BiH – Bio je 5. april 1992. godine kada su se građani Sarajeva i okolnih mjesta okupili u gradu na demonstracijama za mir. Grbavicom su već hodali naoružani vojnici koji su svoje cijevi držali uperene prema građanima koji su mirno stajali i uzvikivali “želimo mir”. Tada su se čuli prvi pucnji.
Suada Dilberović i Olga Sučić su pale na asfalt i postale prve žrtve agresora. Nedugo nakon njih, Muhidin Šabanović pogođen je direktno u srce. Ranjeno je nekoliko građana. Sljedećeg dana, 6. aprila, nije bilo mjesta koje nije bilo granatirano. Počeo je rat. Sarajevo je bilo opkoljeno, jedino su ptice mogle slobodno “ući i izaći”. Počela je najduža opsada u modernoj historiji čovječanstva. Gađane su bolnice, Hitna pomoć, porodilište, Predsjedništvo, Skupština, neboderi Momo i Uzeir, pošte, Vijećnica…. Dnevno je na grad u prosjeku ispaljivano 329 projektila.
Građani Sarajeva uskoro su ostali bez struje, a potom i bez vode, grijanja i svega što je omogućavalo normalan život. Škole su rijetko radile, a onda i prestale.
Prema Istraživačko-dokumentacijskom centru (IDC), opsada u Sarajevu je donijela 14.011 žrtava. Ljekari Vojne bolnice u Sarajevu su izjavili da su primali pet do petnaest ranjenih žrtava snajpera dnevno. Ubijeno je najmanje 1.600 djece.
Spomenik ubijenoj djeci
Napravljen je Spomenik ubijenoj djeci Sarajeva na kojem su upisana 524 imena djece za koju je prikupljena dokumentacija i utvrđeno pod kojim okolnostima su stradala.
“Spomenik je od posebnog značaja jer predstavlja simbol stradanja najmlađe populacije ovoga grada i opominje one koji znaju šta se dogodilo, da se ne zaboravi, da budućim generacijama stavlja na znanje šta se dogodilo i u kojim su razmjerama ubijana djeca ovoga grada”, rekao je u razgovoru za Klix.ba Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva 92-95.
Kazao je kako su svim roditeljima opkoljenog Sarajeva najveći teret i briga bili kako sačuvati svoju djecu. No, to je bilo teško. Neki su izgubili potomke, neki više djece. I sam je izgubio curicu.
“Najteži trenutak bio je kada sam dobio vijest da je moja djevojčica ranjena, ubrzo se ispostavilo da je podlegla. To mi je najteži trenutak u životu. Nakon tog saznanja kao da se urušio cijeli ovaj svijet, kao da nikada ništa više neće biti kao što je bilo. S tim teretom i boli mnogi od nas se nose 26 godina”, kazao je sa suzama u očima.
Roditelji ubijenih anđela su uspjeli nekako nastaviti svoj život. Neki su ostali bez ikoga. Fikret je imao sreću da dobije još dvije kćerke koje su mu unijele radost u život, ali bol za Irmom nikada nije prošla.
Heroji u bijelom
Herojski posao u periodu 1992-1995 obavili su “heroji u bijelom”. Radili su u nemogućim uvjetima, bez dovoljno lijekova, hrane, energenata, u improviziranim salama i improviziranim instrumentima. Na meti napada bila je Vojna bolnica, sada Opća bolnica “Prim. dr. Abdulah Nakaš”.
“Nakon toliko godina i tih dešavanja je teško jer je to vraćanje u prošlost, što je dodatna trauma. To niko nije očekivao. Ono što se u tom periodu dešavalo jeste herojska borba ljudi u bijelom koji su shvatili da je njihov prioritetni zadatak osigurati medicinsku zaštitu za sve koji su dolazili. Nekih 190 dana bili smo bez vode, struje i energenata, sa malo lijekova. imali smo od 20 do 100 ranjenika dnevno. Nijedan ranjenik nije ostao neobrađen. Zbog toga sam ponosan na sve radnike u zdravstvu”, prisjetio se Bakir Nakaš koji je tada obnašao funkciju direktora te ustanove.
Istakao je kako u ratnim godinama nije bilo radnog vremena. Smjene su trajale po sedam, 10 i više dana. Rahmetli prim. dr. Abdulah Nakaš je živio u bolnici u tom periodu i cijeli svoj život posvetio je spašavanju ranjenih i liječenju pacijenata. Ostali su samo bez jedne radnice koja je poginula na ulazu u zgradu.
“Svježe u pamćenju mi je grantiranje zgrade i pad granate na ulaz. U tom trenutku vidio sam mladića koji je vukao nogu i vikao upomoć. U kratkom vremenu moji ljudi su ga unijeli unutra, noga mu je visila na komadu kosti i mišića. Insistirali smo da mu noga bude spašena i spašena je. Naš Marko Zita je i danas aktivan atletičar”, rekao je Nakaš.
Ova bolnica pogođena je više od 200 puta, a bila je pod stalnom snajperskom vatrom jer se nalazila na tzv. Aleji snajpera. Kroz njihove “ruke” prošlo je 10.000 ranjenih, izvedeno je 15.000 operativnih zahvata, te 2.000 poroda koji su prvi put urađeni u toj bolnici.
Svjetlo na kraju tunela
Sarajlije su preživjele i zahvaljujući Tunelu spasa koji je bio jedini izlaz iz grada i ulaz u njega. Izgrađen je 1993. godine ispod aerodromske piste i povezivao je dvije teritorije koje je držala ARBiH (Dobrinju i Butmir) pa se tako zvao i Tunel D-B. Dug je blizu 720 metara, a visok oko 1,5 m, dok je na nekim dijelovima bio visok i do 1,8 m. Tunel se u zvaničnim razgovorima ARBiH i UN-a vodio pod imenom “Tunel kojeg nema”. Bio je najstrožija tajna Sarajeva, jer su kroz njega u Sarajevo stizali: hrana, oružje, cigarete…
Tokom 1994. godine za tunel je saznala vojska Republike Srpske tako da je Ratko Mladić kontaktirao Aerodrom koji su držale Ujedinjene nacije i tražio da se tunel sruši i zatvori. Potom je Vojska RS pokušala kopanjem drugog tunela i preusmjeravanjem rijeke Željeznice potopiti tunel i tako ga onesposobiti, međutim nije im uspjelo. Ulaz u tunel nalazio se u kući porodice Kolar koja je danas pretvorena u muzej.
“Kuća je pripadala mojoj porodici, a sada Fond memorijala vodi brigu o njoj. U planu je i rekonstrukcija tunela. Godine 1993. kuća je iskorištena za početak izgradnje tunela jer je bila perfektna lokacija da se to izvede. Ovdje je bio najkraći put do Dobrinje, kuća je bila najudaljenija od linije fronta i imala je podrum”, rekao je Edis Kolar, sin vlasnika porodične kuće u kojoj se nalazi ulaz u tunel, koji se sa 17 godina priključio Armiji RBiH.
Pretpostavlja se da je dnevno blizu 3.000 ljudi prolazilo kroz tunel. U dvije godine kroz njega je obavljeno blizu dva miliona prolazaka.
“Agresorska vojska je znala za lokaciju i stalno je granatirala. Imali smo desetine masakara. Sami osjećaji nekad su pomiješani. Preživio sam dva masakra. Stojimo na mjestu gdje se jedan dogodio i tu je poginulo devet ljudi, 20-ak je teško ranjeno, ja sam jedan od preživjelih. Posljednjih 20 godina ja i moje kolege svaki dan ponavljamo da se to desilo baš na ovom mjestu. Nekad je vrlo teško”, dodao je Kolar.
(klix)
Papilon pošto vidim da slabo poznaješ istoriju.Fama o 5 vojsci na svetu je posleratna priča komunista.Drugo pred Dejton su Srbi držali više od 50% teritorije a onda je odlučeno da dobiju 49% a to o motikama i lopatama pričaj nekom drugom.Od tolikog oružija nisi se branio lopatom jer se ne bi odbranio. Dobijali ste sa svi strana i šakom i kapom .Hrvati su dovodili Italijane vikendom i davali im snajpere da ubijaju Srbe i sve to debelo naplaćivali.Pusti rat jer ko gleda stalno u nazad ne vidi gde ide.
Bolesnice
Lopate i motike su simbolicni izrazi 😉 i ako ih ne prepoznajes petre bruka i za tebe i za srbski skolski sistem!
BIH se branila onim cime je raspolagao MUP BIH te dijelom onim sto je imala “teritorialna odbrana”. A JNA je bila ogromna sila, bar sto se pjesadije i artiljerije tice. Uporedi broj artiljerijskih cijevi kojim je raspolagala JNA sa brojem cijevi kojim su raspolagale francuska, velika britanija, italija….
Junastvo koje su bosanci iskazali u borbi protiv agresije je epskih dimenzija i to je nesto cime cemo se ponositi dok je vijeka! 🙂
Sada si počeo da pišeš kako treba treba te samo podstaknuti.JNA nije bila nikakva sila jer su oružije i sama organizacija bili zastareli.Drugo na teritoriji Srbije pored velikog otpora ratu u kojem su učestvovali i mladići sa 18-19 godina,nikada nije izvedena potpuna mobilizacija niti je upotrebljeno svo oružije koje su posedovali.Treće junaštvo koje ste pokazali na početku rata 15.5.1992.u Tuzli ubistvom 200 mladi vojnika,oficira i rezervista iako je dogovoreno povlačenje govori o vama kao vojsci i o tome kako će se ovaj rat odvijati.Zamisli Amerima ili Rusima da je to urađeno Tuzla ne bi postojala i ne bi slavila taj dan sramote kao da oslobođenja
Tekst tendeciozno i neprofesionalno napisan.Svi znaju da su Srbi postavili barikade u Sarajevu nakon ubistva srpskog svata od strane kriminalaca koji su se kasnije priključili zelenim beretkama 1.3.1992.u Sarajevu.
Uzas.A cijeli zapadni svijet je mirno gedao kako 4 godine ubijaju ljude zene I djecu
Zrtve agresora cesto su bili I sami srbi koji se nisu sklonili na vrijeme I pridruzili cetnickoj armiji.Dr Dragan Dabic covjek ciji je identitet ukrao zlocinac Radovan Karadzic je bio jedna od zrtava srpskih granata.Bilo je I cesititih srba poput Radeta Zoranovica koji su u toku agresije u prvim redovima I s oruzjem u ruci branili svoju domovinu Bosnu.
Zapad je sve 4 godine pomagao agresoru I drzao embargo na uvoz oruzja samo za Bosnjake.
Kad su Bosnjaci konacno oteli malo oruzja,taj isti zapad nas je zaustavio ispred same Banja Luke I sprijecio njeno oslobodjenje.
Zapad je primorao Milosevica na pregovore I sramotni Dejtonski nesporazum kojime su nagradjeni srpska agresija I genocid koji su pocinili
Preda sami kraj rata Banja Luka je bila u dometu topova Armije BIH.Traktorijada je vec bila pocela Ipak Delic I Dudakovic su zaprijetili strijeljanjem onome ko bi ispalio makar I jednu granatu na grad tj civile.Svaki Bosnjak treba da se ponosi time sto se njegova armija nije spustila na nivo monstruma koji su na pr 4 godine bombardovali Sarajevo
Statistike tzv suda u HAGU kazu da je srpski okupator pocinio 90% ratnih zlocina HVO 8% a Armija BIH samo 2% a I to su bila djela pojedinaca-kriminalaca,dok se u redovima cetnika radilo o organizovanom drzavnom terorizmu I fasizmu kojime se komandovalo iz Beograda
Odlican komentar kome se nema sta ni dodati ni oduzeti!
…jedini olimpijski grad koji je pretrpio strahote rata. Današnje Sarajevo je dokaz da bombama i granatama ne možeš ubiti duh jednog grada ili nacije, samo ostrašćeni i nepismeni crbi su vjerovali u to. Banja Luka je morala biti naša, neka se onaj svinjac Grodik zahvali Dudakoviću i Izetbegoviću na ‘tom’ poklonu.
Papilon probaj nikad nije kasno.Da te podsetim Nato je Srbe bombardovao i da vam nije bilo podrške zapadnih medija,njihovog oružija i mudžahedina sa arapskim parama drugačije bi pričao.Zato pusti rat nekom drugom jer Srbi su najviše ratovali na Balkanu a bogami i Nato ih je zakačio i njima je to ko dobar dan.
Zaboravljaš petre da je srbima pripalo ogromno naoružanje raspadom Jugoslavije, mislim da je u tom trenutku to bila 5-ta vojska u Evropi!
Ipak, uspjeli ste samo da se obrukate čineći zločin nad nenaoružanim i iznemoglim stanovništvom. Bosanci su vam se motikama i lopatama suprostavili, ni u jednom gradu nemate značajniju pobjedu na bojnom polju., Banja Luka je ustvari naš najveći poraz, jer su se naše trupe povukle pred samim gradom zbog političkog pritiska iz Sarajeva.