![\"0-0-strpci_bez_mezara\"](\"https:\/\/sandzakpress.net\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2015\/02\/0-0-strpci_bez_mezara.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
“I Allah stvori \u010dovjeka i dade mu sve blagodati ovoga svijeta, a on, \u010dovjek, ne mare\u0107i za ljudskost, okalja sve. Svaki pedalj trave pretvori u blato, svaku du\u0161u progna iz bo\u017eije milosti ostavljaju\u0107i da vje\u010dno trajemo pod nebeskim svodom u nadi da \u0107emo sje\u0107anjima utkati nur u d\u017eennetske du\u0161e svih onih koji su \u017ertve zlog udesa jednog vremena”.<\/strong><\/p>\n Na pragu omalene ku\u0107e sjedjela je osamdesetogodi\u0161nja Mejra i gledala u vedro nebo, \u010diji su se zraci sunca probijali kroz ogromnu kro\u0161nju orahovog drveta. Ku\u0107a, oronula od vremena i ljudskog nemara, sjedinila se sa stari\u010dinim izgledom. Njene ruke, mr\u0161ave i ispucale, stezale su \u010dvrsto ma\u010dugu kojom se pridr\u017eavala za tlo. Usta suva, modra i uvu\u010dena, podsje\u0107ala su na prezimljenu jabuku, koja je zaboravljena u fioci starog kredenca. Ispod sitnih i umornih o\u010diju, nazirali su se sivomaslinasti kolutovi podo\u010dnjaka koji su bili premre\u017eeni borama. Da je mogla da vrisne, njen bolan krik bi potresao svaki pedalj bihorskog kraja.<\/p>\n Ni sino\u0107 nije spavala. Zaspala je samo na trenutak. Opet je sanjala isti san koji joj poput aveti ve\u0107 dvadeset godina neumorno luta du\u0161om, prijete\u0107i da joj samelje svaki damar oko srca. San je stra\u0161an i zlokoban. I sino\u0107 je bila u Bistrici, svom rodnom mjestu . Vidi sebe kao djevoj\u010dicu kako viri kroz pukotinu, sakrivena u jaslima \u0161tale, Napolju zavezani oko sijena, u bolu i gr\u010du, zapoma\u017eu njeni roditelji i tri brata. To zapomaganje je propra\u0107eno smijanjem nekih stra\u0161nih, prljavih i bradati ljudi. Odjednom vidi plamen. Sna\u017ena vatra zahvata sijeno. Zapomaganje njenih najmilijih pretapa se u kuknjavu, vrisku i naposljetku u krike smrti. Ona zavla\u010di \u0161amiju u usta da zlo\u010dinci ne \u010duju njene bolne vapaje. I onda, tu pored nje, pojavljuje se njen sin Sakib. Ste\u017ee ga za ruku. On se otima. Nemo\u0107na je da se pomjeri i da bilo \u0161ta ka\u017ee. Sakib juri ka vratima i gubi se u plamenu vatre spajaju\u0107i svoju du\u0161u sa du\u0161om svojih predaka. Nana \u0107uti ve\u0107 dvadeset godina, \u0107uti i \u010deka istinu. Njeno ranjeno srce je prekriveno tamom i prazninom. Vrijeme je u\u010dinilo da sje\u0107anja na stradanja njene porodice za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su ih \u010detnici spalili oko sijena, polako blijede. No, niko ne zna da \u0107e ta slika vje\u010dno plamtiti u njenoj du\u0161i, iako je zamagljena velom tuge koji se nadvio nad njenom ku\u0107om prije dvadeset godina. Imala je sina Sakiba, koji je radio u Beogradu, negdje na gra\u0111evini. Jedanput mjese\u010dno je uspijevao da do\u0111e i da posjeti majku. Htio je da zaradi, da napravi ku\u0107u za svoju majku, da dovede nevjestu, da majci podari unu\u010dad. Imao je samo nju. Otac mu je umro davno. Pao je sa sijena i paro\u0161ci vile su mu se tada zarile u srce.<\/p>\n Tog februara 1993. godine, Sakib je krenuo iz Beograda. Majka ga je o\u010dekivala te ve\u010deri. Sakib joj je svaki put zaokru\u017eivao datum na kalendaru da je podsjeti na dolazak. Ovog puta je bio zaokru\u017een 27. februar. Majka, kao i svaka druga, spremala je najukusnija jela za svog sina, jer joj se svaki put \u010dinilo da je sve mr\u0161aviji . Znala je da voli pitu ukotur. Dok je tanjila jufke, njen Sakib se pribli\u017eavao \u0160trpcima. Svaki dolazak ku\u0107i \u010dinio ga je sre\u0107nim. Bio je vezan za svoju majku. Osim toga, na posljednjem saboru na Turjaku, upoznao je Eminu. Dala mu je \u010devre. Obe\u0107ala mu se.<\/p>\n U kupeu su mu bili saputnici Dragan i stara Milijana, sin i majka. Bili su u posjeti Draganovoj sestri Ljubici u Beogradu. \u017divjeli su u Beranama. Brzo su se upoznali. Da li zbog \u017eelje da dobiju na vremenu i da \u0161to prije stignu, ili zbog ljudskosti i topline koja je izvirala iz njihovih du\u0161a, ovo troje ljudi nije prestajalo sa pri\u010dom. Tu u kupeu stopila se ljudskost.<\/p>\n Ubrzo su stigli u \u0160trpce. Tog dana je voz neuobi\u010dajeno dugo stajao na stanici. Sakib je nekoliko puta ustajao i nekakav crv sumnje mu je razjedao srce. Strah mu se uvukla pod ko\u017eu. Rat je uveliko buktao u Bosni, a oni tu, u dijelu teritorije Bosne i Hercegovine. Vidjev\u0161i ga zabrinutog, stara Milijana mu pru\u017ei pola jabuke, a drugu polovinu dade sinu Draganu. Ba\u0161 u tom trenutku u kupe u\u0111o\u0161e dva naoru\u017eana mu\u0161karca, pripadnika srpskih paravojnih formacija. Nosili su maskirane uniforme. Bili su prljavi,kosmati i bradati. Jedan od njih dvojice je imao kokardu na kojoj je bila ucrtana trobojka. Zatra\u017ei\u0161e im li\u010dne karte. Nedugo zatim, Draganu i Milijani vrati\u0161e isprave, a Sakibu reko\u0161e da po\u0111e sa njima. Sakib se strese, ali se strese i starica. Sakib je nijemo gledao nemo\u0107an u tom trenutku da i\u0161ta ka\u017ee. Pogledao je u Dragana i kao da tra\u017ei pomo\u0107, i pru\u017eaju\u0107i mu torbu, tiho je izgovorio: Dragan nemo\u0107no pru\u017ei torbu ka njemu, a on je drsko i alapljivo povu\u010de ka sebi i ubrzo je otvori. Zavukao je svoju prljavu ruku i po\u010deo ne\u0161to da tra\u017ei. Nezadovoljan onim \u0161to je na\u0161ao, baci je Milijani ispred nogu . Milijana se sa\u017ee i drhtavim rukama privu\u010de torbu k sebi.<\/p>\n Nakon izvjesnog vremena iz voza je si\u0161ao Sakib pod pratnjom ova dva vojnika, koji su ga prijete\u0107i oru\u017ejem pripojili ve\u0107oj grupi civila, koji su bili opkoljeni vojnicima. Zvi\u017eduk voza pomije\u0161an sa krikom bola stare Milijane odzvanjao je tog stra\u0161nog februara kroz promrzlu golet krvavih \u0160trpaca.<\/p>\n Dragan je \u0107utao i trpio tu zlokobnu ti\u0161inu svjestan da \u0107e do kraja \u017eivota \u017eivjeti sa osje\u0107anjem sramote zbog nemogu\u0107nosti da pomogne nemo\u0107nom, a duboko u du\u0161i je osje\u0107ao krivicu da je \u0107utanjem na neki na\u010din u\u010destvovao u zlo\u010dinu hladnog ubijanja nemo\u0107nih i nevinih.<\/p>\n Februarska zima je tog dana Sakibovu du\u0161u stopila sa drhtanjem pahuljica koje su bje\u017eale od zamagljenih zvijezda i koja \u0107e,mo\u017eda, nadu za trajanjem prona\u0107i pod crnom i hladnom zemljom. Zao usud ljudskog zlo\u010dinstva je tog dana svojim kand\u017eama pro\u017edro jo\u0161 sedamnaest nevinih du\u0161a. Tijela \u017ertava koja su nosili biljeg druge vjere, nikada nijesu prona\u0111ena, a kosti sakrivene od stuba srama ljudskog zlo\u010dina, odnijela je surova Drina razbijaju\u0107i muk ti\u0161ine ljudskog stradanja.<\/p>\n I evo, majka i poslije dvadeset godina \u0107uti i \u010deka. Njena du\u0161a trpi. O\u010dajni uzdah nade nikako da zamre. I dok se njen prigu\u0161eni pla\u010d \u0161iri selom, vjetar iz tajnovitog pravca po\u010de da joj mrsi sijedu kosu i da joj povla\u010di \u0161amiju unazad. Povukla je i prekrila \u010delo. Lijevo oko nikako da joj sasu\u0161i. Evo dvadeset godina, neprestano, suze joj kvase lice i to samo iz lijevog oka. Mo\u017eda se nadaju da dopru do njenog srca i na trenutak ugase vatru bola koja je pe\u010de i koju nikakve vode ne mogu ugasiti, mo\u017eda\u2026.<\/p>\n Spu\u0161ta se mrak. Gluva je ti\u0161ina. Jedino se \u010duje treperanje gore koja se polako gubi iza magle. I opet se \u010duju \u0161umovi. Mo\u017eda su to sje\u0107anja majke, koja ljube svaku stazu kojom je prolazio njen Sakib. Ali ne, crni d\u017eip se zaustavi ispred Mejrine ku\u0107e. Iza\u0111o\u0161e dva \u010dovjeka. Starica ih je nijemo gledala dok su silazili i gazili po uskom puteljku poplo\u010danim grubo klesanim kamenom. Sakib je prije odlaska taj puteljak poplo\u010dao. Znao je da u prolje\u0107e kada snijeg po\u010dne da se otapa sa planine, voda dopre i do njihove ku\u0107e i pravi rupe. Eto, ova dva \u010dovjeka gaze tim puteljkom i gledaju da ne isprljaju cipele. Prilaze starici nadaju\u0107i se da \u0107e da ustane. Me\u0111utim, starica je poput klade pri\u010dvr\u0161cena za svoj prag i suznim o\u010dima ih gleda. \u010ceka \u0161ta \u0107e da ka\u017eu. Nada se da su, mo\u017eda, prona\u0161li Sakibovo tijelo i da \u0107e kona\u010dno njegove kosti ukopati i dati mu spokoj du\u0161i.<\/p>\n \u2013 Nano, kako si \u2013 misle\u0107i da ne \u010duje dobro re\u010de povi\u0161enim tonom neznanac. Starica je i dalje \u0107utala, ali tu njenu ti\u0161inu razbi\u0161e koraci jo\u0161 jednog mu\u0161karca koji im je prilazio nose\u0107i d\u017eak. Gledala je u ono \u0161to je taj \u010dovjek nosio. Srce po\u010de da joj lupa, a svaki damar tijela se zate\u017ee.<\/p>\n \u2013 Nano, zavika opet Refo. Ovi dobri ljudi su ti donijeli d\u017eak bra\u0161na, evo, vele i \u0161e\u0107era ima. \u0106utala je i skrenula pogledom ka klupi ispod oraha. Nijesu shvatili da ih u ovom trenutku niti vidi, niti \u010duje. Gledala je u daljinu i \u010dekala. Nano \u2013 sada joj ve\u0107 nje\u017enije re\u010de hvataju\u0107i je za mr\u0161avu ruku pa nastavi- sjutra su izbori, do\u0107i \u0107emo rano da glasa\u0161, evo ti ovaj broj da zaokru\u017ei\u0161 \u2013 i napisa joj na dlan. Uskoro stara Mejra u\u0111e u svoju tro\u0161nu ku\u0107u. Rano je legla. Ujutru je mrtvu prona\u0161ao Refo, koji je doveo izbornu komisiju za jo\u0161 jedan glas.<\/p>\n Na starom otomanu le\u017ealo je be\u017eivotno tijelo Sakibove majke. Tu pored njene glave, le\u017eala je i torba koju je Dragan davno donio i ispunio obe\u0107anje dato Sakibu onog kobnog dana na stanici u \u0160trpcima. Na lijevoj \u0161aci, s unutra\u0161nje strane, nazirala se plava boja od markera. Suze jedne nesre\u0107ne majke su te ve\u010deri obrisale broj koji je u ovom suludom vremenu mjerilo ljudskih vrijednosti. Dvadeset godina se ucvijeljena nadala da \u0107e zvijeri koji su vjeru i ime uzeli za krivicu njenom Sakibu, biti uhva\u0107ene, a ovi neljudi joj upisa\u0161e broj na ruku kojom je milovala svog Sakiba.<\/p>\n Tog dana su je ukopali. Nije bilo pla\u010da niti suza, jedino je bilo ljutnje i mrmljanja jer se d\u017eematlijama obu\u0107a lijepila za blato pomije\u0161ano sa prosutim bra\u0161nom. Autor: Mirsada Bibi\u0107 \u0160abotic,prof.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Mirsada Bibi\u0107 \u0160abotic<\/p>\n","protected":false},"author":83,"featured_media":122854,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[10196],"tags":[],"class_list":{"0":"post-122853","1":"post","2":"type-post","3":"status-publish","4":"format-standard","5":"has-post-thumbnail","7":"category-iz-pera-nasih-autora"},"yoast_head":"\n
\n\u2013 Nano, nano, jesi li se naspavala \u2013 zavika\u0161e mali\u0161ani tjeraju\u0107i goveda na pa\u0161u. Ti umilni djetinji glasovi na trenutak razbi\u0161e agoniju koja je poput br\u0161ljana pustila korijenje oko njene bolne du\u0161e i koja je i u snovima razjedala. Trgla se i prag je za\u0161kripio. Ni\u0161ta im nije odgovorila, samo im je klimnula glavom.<\/p>\n
\nGdje \u0107ete ga za ime boga \u2013 zavika usplahirana Milijana.
\nGledaj svoja posla baba \u2013 zavika o\u0161tro jedan od njih.<\/p>\n
\n\u2013 \u010cuvaj mi ovu torbu, unutra je ne\u0161to za moju majku.
\nDragan je samo klimnu glavom
\n\u2013 Daj tu torbu ovamo \u2013 ljutito re\u010de onaj isti vojnik, koji se prethodno obratio Milijani.<\/p>\n
\nStarica je \u0107utala gledaju\u0107i u dva \u010dovjeka na \u010dijim usnama se mogao uo\u010diti vje\u0161ta\u010dki smije\u0161ak. Jednog je prepoznala. Bio je to njen kom\u0161ija Refo.
\n\u2013 Nano \u2013 povi\u0161enim tonom zavika Refo \u2013 prepoznaje\u0161 li me?<\/p>\n
\nO\u0161tar bol jo\u0161 jednom probi stari\u010dine grudi, a iz onog lijevog oka prestado\u0161e suze da liju. \u0106utala je, ali njena slomljena du\u0161a trpjela je svu patnju ovoga dunjaluka.
\n\u2013 Nano \u2013 potkoljen\u010div\u0161i se opet prozbori Refo \u2013 gdje \u0107e\u0161 da ti ovo spustimo?<\/p>\n
\nMisle\u0107i da im pogledom ukazije na klupu, spustili su d\u017eak na nju. Me\u0111utim, d\u017eak se rascijepa i bra\u0161no po\u010de da ispada. Nekako su uspjeli da ga smjeste na sredinu klupe gaze\u0107i svojim cipelama po njegovim ostacima rasutim po ba\u0161ti. Refo tada pri\u0111e starici dr\u017ee\u0107i marker u ruci.<\/p>\n
\nU tom trenutku Mejri zadrhta\u0161e ruke i bijesno ih ste\u017ee. Bolan krik se prote\u017ee njenim tijelom. Ovi ljudi se uznemiri\u0161e i bez pozdrava odo\u0161e.<\/p>\n
\nMezar su obilje\u017eili kamenom iz \u010dijih se \u0161upljina i dalje \u010duje vapaj jedne majke da i mrtva \u010deka istinu. Sivilo kamen na mezaru svjedo\u010di\u0107e o ukletoj sudbini \u010dovjeka i njegovom usudu da \u010desto bude nedu\u017ena \u017ertva rulje bezumlja i nedoku\u010dive tajne i bezdana ljudske prirode.
\nIstorija se ne ponavlja, \u010dovjek je onaj koji se ponavlja!<\/p>\n