Muslimani nisu postali turci – Kako su mogli Bošnjaci postati turci?
Tačno je da svi muslimani nisu turci, jer musliman ima Bošnjaka, Albanaca, Pomaka, itd. Uticaj osmanliskog carstava je toliki koliko smo mi Bošnjaci prihvatili od svega onoga što su prihvaćali i drugi narodi. Veći dio kulture smo nasljedili od Osmanlija(turaka), oko 8000 do 10000 rijeći koje se koriste u našem jeziku. Kulturu koja je u ta vremena prevazilazila i samu kuturu zapada, vjeru koju su Bošnjaci jedva dočekali jer su u njoj prepoznali sličnost vjere koje su do tada slijedili (Bosansku bjeru, Bosansku crkvu) koja je do dolaska osmanlija bila stub države Bosne pa i mnogi vladari Bosne su bili sljedbenici te vjere krstjanske.
Ono sa čim ovo možemo potvrditi jesu Sumarni popisi Krajišata Isa-bega Ishakovića 1455 godine i prvi Sumarni popisi Sandžak Bosne 1468/69 godine(1). Ova historijska građa o čijoj se vjerodostojnosti ne može raspravljati ili se o njoj sporiti. Ona je izvoran, autentična, u njoj nema ideologije, političke malverzacije, ona je neosporna do onog stepena koliko je moguće da čovjek stvara samo istinu. Stvaraanje historije na mitovima i starim stereotipima je samo još jedan dokaz da se želi na bilo koji način zaobići istina, ko su to Bošnjaci, kojim jezikom govore i koja im je vera.
Držeći se stereotipa i uporno negirajući jedan autohtoni narod na prostorima Sanžaka je bježanje od istine i neprihvaćanje relevntnih izvora. To nema nikakve veze sa naukom.
Jedan od nosilaca destrukvizma je u današnjoj historiografiji Bosne i Sandžaka, Srećko Džaja uz pomoć i danas njemu sličnih sa prostora Sandžaka, među njima je i Selim Selimović. Koji čak ima hrabrosti da negira nešto što se i svojim okom može vidjeti a to je stećak i nekropole rasute na teritoriji Sandžaka kao nepobitni dokaz.
Tvrdnja kako su današnji Bošnjaci-mulimani slavenskog porijekla je već od mnogih historičara odbačena, zar osnovni historijski pečat Sandžaku nijesu ostavili Iliri. Izuzetno povoljni prirodni uvjeti za stočarstvo uvjetovali su gustu ilirsku naseljenost Sandžaka a naročito Pešterske visoravni kao i Sjeničke o čemu svjedoče razasute ilirske grobne humke(tumula,gromila) za koje se uporno insistira da nijesu Ilirske već Dardanske bez ikakvih naučnih dokaza.
Jedna od poslednjih je i tumuls koji je otkriven u selu Pružanj. Iskopani su brojni i vrlo značajni arheološki nalazi, pretežno iz željeznog doba. vjerovatno zbog prikrivanja istine Pešter nije dobio ono mjesto u nauci koje zaslužuje.
Sama onomastika Sandžaka govori da su najveći broj toponima, oronima, okonima itd., ostavili baš Iliri. Posebno se mora itaći i utcaj Kelta, Hota, Vlaha, i na kraju Slovena.
Svaki od ovih naroda boraveći na Sandžačkoj zemlji ostavio je i svoj trag u onomastici koja je najveća pomoć za otkrivanje prave historije. Ništa nije čudno što se pojedinci proglašavaju ekspertima za Sandžak jer oni se samo uklapaju i u već postojeću historiju onih koji vjekovima žele da Bošnjaka nema tu gdje su kao autohtoni i najstari narod. Svi oni nastoje i osporavaju, sve sa ciljem da Bošnjaci i dalje ostanu « najstari Srbi », ili najhrvatskiji Hrvati »ili « cvijeće hrvatskog naroda » Normalno je da Bošnjaci nijesu postali turci, jer su Bošnjaci imali svoju državu svoj jezik i svoju vjeru. Kao i svi narodi na Balkanu i Bošnjaci su prihvatili deo kulture osmanlija.
Osmanlije na našoj teritoriji zatiču dvije vjerske skupine krstjane i kršćane i nemože se proizvoljno govoriti kako su ovo katolici a ovi drugi pravoslavci, a ovo za krstjane ( tzv.bogumile, koje su srpski historičari prozvali « zvanično » bogumililima) jedino što ovdje možemo sa tvrdnjom istaknuti da za prripadnike Crkve bosanske, redovno se kaže krstjanin.
Sandžak zemlja na kojoj je bitisao Bošnjak a čije korijene možemo tražiti u najstarijim Ilirima zemlja sljedbenika Crkve bosanske koja ima jako veliki uticaj i na same vladare Bosne. Vrlo rijetko historičari koji su istraživali ovaj prostor pisali bilo šta o postojanju sljedbenika Bosanske vjere.
Sve vrijeme, do dolaska Osmanilija u ove krajeve 1396.godine prva Carina u Gluhavici, Bosanska crkva je bila dominantna na širem prostoru,uprkos poteškoćama koje nastaju usljed velikog priliva stanovništvs koje bježi sa Kosova sklanjajući se od progona Nemanjića čak i Dušanov zakonik zabranjuje svako spominjanje imena babun(sledbenik Bosanske vjere. Solunski mitropolot ih naziva kuduger (krivokletnik) Nemanjin sabor održan u Deževi donosi odluku da se svi Djedovi, Gosti i drugi vjerski velikodostojnici Bosnaske crkve ubiju, jezici odsjeku, na najveće muke stave, kako vidimo iz raznih dokumenata to im nije uspjelo jer se vjera prenosila tajno tamo gdje je vladao opasnost za život. Tačno je da nepostoji bogumilski narod, postoje Bošnjaci, u vjeri Bosanske crkve mnoge povelje Bosanskih vladara su i ovekovječili to ime Bošnjak pa čak i prvi broj lista izdat 1823 godine SANU stoji ime Bošnjak.
Očigledano da takozvani eksperti i to zaboravljaju kao i mnoge druge dokumente jer im neodgovara istina. Postavio bih pitanje svima njima otkuda to da 1405 godine Đurađ Branković sa tri hiljade naoružanih ljudi dolazi na Sandžak i šest mjeseci pali i žari ubija i siluje, ko su ti koje je on ubija, palio i žario ako ovi tvrde da su na sandžaku svi Srbi. Nije valjda Branković izgubio pamet i klao svoj Srpski narod? Ne to su bili starosjedioci Bošnjaci na svojoj plemenitoj Bosanskoj zemlji. Kosovska bitka se dogodila na Bosanskoj zemlji koja se prostirala sve do Kosova polja.
Očigledno da su pojedinci zaboravili Vlahe, narod čije je izvorno etničko porijeklo romano-vlaško i arbanaško. Defteri ih registruju ali opet ne kao pravoslavce, Vlasi su bili ravnopravni dio proizvodne klase u doba Bosanske kraljevine, međutim u Srbiji bili su građani drugog reda (Dušanov zakon). Sve druge rasprave i definicije su netačne i koliko vidimo kod srpkuh historičara i tendenciozno.
Po vjeri Vlasi su bili sljedbenici Bosanske vjere-krstajani. Tako da se može zaključiti ta *mrska jeres* kako su je Nemanjići prozvali opstala je i pored silnih napada od lokalnih hršćana ognjem i mačem* branili se uporno. I konačno se predali, ali ne kršćanstvu nego islamu. Ne znam kolika je ta Raška bila ako je več 1396 godine carina bila u Gluhavicu koja se već tada nalazila u zemlji Bosni. Koliki je to značaj za hitoriju spominjanje administrativnog položaja Sandžaka ako je naučno dokazano da je Sandžak sve do okupacije 1912 od strane Srbije bio u Sastavu jednog carstva a do 1878.i jedne administrativne države Bosne koja se nalazila u tom Osmanskom carstvu. Okupacijom Sandžaka izvršen je najveći genocid nad jednim narodom o čemu su čak pisale i Američke novine Njujork tajms 1913 godine. Možemo samo donijeti zaključak da su Bošnjaci pripadnici jednog od najstarih i najmalobrojnih naroda na Balkanu. Geografski su razmješteni između Srba i Hrvata, koji su im, skoro u potpunosti, pisali predslavensku i antičku historiju njihove domovine. Vjerovatno je uticaj vjere Islama doveo do takvog osjećaja i važnosti da je bitno biti dobar musliman. Očigledan zabluda koja danas košta Bošnjake. Zar su morali Bošnjaci saznati tek od svojih komšija da se današnja teritorija njihove zemlje nekada zvala Stari lirik, kao i planinski vjenac Ilirske Alape itd.
Na svu sreću pojavljuju se historičari, etnolozi, antropolozi itd. Koji su iz redova Bošnjačkog korpusa kao što je Akademik Ibrahim Pašić, akademik Alija Džogović, akademik Dževad Jahić i ostali koji će naučno dokazati i pokazati kako se piše historija bez mitologije i epskih pjesama.
Ako je lahko doći do dokumenata Berlinskog kongresa 1878 godine u kojima se može vidjeti da se prvi put Srbija, Crna Gora, Bugarska pojavljuju kao države isto tako se može vidjeti da je te godine Sandžak dobio posebno administrativno političku samostalnost. Štampane su čak u Beču 1889 g. i karte na kojim se jasno vide granice Sandžaka koji u to vrijeme čak ima i svoj pasoš bez koga ni jedan građanin nije mogao da izađe i uđe na tu teritoriju. Ostavite na ovaj naš lijepi Bosanski jezik, služite se sa njim ali nam ga neprisvajajte. Vi ste nas mogli ukidati ali nijeste shvatili da smo mi tu i da nas niko dekretima ne može ukinuti.
Etnolog – antropolog
Aličković Sulejman
OVAJ SALIH SELIMOVIC JE RODJEN U TESNJU U BOSNI
INTERESANTNO DA SVI OVI BOSNJACI ISKOMPLEKSIRANI KOJI SU SE POKRSTILI I POSTALI CETNICKE SLUGE… EMIR KUSTURICA, ONAJ IZ RADIKALNE STRANKE SMRAD, MEHO OMEROVIC… IMA IH MALI MILION SVI ONI DOLAZE IZ BOSNE
NIKAD VI U SANDZAKU NECETE NACI OVAKVE SMRADOVE KOJI CE RADITI OVO STO OVE BOSANSKE IZDAJICE RADE
JESTE DA MI IMAMO RASIMA LJAJICA NA PRIMJER KOJI SE IZ INTERESA MALO UVLAIC SRBIMA U ***** ALI NI RASIM LJAJIC NE BI NEGIRAO IDENTITET I ISTORIJU SVOG NARODA
VELIKA JE RAZLIKA IZMEDJU BOSNJAKA U BOSNI I BOSNJAKA U SANDZAKU… NEKO IMA OBRAZ NEKO NEMA… BEZ UVREDE
Srbi su vjestacki i izmisljen narod.U Bosni i danasnjem Sandzaku su prije dolaska Slavena zivjela ilirska plemena.Jedan dio Slavena nakon dolaska sa Karpata, od kojih su nastali danasnji Srbi je dobio ime od latinske rijeci SERVUS sto znaci ROB ili PODANIK jer su bili u vazalnom odnosu prema Bizantu.Bosnjaci kao ilirsko pleme su prostore od Vucitrna do Knina, i od Save do mora naseljavali jos 2000.god prije nove ere…a sto se tice ovog Selimovica pa on spijun i Milosevicev covjek i uvijek je radio protiv Bosnjaka.To je opstepoznata stvar.
I Srbi su etnicki Iliri, lako se moze videti po dnk testovima i istrazivanjima. I velika vecina Srba bas kao i Bosnjaci ne lice uopste na ostale slovenske narode ali ni priblizno. Hrvati da vise Sloveni nego ostali narodi Balkana, ali svakako ima deo Ilirskog porekla. Srbe truju propagadni mediji zato vole Rusiju i ako nemaju veze nikakvr sa Rusijom ni etnicke ni bilo kakve druge, ispravi me ako gresim
re PETAR:Odlicno si opisao nase postojanje,da smo mi nastali od BOGUMILA,koji su u tom periodu zivjeli na ovim prostorima SANDzAKA,podsjecam te samo da su oni bili viseboznici a ne pravoslavni,i mi se toga nikad ne libimo niti bijezimo od te istine ali da smo mi pokrsteni srbi to ti ne stoji iako je imalo pojedinih slucajeva kao i sada sto ima da ljudi pravoslavne vjere prelaze u CASNI ISLAM.Medjutim vi Srbi treba da prvo razjasnite sebi ko ste vi, jer imate vise TURSKIH gena od nas BOSNJAKA i ako imate obicaj da nas nazivate TURCIMA.Ja znam da historija boli ali vrijeme je da zalijecite rane i da prihvatite istinu i ako je bolna.!!!!!
Blago vama za vašeg Selima,i “Nemanju” tešite se samo vi sa njima.I čitajte epove o marku i vili Raviojli,možda opet stigne na šarcu.
Muslimani nikada nisu postali Turci jer su sačuvali svoj maternji jezik, staru tradiciju i uvek su znali svoje poreklo, kaže istoričar i profesor Salih Selimović kkoji je vrstan poznavalac tema vezanih za srpsko-muslimanske odnose.
On je objasnio uzroke istorijskog razdora Srba muslimanske veroispovesti i Srba pravoslavaca.
“Današnji muslimani, koji su sa prostora bivše SFRJ, u većini slovenskog su porekla. To je u nauci nesporno, mada ima i onih koji bi “hteli”, reč je o bosanskom i delu raških muslimana, da su bogumilskog porekla. Ne znaju ili neće da znaju da su bogumili samo jedna hrišćanska jeres, može se slobodno reći u pravoslavlju, a nikako neki poseban bogumilski narod. Ako je veliki deo bosanskih bogumila došao iz Raške, pa oni su mogli da budu samo Srbi. Bogumilstvom želi da se dokaže neka stara posebnost, ‚individualitet‘ iz kojeg se vremenom navodno konstituisala bošnjačka nacija. Pokušava da se dokaže da postoji neki istorijski ‚kontinuitet‘. Ako su srpska plemena bila dominantna u Raškoj, Zeti, Bosni, Travuniji, Zahumlju, Neretvi, Usori, Soli i stvorila srpske srednjovekovne države, što je u istorijskoj nauci nesporno, pa kojeg bi to onda mogli biti porekla domaći muslimani po dolasku Turaka Osmanlija, od kojih će primati islam?“, navodi Selimović.
On je istakao da su islam prvo prihvatile vlastelinske pravoslavne porodice.
“U prvom periodu turske okupacije islam su prihvatali pojedinci iz vlastelinskih porodica, trgovci, zanatlije i stočari vlasi u brdsko-planinskim predelima gde je delovanje Srpske pravoslavne crkve bilo slabije. Vlasi su bili slobodniji od zemljoradnika i vršili su razne pomoćne vojne službe za Turke. Znatan broj hrišćana je islamiziran i kroz danak u krvi (devširma). Neki roditelji su urezivali krst na čelo dečaka ili im lomili i sekli prste na desnoj ruci kako bi ih spasili da ne budu odvedeni u Istambul i postali „Turci“ janičari. Vuk Karadžić je konstatovao povlašćeni položaj onih koji su prešli u islam sledećom rečenicom: „Ako se ko od raje poturči, odmah ima sva prava kao i ostali Turci; ne samo što ga neće prekoriti pređašnjom verom nego će ga još svako radije pomoći nego rođenog Turčina.“Ko je od srbskih porodica u Staroj Raškoj među prvima okrenuo leđa pravoslavlju?”.
Selimović navodi da, prvi koji su prihvatili islam iz redova krupne vlastele bili su Isa-beg Ishaković iz srpske porodice Hranušića, Ahmet-paša Hercegović, treći sin Stjepana Vukčića Kosače, Ahmet-beg Vranešević, sin kneza Heraka Vraneša, kao i drugi njegov sin Ljubo postavši Ibrahim-beg Vranešević, Skender-beg Crnojević, sin Ivana Crnojevića, Skender-beg Mihailović, Jovan-beg Rasovac u dolini Lima po predanju potiče od nekog potomka kneza Miroslava, Isa-beg Kraljević iz bosanske kraljevske kuće princ Sigismund Kotromanić i niz drugih.
“Naši muslimani nisu činom prihvatanja islama postajali Turci. Oni su i dalje, bez obzira na to kojem društvenom sloju pripadali i na kojim položajima se nalazili, čuvali maternji jezik, pismo i mnoge narodne običaje iz vremena kada su bili hrišćani, najčešće pravoslavci. Od etničkih Turaka su se uvek razlikovali. Ni Osmanlije u njih nisu imali poverenja, pa su na vezirski položaj ili nekog glavnog paše skoro uvek u Bosanskom pašaluku postavljali Turke koji su bili poreklom Anadolci, Albanci, Grci, Bugari, Kurdi, Mađari, a naše su slali u udaljene provincije prostrane Imperije. Turci su potcenjivali i ismejavali muslimane nazivajući ih Bošnjacima, što u doslovnom prevodu znači praznoglav, glup, tvrdoglav”, navodi Selimović zaključujući da muslimani nisu tretirani kao pravi Turci, a da se ni oni sami u duši nisu tako osećali.
Na pitanje koliko greše današnji muslimani, a koliko Srbi pravoslavci, Selimović kaže da je najveći problem politizacija i kod jednih i kod drugih, mada ima i mnogo nerazumevanja i nepoznavanja.
“Tu je i onaj fanatični i rigidni verski faktor. Mora se priznati da je kod velikog broja muslimana prisutan kompleks, a kod nekih, možda, i osećanje krivice. Vere i ideologije su se menjale i menjaće se dok postoje ljudi. Za mene je mnogo bitnije kojim se jezikom govori, koje je etničko poreklo i koje su narodne tradicije, pa da se na osnovu toga zna i nacionalna pripadnost. Pozitivni građanski zakoni dozvoljavaju da se čovek kao individua izjasni da je Kinez, Japanac, Nemac, Turčin, Bošnjak, ali da li se on i stvarno tako oseća, i da li tek tako samo deklarativno može biti pripadnik tih nacija? Naši muslimani, pa i oni koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, trebalo bi da vole svoju zemlju, jer su i njihovi pra, pra dedovi tu ponikli. Nije dobro da se voli tuđa zemlja više od svoje, jer u tom slučaju Srbin pravoslavac s pravom može da se ljuti i da kaže:„Pa kad više voliš tuđinsku državu, onda idi tamo. Šta ćeš ovde!“
Selimović navodi i da su se pojedini Srbi muslimanske veroispovesti vratili svetosavskoj veri.
“Neki su ponovo pristupili pravoslavlju duboko ubeđeni u ispravnost tog čina, dok su drugi to činili iz nužde ili posle povlačenja Osmanlija sa nekih naših područja. Po mom uverenju to bi trebalo da bude lični čin svakog čoveka. Promena vere, u svakom slučaju, neophodno je da bude svojevoljan čin, jer smatram da tek tada to ima smisla i opravdanja. Kao jedan izuzetan primer i čin navodim slavnog reditelja, umetnika, filmskog stvaraoca, i pregaoca na drugim poljima – Emira Kusturicu. On je izuzetna i samosvesna ličnost, hrabar je i dosledan. Vi branite istinu, bez obzira na činjenicu što se to ne dopada pojedinim verskim vođama u Novom Pazaru i Sarajevu. Nije na verskim vođama da određuju šta je istorija, arheologija i etnologija, i šta te nauke na osnovu materijalnih i pisanih izvora i narodnih tradicija utvrđuju. Njihov bi posao trebalo da bude istinski rad sa vernicima, a ne da im vernik bude sredstvo političke manipulacije”, zaključuje Selimović.
Ovaj historiski dokument je očigledan dokaz da S.Selimović je najveći manipulant u historiji kada tako moće da piše o Bonjaku i kako je on dobio ime.Bezvredno je sa neznaicama razgovarati.
POVELJA DUBROVCANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1332 GODINE
(15. avgust 1332.)
Ako Bošnjanin bude duzan i pobjegne – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana.
Utvrdi zakon ko je prvi bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki chlovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina Bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti.
Ako Bošnjanin zapsi da nije duzan – da mu nareche priseci samoshestu, koje ljubo postavi Banj rod. Ako bude podoban od Banova roda kto – da mu su porotnici od njegova plemena, koga mu hotenje. A toj da se zna – da ne moze tehej pobjegnuti, a vece ne moze pred nikoga mu narechi.
A kto Dubrovcanin ubije ali posjece u Bosni ili Bošnjanin Dubrovcana – taj pravda da je pred gospodinom Banom, a osud da grede Banu na njih.
Ako bude svadja Bošnjanina z Dubrovcaninom u Dubrovnici – da sudi knez dubrovacki i sudje, a globa opcini.
Ako Bošnjanin uhiti Dubrovcanina za konja, a on bude ukraden ili uhushen, a pravi Dubrovcanin: “Moj je konj vlasti” volja: “Ja sam ga kupio, ne znam od koga”, volja povije od koga je kupljen, volja priseze samoshest – cist duga da bude.
I ako Bošnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. I ako Bošnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poshlju da je knjiga prava – da je vjerovana, da plati Dubrovcaninu i bez prestavshtine.
Ako li tat ili husar uzme Dubrovchaninu u Banovu vladanju, kto se uvje – da plati Dubrovchaninu i bez prostavshtine, a gospodinu Banu vsaki sest volova na svoju glavu – i da se ne vrate.
Ako rat bude, chesa Bog ulishi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin Ban da rok Dubrovcanom sest mjeseca, da si podju u Dubrovnik slobodno – na to im je vjera gospodina Bana Stjepana. A Dubrovcane da zivu Humskom zemljom u njih’ zakonu – u prvom.
A ovomuj pisanju svjedok: zupan Krksha…. A siju knjigu pisa Priboje, dijak veliki slavnoga gospodina Bana Stjepana, gospodina svem Zemljam Bosancem i Humscem’ i Donjem’ krajem’ gospodin.
Učite jer samo znanjem se postiže cilj….
Ps. A smem li da podsetim da su te 1878 koju ovde izgleda spominjete kao dan drzavnosti Sandzaka, tada su usli vojni garnizoni Austro-Ugarske u Novopazarski sandzak, formalno pravno to je jos uvek bilo Osmansko, a zapravo Austo-Ugarsko, a sve radi onemogucenja daljeg jacanja Srbije i Crne Gore (i to ne zato sto je Austro-Ugarima bilo posebno stalo do dobrobiti naroda, vec zato sto su hteli da okupiraju sto vise teritorije Balkana jednom kad se raspadne Tursko carstvo, uz nadu da ce im biti otvoren put ka Bosforu). Uostalom, znate li Vi sto je izbio Prvi svetski rat uopste?!
Ne vidim potrebu za ovolikim pisanijem. Ako vi sutra kazete da smo mi svi u stvari Kinezi, i ako se vecina nas pocne osecati i izjasnjavati kao da smo Kinezi, onda cemo mi i biti Kinezi. U takvom svetu zivimo. Vi ste toga svesni. Zato pisete to sto pisete.
Uzgred, mislim da se covek kojeg spominjete zove Salih a ne Selim? Osim ako ne postoji jos neki Selimovic iz Sandzaka a pritom da je izdajica svoga ilirskoga roda 😀