Muftija Šemsikadić u borbi za prava Bošnjaka

Uloga pljevaljskog muftije Mehmed-ef. Šemsikadića u borbi za prava muslimana Bošnjaka Sandžaka i Bosne.

Mehmed Šemsikadić rođen je 1827. godine u uglednoj pljevaljskoj familiji u Sandžaku.  Obrazovanje je započeo u rodnim Pljevljima, nastavio u Sarajevu, gdje završava medresu. Nastavlja školovanje u Istambulu, na čuvenoj Šeherzada medresi, koju sa uspjehom završava. Nakon završnih studija vraća se u Pljevlja gdje se zapošljava kao vaiz u pljevaljskoj Ruždiji, a 1866. je imenovan za muftiju u Taslidži (Pljevljima).

Odlukom Berlinskog kongresa Bosna i Hercegovina je aneksirana i pripojena Austrougarskoj. Tada je došlo do odvajanja Sandžaka od Bosne. To je naišlo na oštru reakciju i negodovanje, pa i pobunu Bošnjaka muslimana Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Jedan od glavnih aktera ove pobune, a ujedno jedan od najvećih boraca za prava Bošnjaka muslimana Sandžaka i Bosne bio je muftija pljevaljski Mehmed-ef. Šemsikadić, u narodu poznat kao Muftija Šemsikadić.

Od Berlinskog kongresa Mehmed Šemsikadić se politički aktivira i uspostavlja vezu sa vodećim ljudima u Sarajevu koji su se pripremali za oružani otpor Austrijancima. Istovremeno radi na formiranju antiokupacionog otpora na Kosovu kako bi u svoje redove privukao i albanske dobrovoljce. Šemsikadić dolazi u Sarajevo 12. jula 1878. zajedno sa Hafiz-pašom, novim vojnim zapovjednikom Bosne, koga je poslala Turska. Muftijin dolazak bio je u funkciji dogovora oko odbrane Bosne. Austrijske trupe prodiru u Bosnu 29. jula 1878. godine.

Pljevaljski muftija je na noge podigao dobrovoljačke odrede Bošnjaka i krenuo ka Bosni da je brani. Kada su izašli iz Pljevalja i prošli Dolove, Mehmed Šemsikadić silazi sa konja, diže ruke i upućuje sljedeću dovu:

„Bože, ne vrati nas poražene bez obraza i Bože, sačuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od neprijatelja.“

Njegovim odredima prilaze i Bošnjaci iz Istočne Bosne, tako da uvećana vojska dolazi u Sarajevo 4. augusta 1878. gdje biva dočekana sa dobrodošlicom. Nakon kraćeg boravka u Sarajevu, Mehmed Šemsikadić predvodi nekoliko hiljada vojnika u Tuzlu, gdje dolazi 8. avgusta i nakon dva dana žestokih borbi uspijeva odbraniti Tuzlu. Zaposjeda obje strane rijeke Spreče, ugrožava neprijateljsku bazu u Doboju, a u jednoj od tamošnjih teških bitaka ranjava i austrijskog podmaršala Šmigoca.

Odgojen u starobosanskom duhu da se sa neprijateljem nema šta pregovarati dok gazi zemljom, sarajevskim agama poručuje sljedeće: „Čujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam vam Švabu dobro dočekao i vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je vojska kod Maglaja gdje će Švabu dočekati. No, čujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur’anom, ako li mi nevjeru učinite, žive ću vas sve odrati!“

Padom Sarajeva 19. avgusta 1878. Mehmed Šemsikadić se povlači u Sandžak da izbjegne opkoljavanje. Tamo nastavlja sa svojim aktivnostima protiv Austrijanaca. Izložen pritiscima, na poziv sultana Abdul-Hamida II, seli se u Tursku gdje biva proglašen specijalnim musafirom.

U znak poštovanja dobija i veliki zemljišni posjed – Čekmedže čiflik na obali Mramornog mora. Austrijskom okupacijom Bošnjaci se počinju masovno iseljavati iz Bosne i Hercegovine u pravcu Sandžaka, Albanije i Turske. Mehmed Šemsikadić iznenada umire u svojoj 60-oj godini života, 29. januara 1887. godine.  Kao zaslužna i izuzetno cijenjena ličnost Turskog carstva, ukopan je u dvorištu džamije Sultan Mehmeda Fatiha (Osvajača) u Istambulu.

Doprinos Muftije Šemsikadića odbrani Bosne i Hercegovine ogledao se u sljedećem:

-angažovanjem           Mehmed Vehbi-ef. Šemsikadića i Salim-bega Selmanovića u rukovodstvima pokreta otpora, prvenstveno u Sarajevu, a zatim na širem području Bosne i Hercegovine;

– učešćem posebnog odreda u borbama na prostorima između rijeka Bosne, Save i Drine, posebno oko Gradačca, Gračanice, Doboja, Brčkog, Tuzle i drugih mjesta na tom prostoru;

– učešćem muslimana Bošnjaka iz Gusinja, Plava, Bijelog Polja, Taslidže, Nove Varoši, Sjenice, Prijepolja, Novog Pazara u radu prve i druge Skupštine Prizrenske lige na kojima je donijet mobilizacioni plan Lige, na kojima su ovi delegati uspjeli da se u spomenuta programska dokumenta Lige unesu i usvoje opredjeljenja i obaveze Lige da će sa svojim vojnim snagama učestvovati i u odbrani Bosne i Hercegovine.

Spomenut ćemo neke od tih akcija i odluka:

– Iz raznih mjesta u današnjim granicama Crne Gore i Sandžaka putem depeša upućeni su protesti Berlinskom kongresu i ambasadama evropskih sila u Istanbulu: 10. maja iz Plava; 29. maja iz Sjenice, Novog Pazara i Nove Varoši; 15. juna iz Novog Pazara, Gusinja, Sjenice i Taslidže (Pljevalja); 15. juna iz Podgorice, Spuža i Žabljaka na Skadarskom jezeru; 15. juna iz Bara; 16. juna iz Bara i Tuđemila (muslimansko selo u okolini Bara)

U donošenju ove odluke od strane muslimana Bošnjaka učestvovali su predstavnici Gusinja, Novog Pazara, Sjenice i Taslidže.

Naravno, pored svih navedenih činjenica, ono što je od posebne važnosti istaći, a što je i glavna teza ovog dijela da odlaskom Turaka sa ovih prostora muslimani Bošnjaci i Albanci, prije svega, bivaju ostavljeni na milost i nemilost onima kojima su predstavljali lak plijen na putu osvete zbog „turske krivnje“.

Jedina institucija i njeni predstavnici koji su imali snage i volje da se bore za prava svog naroda tada, a i danas, bila je Islamska zajednica i njeni najveći predstavnici, muftije i muderisi, te naravno imami sa svojim džematlijama.

Autor: dr. Admir Muratović