Hadi al-Abdallah, Idlib, aktivista
Predavao sam i bio student master studija na Univerzitetu al-Baath u Hami kada je izbio prvi val protesta. Uvijek mi je bio san da predajem na univerzitetu i moj san se ostvario, ali samo nakratko.
Kada su protesti izbili u Homsu, moji prijatelji i ja smo požurili da im se pridružimo. Prekrivenog lica, kako me sigurnosne snage režima ne bi prepoznale, učestvovao sam na prvim protestima koji su organizirani u srcu Homsa.
Nakon što sam učestvovao na nekoliko protesta, zaustavili su nas na kontrolnoj tački i vojnik mi je oduzeo ličnu kartu, koju je zadržao skoro pola sata. Niko mi nije htio reći šta je problem. Tada sam shvatio da se sigurnosna situacija oko Homsa samo pogoršava i da me svaki dan mogu uhapsiti.
Postalo je opasno putovati od i do Hame pa sam dao otkaz na poziciji profesora. Morao sam se odreći svojih snova – nisam mogao šutjeti. Roditelje sam prije viđao svaki dan, ali nakon što sam odlučio da svoj život posvetim revoluciji, viđao sam ih tri puta sedmično. Prošle su gotovo dvije godine od kada sam ih zadnji put vidio, jer oni žive u području koje je pod kontrolom režima.
Revolucija me je u potpunosti promijenila. Život se dramatično promijenio. Odvojen sam od svoje porodice, živimo u velikom strahu i susreo sam se sa smrću nekoliko puta, ali sada sam se navikao na to.
Kako bih sumirao posljednje četiri godine? Čini se kao da je prošlo 40 godina, ali ne žalim. Sve što smo zahtijevali su prava koja nam pripadaju, naša osnovna ljudska prava. Ova revolucija nije greška. Iznevjerili su nas na mnogo načina; svijet nije donio prave odluke kako bi zaustavio ove zločine.
U protekle četiri godine osjećali smo se odbačeno na svim nivoima, ali to nas neće zaustaviti, neće nas natjerati da se povučemo, niti će nam dosaditi. Nastavit ćemo i dalje raditi i štititi našu revoluciju. Svi smo očekivali žestoku reakciju režima Bashara al-Assada, ali nismo očekivali ovakvu reakciju svijeta. Iznevjerili su nas mediji, humanitarne organizacije i vojska.
Moj dan je zavisio od toga gdje sam živio protekle četiri godine. Kada sam bio u Quseiri, provodili smo vrijeme dokumentirajući borbe, neprestana bombardiranja, granatiranja i povrede. Išli bi u poljsku bolnicu i dokumentirali sve što smo mogli, kako bismo pokazali svijetu takve zločine.
U Qalamounu i Yabroudu sam radio kao posrednik između nekoliko opozicionih snaga, pokušao sam ih ujediniti. Bio sam njihov posrednik, slušali su me i ja sam njih slušao. U predgrađima gradova na sjeveru Sirije kao što su Idlib i Halep također snimam bitke i razaranje, ali većinu dana provodim praveći planove za postratnu Siriju, na osnaživanju i uključivanju žena u fazu tranzicije. Svaki moj dan je posvećen Siriji.
Humanitarna pomoć stiže u distrikt Al-Waer u Homsu [Al Jazeera]
Anonimni humanitarni radnik, Homs
Bio sam student u Hami, a živio sam u Homsu. Hama mi se nije sviđala pa sam išao na predavanja i vraćao se kući. Moj život je bio jednostavan. Većinu vremena sam provodio baveći se sportom.
Nikada nisam mislio da ću živjeti život kakav sada živim. Prošle su četiri godine mog živa, ali osjećam kao da je prošlo 20.
Na početku ustanka, prizori ranjenih i mrtvih ljudi su me znali šokirati i uznemiriti. Ali, pošto se to desilo puno puta, postalo mi je normalno vidjeti spaljeno ljudsko tijelo, leš bez glave i tijela bez ruku i nogu. Svašta sam vidio.
Došao sam do tačke gdje sam zaboravio živjeti život koji sam vodio prije. Uopće se ne sjećam tog života. Studirao sam ekonomiju, bankarstvo i finansije – sve što sam naučio je izbrisano iz moje memorije. Osjećam se kao da ništa nisam studirao. Osjećam se kao da ništa nisam radio za svoju budućnost, osim činjenice da sam dobio diplomu.
Jako sam depresivan. Četiri godine mog života su prošle samo tako. Planirao sam diplomirati i preseliti se u neku zaljevsku zemlju kako bi radio, kao i većina mojih prijatelja. Sada, čak i ako želim da odem, nijedna zaljevska zemlja mi neće dati vizu, tako da sam u principu ograničen da živim ovdje.
Sirijac koji živi u Al-Waeru, Homs [Al Jazeera]
Abu Khaled, opkoljena četvrt Al-Waer, Homs
Nekada sam bio vlasnik mini marketa u četvrti Al-Waer, posljednjoj četvrti u Homsu pod kontrolom pobunjenika. Naši životi su bili prilično jednostavni i bili smo sretni. Sada znam da su to bili najbolji dani moga života.
Moj život se toliko promijenio da ne znam odakle da počnem. Živimo u ruševinama i tome nema kraja. Kuće, škole, bolnice i sve oko nas su ruševine. Samo još nekoliko nas živi ovdje. Ne možemo ništa raditi osim sjediti i čekati, sjediti i gledati kako nam cijeli svijet okreće leđa.
Čekamo hranu, čekamo sigurnost i čekamo nadu. Mi živimo u tuđoj kući jer je naša kuća uništena, nemamo prozore, ništa nemamo.
U prvoj godini revolucije smo imali velika očekivanja; osjetili smo da sloboda napokon dolazi. Kako se približila druga godina, naša nada je bila još veća i mislili smo da postoje neki veći planovi za Siriju – nova i slobodna Sirija.
Nadali smo se da će arapske zemlje i međunarodna zajednica doći da nas spase, ali kao što kaže jedna arapska izreka, led se otopio i istina o tim zemljama je izašla na vidjelo. Napustili su nas prvog dana.
Treća godina je donijela još više krvi, više tragedije i razaranja. Četvrta godina nam je pokazala da više nema nikoga da nam pomogne osim Boga.
Proživljavali smo dane koje ne mogu ni opisati. Živjeli smo u velikom strahu, a posebno naša djeca, koja su još mala da razumiju šta se dešava.
Živjeli smo u veoma teškim uvjetima, živimo u zatvoru, jedva da imamo hrane, grijanja, a nemamo ni najosnovnijih sredstava za preživljavanje.
Osjećamo da se stvari vraćaju u normalu. Još uvijek se nadamo da će se ljudi opet suosjećati sa nama – to nas održava u životu.
Interno raseljene žene rade u Damasku [Al Jazeera]
Umm Tawfiq, Muhajreen, Damask, domaćica
Imali smo kuću i živjeli smo dostojanstveno. Moja porodica i moja kuća su bili moj život. Kada je revolucija počela, bili smo uzbuđeni zbog promjene. Ali, onda sam izgubila muža i sina. Zatim smo izgubili kuću i postepeno sam sve izgubila.
Revolucija nam nije ništa donijela. Nismo dobili ništa osim razaranja i krvi.
U protekle četiri godine svog života živjela sam u najgorim uvjetima. Živjela sam sa bolom, vidjela sam bol u životima drugih ljudi.
Sada živim sa svoje četvero djece u pećini koju ja zovem soba. Mislim da ne bismo trebali tu živjeti. Nije sigurno, a ni higijenski, ali to je sve što mogu priuštiti. Za to ja plaćam i kiriju. Samo Bog zna.
Prije revolucije smo bili potlačeni. Od kada je počela revolucija i dalje smo potlačeni i tako živimo svaki dan.
Rekla bih čak da živimo kao robovi. Sada plaćamo cijenu grešaka koje su počinili drugi ljudi. Nikada nismo živjeli u slobodi, mi i dalje ne živimo u slobodi i ne znam da li ćemo ikada i živjeti.
Umm Tawfiq je poslala fotografiju prostorije u kojoj spava sa četvero djece [Al Jazeera]
Izvor: Al Jazeera
