Šam – Cijeli svijet gleda ubistva djece i žena, a niko ne preduzima ništa da zaustavi masakr, piše stanovnik sirijskog grada.
Douma, predgrađe Damaska, posljednjih nekoliko sedmica pod stalnim je napadima Vladinih snaga i Rusije. Stanovnik Osama Nasser opisao je u pismu kako je živjeti tamo svaki dan:
Obično počinje ujutro, oko osam sati, i traje cijeli dan. Međutim, nedavno je došlo do promjena – sada imamo zračne napade i po noći.
Probudimo se kada čujemo prvu bombu i kažemo ‘hvala Bogu, još smo živi’.
Ponekad idemo u podrum, koji iznajmljujemo da bi se mogli negdje sakriti. Ali ponekad nam dosadi da se krijemo pa odlučimo da je bolje jednostavno ostati u kući i pokušati ignorisati bombardovanja.
Nisam rekao ženi ni kćerki, ali to mi je dosadilo. Dosta mi je ovih “sigurnosnih” mjera – mnogi ljudi su ubijeni dok su bili u podrumu.
Foto: EPA
Nakon doručka, idem u svoju kancelariju – koja se nalazi u zgradi u kojoj živim, što mi pomaže da minimiziram koliko vremena ću provesti na ulicama.
Radim za Sirijski nenasilni pokret, nevladinu organizaciju osnovanu 2011., tokom ranih dana ustanka.
Što se tiče hrane, moja prodica je među sretnima, jer i supruga i ja radimo. Za doručak imamo labneh (procijeđeni jogurt) ili sir, a ponekad džem. A onda poslije imamo drugo jelo – danas smo jeli rižu i krompir. Ponekad jedemo meso.
Veoma smo zahvalni na onome što imamo sada. Većinu vremena imamo mlijeka za našu kćerku. Ali mnogo mjeseci smo proveli bez kafe ili čaja.
Preselio sam se u Doumu iz Damaska sredinom 2013. godine, jer me je tražio režim zbog mog miroljubivog aktivističkog rada. Već dva puta sam bio zatvaran, jednom u maju 2011. te sam propustio rođenje kćerke 10. juna. Imala je 17 dana kada sam oslobođen. Njeno ime je Emar. Sada ima četiri godine.
Kada sam došao, grad je tek bio oslobođen i postojala je nada. Alternativne škole, u kojima nastava nije po državnom programu, te nove organizacije kao što su snage civilne odbrane i novo gradsko vijeće Doume.
Također su postojali novi kulturni centri, novine, magazini i radiostanice. Osjećali smo kao da će režim uskoro pasti.
Foto: EPA
Tada je put ka Damasku još bio otvoren, tako da su ljudi koje nije proganjao režim mogli ući i izaći normalnim transportom. Ali je već bilo granatiranja i nestanaka struje.
Do oktobra te godine, opsada se stezala. Bilo je zaista teško. Nije bilo hrane, goriva, gotovo ničega, niti krijumčara koji bi unijeli robu.
Nije bilo hljeba, niti brašna da se napravi, riže ili krompira. Naše patnje su bile udvostručene jer smo imali kćerku koja je također patila. Možete li zamisliti bebu koja nije dobila keks ili komad čokolade sedmicama?
Samo nekoliko vrsta povrća je bilo je dostupno, pa sam pokušao da uzgojim svoje. Bilo je mesa na početku, ali je bilo jeftinije od riže i pšenice, jer poljoprivrednici nisu imali hranu da hrane stoku pa su je morali ubiti. Čak su ubili i kamile.
Danas ima nešto mesa u Doumi, ali je jako skupo. Kokoši i jaja se nekad prokrijumčare.
Nema struje, pa imamo solarne ploče na krovovima. Nekada smo imali i solarni sistem da ugrijemo vodu na krovu, ali su ga uništile granate. Uskoro će biti zima, što znači da ćemo morati paliti drva da se ugrijemo.
Foto: AFP
Počeli smo kampanju u lokalnim školama da pokušamo ohrabriti ljude da posade drveće, jer ostajemo bez drveta.
Situacija je postala mnogo gora nedavno. Osjećamo da niko ne mari što nas kolju svaki dan.
Ne postoji kvadratni metar u Doumi koji nije pogođen. Zgrada u kojoj živim je bila granatirana mnogo puta, ali, hvala Bogu, izazvana je samo materijalna šteta.
Naši plastični prozori oštećeni su gelerima ili detonacijama i morali smo ih zamijeniti dva puta u posljednjih 10 dana.
Niko u Ghouti, području istočno od Damaska gdje se nalazi Douma, nema više staklene prozore.
Drugog novembra izveden je zračni napad na jednu od poljskih bolnica u Doumi. Bila je to jedina bolnica koja je ostala u gradu. Nekoliko medicinskih radnika je ubijeno, a deseci su ranjeni.
Sada hitne slučajeve liječe drugdje u Ghouti.
Kada vidim zgradu koja je uništena, uvijek pomislim na istu stvar – zašto ne ja? Hodam tim ulicama. Već su doveli ljude u Doumi do krajnjih granica, ali uvijek mogu ubiti još.
Foto: Reuters
Žele da nam otežaju da preživimo, ubijajući sve više naše djece. Bio sam prisutan kada je režim upotrijebio hemijsko oružje u napadu na Ghoutu u augustu 2013., i zaista smo mislili da će se nešto desiti da se to sve zaustavi.
Ako hemijski napad na djecu nije “crvena linija”, šta je onda? Tako je međunarodna zajednica dala Basharu al-Assadu dozvolu da ubija. Jednostavno rečeno – možete ubiti više, i možete dovesti još više armija da ubijaju ljude, ako nemate dovoljno oružja ili vojnika.
Jedini način da se ostane pozitivan jeste nastaviti živjeti. Nakon što izgube svoje voljene, kuće, poslove, ušteđevinu… ljudi nemaju drugi izbor nego da nastave dalje.
Držim se svojih ideja nenasilja. Posmatramo kako se situacija pogoršava i sve je više nasilja. Iako se ne čini da će mir uskoro doći, to ne znači da bi sada trebali podržati više oružja i nasilja.
Mislim da međunarodna zajednica zna šta može zaustaviti ubijanje u Siriji, ali čini se da njima nije stalo do života Sirijaca.
Izvor: Al Jazeera
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
