
Hrvatska je drastično povećala prodaju streljiva iz jugoslavenskog i ratnog razdoblja prema Saudijskoj Arabiji u 2016. godini, usprkos upozorenjima organizacija za ljudska prava o ilegalnom preusmjeravanju pošiljki u ratna područja, što predstavlja kršenje EU i međunarodnih zakona, piše Balkanska istraživačka regionalna mreža (BIRN).
Samo u prvih devet mjeseci prošle godine Zagreb je prodao streljiva, mina i raketnih bacača u vrijednosti 83 milijuna eura, otkrivaju BIRN i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP).
Brojke za razdoblje listopad – prosinac tek trebaju biti objavljene.
Videosnimke i fotografije koje su se pojavile iz Sirije pružaju uvjerljive dokaze o prisustvu streljiva i oružja hrvatske proizvodnje u toj državi.
Hrvatska je, kako se navodi, jedna od prvih država koja je isporučila oružje sirijskim pobunjenicima, oslobađajući se na taj način zaliha streljiva tokom zime 2012.
CIA koordinirala prodaju
Oprema je usmjerena preko Jordana i plaćena od Saudijske Arabije uz koordinaciju CIA-e, a sve duž puta kojim je od tada iz Srednje i Istočne Europe preneseno oružja u vrijednosti preko milijardu eura, navode BIRN i OCCRP.
“Od trenutka kada su te prve isporuke razotkrivene, Hrvatska je uložila maksimalne napore kako detalji trgovine ne bi dospjeli u medije, uklanjanjem ključnih informacija – kao što je konačno odredište – iz službenih izvještaja”, prenio je BalkanInsight.
Novinari su, međutim, našli način da zaobiđu tajnost, korištenjem malo poznatih UN-ovih podataka o trgovini, koji su otkrili kako je Hrvatska izvezla najmanje 2.600 tona desetljećima starog streljiva, koju je Hrvatska vojska proglasila viškom, moderno-opremljenoj vojsci Saudijske Arabije između veljače i rujna 2016. godine.
Od prosinca 2012. godine i početka rata u Siriji, Hrvatska je izvezla oružje i streljivo vrijedno 126 milijuna eura Saudijskoj Arabiji te 44 milijuna eura Jordanu, prema podacima s internet stranice UN Comtrade koji objavljuje detaljnu međunarodnu statistiku o trgovini dobrima iz 99 različitih kategorija, uključujući streljivo.
Prije toga, trgovina oružjem i streljivom je bila praktično nepostojeća u Hrvatskoj.
Rast prodaje iz godine u godinu
Hrvatska je ukupno isporučila više od 6.000 tona streljiva za ručno i lako oružje, koja je vjerojatno podrazumijevala metke, minobacačke projektile, rakete, granate – samo zaljevskom kraljevstvu. Ta brojka jednaka je težini 750 milijuna metaka za kalašnjikove.
Između 2012. i 2014. godine, Hrvatska je odobrila izvozne licence vrijedne 302 milijuna eura Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Brojke, posljednje dostupne, uglavnom su zasnovane na izvještajima Europske komisije.
Podaci UN-a o trgovini pokazuju da je prije 2012. godine, Hrvatska izvezla manje od milijun eura streljiva godišnje, ali to je poraslo početkom sirijskog građanskog rata na 4,7 milijuna eura 2012. godine, 30 milijuna eura 2013. godine, 35 milijuna eura 2014. godine, 6,6 milijuna eura 2015. godine i 77 milijuna eura 2016. godine.
Hrvatska nema veću aktivnu proizvodnju streljiva i u prethodnim godinama je uvezla manje količine oružja, što ukazuje da ti izvozi potječu od velikih zaliha Ministarstva obrane Hrvatske (MORH), a koje datiraju iz Jugoslavije i ratova za neovisnost iz ranih devedesetih.
Kako se navodi, Hrvatska ustrajno odbija priznati da ostvaruje ogromnu dobit od likvidacije svojih zaliha na ratištima na Bliskom istoku, ali dokumenti koje je objavila organizacija pod imenom Regionalni pristup smanjenju zaliha, pokazuje velik porast prodaje sa zagrebačkih zaliha koji se poklapa s početkom građanskog rata u Siriji.
Navodi se i da je glasnogovornik Ministarstva gospodarstva prvo rekao novinarima BIRN-a i OCCRP-a kako nije bilo izvoza bacača raketa ili granata Saudijskoj Arabiji tokom 2016. godine, a nakon što su ga novinari suočili sa službenim brojkama iz UN-a i Hrvatskog zavoda za statistiku, koje govore suprotno, nije imao komentara.
POVEZANA TEMA: Irački specijalci sa hrvatskim jurišnim puškama
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:



U vreme “Oluje” bio sam još maloljetan ali se
odlično i sam sjećam svega. Do Vilina Križa bježao
sam sa porodicom, a onde smo se rastavili 6.
avgusta i ja sam sa Perom D. koji je rodom sa
Korduna, a živio u Banja Luci, te ga “Oluja”
slučajno zadesila na Kordunu, nastavio dalje povlačenje prema Dvoru na Uni. Vozili smo se u
Perinom “Mercedesu 300D”, a bilo nas je čak
šestoro u autu: Pero, ja, Milić M., jedan dečko i dve
djevojke, a jedan dio puta vozio se i Milan Š.
sjedeći napred u krilu Miliću (nas četvoro mladih
smo sjeli otpozadi) pa nas je bilo i sedmoro jedno vreme, ali kad su našu kolonu pre sela Žirovac
napali muslimani 5. korpusa i nastala opšta
pucnjava, Milan otišao napred sa puškom na
proboj i tako nas napustio. Kad smo se probili i
muslimani se povukli, Milan se dalje vozio ne
znam s kim, a Pero i nas pet ostalih nastavili dalje i u tom “sastavu” i stigli u Banja Luku 8. avgusta
pred ponoć. Tu sam ja dva dana bio kod Perine
kuće, a onda krenuo za Srbiju i prešao kod Rače
uveče 11. avgusta. Moja porodica je stigla pre
mene, i tu smo se nakon 5 mučnih dana opet
sastali.
U vreme “Oluje” bio sam još maloljetan ali se odlično i sam sjećam svega. Do Vilina Križa bježao sam sa porodicom, a onde smo se rastavili 6. avgusta i ja sam sa Perom D. koji je rodom sa Korduna, a živio u Banja Luci, te ga “Oluja” slučajno zadesila na Kordunu, nastavio dalje povlačenje prema Dvoru na Uni. Vozili smo se u Perinom “Mercedesu 300D”, a bilo nas je čak šestoro u autu: Pero, ja, Milić M., jedan dečko i dve djevojke, a jedan dio puta vozio se i Milan Š. sjedeći napred u krilu Miliću (nas četvoro mladih smo sjeli otpozadi) pa nas je bilo i sedmoro jedno vreme, ali kad su našu kolonu pre sela Žirovac napali muslimani 5. korpusa i nastala opšta pucnjava, Milan otišao napred sa puškom na proboj i tako nas napustio. Kad smo se probili i muslimani se povukli, Milan se dalje vozio ne znam s kim, a Pero i nas pet ostalih nastavili dalje i u tom “sastavu” i stigli u Banja Luku 8. avgusta pred ponoć. Tu sam ja dva dana bio kod Perine kuće, a onda krenuo za Srbiju i prešao kod Rače uveče 11. avgusta. Moja porodica je stigla pre mene, i tu smo se nakon 5 mučnih dana opet sastali.
Ovo je pričao G.M. Prvog dana “Oluje” održe na ovom pravcu naši svoj položaj, ali drugog dana, 5. avgusta 1995, budući da su Hrvati zauzeli Kestenak i izbili kod Mandinke, naši, bez artiljerijske podrške, nisu se mogli održati duže. Tu pogine Periša, mladić od jedno 25 godina. Naši ostave položaj i rasture se u bijegu, što kažu, kud koji. Dragića M., čovjeka od jedno 55 godina, zarobi grupa hrvatskih vojnika, pa natovare na njega svoju municiju da im nosi do njihovog novog položaja. Uz put su mu se smijali i vređali ga. Pričao je kako su ga nudili cigaretama uz riječi “Puši, stari, ionako si popušio i ti i svi četnici”, “Napuši se, stari, prije nego te ubijemo” i sl. Valjda su imali namjeru da ga ubiju kad im prenese municiju. Međutim, noseći sanduke, naiđu pored jednoga gaja, a tu se slučajno pridesio Miloš G. (u onome opštem begu naši su se izmešali sa Hrvatima). Vidjevši Miloš iz šume kako Hrvati vode Dragića uz smijeh, pripuca iz šume prema njima. Oni se zbuniše i okrenuše prema šumi, a Dragić uluči priliku, baci sanduk sa municijom i natisne se bježati kroz neku bujad preko doline. Hrvati pucali za njim, ali ga nisu mogli pogoditi. Dragić je pričao: “Trčao sam kroz bujad, kuruze, samo pravo, jer znam da je ispred Korana, i samo da se nje dočepam. Meci zvižde, ali sam ja, Boga mi, bio brži i od metka, i fala Bogu, ne pogodi me nijedan!” Tako je bježao do Korane, a tamo naiđe na naše i s njima pređe preko Korane. Ljuban M. pak, bježeći, naleti na dva mlada hrvatska vojnika. Ne zna se ko se više uplašio, on ili oni. Ali Sveto se prvi pribere, uperi pušku u njih i reče: “Dečki, puštite me da prođem, a ja neću pucati!” Tako i bi. Ljuban prođe, pa kad se malo poudalji od njih, okrenu im leđa i nagnu bježati što ga noge nose mimo Mandinku do Bukovca, pa izbi na Koranu i pređe u Luke, gdje su još bili naši.