Ogromne promjene dešavaju se i na međunarodnoj političkoj sceni i nije nikakva posebna mudrost ukazati na činjenicu da će se sljedećih nekoliko godina Bosna i Hercegovina i Bošnjaci naći pred teškim iskušenjima. Bila bi veleizdaja da Bošnjaci takva iskušenja dočekaju sa slabih pozicija, političkih ili bilo kakvih drugih, bez legitimnog ili uopće bilo kakvog načina da samostalno djeluju i odlučuju o svojoj sudbini i budućnosti svoje države.
Kratak i gotovo lakonski komentar Milorada Dodika na odluku Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine kojom se osporava Zakon o Danu Republike Srpske – 9. januaru, da mu je besmisleno komentirati takve odluke te da će “Republika Srpska nastaviti da obilježava Dan Republike 9. januara”, možda je ponajbolji pokazatelj koliko su ojačale secesionističke politike u Bosni i Hercegovini te kako ne postoje nikakvi mehanizmi da se one zaustave. Čak ni Dodik, koji inače koristi upravo ovakve prilike da danima jauče o ugroženom srpstvu, nemogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine i neotuđivom pravu manjeg bosanskohercegovačkog entiteta na samostalnost, ovaj put nije našao za shodno da posebno zloupotrebljava ni povod ni medijski prostor. Razlog je jednostavan koliko i tužan, naime, Dodik je potpuno u pravu. U manjem entitetu nastavit će se s proslavama ovog neustavnog praznika i niko ne može ništa efikasno uraditi povodom toga.
Potpuno je isto i s porukama koje je Dodik uputio kao Vučićev gost u Nišu, prilikom obilježavanja dvadesete godišnjice NATO bombardiranja Srbije. Tu je priliku iskoristio da poruči kako su “godine i decenije koje dolaze, godine našeg državnog ujedinjenja”, misleći na ujedinjenje Srbije i manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, pa dodao još i to da “drugog puta jednostavno nema. Ne vjerujem da je Bosna i Hercegovina moguća kao država jer je i ona rezultat ideologije i politike koja je donijela bombardovanje Republike Srpske i Srbije”.
Sve je to Dodik, naravno, izjavio uz punu Vučićevu saglasnost, jer Dodik govori ono što Vučić ne može i ne smije. Barem za sada. Najveća ironija svakako jeste ta što o raspadu Bosne i Hercegovine i ujedinjenju jednog njenog dijela s drugom državom priča čovjek koji je trenutno predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
To je još jedan odličan primjer nadrealizma u kojem se nalazi naša država i primjer ogromne drskosti separatističkih politika koje dobro znaju da više ne postoje ni snage, a kod stranaca ni volja, niti bilo kakvi mehanizmi kojima bi se sankcionirao ovaj pokušaj puzajuće podjele, odnosno teritorijalne razgradnje Bosne i Hercegovine.
A da su takve politike sasvim otvorene u onome što rade i što tek planiraju uraditi, govori i najava Dragana Lukača, ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, da se planira izmjena Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima u cilju formiranja rezervnog sastava policije. Lukač tvrdi kako “moramo da imamo dodatne snage uz pomoć kojih možemo da odgovorimo sigurnosnim izazovima koji nas očekuju, a koji nisu mali. Iz tog razloga planiramo da uvedemo nove snage koje bi mogle da odgovore zadatku zaštite našeg stanovništva”.
Naravno, svi mi koji se sjećamo ranih devedesetih odlično znamo da je to ustvari samo eufemizam za legalno obučavanje dovoljnog broja ljudi, buduće Dodikove pješadije, te da se, u suštini, radi o pretvaranju policije u buduće paravojne formacije. Sve ostalo može stići iz Srbije u roku od nekoliko sati ili dana. U takvom kontekstu treba posmatrati i buduće izmjene i dopune Zakona o oružju i municiji na nivou RS-a za koje je Lukač rekao da predstavljaju liberalizaciju postojećeg zakona koji će ubuduće “svim licima koja nemaju kriminalnu prošlost omogućiti da pribave naoružanje”, te dodao: “Potpuno smo ukinuli oporezivanje lovačkog naoružanja, tako da sada svi lovci mogu raspolagati sa većim brojem pušaka.” Postoji li iko kome nije jasno da je na sceni ne samo legalizacija naoružavanja (srpskih) masa nego i legalizacija gomilanja pješadijskog oružja?
Ništa bolje nije ni u vezi s otvorenom secesionističkom politikom koju vodi Čovićev HDZ. Štaviše, ta politika, vjerovatno potaknuta ostalim centrifugalnim procesima, svakim danom postaje ostrašćenija i drskija u negiranju haških presuda i u namjeri da rehabilitira zločinačku tvorevinu Herceg-Bosnu ne samo u historijskom kontekstu nego i kao nekakav budući model političko-teritorijalnog ustroja. U tom je duhu i 27. marta održan četvrti sabor tzv. HZHB, na kojem je Dragan Čović počeo svoje izlaganje riječima: “Svi vi kojima je na srcu Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, odnosno Hrvatska Republika Herceg-Bosna, od srca vas pozdravljam”, da bi zatim i pozdravio “utemeljitelje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, odnosno Hrvatske Republike Herceg-Bosne, generale, ratne zapovjednike i oce svećenike”.
Čović je u nekoliko riječi sasvim otvoreno pokazao koliko drži do pravosnažnih presuda Haškog tribunala, ustvrdivši da treba “očuvati ono što je prevrijedno, a to je upravo ime Herceg-Bosna”, te da se “na prostorima gdje žive Hrvati i gdje je postojala i djelovala ova zajednica, odnosno republika, hrvatski narod dobrano očuvao kao konstitutivan, suveren i jednakopravan”. Ipak, najznačajnije od svega jeste to što je Čović najavio potpuni povratak u život ove zločinačke tvorevine izjavom kako je “duboko uvjeren da možemo naći dosta sredstava i logistike da Herceg-Bosna funkcionira. Isto tako, moramo se reorganizirati i prilagoditi vremenu. Jer danas mora biti uvažavanje realnog života, naše mogućnosti da kroz institucije, koristeći Ustav, Aneks 4 Daytona, mi na neki način uvežemo sve ono što danas, uz HZHB, nosi ime Herceg-Bosna.” Štaviše, Čović je ovom i sličnim izjavama potvrdio da Herceg-Bosna de facto postoji i funkcionira ne samo kroz politiku nego i kroz, kako Čović sam tvrdi, “gospodarska, informacijska, informatička društva, odnosno znanstvene, kulturne, sportske zajednice”.
Ako stavimo ovakve Čovićeve izjave u kontekst skandala s upornim pokušajima Hrvatske obavještajne službe SOA da vrbuje građane Bosne i Hercegovine, uglavnom pripadnike selefijskog pokreta, te da ih iskoristi kao trojanske konje da bi Bosnu i Hercegovinu predstavila kao terorističku bazu i prijetnju evropskoj sigurnosti, a sve radi dezavuiranja bošnjačkih političkih pozicija, prikazivanja Bosne i Hercegovine kao propale države i legitimiziranja ideje trećeg entiteta kao jedinog načina da se Hrvati, tj. kršćani, zaštite, onda dobijamo izuzetno zabrinjavajuću sliku pravih namjera našeg zapadnog susjeda. Očito je da su svojevremene izjave hrvatske predsjednice Kolinde o Bosni i Hercegovini kao uporištu desetina hiljada terorista ipak dio neke dugoročnije politike prema Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je da je takav neprijateljski politički kurs prepoznat i u trećim zemljama, pa su čak i njemački mediji, tradicionalno naklonjeni Hrvatskoj, poput lista Die Tageszeitung, ovakvu aferu nazvali nastavkom hrvatske kampanje protiv Bosne i Hercegovine, a koja za cilj ima uspostavljanje tzv. trećeg entiteta. Takvi nasrtaji odlično su na terenu sinhronizirani s velikosrpskim atacima na Bosnu i Hercegovinu, te tako dvije separatističke politike jedna drugu nadopunjuju, nadahnjuju, ispomažu i pokušavaju legitimizirati prema vani, baš kao što je to bio slučaj i teške 1993. godine.
Sasvim je očito da se takvi procesi, koji predstavljaju opasnost za opstanak Bosne i Hercegovine, ali i dugoročni opstanak Bošnjaka, sve više ubrzavaju i dobijaju na snazi. Vijesti takve vrste gotovo su svakodnevne, dok ono što bi se moglo nazvati bošnjačkom javnošću luta između paraliziranosti zebnjom zbog onoga što nosi budućnost i preokupacije krajnjim marginalijama. Naravno, ova teška situacija unutar bošnjačkog kolektiva nije slučajna. Ona je dio većeg plana, što je sasvim jasno svakome ko vidi posljedice višedecenijske medijske okupacije i stalne političke subverzije, gdje se kao glavni problem u Bosni i Hercegovini konstantno postavlja i tretira pitanje političke reprezentacije Bošnjaka kao naroda.
Ipak, ne može se tvrditi da su Bošnjaci došli u današnju situaciju bez ikakve vlastite odgovornosti, tj. odgovornosti svojih političkih, intelektualnih i kulturnih elita. Te elite nikada nisu, osim floskula o suživotu, parola o pomirenju, pokliča o suverenosti, dugoročnih nadanja i dobrih želja, javno formulirale niti objasnile za kakvu se one Bosnu i Hercegovinu, u kontekstu politike mogućeg i realnog, bore i zalažu. Lijepo je pričati o toleranciji, ali šta raditi ako je ona jednostrana; moralno je biti za suživot, šta ako njega nema ondje gdje su Bošnjaci manjina; historijski je odgovorno pričati o pomirenju, šta ako se pomirenje uvjetuje kao proces mirenja žrtve s rezultatima zločina; progresivno je zalagati se za građanske principe, šta ako takva ideja živi samo na prostorima s bošnjačkom većinom; fino je biti uvijek otvoren za dogovor, šta ako se to tretira kao popustljivost pa se zahtijevaju i očekuju jednostrani kompromisi… i tako dalje, i tako dalje. Bošnjačke elite se u praksi teško nose s ovakvom situacijom jer navedene činjenice potpuno dekonstruiraju paradigmu koja dominira već četvrt stoljeća.
Ovu bi paradigmu teško bilo nazvati koherentnim stavom, a kamoli nekim političkim kursom, jer je otprilike riječ o nekoj nadi da vrijeme sve liječi. Čini se da se od Dejtonskog mirovnog sporazuma pa do danas nada polagala u to da će protokom vremena doći do nekakve promjene mišljenja kod srpskih i hrvatskih političkih elita, ali i naroda, i da će oni s vremenom odustati od secesionističke politike. Kao rezervnu varijantu, gajila se nada u volju, želju, ali i obećanja nekih zapadnih država da će one posredovati i garantirati opstanak Bosne i Hercegovine. Upravo zbog te dvije zablude, došlo je i do one treće kada se pomislilo da je vrijedno žrtvovati i vlastite bošnjačke kapacitete za samostalnu politiku pa čak i suverenost ako to znači smanjivanje kapaciteta srpske i hrvatske politike za secesionizam.
Naravno, rezultati ovakvih zabluda katastrofalni su gotovo toliko da je teško odvojiti uzrok i posljedicu. Proteklo vrijeme samo je učvrstilo srpsko-hrvatsku politiku u njihovim separatističkim namjerama, a čemu je jedan od uzroka ogromno slabljenje bošnjačkih kapaciteta da spriječe takav scenarij. Bošnjačka politika našla se nakon rata u svojevrsnom polukolonijalnom položaju vjerujući u lažna obećanja stranaca, da oni znaju šta je dobro za Bošnjake. Takva obećanja bila su, nažalost, prazna – dobra volja stranaca bila je prije svega stvar dnevne politike trenutnih administracija, koje se mijenjaju svakih nekoliko godina, a ne bilo kakav dugoročni strateški interes. Jedino šta su Bošnjaci dobili od ugađanja jesu anarhija na političkoj sceni, atak na sve pozitivne tekovine proizašle iz odbrane od agresije, demonizacija patriotizma, veliki broj klijentelističkih političkih projekata, medijska okupacija, razvlačenje pameti, napadi na vlastiti identitet, nacionalno ime i jezik te množenje beskorisnih malicioznih trutova iz tzv. NVO sektora.
Kada je vanjski interes za Bosnu i Hercegovinu opao, kada su prvu postavu slatkorječivih zapadnih političara zamijenile beskrvne trećerazredne birokrate i kada je međunarodna zajednica svoje kapacitet za bilo šta svela na simbolično prisustvo, pokazalo se da 25 godina eksperimentalnog protektorata nije nanijelo bilo kakve ozbiljne udarce srpskim i hrvatskim politikama – štaviše, one su se vratile revitalizirane u obliku Dodika i Čovića, Vučića i Kolinde – te da su jedino oslabljeni i atomizirani Bošnjaci i bošnjački kapaciteti za bilo kakvu nacionalnu politiku, pogotovo za odbranu suvereniteta i cjelovitosti Bosne i Hercegovine.
Iz današnje perspektive, lahko je prepoznavati ove zablude, međutim, one su morale biti vidljive i ranije jer su u suprotnosti svemu onome što Bošnjaci znaju o sebi i svojoj historiji. Pretenzije prema Bosni i Hercegovini i bošnjačkom životnom prostoru nisu od jučer, one su konstanta najmanje dvije stotine godine. Trebalo je biti jasno da one samo mijenjaju intenzitet u zavisnosti od historijskog trenutka i da je, pored njihovog postojanja, jedina druga konstanta to da će se pokušati realizirati samo onda kada su Bošnjaci slabi. Bošnjaci moraju biti uvijek jaki, potpuno neovisno od toga šta se dešava kod Srba i Hrvata, da li je u toku katarza ili udaranje u ratne bubnjeve. Bošnjaci ne mogu svoj i opstanak svoje države zasnivati na tuđoj dobroj volji i ne mogu graditi budućnost zaviseći od procesa koji se dešavaju u druga dva naroda. Bošnjačka snaga Bošnjacima je imperativ.
Drugo, iz bošnjačke historije valjda je sasvim jasno da niko i nikada nije odbranio Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu do Bošnjaci sami. Nikada nisu postojale vojske, osim onih sastavljenih od Bošnjaka, koje su branile i granice Bosne i Hercegovine, ali i bošnjačko pravo na opstanak. To nije bio samo slučaj s licemjernim UNPROFOR-om tokom agresije već i s NOVJ-JNA, K.u.K vojskom ili osmanskim trupama. Svaka od historijskih prekretnica kojima označavamo različite periode historije Bosne i Hercegovine završila se, a nova počela tako da su Bošnjaci u nepovoljnim uvjetima ostali sami da kako znaju i umiju brane vlastito i pravo Bosne i Hercegovine na postojanje. I 1737, i 1878, i 1918. i 1992. godine. Iako bez zajedničkih institucija nema ni zajedničke države, srpska i hrvatska politika može ih blokirati, slabiti ili zloupotrebljavati po volji. Tako je gotovo sa svakom državnom institucijom – od CiK-a preko Tužilaštva BiH, pa do VSTV – koje se ili slabe do krajnosti, ili obesmišljavaju, ili stavljaju u funkciju općeg slabljenja države i napada na bošnjačke interese. Rezultat je da je Bosna i Hercegovina očekivano slaba, ali da su sada, za razliku od 1996. godine, slabi i Bošnjaci.
Krajnje je vrijeme da se shvati da je Bosna i Hercegovina sigurna samo onoliko koliko su Bošnjaci jaki i posljednji je čas za promjenu paradigme. Bošnjačke elite, uz neminovno ulaganje u jačanje državnog integriteta, moraju se okrenuti i jačanju Bošnjaka i njihovih kapaciteta, i to u svakom društvenom segmentu, ali pogotovo u pitanju jačanju potencijala za zaštitu države i naroda. Bošnjačke elite trebaju se konačno izliječiti od “konzulskog” kompleksa i prestati saopćenja iz stranih ambasada shvatati kao sveto slovo. Krajnji je čas da se prestane s nerealnim fantazijama i prihvati realnost društvenog i političkog života u Bosni i Hercegovinu, što podrazumijeva prestanak žrtvovanja, odricanja i slabljenja samih sebe radi nečega što u ovom trenutku nije dohvatljivo.
Iz svega onoga što se dešava sasvim je očito da je dejtonski status quo na samrti i da je u toku pozicioniranje svih strana radi nadolazećeg “obračuna”. Ogromne promjene dešavaju se i na međunarodnoj političkoj sceni i nije nikakva posebna mudrost ukazati na činjenicu da će se sljedećih nekoliko godina Bosna i Hercegovina i Bošnjaci naći pred teškim iskušenjima. Bila bi veleizdaja ili kriminalna politička nesposobnost da Bošnjaci takva iskušenja dočekaju sa slabih pozicija, političkih ili bilo kakvih drugih, bez legitimnog ili uopće bilo kakvog načina da samostalno djeluju i odlučuju o svojoj sudbini i budućnosti svoje države.
stav.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
