Prošle godine smo zajedno pobjegli. Nikada nismo ni pomislili da to možemo uraditi. Znao sam da će naša djeca prestati da razgovaraju sa nama. Ali, moja žena i ja živimo već 47 godina zajedno. Svakog dana prije izlaska sunca ona mene prvo budi i onda klanjamo zajedno. Za ovih 47 godina nismo proveli niti jedan dan jedno bez drugog.
Lice moje žene je prvo što ugledam svakoga dana. Zajedno smo odgojili naše šestoro djece. U prošlosti često sam uspijevao da nabavim jedan obrok za moju porodicu, a ja i moja žena smo gladovali po cijeli dan nakon što bismo nahranili našu djecu. Nikada se nije žalila, nikada mi nije rekla da nisam uspio kao muž. Nakon toliko patnji nikada nismo jedno drugo napustili, nikada se nismo posvađali i nikada nismo izgubili povjerenje jedno u drugo. Kada je stariji sin uzeo mene a najmlađa kćerka svoju majki, nismo shvatili da nas razdvajaju. Naša djeca slabo zarađuju i imaju svoje troškove. Nakon što ispune potrebe svoje djece naše potrebe za njih predstavljaju teret. Sve znamo ali bilo nam je nemoguće da prihvatimo da više nećemo biti zajedno. Stidljivo sam upitao svog starijeg sina i on se jako iznenadio. Rekao mi je da nijedno od njih nije u mogućnosti da brine za nas oboje.
Pokušao sam da se prilagodim, ali svakog jutra sam se budio želeći da vidim njen osmijeh. Cijeli dan sam proveo u iščekivanju da se moj sin vrati kako bi mogao razgovarati sa njom preko njegovog telefona. Ali on je došao kasno kada su kod moje kćerke već zaspali. Onog dana kada sam mogao čuti njen glas nijedno od nas nije moglo progovoriti ni riječ. Osjetio sam koliko je pokušavala da obuzda svoj suzni glas i kako je mrmljala glupe stvari. Nikada nisam ni pomislio da će nam život može biti tako besmislen jedno bez drugog. Svaki dan sam želio trčao do kćerkine kuće koja je bila daleko od moje. Onda jednog dana sam skupio hrabrost i rekao sam joj da želim da zajedno pobjegnemo. Na moje iznenađenje rekla mi je da idemo odmah. Uzeo sam štap i nisam se osvrnuo. Pobjegli smo zajedno praznih ruku.
Sada prodajem dječje igračke. Jedva da mogu dnevno zaraditi 100 taka (2,20 KM) i nakon što se vratim kući pronađem hranu na našem krevetu. Naša djeca su nas jednom posjetila prošle godine, rekli su nam da smo ih razočarali, da smo ih ponizili svojim ponašanjem. Ništa nismo rekli. Ne želimo ih povrijediti. Odlučili su da više ne dolaze. Ponekad se osjećamo loše zbog naše djece, nedostaju nam. Ali, znamo da nam vrijeme prolazi. Ja sam 15 godina stariji od moje žene. Svakoga dana mogu umrijeti na cesti dok prodajem igračke tako da štedim ponešto novca jer ne želim da moja žena prosi od ljudi novac kako bi završila moj posljednji posao. Ali svakoga dana moja žena puno plače tokom namaza, kada god je pitam zašto toliko plače ona uvijek kaže: “Želim da umrem s tobom”.
Šemsuddin Mija (77) i njegova žena Rekha Begum (62)
Akaš, Bangladeš
Izvor: IslamBosna.ba/facebook
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
