![\"Sje\u0107anje](\"http:\/\/akos.ba\/media\/k2\/items\/cache\/a9e72f0380abb27c2410feecf5a4f601_XL.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
Srpski nacionalisti, u zadnjih stotinjak godina poznati kao \u010detnici, uvijek su u\u017eivali u tome da po\u010dine neki zlo\u010din da li na pravoslavni blagdan (Bo\u017ei\u0107, Uskrs, Pravoslavna nova godina i sl.) ili pak na muslimanski (Ramazanski i Kurbanski bajram). \u010cetni\u010dka zvjerstva u Sand\u017eaku i gornjem Podrinju pravoslavnog Bo\u017ei\u0107a 1943. godine, Genocid nad Bo\u0161njacima i ostalim muslimanima Cetinja i okolice na Badnje ve\u010de 1711. godine, poznat kao \u201eIstraga poturica”, koju je opjevao i glorifikovao Petar Petrovi\u0107 Njego\u0161, taj srpskocrnogorski Gebels XIX stolje\u0107a, u svom Gorskom vijencu, epskoj pjesmi koja je jedan od temelja modernog srpskog ekstremizma i fundamentalizma, samo su neki od primjera te ve\u0107, slobodno mo\u017eemo re\u0107i, \u201etradicionalne \u010detni\u010dke prakse”. Tako je i Agresija na suverenu Republiku Bosni i Hercegovinu po\u010dela 31. marta 1992. godine u Bijeljini, ta\u010dnije no\u0107i s 31. marta na 1. april, 28. no\u0107i ramazana 1412. hid\u017eretske godine, a ne 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, kako se zvani\u010dno uzima datum i mjesto po\u010detka Agresije. Upravo te no\u0107i 31. marta, rat, u liku \u017deljka Ra\u017enatovi\u0107a Arkana, zakucao je na vrata bijeljinskih Bo\u0161njaka, Hrvata, Albanaca, Roma i probosanskih Srba. Goloruki, nesvjesni realnosti, Bo\u0161njaci i ostali probosanski Bijeljinci nisu bili spremni da se suprostave doma\u0107im semberskim \u010detnicima, ali i, poput parazita prido\u0161lim srbijanskim \u010detnicima, \u017eeljnih \u201eturske” krvi. No, rat u Bijeljinu nije stigao nenajavljen, kako se u prvi mah \u010dinilo njenom nevinom stanovni\u0161tu koje je uskoro, nakon skoro 50-godi\u0161nje pauze, ponovo osjetilo \u010detni\u010dki no\u017e na svojim \u0161ijama.<\/p>\n
Pored vijesnika rata na jugoslovenskom nivou (Milo\u0161evi\u0107ev govor na Gazimestanu 1989. godine, Agresija JNA na Republiku Hrvatsku), te bosanskom (JNA uni\u0161tavanje sela Ravno kod Trebinja, naseljenog Hrvatima, 1.oktobra 1991. godine, pucanja rezervista JNA po Tuzli i Kalesiji u oktobru 1991. godine, unaprijed pripremljeni koncentracioni logori, bunkeri i rame\u0161tena artiljerija JNA oko bosanskih gradova, progla\u0161enje Srpske Republike BiH 9. januara 1992. godine) bili su tu i lokalni vijesnici, izme\u0111u kojih su najjasniji bili sljede\u0107i: – 19. septembra 1991. \u2013 Formirana SAO sjeveroisto\u010dna Bosna \u201ekao neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koji \u0107e se pripojiti Jugoslaviji”, kako pi\u0161e u osniva\u010dkom dokumentu. Zanimljivo je da je ova srpska autonomna oblast, u koju su na kraju ulazile op\u0107ina Tuzla, Kalesija (sa Osmacima), Srebrenik, Br\u010dko, Zvornik (sa Sapnom), Lopare (sa \u010celi\u0107em), Ugljevik (sa Teo\u010dakom), Bijeljina, bila naseljena sa 70% nesrpskim stanovni\u0161tvom. – 9. i 10. novembar 1991. \u2013 Odr\u017ean je neustavni referendum na kojem se srpski narod izja\u0161njavao za formiranje srpske republike unutar BiH i ostanak te repuzblike u SFRJ, pa tako i Srbi Semberije. Naravno, za razliku od ovog, bosanskohercegova\u010dki referendum je odr\u017ean u skladu sa dotada\u0161njim ustavima BiH i SFRJ, na kojem i desetina Srba glasala za nezavisnost BiH. – 29. novembar 1991. \u2013 Nestao je Abdulah Kova\u010devi\u0107, predsjednik MBO (Muslimanske Bo\u0161nja\u010dke organizacije). Po\u0161to je bio glavni inicijator odvajanja \u010celi\u0107a iz op\u0107ine Lopare, iz razloga da Bo\u0161njaci \u010celi\u0107a ne budu dio parateritorije, odnosno samoprogla\u0161ene SAO Sjeveroisto\u010dna Bosna, odnosno Semberije i Majevice, rezervisti JNA su ga odveli iz njegove ku\u0107e u Vra\u017ei\u0107ima kod \u010celi\u0107a. Njegovo be\u017eivotno tijelo je 6. januara 1992. godine izba\u010deno iz helikoptera u blizini njegove ku\u0107e. Za ovaj zlo\u010din JNA nije niko odgovarao ni tada, a ni dan-danas, kao i za ostale sli\u010dne zlo\u010dine \u0161irom BiH. – 29. januar 1992. \u2013 Skup\u0161tina SAO Semberija i Majevica objavljuje svoje otcepljenje od BiH i poru\u010duje da oni koji ne\u0107e s njima, neka se isele. – 30. janaur 1992. \u2013 Skup\u0161tina Bijeljina donosi odluku o nelegalnom preuzimanju Radija Bijeljina i smjeni direktora SDK Huse Elezovi\u0107a. – 31. januar 1992. \u2013 Pod oru\u017ejem izvr\u0161eno preuzimanje Radija i smjena direktora SDK. Nave\u010de tog dana eksplodirala je bomba u prostorijama bijeljinske SDA. 1. februar 1992. \u2013 Eksplordirala bomba pred zgradom SDA u Bijeljini. Rafalni pucnji odjekuju nave\u010de gradom. Smijenjen Jusuf Trbi\u0107 sa mjesta glavnog i odgovornog urednika Radio Bijeljina i Semberskih novina, a na njegovo mjesto postavljen Pero Simi\u0107, novoimenovani ministar informisanja tzv. SAO Semberije i Majevice. Ina\u010de, Simi\u0107 je bio nekvalifikovan i za funkciju novinara, a kamoli urednike jednog radija i novina, jer je imao samo srednju stru\u010dnu spremu. 1\/2. februar 1992. \u2013 Pijani rezervista JNA Drago Mili\u010di\u0107 ubija \u0161estero ljudi. Zahvaljuju\u0107i ovom incidentu, protesti iz mjesnih zajednica, kojim bi bijeljinski narod digao glas protiv svega \u0161to se de\u0161ava, a koji su se trebali uskoro zbiti, nisu nikada odr\u017eani, jer je strah u\u0161ao u ljude.<\/p>\n
Da stvar bude gora, unato\u010d strahu, Bo\u0161njaci Bijeljine su se tje\u0161ili da rata ne\u0107e i ne mo\u017ee biti. – 28. februar 1992. \u2013 Formirana je isklju\u010divo srpska policija na teritoiriji tzv. Srpske Republike BiH, pa je tako, i Bijeljina, sa 40% nesrpskog stanovni\u0161tva (grad je po popisu 1991. godine imao 70% Bo\u0161njaka, ako izuzmemo srpsko selo Gojsovac i neka srpska prigradska naselja, koja su tada ra\u010dunata u dio grada), dobila 100% srpsku policiju. Zatim je do\u0161ao i 30. mart 1992. godine. Do tada je SDS preuzela kontrolu nad svim \u2013 op\u0161tinom, policijom, vojskom, teritorijalnom odbranom, javnim ustanovama i slu\u017ebama, firmama, medijima. Bo\u0161njaci su masovno pootpu\u0161tani sa svojih radnih mjesta uz apsurdne izgovore (Moju mater su otpustili iz Op\u0161tine pod izgovorom da nije imala polo\u017eeni kurs kori\u0161tenja ra\u010dunara, a pitanje da li je tada sva op\u0161tinska uprava imala i jedan ra\u010dunar!). Bo\u0161njaci Bijeljine i Janje na\u0161li su se u bezizlaznoj situaciji. Sva srpska sela koja su ih okru\u017eivala bila su do zuba naoru\u017eana oru\u017ejem JNA i Teritorijalne odbrane. \u0160tavi\u0161e, gradski Srbi, koji su \u010dini sedminu gra\u0111ana Bijeljine, imali su vi\u0161e oru\u017eja od 30 hiljada bijeljinskih Bo\u0161njaka i Roma. Bo\u0161njaci su bilo osu\u0111eni, samo toga nisu bili svjesni. Uve\u010de, tog 30. marta ba\u010dena je bomba na kafi\u0107 \u201eIstambul”, gdje se okupljala bo\u0161nja\u010dka omladina. Bilo je \u0161est povrije\u0111enih. Strah je zavladao gradom. Ovaj bomba\u0161ki napad \u010detni\u010dkog teroriste Aleksandra Zeki\u0107a iz semberskog sela Gojsovac bila je uvertira za ono \u0161to \u0107e usljediti sutradan nave\u010de. O ratnim zlo\u010dinima u Bijeljini tokom rata, pogotovo o zlo\u010dinima od 31. marta do 4. aprila, koliko su trajala divljanja arkanovaca, Jusuf Trbi\u0107 je napisao knjigu \u201eGluho doba”, gdje donosi i svoje vi\u0111enje po\u010detka rata u Bijeljini, \u010diji je svjedok i \u017ertva li\u010dno bio. \u201eZapucalo je u no\u0107i izme\u0111u utorka i srijede, izme\u0111u posljednje dana marta i prvog dana aprila. Tutnjalo je tu, oko nas, potmulo su odjekivale eksplozije, jedna za drugom, niko nije znao \u0161ta se de\u0161ava. \u010culo se da su stigli arkanovci, o\u010dekivalo se ne\u0161to, a niko nije znao \u0161ta se de\u0161ava, ali je iznad svega lebdjela stara, poderana iluzija da rata ovdje ne mo\u017ee biti, jer nema ko ratovati. Za ve\u0107inu nas rat je bio ono \u0161to smo vidjeli na filmu: jedna vojska puca na drugu. Ovdje su samo Srbi imali vojsku, policiju, oru\u017eje.<\/p>\n
Druge strane, jednostavno nema”, napisao je Trbi\u0107, izme\u0111u ostalog o po\u010detku \u201ekrvavog plesa” u Bijeljini. Re\u010denica koju je Trbi\u0107 \u010duo, dok je bio u rukama krvnika, a koju je izgovorio Mauzer: \u201eNe brinite, ne\u0107emo mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo”, dovoljno pokazuje koliko je ubijanje Bo\u0161njaka Bijeljine bilo planski isplanirano i dovedeno do bolesnog savr\u0161enstva. Svemu tome, naravno, rukovodilo se iz matice Srbije, tj. iz Beograda: \u201eKrizni \u0161tab SDS-a bio je vladar \u017eivota i smrti u Bijeljini. Njemu su, direktno iz Beograda, upu\u0107ivane dnevne naredbe, o kojima je govorila i Biljana Plav\u0161i\u0107, a njegovi \u010dlanovi su onda sve to stavljali na papir: koga ubiti, koga protjerati, koga samo oplja\u010dkati, koliko Bo\u0161njaka mo\u017ee danas iza\u0107i, ako plate, a koliko ih treba vratiti iz Ra\u010de. Taj krvavi posao naslijedilo je Ratno predsjedni\u0161tvo op\u0161tine. Policijski \u010das je sve Bo\u0161njake dr\u017eao no\u0107u u ku\u0107ama. Pa su tako Vojkan \u0110urkovi\u0107 i njegovi, ali i ostali iz policijskih i vojnih slu\u017ebi i paravojnih jedinica koje su se slegle u Bijeljinu, mogli da biraju koga \u0107e posjetiti i \u0161ta \u0107e mu raditi. U Bijeljini i Janji je otvoreno slobodno lovi\u0161te na Bo\u0161njake.” Ta\u010dan broj Bo\u0161njaka koji su ubijeni u tim pokoljima po\u010detkom aprila jo\u0161 uvijek se ne zna.<\/p>\n
Krivac je i Ha\u0161ki tribunal koji nije pokrenuo detaljnu istragu tih nemilih doga\u0111aja. Stoga je i broj osu\u0111enih za zlo\u010dine nad Bo\u0161njacima Bijeljine zanemarljiv. Brojni krvnici i dan-danas slobodno di\u0161u, \u017ertva se svakodnevno susre\u0107e sa svojim krvnicima. Procjenjuje je se da je u \u010detni\u010dkom divljanju u Bijeljini tokom aprila 1992. Godine,te kasnijim zlo\u010dina\u010dkim radnjama nastradalo izme\u0111u 700 i 1000 ljudi mahom Bo\u0161njaka, ali bilo je i Albanaca, Roma, te nekolicina Srba, probosanske, anti\u010detni\u010dke orijentacije. Ina\u010de, \u010detnici su imali obi\u010daj da ovakve Srbe ubiju, pa optu\u017ee Bo\u0161njake da su oni vinovnici njihove likvidacije. Do danas nijedan izravni po\u010dintelj nije odgovarao za ove zlo\u010dine, izuzev dva \u010duvara logora Batkovi\u0107 koji su bili bo\u0161nja\u010dke nacionalnosti. Dodu\u0161e, Biljana Plav\u0161i\u0107 i Mom\u010dilo Kraji\u0161nik su odgovarali za u\u010de\u0161\u0107e u organizaciji zlo\u010dina, ali brojni po\u010dinitelji koji su svoje ruke li\u010dno okrvavili hodaju slobodno. Mo\u017eete ih susresti u Bijeljini, Zvorniku, Beogradu – teorijski u svakom gradu RS i Srbije. Okru\u017eno tu\u017eila\u0161tvo je nedavno podiglo prvu optu\u017enicu zbog zlo\u010dina nad Bo\u0161njacima Bijeljine i to zbog zlo\u010dina nad Ramom Avdi\u0107em i njegovom porodicom. \u0160tavi\u0161e, podigli su optu\u017enice protiv 430 ljudi, ve\u0107inom Bo\u0161njaka.. Na kraju, kad je ve\u0107ina Bo\u0161njaka otpala sa spiska zbog neosnovanih optu\u017enica, broj onih protiv kojih su podnijete optu\u017enice je spao na 130, opet uglavnom Bo\u0161njkaka. Naravno, ove preostale optu\u017enice kupe pra\u0161inu u zgradi Okru\u017enog i op\u0161tinskog suda u Bijeljini. Zanimljivo je da je zgrada Suda izgra\u0111ena na vakufskoj zemlji, jednim dijelom na d\u017eamijskom mezarju, a drugim dijelom na mjestu Muslimanske kiraethane, kojeg su komunisti\u010dke vlasti oduzele neposredno nakon II svjetsko rata.<\/p>\n
Tako je zgrada Suda samo jedan od brojnih simbola kontinuiranog genocida i urbicida nad Bo\u0161njacima Bijeljine. Me\u0111utim, ni u medijima ni i u publicistici stanje nije mnogo bolje. Osim rijetkih novina, te publiciste Jusufa Trbi\u0107a, koji je napisao par knjiga na ovu temu, o genocidu i etni\u010dkom \u010di\u0161\u0107enju se rijetko pri\u010da. Ispada da je skoro 35 000 protjeranih, te oko 1 000 ubijenih Bijeljinaca i Janjaraca sami iscenirali ubistva, plja\u010dke, silovanja, prijetnje, logor Batkovi\u0107… Drugog dana Bajrama, nakon podne-namaza, s obzirom da je Dan \u0161ehida, MIZ Bijeljina je na \u0161ehidskom mezarju Lipi\u0107i, zajedno sa d\u017eematlijama i imamima Bijeljine, obilje\u017eio dan sje\u0107anja na Bijeljince koji su zlo\u010dina\u010dki ubijeni tokom rata, te na one koji su poginuli \u0161irom Bosne, brane\u0107i Republiku Bosnu i Hercegovinu, . U svom govoru, koji nam svima mo\u017ee slu\u017eiti za pouku, Samir ef. Cami\u0107, glavni imam MIZ Bijeljina, pohvalio je prisutne, kojih je ovih godina bilo vi\u0161e nego ikad, \u0161to su sa sobom poveli djecu i unuke, jer su, kako on ka\u017ee, upravo ona zalog da ne\u0107emo zaboraviti \u010detni\u010dke zlo\u010dine nad Bo\u0161njacima Bijeljine. Napomenuo je da je me\u0111u prisutnima i Omer Nargali\u0107 sa svojim sinom Salkom Nargali\u0107em. Naime, Omer Nargali\u0107 je sin poznatog bijeljinskog boksera Salke Nargali\u0107a-\u0106ose koga su arkanovci i doma\u0107i \u010detnici zvjerski ubili nakon mu\u010denja, u no\u0107i drugog na tre\u0107i april, namamiv\u0161i ga prijetnjom da \u0107e mu ubiti djecu. Omer je svom sinu dao ime po svom ubijenom ocu Salki. Efendija Cami\u0107 je uputio i dovu da ne dozvolimo da nas ponovo ucjenuju, prijete\u0107i da \u0107e nam ubiti djecu. \u017dalosno, ali i na nesre\u0107u o\u010dekivano, nijedan medij nije propratio ovaj doga\u0111aj, \u010dak ni Dnevni avaz. Niti jedan politi\u010dar nije bio prisutan, iako su izbori blizu. Me\u0111unarodna zajednica, koja se stalno busa u prsa kako \u0161titi prava ugro\u017eenih, tako\u0111e nije poslala ni jednog jedinog predstavnika. Bo\u0161njaci Bijeljine su zaboravljeni po ko zna koji put. Zauzvrat, uru\u010duju se dvije nagrade gradona\u010delniku Bijeljine Mi\u0107i Mi\u0107i\u0107u: priznanje za evropskog na\u010delnika Republike Srpske 2012, po odluci Evropskog pokreta u BiH, te me\u0111unarodno priznanje \u201eNajgradona\u010delnik 2012, koje dodeljuje Direkcija za izbor najmenad\u017eera BiH, jugoisto\u010dne i srednje Evrope.<\/p>\n
Time se nagra\u0111uje slavljenje 1. aprila kao “Dana oslobo\u0111enja” (\u010ditaj Dana oslobo\u0111enja Bijeljine od njenih Bijeljinaca koji su tu stotinama godina \u017eivjeli), koje obilje\u017eava doti\u010dni gradona\u010delnik, te totalno zapostavljanje i poni\u017eavanje preostalih Bo\u0161njaka Bijeljine i Janje na svim nivoima lokalne vlasti u Bijeljini, na \u010dijem je \u010delu upravo Mi\u0107i\u0107. \u017dalostan nam je ovaj svijet u kojem se diskriminacija, izolacija, ismijavanje potla\u010denih bijeljinskih i janjarskih Bo\u0161njaka nagra\u0111uje nagradama za najuspje\u0161nijeh gradona\u010delinka RS i cijele BiH! \u017drtvi ni \u0161ipak! Me\u0111utim, muslimani Bijeljine i Janje su, nadajmo se, ve\u0107 1992. godine shvatili (neki \u0107e shvatiti, samo da ne bude kasno) da ih samo Uzvi\u0161eni Bog ne\u0107e zaboraviti, pod uslovom da oni njega ne zaborave, kako su ga u plimi komunisti\u010dkog trenda ve\u0107ina Bo\u0161njaka i zaboravila. Spisak “muslimanskih ekstremista” Krizni \u0161tab SDS-a, na \u010dijem je \u010delu tada bio poznati semberski \u010detnik Ljubi\u0161a Savi\u0107-Mauzer, koji je ubijen 2000. godine, najvjerovatnije u Milo\u0161evi\u0107evom razra\u010dunavanju sa svojim nekada\u0161njim \u201ejaranima”, objavio je 15. maja 1992. godine u prvom broju SIM novina da su sljede\u0107e osobe nastradale, tj. da su sljede\u0107i \u201emuslimanski ekstremisti” ubijeni: Ziberi Ajru\u0161 (1968), Maid Sinanovi\u0107, Salko Nargali\u0107-\u0106osa (1960), E\u0161ef Beganovi\u0107 (1960), Alija Mujki\u0107 (1927), Sead Krajinovi\u0107. Mustafi Kom\u0161i\u0107u (1933) pucali su u noge i ostavili da krvare\u0107i umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarevi\u0107 (1941), Sabit Arifovi\u0107 (1935), Red\u017eep \u0160abanovi\u0107, njegova \u017eena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Im\u0161irovi\u0107 (1929), Feriz Karasulji\u0107 (1959), Bisera Bi\u0161anovi\u0107 (1933), njene k\u0107erke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danovi\u0107 (1976), podstanarka Radmila Novakovi\u0107. Ubijeni su bra\u0107a Ibrahim (17) i Almir (16) Belki\u0107, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ili\u0107, D\u017eevad Osmanovi\u0107 (1978), D\u017eevad Ja\u0161arevi\u0107 (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdi\u0107 (1964), Majda Izi\u0107 (1929), Bego \u0160indri\u0107 (1942), Huso Beni\u0107 i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Luki\u0107a, brata narodnog heroja Veljka Luki\u0107a Kurjaka, te svjedoke tog zlo\u010dina Antoniju Ostoji\u0107 (1926) i Zvonka Lazarevi\u0107a (1972).<\/p>\n
<\/p>\n
Izvor: saff.ba<\/strong><\/p>\n <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Jusuf D\u017eafi\u0107<\/p>\n","protected":false},"author":125,"featured_media":125965,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[10196],"tags":[],"class_list":{"0":"post-125962","1":"post","2":"type-post","3":"status-publish","4":"format-standard","5":"has-post-thumbnail","7":"category-iz-pera-nasih-autora"},"yoast_head":"\n