BiH – Prije tačno 18 godina, u genocidu koji se dogodio u Srebrenici jula 1995, srpske vojne i policijske snage ubile su više od 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca. Iza njih ostale su usamljene majke, supruge, sestre. Jedna od takvih je i Munira Salihović.
Nekada je njena kuća bila ispunjena djecom i ljubavlju, a danas je za nju prevelika i hladna. Početkom rata, 1992. godine, Munira je izgubila dva sina. Poginuli su na kućnom pragu, a za nju je to bio najbolniji trenutak, koji, kakao kaže, nikada neće moći zaboraviti, sve i da je pamet napusti. U julu 1995. posljednja je sišla u fabriku akumulatora, prije nego je srpska vojska ušla u Srebrenicu. Njen treći sin i muž nisu uspjeli izaći iz Srebrenice, i svirepo su ubijeni zajedno sa ostalih 8.000 svojih sugrađana.
“Nikog nemam od svoje porodice. Muža sam ukopala, a sina nisam još ni pronašla. Nekad razmišljam, mislim da ga neću ni pronaći. Nisam sa zdravljem dobra, svaki dan sam lošija. Upitno je da li ću dočekati naredni 11. juli”, novinaru agencije Anadolija (AA) pričala je o svojoj tužnoj sudbini Munira , dok su se u pozadini čuli samo zvuci ptica.
Pusto je oko Munirine kuće. Živi od muževe penzije, malo invalidnine koju prima za sina, a ima i svoju baštu. Nekada je uspijevala baštu okopavati i održavati sama, a sada moli komšije za pomoć. Ostarila je i zdravlje je ne služi baš najbolje.
“Ne može se više, teško je. Nemam se kome obratiti. Da neko nekad bar dođe, da kaže uz tebe sam, tu. Živiš, samuješ, danima, noćima”, kazala je Munira.
Prošlo je osam godina kako se vratila u svoju kuću. Najviše je potresa 11. juli, kada se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici. Bol i tuga sa godinama ne prolaze.
“Nikad neće proći. Sve više, kako nemam snage za život, sve više me tuga hvata. Dok sam bila malo jača i snažnija, nadala sam se da će doći, pa da ću ih pronaći. A sad, izgubila sam svaku nadu”, rekla je Munira za agenciju Anadolija.
Nema puno ni familije, pa joj nema ko ni doći. Ima jednu sestru, njena dva sina ponekad dođu. Ali, niko je ne obilazi često.
“Lakše bi mi bilo da sam našla sinove kosti. Sada odem na mezarje, njegovo mjesto je prazno. Ne znam ni gdje je ni šta je. Ovako, da imam nišan i njegovo ime na njemu, bilo bi drugačije”, kazala je kroz suze Munira.
Jedina joj je želja da se ponovo sretne sa svojom djecom i mužem. Ističe, nekada poželi da zaspe i da se više i ne probudi.
Munirinu sudbinu dijeli hiljade majki Srebrenice, koje su u ratu izgubile svoje najmilije. Djecu, muževe, braću, djevere. Neke su pronašle njihove kosti i ispratile ih na posljednji put, a neke još uvijek žive u nadi da će za svog života uspjeti da se oproste od svojih najbližih.
Danas će u Potočarima biti klanjana kolektivna dženaza za 409 žrtava genocida u Srebrenici. U Potočarima je do sada obavljeno 12 kolektivnih dženaza, a danas će u tom mezarju biti ukopano ukupno 6.066 žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine. Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine je beba Have i Hajrudina Muhića, rođena u noći sa 12. na 13. jula 1995. godine, dok je najstarija Edhem Rahmanović, rođen 1919. godine.
(akos)
