
SA MALO RADA MOZE DOBRO DA SE ŽIVI – NIGDJE KAO KOD NAS
Ostao sam da radim na selu i bavim se poljoprivredom i stočarstvom, čime su se bavili i moji stari. Čini mi se da se nigdje kao kod nas s manje rada bolje ne živi. Moj otac je držao preko 200 ovaca, petnaestak goveda, dva konja.Izdizalo se na planinu Volušnicu, a poslednjih godina na Popadiju, jer je tamo otvoren put i može se traktorom. Za stočare je to jedna od najljepših planina. U proljeće izdignemo u Grebaje, gdje imamo imovinu i stanove, a početkom ljeta na planinu, a u jesen obrnutim redosledom.
Pored svojih, kosimo sijeno i na nekoliko komšijskih livada, tako da se za zimu dobro pripremimo, što nam i te kako dobro dođe, jer su ovo oskudna vremena i mnogo lakše je sijeno pokositi nego ga kupiti. Kako ovdje zna da iznenadi snijeg, na vrijeme se sve mora obezbijediti, jer se ranijih godina događalo da nas loše vrijeme iznenadi i onda nastupe pravi problemi – priča Duraković, ističući da on voli selo i planinu prisjećajući se dana kad je planinom vrvilo od života, i ne bi se kaže mijenjao ni za kakav drugi život i ako stočarstvo nije baš lak posao.
Zato, mladima koji su bez posla poručujem da se ne stide sela i neka se sjete kako su i njihovi stari od sela živjeli i radili, imali i školovali svoju djecu i da je to jedan častan i pošten posao. Ja uvijek kažem samo da se radi i nema gladi – poručuje Ilijaz Duraković. (Dan)
Može bogumi nego hoće svi na tacnu i da imaju štikle od 20cm nokti ka u veštica a holj para