Pisao sam, u nekoliko navrata, o povijesnom svojatanju, pohrvaćivanju (hrvatiziranju) i posrbljivanju (srbiziranju i pocrnogorčavanju) Bošnjaka, a pogotovo onih koji su muslimanske vjere. Nisam uspio naći riječ koja bi samim svojim zvučanjem obznanila nasilje koje je, bilo fizičko, bilo drugojačije, upotrebljivano od strane Hrvata, i još se i danas upotrebljuje u tom organiziranom zatiranju ljudi, naroda, nacije, vjere, načina života, jezika, kulture, tradicije i zajedničke povijesti, kao jedne posebne etničke grupe, u Bosni i širem okruženju. I onda mi je došla na um riječ koju sam iskovao, „hrvatanje“, koja zvuči grubo i neotesano, i ima i podkontekst „hvatanja“, odnosno „grabljenja, grabeži“ u samom sklopu slova i u izgovoru. Tu riječ ovdje nudim svima jer, barem u mom mozgu, sažima mnogo zala koja su počinjena u ime „hrvatstva“ i „veliko-hrvatstva“ i u Hrvatskoj i u Bosni.
Željko MILIĆEVIĆ: Međutim, uzelo mi je dosta vremena rasčlaniti i razlučiti zašto je, u jeku Drugog svjetskog rata, godine 1943, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, putovao iz Zagreba u Sarajevo da djedu Azizu, za njegov 75. rođendan, dadne „nagradu za životni rad“. Nikako si to nisam mogao objasniti dok se nisam upitao ovo pitanje: “pa zar taj čovjek nije imao pametnija posla u to doba, nego putovati u Sarajevo da nagradi djeda, i za koji, to, rad?“
To je bilo ključno pitanje koje je u sebi sadržalo i odgovor – u tom povijesnom trenutku, u paklu rata, Pavelić nije imao pametnija posla nego baš doći u Sarajevo i nagraditi mog djeda Aziza zato jer je djed odigrao povijesnu ulogu za ideju „velike Hrvatske“. Koliko je on sam bio svijestan toga da je bio iskorišten, pa i zloupotrebljen, kao čimbenik, kao poluga hrvatanja, to ne znam.
Pisao sam, u nekoliko navrata, o radu mog djeda Ivana, koji je naučio i turski i arapski i dao si ime „Aziz“, koje je jedno od 99 imena Allaha dž.š. Isto sam tako pisao o njegovom radu s brojnim Bošnjacima muslimanske vjere.
Kroz sve to, pa i kroz mnoge godine daleko prije tog pisanja, nastojao sam dokučiti povijesne tajne o porijeklu stabla Milićević. Radu nema ni konca ni kraja ali sam na osnovi analize usmenog i pismenog prenošenja znanja uspio postaviti jednu konstrukciju za koju mislim da je razumno objašnjiva. Svaka analiza je dobar korak jer zahtijeva upotrebu mozgovnih procesa. A dobra analiza dovodi do otkrića novog obima znanja, ili do razumijevanja uzroka i povoda za dogođaje.
To, da je djed Aziz bio promican kao Hrvat, nije tajna i to je zabilježeno. To, da se je izražavao kao Bošnjak isto tako nije tajna. To, da je imao problema sa raznim vlastima i zbog jednog i zbog drugog opredjeljenja isto tako nije tajna. Uzelo mi je vremena sebi samome objasniti postojanje tih dvaju opredjeljenja u njegovom životu, vremenu i prostoru.
Uhodana i izlizana izreka „istina boli“ je i uhodana i izlizana ali u ovoj analizi ima težinu jer svaka istina je apsolutna i svaka istina boli onoga koji nema kičme pogledati joj u oči i prihvatiti ju kao takvu, bolnu apsolutnu istinu.
U mojoj analizi povijesti i uloge koju je djed Aziz imao u toj povijesti došao sam do zaključka da je on bio jedna od važnih poluga u mehanizmu hrvatanja ne samo Bošnjaka muslimana nego i drugih muslimana u okruženju.
Ivan Aziz Milićević (Umjetnički rad Sandžaklije Behaudina Selmanovića) |
Djed je većinu života proveo u suradnji s muslimanima koji su ili već bili pohrvaćeni ili ih je trebalo hrvatati. Imena mnogih su dostupna samim pretraživanjem na internetu. Osim toga, danas još ima živućih nasljednika tih suradnika i ne želim ih upletati u svoja razglabanja, tako da većinu imena neću spomenuti. U svakom slučaju to su bili velikani misli i ljudi koji su bili, više ili manje, zavedeni i umotani u odoru „veliko-hrvatske domovinske ideje“.
Djed je, isto tako, surađivao i sa Antom Starčevićem „ocem Domovine“, koji je jedno vrijeme vodio Hrvatsku stranku prava, HSP.
Djed je, po drugoj strani, po riječima njegove žene, moje bake, „stalno visio u Napretku s jednim od Nametaka“ (Abdurahman i sin mu, Alija).
Sve mi je to, na jedan ili drugi način, sjedalo i bilo prihvatljivo. Međutim, uzelo mi je dosta vremena rasčlaniti i razlučiti zašto je, u jeku Drugog svjetskog rata, godine 1943, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, putovao iz Zagreba u Sarajevo da djedu Azizu, za njegov 75. rođendan, dadne „nagradu za životni rad“. Nikako si to nisam mogao objasniti dok se nisam upitao ovo pitanje: “pa zar taj čovjek nije imao pametnija posla u to doba, nego putovati u Sarajevo da nagradi djeda, i za koji, to, rad?“
To je bilo ključno pitanje koje je u sebi sadržalo i odgovor – u tom povijesnom trenutku, u paklu rata, Pavelić nije imao pametnija posla nego baš doći u Sarajevo i nagraditi mog djeda Aziza zato jer je djed odigrao povijesnu ulogu za ideju „velike Hrvatske“. Koliko je on sam bio svijestan toga da je bio iskorišten, pa i zloupotrebljen, kao čimbenik, kao poluga hrvatanja, to ne znam.
Kroz povijest su Srbi „srbijanili“ ognjem i mačem, da parafraziram Sjenkijeviča. Hrvati su, po drugoj strani, „hrvatali“ na profinjeniji, ali jednako perfidan način. Za razliku od genocida 1992-1995, kad su Hrvati fizički počinili zločin genocida nad Bošnjacima muslimanske vjere, to prijašnje hrvatanje je bilo predočivano kao bratsko dijeljenje prostora u vremenu i u suradnji i življenju gdje se baš nije tjeralo muslimane prihvatiti kršćanstvo, već im se je ne samo dozvoljavala nego i ohrabrivala vjera i nači života dokle god oni prihvate tu višu ideju „zajedničke domovine Hrvatske“.
Genocid, ali u rukavicama. Hrvatanje.
Djed je dobio životnu nagradu jer je pridobio nebrojene intelektualce, Bošnjake muslimanske vjere, na stranu Velike Hrvatske Domovine, a pogotovo zbog toga jer je uspio ući u Sandžak, u srce Bosne i Bošnjaka muslimana, i tamo regrutirati mislioce i stvaraoce za ideju veliko-hrvatstva. Ime Behaudina Selmanovića se je u obitelji često spominjalo, i naglašavalo njegovo sandžačko porijeklo – to mi se je duboko urezalo u pamet i sjećanje. Behaudin je, za svoj prijemni rad na univerzitetu, naslikao portret djeda Aziza, ali to nije bio samo jedan trenutak u njihovim životima.
Hrvatska stranka prava, HSP, je pohrvatala mnogo ljudi u sjevernoj i srednjoj Bosni ali nije imala šanse ući u Sandžak, u srce Bosne. Međutim, dok je mladi, zanešeni, Bošnjak muslimanske vjere iz Sandžaka uslikavao starog kršćana, dotle ga je ovaj regrutirao za ideju velikohrvatstva po receptu HSP. Behaudin je doveo i druge Sandžaklije u HSP i to je, po mojoj analizi, bio jedan od glavnih razloga zašto Poglavnik NDH nije imao pametnija posla nego putovati u Sarajevo, u ratu, i nagraditi mog djeda.
Meni su ljudi prilazili, u nekoliko navrata, da me vrbuju za te neke „nove ili čiste“ HSP, pa i da mi prijete što se izražavam pro-bosanski i anti-hrvatski.
Što se toga tiče, treba imati na umu slijedeće:
Negdje 1992-1995. (na želim precizirati) bio sam, u uredu Kongresa Sjedinjenih Država, upitan nekoliko direktnih pitanja u vezi Bosne, i to od strane dvaju kongresmena, od kojih je jedan bio čelnik Komiteta za vanjske odnose.
Jedno od pitanja je bilo: “Koja je osoba danas u stanju sačuvati cjelovitost Bosne“. To pitanje mi je dalo do znanja da Predsjednik Izetbegović, kao i vlada Republike Bosne i Hercegovine, gubi podršku zbog uspješnog lobiranja da „vladom dominiraju muslimani“.
Moj je odgovor bio: “Predsjednik (Alija Izetbegović)“. Tu je bilo gunđanja i palo je slijedeće pitanje: “Što mislite o Paragi?“ To pitanje mi je dalo do znanja da je HSP-HOS lobi bio u Kongresu i da su se debatirale druge verzije vlade Bosne.
Ja sam u odgovoru na to pitanje samo zakolutao očima, negativno odklimao glavom i desnom rukom pomeo površinu stola s jedne strane na drugu. To je bio kraj podrške Kongresa Sjedinjenih Država ideji nastavljanja hrvatanja Bosne od strane HSP.
Na slici: Muhamed Hadžibašičaušević, Behaudin Selmanović, Ivan Milićević, Ćazim Tulić, Sarajevo 1938. Behaudin Selmanović je bio sveučilištni slikar. Rodio se godine 1915., u Pljevljima, Sandžak (CG), a umro je u Sarajevu godine 1972. Učilištovao se u Beranama, Pljevljima i Sarajevu. Godine 1937. se upisao na Umjetničko visoko učilište u Zagrebu gdje je 1943. diplomirao u razredu od profesora Marina Tartaglie. Zapažen je po izradi slika osoba iz javnog života s određenom vladosborno-narodnostnom namjerom, poput Ante Starčevića (Dar Matici hrvatskoj), Ivana Milićevića (dar sarajevskom Napredku), Vladka Mačeka i Safvet-bega Bašagića (dar sarajevskoj Narodnoj uzdanici). Selmanović je bio jako razočaran nakon što je uzpostavljena Banovina Hrvatska bez velikog diela Bosne, pak je poznato njegovo pismo iz 9. srpnja 1939.: ,,Da je Herceg-Bosna imala Bašagića, Lukasa, Pavelića, Milićevića, Lovrenčevića (…) ne bi ona danas jadikovala. (…) On [Vladko Maček] više vodi računa o jednom narodnom zastupniku nego li uopće o nama muslimanima. Ali dobiće kriv rezultat. (…) Ali kako mi izgleda, da se kolo sreće okreće u korist nas pravaša”.U Zagrebu je pripadao skupini muslimanskihsveučilištaraca, hrvatskih domoljuba smještenih u domu od Narodne uzdanice. Umro je godine 1972. u Sarajevu. /Životopis objavljen u svjetlopis/ |
(bosnjaci.net)
pojela zver hrvata i veli “jao, ima isti okus ka srbin” nema tog insana nevjernika, a da vrijedi ikoliko…to su sve jedna pista bezobraznih koji ce gorjeti u dzehennemu, zauvijek…
pogledaj si u genetiku i pitaj se gdje ti je mozak …
To je onaj Ljatifov sin Seronja.
Seronja si sam,jos ti gace smrdu od bombardovanja.
Vi pripadate Srbiji
Bit ce oni provincija Herceg Bosne
Sifi-lifi, zar su te vec pustili iz laze lazarevica? 😉 😆
To je onaj Micko…
To je ona Milica.A ja kazem drzava Herceg Bosna.
To je Perun
Ipak je zivojin
to je onaj stvoritelj
to je ona razglednica
To ti je crnogorac nk
Znas sta ante, da ne zavrsis ko provincial kante
Mi smo hrvatsko cvijece,kad nas turci nece.
muslimani u bih i sandzaku nemaju nista sa turcima, osim sto su im turci vjeru donjeli. genetski nemaju nista sa turcima, negu su srbi ustvari “poturice”, jer srbi imaju 49% altajsko-anadolske (turske) genetike u krvi a ukupno 76% osmanlijske krvi.
mi sandzaklije imamo istu genetku kao (katolicki) hrvati i nasa muslimanska braca u bih.
Vi ste iz Sandzaka Albanci i iz Makedonija a iz Bosna su Bosnijani