek kod dobre knjige, takav odnos ima obostranu prirodnu razmjenu sa \u010dovjekom, i sasvim jednostavno gradi istinite vezne linije izme\u0111u onog \u0161to je u redovima i onog \u0161to se me\u0111u redovima krije, sa svim \u0161to \u010dovjek ima i zna da ima i onog \u0161to ima ali do tad nije znao da ima. Odmah nakon susreta sa jednom takvom jednostavnom knjigom, sve one vidljive i nevidljive detalje koje nam nenasilno knjiga poklanja, poku\u0161avamo \u010dvrsto sa\u010duvati u sebi kao dobijeni dokaz tokom razmjene principa sa nekim kojeg nismo li\u010dno upoznali i to, ako ne zauvijek, u najmanju ruku \u0107emo to sa\u010duvati u sebi barem do nekog sli\u010dnog ili viso\u010dijeg iskustva, i svakako do ja\u010deg kvalitetnijeg osje\u0107aja.
Ukoliko smo prethodno imali znanje o knjizi ili autoru, da je laureat neke va\u017ene nagrade, dakle, poznata knjiga ili poznati autor, pa u jednom trenutku mo\u017eda se i pobunimo, te preko na\u0161eg na\u010dina vrijednovanja bilje\u017eimo neke slabe ta\u010dke ili nedostake. Tako ne\u0161to se doga\u0111a, vjerovatno zbog brzoplete prirode ega, ali kasnije kad se strasti smire, razum nas tjera da se \u010dudimo i raspravljamo u sebi, o tome kako je autor uspio do\u0107i do jedne takve jednostavne knjige, te preko nje dobio laureat ili osvojio javnost.
Me\u0111utim, sve je tu i ne daje nam da se odlu\u010dimo na pogre\u0161an zaklju\u010dak, jako tvrdoglavi detalji knjige i dalje ostaju u sje\u0107anje i aktivno vrebaju u na\u0161oj savjesti, \u0161to samo potvr\u0111uju i oja\u010davaju jo\u0161 vi\u0161e izvornu bistrinu knjige. Ali kada informacije o njegovoj slavi saznamo mnogo kasnije, ili nam pristignu tek poslije \u010ditanja knjige, preostali detalji unutar nas mijenjaju smjer i postaju znatno manje tvrdoglaviji. U takvom slu\u010daju, ne samo da prihvataju cjelinu, nego poku\u0161avamo na\u0161 do\u017eivljaj i semanti\u010dki obogatiti, jer se tad osje\u0107amo kao da smo upravo mi oni koji su otkrili detalje i shvatili cjelinu, a ne neko drugi.
Jednostavnost i lahko\u0107a jednog knji\u017eevnog djela se prepoznaje po tome da kada svi detalji koji su se smjestili pored, ili mo\u017eda ispred na\u0161eg shvatanja, pona\u0161aju se sasvim harmoni\u010dno kao sastavni dio na\u0161eg bogatstva sa kojima gradimo sebe, ali ba\u0161 zbog toga ti detalji nikada ne priznaju da im se izbri\u0161e originalni izvor koji nam stalno \u017eubori u savijesti. Dakle, pored onoga \u0161to dr\u017eimo u sebi kao ljudsku du\u0161evnu spoznaju i sve \u0161to nam izvana dolazi preko znanja, kao potvrda, artikulacija i \u0161irokovidnost, omogu\u0107uje nam izgradnju i \u010duvanje odnosa u svim svrhama ljudske egzistencije, bile to fizi\u010dke, fiziolo\u0161ke ili du\u0161evne prirode, a samim tim i \u0161ire shvatanje i efikasniju primjenu slobode.
Upravo, jedna takva saradnja pravi u nama harmoni\u010dnu kombinaciju (ne mje\u0161avinu), odgovornih postoje\u0107ih i pridobijenih resursa, za njegu jednog \u017eivotnog alarmnog sistema unutar nas, koji je jako osjetljiv na svako uznemiravanje koje nam name\u0107e zlo i pozitivno je reflektivan prema dobru. \u0160to su bli\u017ee ljudskosti kod \u010dovjeka, \u0161to su \u010de\u0161\u0107i i aktivniji ti detalji dobijeni iz knjige u raznim situacijama, za toliko su vi\u0161e potvrda i svjedo\u010denje jedne veoma duge, \u0161iroke i duboke kultivacije tog djela u nama.
Svi ti detalji iz knjige nastoje da se pona\u0161aju samo kao sastavni dio jedne postoje\u0107e cjeline, kao podsjetnik posa\u0111enog \u201cetnosa\u201d unutar \u010dovjeka, kao dobra pitka voda koja ne pristaje da joj presu\u0161i izvor, ali kao dokaz originalne jednostavnosti ne pristaje da se preda kao cjelina. Zna\u010di, detalji sa jedne strane cjeline se uklapaju u cjelini unutar nas, ali uvjek kao sitna jednostavna iskra koja budi i \u010duva na\u0161 identitet, nikad kao paralelna cjelina koja bi do\u0161la u sukob i ugrozila nas kao identitet i na\u0161u cjelinu.
Ali postavlja se pitanje, dali je mogu\u0107e ne\u0161to takvo potvrditi (?), veoma jednostavno; uz pomo\u0107 svih detalja koje posjedujete i \u010duvate u sje\u0107anje iz jedne knjige, poku\u0161ajte da je ponovo ispri\u010date kao cjelinu, ili jo\u0161 gore, poku\u0161ajte je ponovo napisati. Nemogu\u0107e! Makar je znali napamet, osjetit \u0107ete da padate na banalni nivo jednog naivnog diletanta. Ukratko, jedna jednostavna knjiga, poklonila je one detalje preko kojih se omogu\u0107ilo bu\u0111enje jednog neobja\u0161njeno pospanog dijela unutar samoga sebe, ili jo\u0161 bolje, osvjetlila je onaj dio unutar \u010dovjeka koji je do tada bio zaboravljen, nikada dodirnut.
Ako budemo malo vi\u0161e pa\u017enje posvetili knjizi koju smo prethodno nazvali \u201cjednostavna\u201d, primjetit \u0107emo da od te knjige, splet pridobijenih detalja sa li\u010dnom du\u0161evnom spoznajom koje ti posjeduje\u0161, nije ni u \u010demu isti sa spletom detalja koji su do\u0161li do moje du\u0161evne spoznaje, dok, kod nekog tre\u0107eg jeste ne\u0161to sasvim tre\u0107e, i tako redom. I najva\u017enije, taj splet pridobijenih detalja sa du\u0161evnom spoznajom svakog od nas, budu\u0107i da je kod svakog, bilo i samo radi redosljeda na\u0161ih prijednosti, \u010dini i razli\u010dit na\u010din na kojem je shva\u0107en i prihva\u0107en, te kao takav upu\u0107uje nas na razli\u010dite zaklju\u010dke vezane za \u017eivot i vje\u010dnost, za vidljivo i nevidljivo, du\u0161u i tjelo, i shodno tome, stvara jasnu li\u010dnu dinamiku i upu\u0107uje nas na razli\u010dite slojeve primjene slobode.
Upravo taj na\u010din odnosa sa knjigom postaje ubjedljiv podatak da je za gusto tkanu cjelinu izvu\u010dena vrlo tanka zajedni\u010dka nit, prisutna skoro kod svakog \u010dovjeka, \u010dime je autor napravio providnu zagradu kako bi se spasio krajnjeg zaklju\u010dka svakog od nas. Ali ujedno je vidljivo da za takvu jednostavnost autor je morao penetrirati u odre\u0111ene prostorne i vremenske nivoe, kao i u svakom mogu\u0107em sloju ljudske dru\u0161tvene pojave, kako bi na najlak\u0161i na\u010din i sa prostim predmetima oborio niz la\u017enih prihva\u0107enih tabua me\u0111u ljudima, te tako\u0111er uspeva da iz njih izvu\u010de bistrinu istinite jednostavnosti i time predlo\u017ei kako aktivirati prirodni dio zdrave svijesti ljudskoga uma.
Sve do ovog trenutka, konstatiramo da je ta \u201cjednostavna\u201d knjiga prepuna harmoni\u010dno ispletenih novotarija i inovacija, bogata mogu\u0107nostima izgradnje odnosa sa ljudskom du\u0161evnom spoznajom, sa \u017eivo lahkim jezi\u010dkim osvrtom koji skre\u0107e pa\u017enju na bol i na lijek, na gre\u0161ku i na popravku, na zabranu i na slobodu, zna\u010di na svemu \u0161to \u010dini visok polo\u017eaj ljudskoga bi\u0107a. I bez obzira \u0161to nisi prvi koji \u010dita\u0161 tu knjigu, svakako se dobije utisak kao da niko prije tebe nije zapazio one sitne detalje koji su u izuzetnoj slozi sa ljudskom nutrinom; ili da mo\u017eda niko nije imao potrebnu hrabrost da do\u0111e u susret takvom eti\u010dkom zra\u010denju; ili jo\u0161 ta\u010dnije, mo\u017eda upravo zbog jednostavnosti detalja nije ih smatrao doraslim za vlastito polje interesa koje se razvija preko li\u010dnih odnosa.
Me\u0111utim, tek poslije, kada se dobijeni detalji dobro slo\u017ee u hladnoj svijesti sa du\u0161evnom spoznajom, jasno zapa\u017eamo da ru\u0161enje mitizacije i pogre\u0161nih tabua unutar \u010dovjeka ne postaje slu\u010dajno, vr\u0161i se sklopu sa koliko-sve-jesmo<\/i>-i-koliko-trebamo<\/i>-biti slobodni, shodno tome i sa svim principima gra\u0111enja i \u010duvanja identiteta, skroz intimno, bezbolno i veoma efikasno. Zapravo, time i sama knjiga vr\u0161i, preko pisanih redova sa sitnom metaforizacijom i demetaforizacijom \u017eivota unutar nas, objelodanjivanje neispravnosti svih sistema otrovne mitizacije i pogre\u0161nih tabua, bez obzira koliko je jak zid ispred nje i koje mu se vrijednosti pripisuju, ono se mora ru\u0161iti.
Isto vrijedi i za sve one sisteme koji su do tog trenutka, na izgled bili \u0161irom prihva\u0107eni, i ve\u0107 na nekoj pogre\u0161noj ideji probudili i gaje postoje\u0107u dru\u0161tvenu dinamiku, ipak istinita knjiga upire prst kriticizma i kad tad postat \u0107e ru\u0161evina. Nije da se ne\u0161to tako de\u0161ava samo u funkciji njihovog obaranja, niti je to na ra\u010dun autora li\u010dno, jer takvo ne\u0161to ne bi zna\u010dilo ni\u0161ta drugo osim jedan plitki poku\u0161aj u korist nekog neodre\u0111enog motiva, ve\u0107 je to ru\u0161enje u skladu sa istinom ontolo\u0161ke su\u0161tine \u010dovjeka i radi negovanja te istine u budu\u0107im pokoljenjima.
U onom djelu knjige gdje nam se autor o\u010dito predstavlja kao pozitivni inovator, on zaista jeste takav ali samo u odnosu na kriticizam prema tabuima krivovjerstva koji su vje\u0161to uba\u010deni u dru\u0161tvu od strane naslje\u0111enih sistema, a koje aktuelni re\u017eimi to podr\u017eavaju kao ve\u0107 spreman resurs porobljavanja \u010dovjeka. Taj korak kriticizma jednostavne knjige prema takvim pojavama, uvijek je pohvalan iako ne\u0107e lahko biti prihva\u0107en, a jo\u0161 manje podr\u017ean, jer se radi o tabuima koji su ve\u0107 javno prihva\u0107eni i stavljeni pod strogi dugoro\u010dni ugovor, kako pojedinaca tako i zajednice.
Takvi ugovori unutar zajednice, ponekad su u primjeni unazad nekoliko stolje\u0107a, imaju svoje zakazane simbole i funkciju tih simbola, izrazito zakonom odvojenu elitu i sankcije koje poti\u010du zbog kr\u0161enja tog zakona, nametnute prijednosti pojedinaca i dru\u0161tva koji \u010dine sve \u0161to je potrebno jednom socijolo\u0161kom sistemu. No, oni svakako funkcioni\u0161u bez obzira na defekte i iskrivljenosti i bez obzira na sve \u0161tete egzistencijalne prirode koje nanose ljudskome bi\u0107u, a shodno tome, aktivno su izlo\u017eeni prema deformaciji pojedinca i zajednice uop\u0161te.
Upravo, takva inovacija kod \u201cjednostavne\u201d knjige, prema svemu gore navedenom, ne rezultira niti li\u010di na plitki kriticizam radi kriticizma, a nije ni sveden na kruti obi\u010dni nihilizam bez kriterija i osnove. Ne. Nije, jer knjiga nam dolazi sa dodirom u ljudskom egzistencijalnom modalitetu, vrlo jasnim i svima lahko prepoznatljivim koliko-sve-jesmo-<\/i>i-koliko-trebamo<\/i>-biti slobodni. Sa takvom osnovom \u0161to nam se preko detalja ve\u0107 pokazuju kao vjerodostojan tuma\u010d u predstavljanju istine, unutar nas se probudi i veliki ozbiljan izazov, naspram jedne uvijek vi\u0161estruke manipulacije, koja ako ni\u0161ta drugo, postaje znatno slabija nakon sukoba. Upravo ta probu\u0111ena ontolo\u0161ka sloboda postaje jezgro ideje koja \u0107e pokrenuti novu dinamiku, bez obzira koliko je bila dugoro\u010dna robovska svijest me\u0111u ljudima i kako je ozakonjena kao istinita, i bez obzira i na \u017eestinu institucionalnog otpora \u010dime se obi\u010dno ostarjele kvazi-ideje zapravo i brane.
Istina koja se budi u ljudskoj svijesti, u odnosu sa su\u0161tinom redova unutar jednostavne knjige, uvijek je vezana i odr\u017eava se na jedan drugi fundamentalni sistem sasvim razli\u010dit od onog postoje\u0107eg. I jo\u0161 bolje, semantika knjige poti\u010de iz sistema koji je negiran od aktuelnog vladaju\u0107eg, prosto zaboravljen od ljudi, \u0161to zna\u010di da se inovacija knjige dr\u017ei drevnijih principa konzervativnijeg smjera u korist nekoliko ljudskih vrijednosti ili cjelovitog sistema vrijednosti prethodno namjerno zanemarenog. Tako ne\u0161to se \u0161irom doga\u0111a, jer nekome stalno odgovara negativna manipulacija terminom slobode i iskrivljenje su\u0161tinske istine ljudske prirode, ina\u010de, \u010dovjek postaje identitet i \u010ditav sistem robovanja se prospe u prah.
Poku\u0161avaju\u0107i da rasvjetlim jezgrovitost ovog fenomena, bilo i samo onako djelimi\u010dno, dota\u0107i \u0107u njegove najbitnije i po mom mi\u0161ljenju najosjetljivije neurolo\u0161ke ta\u010dke, kako bih objasnio prihvatanje jedne knjige koju smo prethodno opisali kao \u201cjednostavna\u201d. Bez obzira na umjetni\u010dka sredstva kojima se autor slu\u017ei, bez obzira na \u017eanrove i knji\u017eevne struje, i bez obzira na prostor i vrijeme u kojem je jedna knjiga pisana, oblast gdje se knji\u017eevnost de\u0161ava, teren na kojem operi\u0161e jedno djelo, ostaje nepromijenjen od njegovih prethodnika i nadam se da ga i budu\u0107a djela koja \u0107e ga slijediti, ne\u0107e mo\u0107i promjeniti.
Konkretno; jedino istinito polje djelatnosti svakog umjetni\u010dkog djela jeste ono staro, ali uvijek aktuelno, to je su\u0161tinski splet epistemolo\u0161ke i eshatolo\u0161ke drame pojedinca izra\u017een visokim tragi-komi\u010dnim osje\u0107anjem, ponekad u poku\u0161aju uspostaviti principjelni odnos, a naj\u010de\u0161\u0107e u sukobu sa onima koji odbijaju odnos preko principa. Zna\u010di, sa jedne strane je dru\u0161tvo u okru\u017eenju sa krajnje negativno manipulativnim zakonima koji sumnjaju u pojedinca i zajednicu i kojima se ne nudi za\u0161tita, a u nu\u017enosti su prihva\u0107eni od ve\u0107ine; dok je sa druge strane \u010dovjek u odnosu sa istinitim zakonima o ljudskosti \u010dovjeka (Svete Knjige) koji su jasno na usluzi pojedincu i zajednici, i \u0161tite njihov \u017eivot, vjeru, dostojanstvo, imetak i potomke. Upravo taj prostor izme\u0111u, postaje i \u201cklimatski\u201d inspirativno pogodan teren za umjetni\u010dko djelo.
Meta umjetni\u010dkog kriticizma je sva razlika izme\u0111u sinteti\u010dkih zakona proizvedenih od strane ljudi za ljude, koji se strogo brane od strane struktura na vlasti u svim dr\u017eavama; naspram prirodnosti bo\u017eanskih zakona objavljenih za \u010dovjeka, koji se o\u0161tro napadaju opet od strane struktura na vlasti u svim dr\u017eavama. I upravo to jeste ona tragi-komi\u010dna pukotina koja gradi jake kontraste i \u0161iroku provaliju u ljudskoj svijesti, \u0161to pritom postaje i jedini razlog destabilizacije individualiteta. Bez potrebe da dajemo va\u017enost nekoj od formi sistema koji danas dominiraju u svijetu, i bez obzira na socijalni sloj i na poziciju koju zauzima jedan pojedinac u jednom odre\u0111enom dru\u0161tvu, on se svakako nalazi u zamci tog dru\u0161tva preko iskrivljenih zakona, pa \u010dak i tada kada taj pojedinac ili grupa ljudi naizgled brani te zakone.
Za istinite talente to postaje i dobar razlog za razvijanje kriticizma na osnovu svetih zakona i pod principom \u201cjednostavne\u201d knjige, koliko-sve-jesmo-<\/i>i-koliko-trebamo-<\/i>biti slobodni, bez obzira \u0161to takve ideje vrlo \u010desto dolaze do neslaganja sa drugima u okolini, a ponekad i sa \u010ditavom dru\u0161tvenom strukturom i garniturom oko nje. Svi dana\u0161nji instrumenti takozvane lai\u010dke dr\u017eave imaju samo jedno odredi\u0161te, op\u0107enito razaranje individualiteta ili pretvaranje istog u izolovano par\u010de pukog individualizma, i shodno tome pojedinac i zajednica se sami po sebi pretvaraju u jednu prostu aritmeti\u010dku cifru. Tako ne\u0161to se upravo de\u0161ava na svim nivoima dru\u0161tva bez izuzetaka, po\u010dev\u0161i od la\u017enog i napetog osmjeha lidera, pa sve do ispru\u017eene ruke licenciranog prosjaka.
Za jednu prostu logiku zdravog uma sve ovo \u0161to se de\u0161ava oko nas je za\u010du\u0111uju\u0107e i neprihvatljivo, jer i pored katastrofalnih posljedica za ljudski rod zbog takve negativne manipulacije, zakoni za o\u010duvanje ove \u0111avole strukture se i dalje razmno\u017eavaju. Svi ti zakoni koji poti\u010du iz anonimnih mogu\u0107nosti brane se krvavo i kruto, nastavljaju da iskrivljuju \u010dovjeka na nezamislivo o\u0161tar na\u010din, ponekad otvoreno sa svim sredstvima sile, ponekad u vje\u0161toj formi aperitiva za prohtjeve slijepih strasti, a ponekada kao podsticajni stimulans u odnosu na \u017eelje, u funkciji tih istih spomenutih strasti.
Iako sa ogromnim posljedicama za pojedinca i dru\u0161tvo u obje spomenute forme koje se vr\u0161e za realizaciju denaturizacije, one svakako nastavljaju punom parom i samo sa onim starim, jednim jedinim ciljem, da omogu\u0107e izolaciju \u010dovjeka kao pojedinca i naroda uop\u0161te od kontakta sa svetim rije\u010dima, i to radi otu\u0111ivanja ljudskog bi\u0107a u odnosima sa Bogom, pa su shodno tome, odnosi sa sobom kod \u010dovjeka postaju iskrivljeni, a odnosi sa drugima izbrisani. Ta stroga izolacija od strane ove slijepe sile prema svetoj knjizi, vr\u0161i se neprekidno da pojedinac i zajednica lak\u0161e budu stavljeni pod vlasni\u0161tvo tu\u0111ih \u017eelja, pod ropstvo krute prostorno-vremenske koncepcije i prostog vidljivog cilja. Te se \u010dovjeku nudi da povr\u0161inski prihvata i odustaje, \u0161to zna\u010di robovati u okovima lahkoumne neodgovornosti, a staviti li\u010dno dostojanstvo na teret neke virtualne i sumnjive \u201codgovornosti\u201d, nekog drugog smrtnika koji je politi\u010dki izra\u017een kao predstavnik pojedinaca i zajednice.
Upravo jedna takva prepreka nam daje do znanja da je namjerno postavljena i prethodno projektovana, i jo\u0161 da su vlasnici projekta sasvim svjesni da samo preko Svete Knjige \u010dovjeku postaje jasno o vrijednostima koje nosi, i o \u0161irokoj, li\u010dnoj i dru\u0161tveno izvornoj slobodi kojom \u010dovjek raspola\u017ee, te ba\u0161 zato nam se jeftino kupuje a skupo prodaje. Koliko-sve-jesmo-<\/i>i-koliko-trebamo<\/i>-biti slobodni jeste osnov \u010ditanja knjige i \u010ditanja sebe, nasuprot \u010ditavog haosa pseudovrijednosti koje se serviraju, i ba\u0161 taj osnov nas vodi bo\u017eanstvenim zakonima gdje \u010dovjek postaje prirodno ontolo\u0161ka antiteza svim podignutim sistemima na osnovu sumnje koja poti\u0161\u0107e sva\u010diju slobodu.
Tek kada \u010dovjek postane svijestan o su\u0161tinskom zna\u010denju i cilju \u017eivota, kada mu unutar sebe bude jasno \u0161ta mu je sve dato u vezi li\u010dne slobode, i sveg \u0161to je ljudskom bi\u0107u darovano prema objavljenom bo\u017eanskom pravu, sve vje\u0161ta\u010dke strukture padaju, sve la\u017ene ideje o bliskom vidljivom cilju do\u017eive lom, i svaki otrovani tabu pogre\u0161nih sistema obru\u0161i se u ni\u0161tavilo. Sva ova vje\u0161ta\u010dka ma\u0161inerija se razaspe i postane bezvrijedna samo poslije istinitog odnosa \u010dovjeka sa Svetom knjigom. Sve epistemolo\u0161ke stanice i jasan eshatolo\u0161ki cilj razvedre u potpunosti ljudsku savjest; du\u0161evna spoznaja i razum ulaze u obilnu nenapetu saradnju, i shodno tome, ne dozvoljavaju pojedincu da se uklju\u010di i opusti u bilo kojim vje\u0161ta\u010dkim hiperbolama. Upravo to je ta\u010dka gdje se za\u0161tita identiteta i zajednice upotpunjavaju me\u0111usobno, izuzimaju\u0107i se od svakog la\u017enog obo\u017eavanja ili nepotrebnog pretjeranog po\u0161tovanja me\u0111u ljudima, kao \u0161to u istoj mjeri obezvrije\u0111uje i potpuno raskida sa obo\u017eavanjem samoga sebe.
Po prirodi raznih klika jeste da aktivno operi\u0161u i kriju svoje namjere iza rije\u010di \u201cnarod\u201d, po\u010dev\u0161i od prebrojavanja glasova nakon takozvanih izbora (farsa koja se odnosi na koli\u010dinu, ne i na kvalitet, dakle ne na vrijednosti), kako bi nazvali gore navedeni tok \u0161pekulativnim nazivom \u201cdemos-kraci\u201d (demos – okru\u017eena teritorija, koja se indirektno odnosi na zajednicu unutar ograde, \u201cnarod\u201d), i kako bi sve to pokrili i zaklju\u010dili sa potomskim izdankom \u201clai\u010dka dr\u017eava\u201d, gdje se (laos) \u201claik\u201d ponovo odnosi, ali sada na \u010dist i direktni zna\u010daj rije\u010di \u201cnarod\u201d.
Zakora\u010dili smo skroz upetljano i duboko u ovoj tmurnoj zoni apsurda gdje svaki korak nam pokazuje da sve ispred nas postaje nejasnije, a svaki poku\u0161aj da objasnimo stanje na osnov raznih posledica koje se de\u0161avaju oko nas, ubacuje nas ka jo\u0161 gu\u0161\u0107oj i mra\u010dnijoj tmini. Nije bolna, nego u\u017easno bolna i skroz cini\u010dna \u010dinjenica da ljudsko bi\u0107e i svi narodi svijeta, patolo\u0161ki robuju i stenju pod te\u0161kim teretom vlastitog imena, pod o\u0161trim i nemilosrdnim pritiskom rije\u010di \u201cnarod\u201d.
Sve ove klike koje su obuhvatile mnogo toga od vremena i prostora oko nas, upurno poku\u0161avaju da nas ubjede da su upravo oni onaj dio \u201cnaroda\u201d koji snosi teret, i to zato da bi nama bilo lak\u0161e. Shodno tome, oni ne odlu\u010duju samo u administrativnim \u010dvorovima i svim ekonomskim organizmima, ve\u0107 aktivno i veoma pa\u017eljivo upravljaju otrovni dio kulture, kao \u0161to dr\u017ee u potpunoj kontroli i rukovode \u010ditavim spektrom iskrivljene vjerske propagande.
Ovi mali prevarantni oko nas, lokalni lideri dr\u017eavne ma\u0161inerije, samo su mr\u0161ave mu\u0161terije i sitni dio velike svjetske ma\u0161inerije zla, koja je upecala u svojoj mre\u017ei ve\u0107inu vlasti i jezika; oni su samo izpru\u017eena ruka tu\u0111ih \u017eelja i njima se pegla na veliko \u010ditava ljudska svijest tako da mir ne bude istiniti mir, a ni rat da ne bude istiniti rat. Zna\u010di, oba prirodna stanja kod \u010dovjeka rat i mir, u osnovi su postali u svakom slu\u010daju samo manipulativno polje njihovih prljavih interesa. Za neke samo izmi\u0161ljotina, za druge legenda, no, ipak prema svim znacima oko nas gmizi neka zlokobna sjena, svjetska ma\u0161inerija tmine i iskrivljenosti, maskenbal valjda, sa krvavim i otrovnim epilogom koji kontroli\u0161e satelite i medije, finansijske berze i vlasti, ako ne u svim dr\u017eavama svijeta, onda u ve\u0107inu od njih.
Kada se \u010dovjek koji je shvatio i \u017eivi sa koliko-sve-jesmo-<\/i>i-koliko-trebamo-<\/i>biti slobodni na\u0111e, ili jo\u0161 bolje, kada je uhva\u0107en u gore navedenim mre\u017eastim uslovima, individualitetu ili pojedincu (konkretno piscu ili liku) je svakako neophodan jedan veoma dug put, prepun opasnosti, da bi se takvom uporno\u0161\u0107u stiglo do istine, a da ne bude primje\u0107eno od krute i nehumane ma\u0161inerije vlasti i svih interesa vezanih sa takvom superstrukturom.
Dok samo djelo, izbjegavaju\u0107i upravo sukob sa takvima, mora biti isprepleteno tankim nitima jednog probirljivog i do sitnica prefinjenog umjetni\u010dkog jezika, a ponekad \u010dak i hermeti\u010dnim jezikom, pa i skroz do idiotizma glavnog lika u djelu; tako naprimjer se izrazio Servantes, Gogolj, Dostojevski itd; a ponekad glavni lik je morao biti o\u010dito nepopravljivi \u0161pekulant u jednom sli\u010dnom dru\u0161tvu i ekstremno beskrupulozan prema iskrivljenom nehumanom zakonu, a to se de\u0161ava kod Dostojevskog, Dideroa, Gogolja, Lermontova itd.
Likovi unutar knjige vrlo \u010desto su nam predstavljeni kao sasvim naivni, pa \u010dak i kao demonizirani naivci to susre\u0107emo kod \u0160ekspira, Moliera, Gogolja, Dikensa. U veoma rijetkim slu\u010dajevima autori su bili direktno predstavljani u filozofsko-umjetni\u010dkom gigantskom masivu, kao \u0161to su Dante, \u0160ekspir, Gete, Stendal, Tolstoj, Dostojevski i drugi, i to ne cijelom korpusu svojih djela, nego samo u pojedinim knjigama.
Mislim da je ovdje va\u017eno ne samo spomenuti, ve\u0107 se i mora naglasiti da su svi gore navedeni autori namjerno uzeti iz jednog historijskog razdoblja kada je kriticizam autora bio usmjeren jednostavno protiv monopola kontrole iznad svetih u\u010denja od strane odre\u0111ene skupine ljudi, \u0161to se da primjetiti u razvitku njihovih djela vezano sa epistemolo\u0161kim dilemama i o eshatolo\u0161kom cilju. Dakle, sav kriticizam je usmjeren ka zvani\u010dnoj racionalnoj apologetici i prema vje\u0161ta\u010dkoj metodologiji, i u nedostatku cjelovitog vi\u0111enja autori poku\u0161avaju da poprave i upotpune prazne pukotine. Ili je taj kriticizam usmjeren ka nejasnoj metodi i sasvim iskrivljenoj epistemolo\u0161koj viziji o \u010dovjeku, \u0161to sa\u017eeto zna\u010di protiv institucionalizacije sve\u0107eni\u010dke piramide i njene krute kontrole nad znanjem.
Da je ta kontrola nad svetom knjigom i njenoj interpretaciji postavljena mnogo prije pojave spomenutih autora, dovoljna je kao ilustracija vi\u0161evjekovna \u201c\u0161utnja\u201d pisane rije\u010di tokom srednjovjekovne tmine, i kao primjer za taj surovi monopol uzet \u0107emo prvog autora prijevoda Biblije na \u0161panjolskom jeziku u XII vijeku, koji je spaljen na loma\u010di zajedno sa njegovim djelom, a od tog prijevoda u muzeju je ostala samo jedna stranica.
Me\u0111utim slika doga\u0111aja se u potpunosti promjenila, novi faktori dolaze na sceni, novi odnosi me\u0111u ljudima, novi interesi, ali ne i nova ljudska \u017eudnja i vizija; ljudska du\u0161a ostaje ista, ne mijenja se, te i knji\u017eevnost ostaje ista, vjerna vjerodostojnim principima i slobodi ljudskog bi\u0107a. Dakle, substancijalno u knji\u017eevnosti nema promjena, epistemolo\u0161ka i eshatolo\u0161ka tema ostaje u centru umjetnosti iako je orjentacija dru\u0161tva i vladaju\u0107ih struktura postala faktografsko materijalisti\u010dka vizija sa vidljivim i opipljivim ciljem bez du\u0161e.
Dakle, iz krajnje sistemski dogmatizovanih svetih principa, prelazi se u sasvim suprotno stanje u odlu\u010dno negiranje gotovo svih tih principa, dok sama knji\u017eevnost iznenada od jedne dobila je dvije ekstremnosti procjene, i poku\u0161ava se izrazi pod dvostrukom sumnjom istovremeno. I sada se nalazi izme\u0111u i ispred dvije optu\u017ebe, one stare optu\u017ebe koja identifikuje umjetnost kao opasno liberalnu pojavu zbog kreativnog pona\u0161anja sa principima svete knjige, i ove nove optu\u017ebe koja identifikuje umjetnost kao opasno konzervativnu pojavu, i opet zbog kreativnog pona\u0161anja sa principima svete knjige.
Ba\u0161 zato krajem XIX stolje\u0107a i tokom \u010ditavog pro\u0161log stolje\u0107a pa sve do dan danas, knji\u017eevnost postaje hermeti\u010dki ispunjena alegorijom i metaforama, jer joj postaje neophodno da se ogradi ne samo dr\u017eavne strukture i substrukture koja uzima potpunu i otvorenu takozvanu \u201clai\u010dku\u201d formu, kojom rukovode i odlu\u010duju uglavnom iteisti, nego isto tako mora izbje\u0107i konflikt i sa starim, jo\u0161 uvijek na snazi, institucionalnim dogmatizmom.
Svi protagonisti, autori i njhova djela, iz ovog perioda istovremeno sadr\u017ee, manje ili vi\u0161e, sva gorenavedena svojstva prefinjeno postavljena u metafori\u010dku i \u010desto hermeti\u010dku okolinu, iz dvostrukog kombinovanog razloga, nadzora prljave alianse. Ba\u0161 zato \u0161to se osje\u0107aju strogo opkoljenim i surovo napadanim sa svih strana, ponekad od svih slojeva dru\u0161tva, kako bi se odbranili raznih napada od strane takozvane lai\u010dke dr\u017eave, kao i od otrovanog udara institucionalnog vjerskog dogmatizma, moraju metaforizirati i sakriti me\u0111u redovima upravo su\u0161tinu knjige koliko-sve-jesmo-<\/i>i-koliko-trebamo<\/i>-biti slobodni. Takav kombinovani napad od strane saveza dviju ekstremnih korupcija istine koje naspram umjetnosti djeluju kao alijansa, sada su i globalna svakodnevnica svakom pojedincu u ve\u0107 previ\u0161e isprepletenom i pobrkanom svjetskom sistemu.
Ba\u0161 zbog toga, prava knji\u017eevnost i svi istiniti hrabri autori postaju otvoreni protivnici ovih krutih dr\u017eava i la\u017enih institucija, obuhvataju\u0107i i one sve\u0107eni\u010dke sisteme koji su pokorni dr\u017eavama. Jer pravi cilj knjige i umjetnosti jeste, radi ljudskog identiteta, otkrivanje i otvaranje u cjelokupnosti pred ljudima koliko-sve-jesmo-<\/i>i-koliko-trebamo-<\/i>biti slobodni. A upravo zbog toga \u0161to taj projekat globalizacije, koji vodi ta alijansa, jeste metak protiv slobode pojedinca i zajednice, \u010dovjeka i ljudskog bi\u0107a, zadatak umjetnosti obuhvata otkrivanje i otvaranje od samog izvora i prostranstvo slobode \u0161to je Stvoritelj podario svakom \u010dovjeku, pa sve do teleolo\u0161ke ta\u010dke na Sudnjem Danu.
Ono \u0161to je na po\u010detku ovog teksta nazvano \u201cJednostavna knjiga\u201d, nije ni\u0161ta drugo osim jedna sinteza jednostavnosti \u017eivota koji izvire iz \u010distog vrela prirodnog i nadprirodnog prava \u010dovjeka, koji je dar od Gospodara svjetova i objavljeno preko Svetih Knjiga, \u0161to je sasvim suprotno od svih kompliciranih sinteti\u010dkih izmi\u0161ljotina ljudske ograni\u010dene svijesti o nekom svom dru\u0161tvu bez principa, i shodno tome i bez slobode. Uvijek je bila i bit \u0107e do Sudnjeg Dana jedna grupa koja se trudi da to dru\u0161tvo otcijepi \u0161to dalje od ljudske ontolo\u0161ke su\u0161tine i shodno tome \u0161to dalje od Boga, a \u0161to bli\u017ee \u0111avolskim izmi\u0161ljotinama, sve to zbog jednostavnog razloga, zato \u0161to su te grupe ili klike predvo\u0111ene \u0111avolskim u\u010denjem koje vodi ka vi\u0161estrukom ropstvu pojedinca i zajednice.<\/p>\n